Parenzana 2009

.. ili dan kada je sve krenulo krivo ...

 

74 km i 1470m uspona. Ove godine ruta malo promijenjena i skinuli su jedno brdo tako da je uspona manje. Već viđeno. Već voženo.

Za mene je ove godine Parenzana zadnja utrka u sezoni jer za tjedan ipol idem na dulji put i imperativ je bio da za taj put budem spreman zdrav i bez lomova. Zato sam se nadao da ću na Parenzani proći bez ozbiljnijih ozljeda.

Što se organizacije same utrke tiče, valjalo bi reći par stvari. Nepobitno je i impresivno odrađena organizacija utrke na terenu. Pokrivenost na cijeloj stazi je bila odlična i vjerojatnost da se izgubite je svedena na minimum. Samo treba otvoriti oči i to je sve. Tu je Parenzana definitivno jedna od najbolje organiziranih utrka. Međutim, što se procesa prijava tiče, tu stvari nisu tako sjajne. Na prijavama smo se pojavili među prvima. Ispred nas su bila 3 Talijana i čekali smo 10 minuta! Ljudi plaćaju krupnim novčanicama, ovi nemaju kusur da vrate, milijun je nekih kategorija, pa dok se dogovore gdje bi oni... Poštujem ja to sve, al, majka mu stara! Na prijavama za bečki  maraton je 30000 (da, trideset hiljada) trkača koji moraju obaviti proces prijave i trči se maraton, polumaraton i štafete, pa je cijeli proces prijave koji se svodi na 3 šaltera koja treba obići (a samim tim stati i u 3 reda) trajao 5 minuta. Ovo je definitivno nešto na čemu bi organizator trebao poraditi. Ili pripremiti tonu sitniša da vraćaju ljudima ili zaokružiti cijene pa da bude lako utanačiti financijski dio. A bome ni HBS sa svojom upornom politikom jednodnevnih licenci ne pomaže da se stvari ubrzaju. To što se vade na tamo neko osiguranje mogu okačiti mačku o rep kad smo prošle godine imali fin primjer da se Ante povrijedio na utrci i dobio kitu, a ne novac od osiguranja za to.

Ali dobro. Nadajmo se da će stvari ići na bolje, a ne na gore u godinama koje slijede.

Start utrke je ove godine pomjeren iz Istarskih Toplica na Vižinjadu. Tako je i cijela trasa pomjerena. Utrka počinje spustom i ravnicom kroz dolinu Mirne, a onda kreću brda: Grožnjan, Oprtalj i Istarske Toplice sa poznatim spustom, pa ravnica, brdo Kal, Motovun i zadnji uspon natrag na Vižinjadu.

Moram priznati da sam očekivao više problema na startu zbog gomile ljudi i spusta odmah na početku, ali nisam vidio da se netko tu prosuo. Prvi dio utrke sam dobro išao. Osjećao sam se dobro, noge nisu bile lijene, vrtilo se fino. Prvo brdo, pa lagani spust po trasi stare pruge kroz predivne tunelčiće i mostiće, pa drugo brdo, guranje kod Oprtlja (htio bih vidjeti junačine koji ono mogu voziti) i onda tamburanje gore do spusta na Istarske. Do tu je išlo kao po loju. Tempo jako dobar, tijelo poslušno. Šamaralo se pristojno.

E, ali ne lezi vraže... Spust na Istarske mi je ove godine posebno teško pao. Bicikl me bacao na sve strane, imao sam osjećaj da vilica ima pozitivnu povratnu vezu - što joj više daš šuta, to te ona 2x više baci gore. Ukratko - bilo mi je teško. U jednom trenutku mi se pod prednji kotač podvukao kamen kleti i izbacio me doslovno preko volana u grabu sa strane. Da kažem da je to bila provalija, ne bih puno pogriješio, samo je tu bilo neko granje koje me zadržalo da ne odem skroz dole. Na svu sreću pa sam tokom godina vježbanja Aikidoa naučio padati na glavu, samo ovo nije bila dvorana nego oštri istarski kamen. :) S obzirom kako sam odletio i gdje sam sletio, odlično sam prošao: ogrebotina na ruci i poderane bicke, savijen desni rog na biciklu. Big deal.

