Grossglockner 2015: ples oko kiše
Što je toliko privlačno u cesti do koje se trebate voziti 400km u jednom smjeru da biste je penjali? Što je toliko privlačno u toj mrcini od planine da cijele horde ljudi hrle da ih primi u svoje okrilje?
Blaga klima i ugodni nagibi sigurno nisu.
Prije dvije godine se ukazala prilika da prvi put osjetim tu cestu sa sjeverne strane. Ove godine smo pokušali dogovoriti masovniji odlazak i vožnje sa obje strane, ali nije bilo sreće. Pokušati skupiti ljude usred godišnjih odmora nije lako, pa se nikako nismo mogli pogoditi.
S druge strane, već par vikenda su prognoze za Grossglockner mušičave i daleko su od idealnog. A voziti 800km da biste sjedili u sobi i gledali kroz prozor nikome nije ugodan scenarij. Forsirati po lošem vremenu je još manje pametno jer se tamo, na 2500mnv na prijevojima može desiti godišnje okupljanje Tora i Ilije Gromovnika u vrlo kratkom roku (mjereno u minutama, ne satima i danima).
Tako smo Sandra i ja sjedili u vrućem Hrvatistanu i gledali prognostičke karte kako nam se nimalo ne smiješe već treći vikend za redom. Doduše, za taj treći vikend nam je ostala rezervacija jedne sobe, da se nađe. Prognoza je bila nevesela, ali je po svim predviđanjima petak bio čist.
U nedostatku boljeg rješenja i uz prednost što smo nas dvoje sami, promijenili smo originalni plan i odlučili krenuti u petak po noći da bismo ujutro došli u Fusch i vozili taj dan, a poslije šta bude.
Da biste se mogli prešaltati iz ustajanja "na šamar" u 3 ujutro, vožnje 400km i doručka na benzinskoj u Fuschu u biciklistički mod, trebate biti jutarnji tip, voljeti malo patnju i moći vlastiti mozak u tim trenucima umiriti da to što se trenutno osjećate kao ispljuvak nema veze i da tako treba. I da će poslije biti super.
Mi smo imali otegotnu okolnost što smo si fiksirali rezervaciju smještaja što ubuduće nećemo raditi. Ovdje sve ovisi o prognozi, a smještaja će se uvijek naći. Bolje ga je malo više i platiti nego riskirati fijasko od vikenda.
Mi smo stigli u Fusch u petak u 8:30, idelano vrijeme za doručak na suncu. Sobu smo dobili odmah jer je hotelčić bio poluprazan. Sunce nam je grijalo guzice dok smo kafenisali i doručkovali na svježem zraku.
Za danas su najavili sunčan i miran dan, subota ujutro bi možda mogla biti suha, a za nedjelju su prorekli potop.
Krenuli smo voziti oko 10h. Vrijeme je bilo lijepo, ali je promet bio vrlo gust. Čini se da su svi gledali istu prognozu i požurili gore dok još mogu. Automobili, autobusi, biciklisti... Cijelo čudo njih.
Prije dvije godine sam vozio svoj tempo, a Sandra je trudna vozila MTBom i nije joj bilo lako. Sad smo išli skupa, Sandrinim tempom. Gužve su se malo smirile nakon naplatnih kućica. Naime, nisu svi htjeli platiti 35 eura za prolaz automobilom već su se zadržali na izletištu prije naplate.
Do naplate je 8km prosječnog nagiba 3,8%, od čega je prvih nekoliko kilometara skoro ravno, a kasnije zastrmi.
Nakon naplate vas čeka 13,4 km uspona prosječnog (vrlo ujednačenog) nagiba od 9,3%. Samo na 2-3 mjesta sam zapamtio da nagib na tren popusti, tako da se morate osjećati ugodno na takvoj kosini da biste uživali u stvarno predivnim pogledima.
