Fata je Fata, ali dvaput je dvaput
Danas u pola 8 se pred tunelom okupila vesela družina u sastavu: Darko, Jackie, Branko, Waldo, Bero i moja bradata malenkost. Falio nam je Goran, ali od njega je sinoć u 2:20 stigao sms slijedećeg sadržaja: "Opio sam se ko đavo. Kad je druga vožnja?" Tako da od Gorana danas, na žalost, nije bilo ništa. Al me sms nasmijao do suza kad sam se ujutro probudio. :)
Plan je bio odvoziti 2 puta Sljeme zaredom. Prva vožnja se trebala voziti bikčevićevom pa do Hunjke a druga Leustekom. Odmah pred tunelom kreće kraća rasprava da li je Leustek kao druga vožnja dobar izbor ili ne. Bero forsira spust na sjevernu stranu, drugi se slažu, a meni je svejedno. Pa se odlučujemo za spust na sjevernu stranu, a drugi uspon iz Gornje Stubice (službena biciklistička staza broj 15).
I krećemo. Bikčevićeva do Njivica je bila klasika. Malo kamenjara i korijenja, ali ide. Od Njivica se odvajamo putićem za Hunjku. Taj putić sam vozio nekoliko puta, ali svaki put po noći. Moram priznati da je po danu vrlo lijep. Dan je topao, sunčan, šuma se raspojasala, lišće je žarko zelene boje.. Ma uživancija. :)
Na Hunjku dolazimo oko 9:15. Htjedosmo na kaficu ali velika Hunjka ne radi a na maloj se nismo mogli izvaliti na suncu, pa odlučujemo raspaliti dole u Gornju Stubicu na kaficu. Ali tu se već počinjemo osipati: Darko i Jackie nas napuštaju zbog drugih obaveza koje imaju danas. Šteta, ali šta je tu je... Branko odlazi cestom i dogovaramo se da ćemo se naći kod Lojzekovog izvora. Bero, Waldo i ja nastavljamo šumom prema Kulmerici. Blata ima, al nije strašno.
Kod Lojzekovog izvora Bero preuzima inicijativu riječima: evo evo, fini putić, službena staza, ma sve po PS-u, lagano, lagano... I odmah sam znao da će bit čupavo. Putić jeste bio lijep, ali... U jednom dijelu se išlo po onoj staroj Berinoj: Nema putića? Pa napravimo ga. :) Verglamo po šumetini jer Bero namjerno bježi od planinarskih markacija. :) Urnebesan prizor je kad prilazimo nekog guduri, a tamo Bero, koji je stigao prvi, vergla lijevo, njuška, pa vergla desno, opet njuška.. Pa se odluči za jedan pravac šume i nastavi krčiti. A nigdje puta majka mu stara. Ma sta puta, nigdje žive duše! Samo Waldo i ja rikavamo od smijeha dok ga gledamo. :)
Riknuo sam od smijeha kad je Bero u jednom trenutku izvlačio 10 metarsko deblo sa putića. Bome je badža. I lud ko šiba. :) A onda – spektakl. Nema puta. Nema šume. Nema ničega.. Samo 5 metarska provalija :) Pa se bicikli malo nose. Branko se mršti ali osmijeh je još uvijek na licu. Ali raspoloženje je generalno na visokoj razini i veselo ćopamo niz padinu u nove radne pobjede.
Napokon izbijamo na nekakav makadam, brzo hvatamo cesto i ubrzo smo u Donjoj Stubici, a odatle verglamo do Gupčeve lipe. Tamo pada kafica, pivčina, sladoled...
Kad smo se malo odmorili, oko 12 sati krećemo na stazu broj 15 koja vodi strmo po cesti, a kasnije strmo po traktorkom putu i na kraju strmo po blatari po kojoj smo gurali. I ti domoroci mora da sipaju superljepilo u to blato. Hvata se na sve što dotakne da nije normalno. :)
A onda počinje rock 'n roll. Staza broj 15 je vozna u osmom mjesecu, ali u petom mjesecu, dan nakon kisurine... E to je već druga priča. Do trenutka kad smo se napiknuli na stazu broj 1, većinu guramo, blata je puuuno, sve šljapka, Branko očajava, ali nema natrag... Tura se mora proći, pa makar na pimpeku nabadali do vrha. :)
Kad smo se napiknuli na stazu broj 1, bili smo na konju, ili bolje reći, na biciklu, verglajući prema Goršcici. Na Goršcici sjedamo, pada grah, piva, odmara se malo... Branko nas tu napušta, odlučuje se na siguran spust po makadamu. :)
Mi nastavljamo šumom prema Hunjki. Meni onaj grah na želudac pao ko da sam se kamenja najeo. Vozi se, al nije to to. Do Hunjke stižemo i nastavljamo odmah dalje. Htjedosmo u luku obići vrh, al Waldo želi vidjeti pripreme za Olympus downhill pa gazimo prema vrhu. Dolazimo do jedne zgodne točke za pogledat kako to momci rade i ... ostao sam otvorenih usta. To ludo! :) Kratko i jasno.
Kad smo ih malo pogledali, penjemo se do Tomislavovog doma a onda šumom do Grafičara. Waldo odlazi cestom dole, a Bero i ja idemo do Risnjaka i spuštamo se onim putićem na Mikuliće.
Sve u svemu, bila je ovo vožnja za pamćenje. Ovoliko blata se nisam najeo već dugo vremena. Mada mislim da će je Branko najdulje pamtiti. Sumnjam da će više ići na vožnjice koje radimo Bero i ja. Nekako mislim da mu ne paše izbor muzike. :) A baš mi ga je bilo žao. Napiknuli smo se na strmu kaljužu koju smo morali preći i nisam mu mogao pomoći. Ipak, nadam se da se nije naljutio na nas i da ćemo ukrstiti kotače još koji put, ubuduće na za njega prihvatljivijem terenu.
Ali u svakom slučaju, dvaput je dvaput. Ma šta Fata mislila o tome. :)
Neki službeni podaci sa vožnje:
Ukupna duljina: 71 km
Vrijeme vožnje 6:08 sati
Prosječna brzina: 11,63 km/h
Ukupno uspona: 2050 mnv
Najviša točka: 992 mnv
Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje.