Istra u srcu, kamen u bubregu

Kako je direktor Waldo i obećao, tura po Učki i Ćićariji je zakazana za prošli vikend. U petak pred večer se trpamo u auto Mislav, Alen, Goran i ja i krećemo put Učke. Bero se javlja kad smo bili na pola puta da se ipak otrgnuo iz kandža kapitalizma i da stiže tokom večeri.

Kako Waldo nije uspio nagovoriti relevantne osobe da otvore dom na Poklonu u petak navečer, spremili smo se na spavanje na nekoj od 'mističnih livadica' u okolici. Ali kad smo naišli pored doma – unutra svjetlo. Uđemo, pitamo čiču možemo li mi tu prespavati i ispadne da nema problema. Čiči bio dosadno i vruće u podnožju pa došao ipak gore na svjež zrak. Redamo stvari u sobi na katu, Alen i Mislav pale nekakav roštilj u 22 sata... Oko 23 sata stiže i Bero vidno uznemiren što se spava u domu a ne na nekoj od livadica, ali kako nije našao srodne duše koje će od kreveta otići tražiti livade okolo, prilagodio se. :)

Sa Waldom sam dogovorio polazak u drugo jutro u 7:30 a okupljanje u 7 sati. Još prije 7 sam počeo suptilno rondati po sobi tako da sam uspio dići sviju na vrijeme. Kad sam izašao vani, kod restorana sa strane je već čekao Waldo u punoj ratnoj spremi.

Okupljamo se, lagani doručak pa polazak. Ovdje bih htio naglasiti da se čuvate svakog tko sa zluradim osmjehom počinje turu spustom 1 km po cesti. To mora završiti totalnim raspašojem! :)

Sa ceste skrećemo na makadam koji se penje u smjeru Majhen vrha (uz Orlove stijene i Brložnik, kako sam kasnije saznao). Tu prvi put nailazimo na teren gdje valja malo pogurati, ali dan je tek počeo, pršti kamen pod našim nogama a pjesma nam na usnama... Skretanjem na istok spuštamo se lagano na Veprinački makadam u dubokoj šumi. Nakon toga – uspon na Korita. Tu počinje već fini kamenjar, opet malo guranja, ali za nagradu put nas nanosi na mistični puteljak kojeg je Vođica otkrio još prije nekoliko godina kad je prolazio ovim krajevima. Meni osobno najdraži dio ture! Vođica se baca na livadice hvatajući okolne cvjetove u objektiv, a mi se divimo krajoliku. Jedino mi se Mislav i Alen ne čine presretni, ali to pripisujem šoku od prirodne ljepote na koju su naišli. :)

Na Korita stižemo nešto iza 10 sati. Ispred planinarskog doma pada biska, nešto sendviča, a neki su bome prašili i po mesnim narescima. :) Dobri domaćini nas časte simpatičnim kolačićima, a lokalni mali džukac nas zabavlja svojom sposobnošću da od putnika namjernika umilnom njuškom izmami komad mesnog nareska. :)

Nakon kraćeg odmora, nastavljamo do izvora na Koritima gdje točimo vodu, pa krećemo dalje. Opet na veprinačku cestu, široku, ali dijelom obogaćenu popriličnim kamenim gromadama. U jednom šumarku je trebalo odabrati pravi put, ali Waldo to njuhom... Bez greške! :)

Pa još malo makadama gdje Vođici ispada sigg budon i dobija ratnički trofej. Mislim da mu se volumen smanjo za bar 5%.  :) U Račjoj Vasi pada pivica u lokalnoj birtiji. Dobro tu pada i prva guma, Goranova. Zastoj dok se mijenja guma a onda – dalje, za Žbevnicu.

U međuvremenu, u praktično napuštenom selu Rašpore, Alenu rikava guma, pa čekamo da se i to sanira. Waldo tvrdi da se ekipi iz Posljednje šanse toliko sviđa u tom selu da su iscenirali bušenje gume da uživaju u pogledu. :) Ja odbijam vjerovati, ali to krpanje nešto jako dugo potraja pa... Nikad se ne zna. :)

Kad smo se napokon ponovo okupili, nastavljamo za Žbevnicu.

