Preoravanje Fruške gore
Zamislite brdo od 539 mnv na kojem je organiziran biciklistički maraton koji u 80 km skupi skoro 2500 m uspona. Zvuči dosadno, pravocrtno i lagano? Već ste počeli računati koliko puta ga treba popeti da se nakupi ta visinska razlika? Na tren sam i ja to pomislio…
Fruškogorski MTB maraton se organizira već 16. godinu zaredom, a organizator je MTB klub Fanatic iz Novog Sada.
Ja sam za fruškogorski maraton čuo početkom ove godine. Neki HRBovci ga već dulje vrijeme planiraju pohoditi, pa smo odlučili i mi da malo okušamo kako je to tamo. Svi smo iza sebe imali više MTB maratona, svi smo vozili Parenzanu koja se kod nas smatra jednim od težih maratona, pa smo se smatrali spremnim i za ovo.
Na put smo krenuli u sastavu: Vođa, Pero, Peđa, Pukovnik, Waldo i ja. U petak navečer direktno u Sremsku Mitrovicu u neki retro hotel gdje topla voda ide „ako je pustiš da dobro oteče“ (čitaj: pustiš je sat vremena da teče a ono i dalje ladna), gdje su nam našiljili svadbu večer prije maratona (čitaj: razuzdani đuvegija upalio alarm na autu da se dere par sati), gdje je doručak bio ko iz partizanskih filmova (čitaj: kajgana, viršle, pašteta ili slatko)… Ali definitivno jedno novo iskustvo. :)
S druge strane Peđa se potrudio organizirati nam taj hotel po nešto povoljnijoj cijeni, direktor hotela nas je dočekao, čak nam je ostavio jednu SIM karticu iz njihove mreže ako nam zatreba. Hvale vrijedna gesta!
U subotu smo obilazili gradić, odmarali i žderali nemilice, a za nedjelju je bio zakazan maraton sa početkom u 9:30h. Vrijeme je bilo promjenjivo, s tim da je u subotu popodne ošinula kiša u vidu par pristojnih pljuskova.
Do starta smo se vozili oko sat vremena. Na startu smo primijetili nedostatak bilo kakvih tuševa, tako da… Uz onu kišu od dan prije, znali smo da ćemo se vratiti blatnjavi do vrata, ali nije bio trenutak za razmišljanje o kozmetičkim detaljima. Poredali su nas u tri grupe:
1. veliki maraton: 80,5 km, 2470 m uspona
2. srednji maraton: 56,5 km, 1336 m uspona
3. mali maraton: 32 km, 878 m uspona
Prigodno su nas odijelili onom trakom za strujne radove. I dok je vani sunce sijalo, organizator je pričao o stazi maratona. I rekao je kako staza nikad nije bila u lošijem stanju, da je užasno blatnjavo i klizavo. U jednom trenutku je rekao da motor koji prati maraton ne može po toj stazi koliko je kaljavo. Tu sam odmah znao da smo naje****. :)
Fruškogorski MTB maraton ide po ruti fruškogorskog planinarskog maratona. A ruta je… Hm, krenimo redom…
Start je počeo sa kratkim spustom po asfaltu pa onda odmah strmo u šumu. Baš onako.. strmo. I krenulo je. Kako startaju svi zajedno, u početku je poprilična gužva. Uz blato koje se uvlačilo u lance, lančanike, oči i uši nije bilo lako kormilariti po stazi u gužvi. Na svu sreću, brzo se to rasteglo, ali je blato postajalo sve gore i gore. Na spustevima sam mislio da mi je kotač popustio, guma probušena, žbice se rasplele… Sve je plesalo ispod mene i da nije utrka, stao bih da vidim što se dešava. Ovako sam samo nastavio gonjati pa dok se boje ne rastope. :) Pa strmi usponi po stepenicama gdje se voziti može jedino tako da pogodite uski rub između stepenice i zemljanog zida…
Naprijed su zdimili Vođa i Peđa, Waldo je ostao negdje iza, Ja sam bio u sredini a Pero tik iza mene… I išlo se… Veliki maraton ima 8 kontrolnih točki na kojima se vozač mora potpisati. To su ujedno i „feed zone“ gdje ima vode, banana, narandži i energetskih pločica. Što se toga tiče, organizacija je stvarno bila na nivou.
