Repetitio est (pas) mater studiorum
Dakle, tjedan dana poslije odlične biciklističko-planinarske ekspedicije :), ponovo se nalazimo u 7:30 pred tunelom. Opet startamo sa šest ljudi, s tim da je Goran stigao kao zamjena za posrnulog Branka koji je negdje u to vrijeme peglao sv. Geru. Od ostalih su tu bili Bero, Darko, Waldo, Jackie i moja malenkost.
Uspon kao i zadnji put: bikčevićeva pa odvojak za Hunjku. Što više idem tim putićem, sve mi se više sviđa. Naročito onaj dio gdje iz šume ispadamo na čistinu s desne strane i gledamo Zagreb dole, a strmooooo gore... :) Samo valja kretati još ranije. Broj ranoranioca na bikčevićevoj stazi se povećava zabrinjavajućom brzinom.
Do Hunjke po planu, na Hunjki pada kafica i tu Bero vadi neku pretpotopnu kartu. To da slučajno ne bi uhvatili pravi put od prve. :) I čim je počeo spominjati nekakav Rezani kamen i Pisanu bukvu znao sam koliko je sati. :)
Darko i Jackie okreću natrag za Zagreb sa spokojem na licu. Mi se smijemo vlastitoj sudbini i nastavljamo za Berom. Spust pored velike Hunjke onim strmim putićem koji vodi na livadu a dalje na Horvatove stube koje pokušavamo mimoići, ali nam ne uspijeva. Bero bira neki putić koji izgleda kao iz WorldOfWarcraft i on nas vodi do – Horvatovih stuba. Pa okrećemo natrag. Drugi put je više obećavao i, ako izuzmemu jednu livadu koju smo obišli onako teatralno u luku glumeći kombajne, dobro smo okrenuli. :)
U potrazi za Pisanom bukvom ispadamo na neki šumski put sa kojeg skrećemo na jednom lijevom zavoju – strmo desno. :) Nakon žestokog strmog spusta ne nalazimo Pisanu bukvu nego samo šikaru na kojoj bi trebalo staviti natpis 'The End'. :) Ništa, guramo natrag uzbrdo uz smiješak na licu. Danas nitko nije cvilio. Svi su znali da ćemo se gubiti i gurati, samo je bilo pitanje kada i koliko.
Vraćamo se na onaj put i nastavljamo kilometar dalje po njemu i onda nalazimo pravu strmu džadu. Ova je imala i markaciju. :) Taj spust je bio vrlo vrlo dobar. Na dijelovima dosta strm, na dijelovima opako klizav, ali je bio apsolutni gušt. Bero skoro da pjeva od sreće, valjda ga je pogodilo u veselu kost. :) Nisam znao da onaj njegov Bear može tako poskakivati od sreće. :)
Sa zakašnjenjem od sat vremena od mojih proračuna ispadamo na Kraljev Vrh, propisno blatnjavi naravno. Kod ceste za Gornju Bistru se odvajamo. Ja odlazim u Oroslavje kod svojih, a oni idu na pivu. Kasnije sam doznao da su penjali dio ceste iz Gornje Bistre, a zatim stazu broj 5, gdje je Waldo na trenutak (ali samo na trenutak) pomislio kako guranje nije zabavno. :) Spust je dalje vodio Goran koji im je pokazao znamenitosti putića posutog drvima i izrovanog konjskim kopitima. :) Pa pored streljane na Gornje Vrapče. Uvijek je zanimljivo vidjeti zabrinuta lica novih u grupi koji prvi put prođu pored znaka koji kaže: "Pažnja! Ne idi dalje. Puca se!" :) Samo ovo su stare prdonje, nema tu iznenađenja. Dam se kladiti da su namontirali svoje pancir-nakurnjake na vrijeme. :)
Ne znam za njih, ali ja sam taj dan imao ovakve podatke na gadgetima:
Ukupna duljina: 40,35 km
Vrijeme vožnje: 3:10 sati
Prosječna brzina: 12,80 km/h
Maksimalna brzina: 53,5 km/h
Ukupno uspona: 1162 mnv
Najviša točka: 905 mnv
Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog možete vidjeti ovdje.