Vožnja po Gorskom Kotaru

15.5. smo Frozen, Branko i ja krenuli na vožnjicu oko Bjelolasice. Kako je Frozen već napisao fini izvještaj, ovdje ga samo prenosim.


Nešto iz pola osam konačno smo se natovarili u i na auto, te oko 10 h popili kavu u birtiji u Jasenku, skinuli/sastavili bicikle i pripremili se za vožnju. Konobarica nas je upozorila da gore još ima snijega. Neki su se jučer, kaže, pokušali probiti prema Begovom Razdolju ali morali su se vratiti. Prije tjedan dana ovdje je padao snijeg, pogledajte gore, još ništa nije prolistalo - pokazuje na Bjelolasicu. Malo nas je zabrinula, ali kad smo već došli nema uzmaka samo tako.

I tako smo krenuli prema Javornici gdje nas čeka uspon prema Stalku i dalje prema Mosunama (7 km krasne asfaltirane ceste prema Novom Vinodolskom, dalje je makadam do pred Mosune). Moj je plan bio malo skrenuti prema Banskim vratima do mjesta gdje puca pogled na more, ali me je neočekivana pojava mrskog asfalta odvratila od nauma, tako da kod Mosuna skrećemo na makadam prema Krištinom koritu. Tu i tamo pojavljuje se snijeg u udolinama. Krajolik je prekrasan. Onda neugodno iznenađenje. Osjeća se smrad lešine i nailazimo na goveđu glavu u raspadanju. Branko kaže da je niže na strmini vidio i lešinu svinje. Brzo produžujemo dalje, prolazimo Krištino korito i nailazimo na dubok snijeg na cesti u dužini od 30tak metara. Pokušaj vožnje preko ne ide, uspijevamo se zabiti jedva 5 m. Guramo preko, i tako sve češće. Poslije Bilog ponovo konsterncija, tu smo i prosle jeseni Branko i ja izgubili orjentaciju. Gdje je Obesenjak? Tu? - Ne tamo! Na koncu prepoznajemo to raskrpće i gablamo - konačno :)).

Produžujemo prema Matić poljani - meni naljepšim dijelom sume kojeg sam ikada vidio. Nailazimo na srusenu biciklističku markaciju, te po osjecaju izbijamo na Matić poljanu - malo slikavanja i dalje na Begovo Razdolje. U Begovom tražimo hranu - u hotel necemo - "too fancy", u Planinarskom raju nema bezmesnog (bah, ti vegetarijanci), u brvnari dalje kuhinja je zatvorena. Ostajemo ipak pri toj brvanri, ja se grijem unutra i gutam drugi burek kupljen u Ogulinu, zalijevam ga pivom, zirkam na konobaričine cigarete, a Branko i Mario se smrzavaju vani i piju caj. Na koncu kratka diskusija o povratku - preko Sungerskog luga, Velikog dubokog, Žute Poljane, ili Paljevine. Pada odluka da se ide preko Paljevine, Branku odgovara valjda jer je najduže, meni jer je na južnoj strani pa možda ne bude snijega, a Mario pojma nema.

Slijedi uspon na Blaževu vlaku, brzi spust na Begovu cisternu i dugi uspon na Paljevinu. Tu se opet malo slikavamo, poslijepodnevni pogled na Bjelolasicu sa suncem u kontri i nije nešto, te produžujemo do jame Snežnice. Rupetina je impresivna, ali ne usuđujem se približiti previše, vražiji cleatovi su nezgodni na kamenju, a snijega sam vidio i previše za taj dan. Produžujemo nizbrdo niz Tepice i Klapešin panj te dolazimo na Jasenačku kosu. Branko pita hoćemo li na Kavu (Kavu, ne kavu :)), ili u Vrelo. Na Vrelo kazemo mi - kavu ćemo u Jasenku, ne znajući da nas onda ceka uspon prema Opaljenici. Dalje je lako, brzo dolazimo na asfalt i stižemo do Vrela. Branko pokušava oprati bicikl u potoku, ali brzo odustaje, valjda nece zamutiti krasnu bistru vodu. Produžujemo do Jasenka, tu uz kavu odoljevamo uobičajenom napadu lokalnih upucavatelja, pakiramo bicikle i krećemo doma, stižemo u sumrak, sretni i umorni.

Ukupno 80 km vožnje - uglavnom dobrog, ali i loseg makadama, te guranja preko snijega, cca 1300 m uspona.

Ovaj put za šumariju nema lijepe riječi. Posječeno je sve i svuda, čak i na Bilom, koje je dio "strogo čuvanog rezervata Bijele i Samarske stijene" sve je puno trupaca.


Fotografije su ovdje.