Na putokaze stvarno treba paziti jer je fruškogorski maraton primarno planinarski maraton i ima nekoliko ruta a sve su označene istim markacijama na drveću (crveno srce u bijelom krugu). Na asfaltnim dijelovima na cesti su ispisane oznake „MTB“ i skretanja tako da, ako se gleda, ne može se promašiti.
Mi smo grabili dalje, prošli smo skretanje za mali i srednji maraton. Nakon skretanja za srednji maraton prolazimo drito kroz jedan manastir. Sveštena lica tamo koračaju a mi ko životinje blatnjavi od glave do pete gonjamo po livadi kroz manastirski krug i udaramo dalje u šumu…
Tu nailazimo na jedan uspon koji kao da je Vođa tamo stavio: preko livade pa strmo gore da se jedva može i gurati. Da se razumijemo: i do ove točke je bilo dosta dijelova koje smo morali gurati, blato je bilo neumoljivo, a strmine taman da i planinarima zamre pjesma na usnama.
Vrijeme iznad nas se mijenja, oblaci dolaze….
Nešto prije kontrolne točke 6 počinje kiša… Gromovi tu i tamo udaraju… U jednom trenutku, dok smo vozili preko jedne livade sam razmišljao kako smo baš pametni što idemo tuda i izazivamo munje.. Onako mokri i na biciklima… Ako grom krivo udari, ima da svijetlimo do Zagreba!
Prolazimo pored TV tornja i najviše točke Fruške gore. Kiša nas je ohladila i nije nam ugodno. Ostali smo samo Pero i ja, ostali su ili ispred, ili iza…
Ostao sam bez male šajbe. Chainsuck uzrokovan ispranim lancem i blatom koje se lijepilo se nije više dao sanirati. Proklinjao sam sve u 16 i zaključio da me neće više nijedan MTB maraton vidjeti bez male bočice ulja u džepu. Vozio sam samo na srednjoj šajbi i cestovnoj kaseti otraga, a strmine su bile da se usereš! Vozio, gurao, trčao, trgao… A kiša je padala…
Nakon sat i pol tjeranja po kiši dolazimo do kontrolne točke 7. Iza nje nam slijedi strm spust na kojem je Pero imao peh i izbušio tubeless gumu. I stojimo nas dvojica ko dvije budale, promrzli i blatnjavi i mokri kao zvijeri i gledamo se… Pokušaj dopumpavanja gume je završio tako da je ista samo još više omlohavila i skinula se sa obruča. Postojala je još jedna mogućnost: staviti zračnicu unutra. Ali u ovim uvjetima to bi nam trajalo barem 30 min uz upitan rezultat, a za pola sata stajanja na ovom vremenu mi smo voda! Pothladili bi se do te mjere da ne bismo mogli ni hodati a kamoli voziti tamo neki strmi spust.
Pero mi je predložio da ga ostavim i da idem dalje sam. Ali to nije bila opcija! Zajedno smo se uvalili u govna, zajedno ćemo iz njih izaći. Ili nećemo… U svakom slučaju, nakon 66 km i 2040 m uspona, naša utrka je završila. Ostalo nam je još jedno jako brdo nakon spusta i još malo silovanja strme plodne fruškogorske zemlje i to je to. Ali šta je tu je…
Razmišljali smo šta ćemo. Jedna opcija je bila vratiti se gore do čiče na KT7 da nam on zove pomoć da nas odveze do cilja. Ali to je 100 m visinske razlike uzbrdo a teren je strm da se ne bi moglo ni gurati gore s obzirom da činjenicu da se zemlja otvorila i odlučila nas progutati koliko su nam noge upadale u blato.