Od Fuscher Törl (gdje je vidikovac i ujedno cilj King of Glockner utrke), možete nastaviti prema Hohtoru i onda spust na južnu stranu ili se možete popeti na Edelweisspitze, prekrasni vidikovac na 2571mnv do kojeg vodi cesta popločana kockama duga 1,5km prosječnog nagiba 10,3%.
Do Fuscher Törl-a vas čeka 14 službeno označenih serpentina, a do Edelweisspitze će vas pratiti još njih šest.
Da, strmo je. I: da, predivno je. Nisam bez razloga ovdje po drugi put. Nisu ni ove horde ljudi.
Cijelim putem smo imali dobro vrijeme. Pred kraj smo ponegdje osjetili malo jače udare vjetra, ali je sunce i dalje sijalo. Međutim, kod Fuscher Törl-a je sunce već bilo iza debelih svih oblaka koji su se valjali prema nama. Vjetar je pojačavao.
S obzirom na prognozu, htio sam danas odvesti i južnu stranu. Sandra je sjela u birtiju, a ja sam krenuo dalje prema Hohtoru.
Nisam daleko došao. Svakim slijedećim okretajem pedala svijet oko mene se mijenjao. Vjetar je postajao nezgodniji, sve oko mene mračnije, a kad sam u blizini prvog od dva velika tunela na putu na južnu stranu osjetio prve kapi kiše na licu, okrenuo sam se nazad.
Planina ove veličine i visina od skoro 2500m na kojoj sam se sad vozio se morala poštovati. Za one koji nisu nikad okusili spust cestovnim biciklom niz strme rampe po kišurini i vjetru, treba naglasiti da su to idealni uvjeti za jeftino poginuti bez suvišnih zašto.
Mokri kotači i one gumice koje vas koče ne rade gotovo nikako kad su natopljeni. Sasvim je normalno da po pljusku nizbrdo idete barem 25 km/h, ruke vas bole od kočenja i ne možete stati. Serpentini unatoč.
Bočni vjetar je posebna priča. Nagli bočni udari vas sa nevjerojatnom lakoćom mogu gurnuti preko ruba ceste u provaliju. Ne, nije isto kao na MTBu. MTB je hotel A kategorije prema cestovnom biciklu u ovakvim uvjetima.
A ja sam vidio što se valja od Hohtora prema nama i nisam htio Sandru dovesti u situaciju da se spušta po kiši i vjetru niz ovakve nagibe. Zato sam dvadesetak minuta kasnije upao u birtiju i odvojio je dosta naglo od zaslužene kafe i kolača. Znam da nije lijepo, znam da zvuči bezdušno, ali ne želite se spuštati sa Glocknera po nevremenu.
Spust je bio zanimljiv. Vjetar je po sedlu stvarno udarao i vozili smo kao po jajima da nas ne baci u neku rupu. Cesta je bila mokra, ali kiša nije bila jaka. Ovdje niže je nekakav pljusak prošao dok smo mi bili gore na prijevoju i natopio cestu, ali barem nije curilo dok smo se spuštali. U drugom dijelu spusta su stvari bilo dosta ugodne: cesta je bila suha, a vjetar slab ili nikakav. Samo je bilo bitno maknuti se nekih 500m visine sa prijevoja.
Danas očigledno nije bio moj dan za južnu stranu. Nije da sam jako zapaljen na nju, ali sam znatiželjan kakva je cesta, kakvi su nagibi i kako izgleda pogled na ledenjak sa Keiser-Franz-Jozefs-Höe, ali to će, očigledno, ostati za neki drugi put.
Narušeno chillanje gore smo iskompenzirali hladnom pivom u Fuschu gdje je i dalje bilo dosta vruće, iako se vrijeme mutilo.
. . .
Za subotu su prognozirali ok vrijeme najdulje do 11h. Navio sam si sat u 5 ujutro da probam malo voziti dok je suho, ali kad me je sat probudio, čuo sam vani kako drmaju gromovi i pljušti kao iz kabla. Ilija i Tor imaju tonsku. Ugasio sam alarm i nastavio spavati snom pravednika. Vozio jesam, nije loše nekad i spavati ko kralj.