Uspon na Žbevnicu je lijep sa izuzetkom nekog dosadnog makadama. Pred vrh fini travnati putići. Ma super je ta Žbevnica! Pogled je vrlo lijep, travnati vrh na kojem se mogu odmoriti kamenjem izudarana leđa... Ma milina! :) Tu zaliježemo na neko vrijeme. Jede se, tko šta ima. Ja zaključujem da na ovakvu turu nije mudro poći samo sa parketima, ali sad je kasno za kajanje. :) Stišćem zube, žvaljim parket, uživam u pogledu...

Napokon se dižemo sa Žbevnice a taman nam se prispavalo. Pa slijedi spust do ceste, par Waldovih zgodnih putića i singletrackova, onako da popravi rasploženje. Ne moram naglašavati da je kamenjara ko u priči. :) Spuštamo se na oko 500 mnv. Kod Lanišća, Waldu Albert popušta (Albert, tako dobro ime za gumu :)), pa jopet slijedi krparenje.

Nastavak slijedi asfaltom, ali ne zadugo. Direktor Waldo, na jednom lijevom zavoju čvrstom rukom pokaza na strmi kamenjar koji vodi sa ceste i dreknu: gore! :) Složno prihvaćamo i drobimo kamenje ispod kotača. Napredujemo polago, mučno i bolno, ali sa velikim guštom (dobro, neki više, neki manje :)). Waldo bodri gume da izdrže izdašnim uzvicima: „Jedi Alberte!“

Taj zadnji uspon koji nas je vodio do najviše točke od 1088 mnv je bio za pamćenje. Usput još jednom stajemo, jede se, neki psuju, neki se smiju, zabavno je do bola i još malo preko... :)

Ja osjećam ogromnu rupu u želucu. Ko da su me zoljom probili. U nogama snage koliko treba, ali u trbuhu rupa veličine Učke i Ćićarije zajedno... Opet Goran spašava dijeleći neku ribu u konzervi. Nešto me taj Goran puno spašava u zadnje vrijeme.. :)

Kraj vožnje završavamo teatralno naganjajući se po nešto blažem makadamu. Kamenje pršti, mišići bole, kosti šaka me bole od nabijanja kamenja... Al je gušt, al je droga... Pred dom na Poklonu stižemo oko 19 sati gdje nas čekaju Gio i Ahmet koji je spremio tepsiju sirnice za prste polizati. Četvorica smo tu, ali gdje su Mislav i Alen. Gledamo, ćaskamo sa ekipom, hvalimo na sav glas direktora Walda i komentiramo kako se kurvinski smijao dok nas je lomio po najgorem kamenjaru kojeg sam ikad vozio... Kad, stiže i Posljednja šansa. Samo, oni nisu nasmijani. Mrgodna lica, ne kuže naš humor, nije im jasno... :)

Mislav zaliježe u krevet i pola sata nije baš bio za priču, Alen traži zaostalo vino da dođe sebi, uz komentar: "Teksaški masakr motornom pilom je prema ovome bio urnebesna komedija".

Neka, mora tako. :) Blues Brothers ogranak HRB-a je u majstorskoj režiji maestra Walda odradio još jednu odličnu turu koja razbija bubrežni kamenac, lomi srce i volju, a ne da ni plakati. :)

Definitivno tura za pamćenje. Tko nije bio, neka žali do kraja sezone! Ovakva vožnjica se ne propušta! :)

Sjedamo vani za stol i mlatimo po sirnici. Čekamo Barakokulu da se vrati po cesti sa vrha. Uskoro nam se pridružuju i Alen i Mislav. Mislim da su čika Waldu zamjerili na brutalnoj turi, ali proći će ih to ako već dosad nije.

Ako tura prođe bez da se ijednom zapitaš: "Koji je vrag meni ovo trebalo?!" i da si barem dva puta kažeš: "E, nikad više!", tura nije bila dovoljno jaka. :)

A ova tura je definitivno bila za pamćenje. Ja je stavljam među nekoliko najdražih vožnji, što po težini, što po predivnom terenu.

Turu bih posvetio našem Borni koji je trenutno na oporavku uz želje da nam se što prije vrati. Borna, moje misli su bile uz tebe dok se lomio oštri istarski kamen. :)

Čika Waldu ću na kraju samo poručiti: "I'll be back." :)

Neki službeni podaci:

Ukupna dužina: 72 km

Trajanje vožnje: 6 sati

Prosječna brzina: 12 km/h

Maksimalna brzina: 65 km/h

Ukupno uspona: 1900 mnv

Najviša točka: 1088 mnv

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog ovdje.