Pero je vidio dole neku kućicu pa smo odlučili dole okušati sreću. Što god odlučili morali smo brzo reagirati jer nam je postajalo hladno a nismo imali suhe odjeće i bili smo u kratkim hlačama. Dolazimo do kuće a ono na vratima piše: „objekat ne radi“. I stojimo ispred ko dvije budale (jesam li to već negdje dosad napisao?) i gledamo kako kiša sipa bez prestanka. Pokušavam nazvati Beru, Peđu, Walda.. Ali signal je jako loš… Kad sam uspio dobiti vezu, nitko od njih mi se nije javljao. Waldo je ostao debelo iza nas i zabrinuo sam se što je s njim. Kad smo već odlučili ići gore do KT7, Pero je vidio da u kući neki čiča gleda TV. Lupanje na prozor, objašnjavanje u čemu je stvar…. Čiča pojma nije imao o nikakvom maratonu, niti je znao brojeve telefona, ali nas je pustio unutra da se ugrijemo i dao nam čak nekakav čaj. Čiča nam je spasio guzice, to je sigurno!
Stajali smo uz peć (bili smo previše prljavi da sjednemo ili se naslanjamo na bilo što), a ja sam pokušavao nekoga kontaktirati. Napokon su Pukovnik i Vođa dobili poruke i Pukovnik je krenuo autom po nas… I javili su da je Waldo lociran i da je na sigurnom.
Dok smo čekali, vidjeli smo još jednog biciklista koji je prošao pored doma dalje u šumu. I to je bilo sve. Stazu su već bili zatvorili, nas su dovezli ko dva jadnika do cilja gdje, usput rečeno, uopće nije padala kiša. Čak je sunce počelo ponovo sjati. Da su neki drugi uvjeti, osjećao bih sa baš jadno, ali ovo…
Fruškogorski maraton je nešto najbrutalnije što sam ikad vozio a da se službeno organiziramo. To su usponi i tereni sa 15-16% usponima na zemljanoj podlozi i kad to kiša pokvasi „možeš samo da se posadiš i čekaš da proklijaš“ (by Peđa). Ovo je definitivno puno više od biciklizma, ovo je preživljavanje!
Dok smo mi spremali stvari, u cilj je ušao onaj tip kojeg smo vidjeli dok smo čekali „metlu“ da nas odveze. Gledao sam ga blatnjava lica kako jede, gledao sam ga kao boga, diva, giganta! Nakon 8 sati i 15 minuta i onih uvjeta on je preživio…
Bero i Peđa su jedini završili veliki krug, Pukovnik je odvezao srednji i imao je sreće jer nije kisnuo, a Waldo se zabio na vrijeme sa nekim lokalcem u birtiju i mudro čekao da neki auto dođe po njih.
Od 20 ljudi koji su startali na velikom maratonu samo ih je 12 došlo na cilj. Vrijeme pobjednika je bilo preko sat vremena duže u odnosu na ranije godine. Prvi je došao tip nakon 5 sati i 21 minutu sa šljivom ispod oka, sav u grču i bez sica. I ne sjeća se ni kako je pao…
Fruškogorski maraton je toliko brutalan da, uz sve dužno poštovanje, mogu reći da je jedna Parenzana prema njemu pi***n dim! Nema šanse da bi ovakva ruta ikad prošla kao bilo kakva biciklistička utrka u Hrvatskoj ili Sloveniji. Ovaj maraton je napravljen ne da se vozi, nego da se preživi! Ruta je planinarska i to takva gdje će se i planinari hvatati zubima za zrak da se neki dijelovi ispenju. Osim par jako kratkih asfaltnih dijelova, podloga je zemljana (nema makadama) i kad se to još nakvasi…
Ali bez obzira na to, sve bi bilo u redu da nije padala kiša sve skupa dva sata bez prestanka. Na pothlađivanje nisam baš mogao utjecati.
Ovo je definitivno MTB maraton na koji ću se vratiti. Toliko brutalan, sirov i strm da to graniči sa zdravim razumom.
Kako na cilju nije bilo tuševa ni tekuće vode gdje bi se mogli malo oprati, samo smo navukli preko blatnjavih bicki civilnu odjeću i sjeli u aute. I dok smo odlazili, gledao sam Frušku goru kako se varljivo smije okupana suncem i sjetio sam se Arnolda i njegove legendarne:
„I'll be back.“
Fotke možete pogledati ovdje.
Pogledajte i GPS trackloge srednjeg i velikog maratona (KML).
Google Earth prikaz velikog maratona
Google Earth prikaz srednjeg maratona