Samo.... Taj spust mi je toliko izudarao mišiće da su me počeli dole hvatati grčevi. I to u onom šugavom krojačkom mišiću koji ne radi glavninu posla nego samo radi sranje kad se počne grčiti. Tu sam stvarno bio ljut! Razvukao sam pristojan tempo i kadencu uz dolinu Mirne da opustim mišiće jer su me čekala još 3 brda. Dok sam tako kleo mjesec i zvijezde, pri prilazu slijedećem brdu naletio sam na jednu ogromnu blatnu lokvu koju je trebalo proći. I siđem s bicikla da preguram pored jer nisam htio forsirati prolaz u neobičnim položajima na biciklu da me opet ne pukne grč. I kad sam stao uz desni rub da ću krenuti.... Jednostavno sam skliznuo s obje noge duboko unutra. Jedno 20 cm u gusto blato. Prva reakcija je dodatna ljutnja, a onda sam stao i počeo se smijati. Oko mene nikoga živog, ja stojim  u blatu debelo iznad gležnjeva i pokušavam dovoljno opustiti noge da ponovo mogu vući bez da me izdajnički grč ponovo sastavi. Sjetio sam se druga Pere koji je jedno lijepo rekao da nakon što krenu grčevi, utrka završava. Potpuno ispravna tvrdnja. Mislim, mogao sam ja ići, ali nisam više mogao vući sa snagom koju sam imao jer bi se odmah grč počeo javljati i vraćati me na niži tempo.

Tu mi je postalo jasno da na nekakav osobni rezultat ne mogu ići. Umjesto toga sam nastavio koliko je išlo, trebalo je doći do cilja. Još pod dojmom leta iznad Istarskih Toplica, bio sam zahvalan i zadovoljan što nisam nešto potrgao. Doduše, da sam ovako letio pred koju godinu dok mi je cijeli trup bio puno slabiji, poderalo bi me ko list papira, tako da nije svako zlo za zlo.

Po putu sam razmišljao se sezoni koju uskoro zatvaram i raspoloženje mi se popravilo. Napravio sam odličnu sezonu, bolju nego što sam očekivao. Probio sam onu točku da krenem trčati polumaratone, isprobao sam nove metode treniranja, nove koncepte, naučio sam puno o sebi, imam jasnu sliku kako ću i što raditi iduće sezone. I sezonu završavam dovoljno svjež da jedva čekam da krenem ponovo. I planovi su da se proba nešto novo, nešto divlje. ;)

Samo se mora naći više vremena za MTB, jer je ova sezona po tom pitanju smiješna. Da vam kažem koliko sati imam na MTB-u ove godine, odrekli biste me se preko novina! :D Što sam uopće mogao i očekivati na Parenzani sa ovakvim pripremama?! Jer snagu i izdržljivost sam imao, tehnike za Parenzanu baš i ne treba osim spusta na Istarske, ali ja ove sezone nisam vozio ovakve grbave terene i tijelo mi se odviklo od šamaranja po kamenjaru. I platio sam danak grčevima, ali to je mala cijena edukacije. I plaćam je rado i sa smiješkom na usnama.

...

I dok sam ja tako vrtio po glavi što je bilo, što je moglo biti, a nije i smišljao pakleni plan za iduću sezonu, stigao sam i do zadnjeg brda. Ove godine utrka završava usponom. Bilo mi je žao što si nisam mogao dopustiti da stisnem jer bi me odmah hvatali grčevi, a snage sam imao. Pa sam se dotaljigao gore ko mrtva riba, ali sam došao. Nisam ugurao u cilj. I nisam odustao nakon što sam skužio da pušim po pitanju vremena. Ta odustajanja su mi ispod časti. I ovako krepan sam stizao ljude po putu, tako da nisam baš najgori :)

Vrijeme: 4h11min. Iskreno - jako loše vrijeme. 3h30min bi bilo jako lijepo i to treba ciljati (da sam uspio držati tempo prvog dijela u drugom, ovo bi skroz drugačije izgledalo), a ovo... S druge strane Parenzana je meni uvijek bila teška utrka i za nju nikad nisam spreman. Nije tu problem udaljenost, niti strmine. Ionako je 95% odvezem na srednjoj šajbi (a ja na Koni imam cestovnu kasetu). Problem su ti grbavi tereni koji me izudaraju i uzrokuju grčeve, a ja jednostavno ne vozim dovoljno takve terene. I dok sam vozio sam MTB i godišnje radio gomilu kilometara na njemu, nisam imao dovoljno sati takvih terena da se na to naviknem. I tu nema pomoći.

Znanje je moć, a ja sad znam sve razloge. Pitanje je da li imam vremena i volje nešto promijeniti po tom pitanju. Vrijeme će pokazati. ;)

Dodatne fotke pogledajte ovdje.