Ujutro se budimo iza 8h, nakon 11h spavanja. Dugo se nisam ovako naspavao. Da sam došao ovdje samo spavati, napravio sam puno. :)
Kiša je stala, ali su oblaci i dalje bili tu. Doručkovali smo u miru i bez ikakvih planova. Dan je bio pred nama. Nisam ni pomišljao na bicikl. Samo sam čekao da kiša ponovo krene.
Nakon doručka smo provirili van i vrijeme i nije izgledalo toliko loše. Malo je zahladilo, ali ništa strašno.
Sandra je ovaj put bila ta koja me je doslovno pogurnula na bicikl. Da idem malo da vozim svojim termpom i iskoristim dio jutra. Bio sam spreman unutar pet minuta. Repetirao sam bidone, ponio nešto za pod zub i nešto za kišu. Za gromove sam imao tvrdu glavu i brze noge.
Krenuo sam oko 9 bez brige i pameti. I bez nekog posebnog cilja. Krenuo sam ponovo voziti istu cestu, samo svojim tempom. Kako su kilometri odmicali, tako se ispred mene vrijeme popravljalo, potpuno suprotno prognozama. Kod naplatnih kućica je postalo jasno da ću dobaciti do Edelweisspitze bez ikakvih problema.
I uživao sam u svakom kilometru. Osim nekolicine servisnih traktora koji su otišli gore i jedne skupine motorista, prometa je bilo vrlo vrlo malo. S obzirom da je još pred koji sat ovdje grmilo i sijevalo, ljudi su se još držali podalje od planine što je meni itekako pasalo.
Dok sam vozio gore, razmišljao sam kako sam o tom Grossglockneru maštao dok sam još planinario. Namjera mi je bila dovesti se tehnički do razine da se mogu popeti do velikog križa na vrhu. Nisam to nikad napravio iz jednostavnog razloga što sam kupio cestovni bicikl i počeo trenirati. Možda jednog dana i odem na taj vrh, ali to će biti kad budem spreman i kad veliki ledenjak to dopusti. Ni prije, ni kasnije.
Tako i danas, vrijeme je dopustilo da vozim. Potpuno nenadano. Kotači su se vrtjeli po sivom asfaltu, a sunce je radilo sjene od žbica.
Uživao sam u čistom i mirisnom zraku i gotovo bez drugih biciklista po putu. Čak sam i onaj strmi dio popločan kockama na Edelweisspitze vozio uz gotovo ništa ometanja od drugih vozila.
Vrijeme gore je bilo predivno, ali se vidjelo da neće tako dugo ostati. Ipak, imao sam svojih pola sata mira za uživanje u planinskom zraku i vidicima za pamćenje.
Hohtor nisam ni htio forsirati. Puno više mi je značilo kontemplirati u miru tih pola sata. Jučer nas je na ovom dijelu šibao udarni vjetar od 11m/s i oblaci su prijetili da nam istresu jezero na glavu. Danas sam stigao prije oblaka i na potpuni blef dobacio gdje nisam ni sanjao.
Ovo je bio doslovno ukraden dan. I uživao sam u njemu.
U međuvremenu je Sandra našla nekakav slap i guštala na suncu u okolici Fuscha. Dan je bio iskorišten, a još nije bilo ni podne. :)
Ples oko kiše se na kraju isplatio, ubrzanom povlačenju unatoč. Ne, nisam odvezao južnu stranu, ali sam u dva dana dva putan vozio sjevernu stranu, oba puta po lijepom vremenu. Usudio bih se reći, po ukradenom vremenu, ako je vjerovati svim tim silnim prognozama.
Jer, da smo slijepo gledali prognozu, ne bismo sad ni bili ovdje. A slijedeći put ćemo pametno taktizirati pa ćemo početi sa južnom stranom i zaokružiti u cjelini jednu od najljepših brdskih cesta koje sam imao priliku voziti.
Do nekog slijedećeg puta... Pozdrav sa crne planine.