When you are old and grey and full of sleep,
And nodding by the fire, take down this book,
And slowly read, and dream of the soft look
Your eyes had once, and of their shadows deep;

How many loved your moments of glad grace,
And loved your beauty with love false or true,
But one man loved the pilgrim Soul in you,
And loved the sorrows of your changing face;

And bending down beside the glowing bars,
Murmur, a little sadly, how Love fled
And paced upon the mountains overhead
And hid his face amid a crowd of stars.  

-- William Butler Yeats

Staro groblje na Oranicama na koje su pokapali stanovnike velike žute kuće u Vrapču. Počivalište onih koji su etiketirani kao pomaknuti, nenormalni, opasni za društvo ili jednostavno sramota za okolinu.

Danas zjapi napušteno. Trava je pokošena, ali svijeće ne gore. Imena su izblijedjela na nadgrobim pločama a nikog nema ni da pokuša pročitati ta slova. Humke su iskrivljene, otvorene, pa zatrpane zemljom i zaboravom. Osim slučajnih prolaznika, nema nikog ni da ih počasti pogledom.

I oni su bili nečija djeca. I oni su živjeli i sanjali kao i drugi. Voljeli, strepili, smijali se, plakali... Zar da ostanu zaboravljeni? Kad prođete pored Oranica i vidite iza ograde stare humke, svratite ponekad... Upalite svijeću, sjetite se onih koje je društvo davno zaboravilo.

Ako si postavljate svakakva pitanja, pogledajte kratku crticu o bijegu iz usta legendarnog Zijaha Sokolovića. Ako si (još) ne postavljate takva pitanja, pogledajte svejedno. Sjetit ćete ga se kad vam pitanja dođu.

Zijah je u stanju publiku u par minuta provesti od beznađa i depresije, do euforije; od suza od kristalno čistog smjeha. Smjeh koji čisti, smjeh koji oslobađa, smjeh koji liječi... Uz njega ni crno nije baš tako crno.

Evo šta Zijah kaže ...

{youtube}P-mIvMHrWig{/youtube}
da, možete!  ;)

Danas je u zasluženu penziju otišao SPGM softver za prikaz galerija fotografija na ovom web siteu. Radio je neumorno preko šest godina i zadnje 2 godine je čekao dostojnog zamjenika.

Davne 2004 godine kad je ovaj web siter nastajao, pogonio ga je Mambo CMS (preteča današnje Joomle). U to vrijeme su postojale 3-4 komponente za prikaz galerija fotografija za Mambo od kojih je svaka imala svoj set nedostataka. S obzirom da mi upisivanje komentara i ocjenjivanje fotografija nije bilo zanimljivo, u to vrijeme sam odabrao mamboSPGM galeriju kao najjednostavniju.

SPGM (Simple Picture Gallery Manager) je vrlo jednostavan i brz php kod koji na oku ugodan način prikazuje fotografije iz nekog direktorija na disku. Toliko je jednostavan da sam ni thumbnailove ne zna napraviti - na vama je da mu sve to pripremite. Upravo zbog te jednostavnosti, vrlo je pogodan za pretumbavanja strukture galerija jednostavnim mijenjanjem strukture direktorija. Kako za svoj rad ne koristi bazu, jedan konfiguracijski file i direktorij sa fotografijama je sve što vam treba.

mamboSPGM je u to vrijeme bila komponenta (na neki način port SPGM-a) za Mambo CMS bez nekog posebnog administracijskog sučelja. Rad s njim se svodio na direktno mijenjanje konfiguracijskog file-a kroz vi editor i upload fotografija u već pripremljeni direktorij. Prikaz fotografija me zadovoljavao i tako je sve krenulo.

Ova komponenta je preživjela migraciju sa Mamba na Joomlu 1.0 i kasnije na Joomlu 1.5. Zadnja migracija je bila posebno nezgodna i trebao sam na ruke prepraviti dio php koda kako bi mamboSPGM uopće mogao raditi sa Joomlom 1.5. Naravno da ga nisam mogao registrirati u Joomli već sam ga koristio tako da sam napadao direktni link kako bi strav uopće mogla raditi. Tako modificiran i nasilno naguran u Joomlu 1.5, mamboSPGM je radio još više od godinu dana, sve do danas.

U međuvremenu sam svakih par mjeseci pretraživao Joomla ekstenzije i etstirao razne web galerije, ali nikako nisam nalazio nešto dovoljno jednostavno, oku ugodno i sa mogućnošću da se na iole suvisao način oko 3 GB fotografija koje je nosio mamboSPGM importira u novi sustav. Pregledao sam desetke takvih komponenti, ali nijedna nije imala ono što je meni trebalo.

Prije desetak dana sam sasvim slučajno naletio na jednu komponentu koja je obećavala - Atomicon Gallery. Po svom konceptu jednostavan kao i SPGM, samo je Atomicon bio u stanju generirati thumbnailove, postavljati komentare kroz admin sučelje, a pogoni ga vrlo lijepi jQuery JavaScript library. Atomicon je upravo ono što sam jako dugo vremena pokušavao naći i već nakon 2 dana testiranja sam odlučio da SPGM ide u penziju.

Usput sam iskoristio priliku pa sam malo presložio kategorije unutar galerija fotografija. U svakom slučaju me je na kraju čekalo ručno preštrikavanje linkova na galerije u svim člancima koje sam objavio, pa je ovo bila jedinstvena prilika da se i galerije malo preslože. Trebalo mi je desetak dana rada da stvar privedem kraju i poprilično sam zadovoljan sa rezultatom.

Ovim korakom je napokon u potpunosti završena migracija sa Mamba na Joomlu. Trebalo je nekoliko godina, ali više nema zaostalog koda koji se više ne održava na ovom web site-u. Ako ste imali negdje direktni link na neku od mojih galerija, prođite kroz galerije fotografija, locirajte tu galeriju i promijenite link koji ste imali.

SPGM je mrtav, živio Atomicon!

P.S. Jedina zavrzlama je CSS3 kojeg Atomicon koristi. CSS3 je nešto što više ili manje podržavaju svi browseri osim MS Internet Explorer-a. MSIE verzija 8 još radi kako-tako, ali starije verzije imaju lošu osobinu da ne prikazuju baš najbolje stranice koje generira Atomicon. Kako je MS trom po ovom pitanu, stvarna podrška za CSS3 se očekuje u verziji 9 njihovog browsera a za to će im trebati još koji mjesec. Ako koristite Internet Explorer i imate problema sa galerijama fotografija na ovom webu, uzmite neki drugi browser ili čekajte MSIE9. Moj savjet je da batalite MSIE i koristite neki browser koji je u stanju pratiti nove tehnologije.

P.P.S. Treba napomenuti da se izborni kod SPGM softvera ne održava od 2007. godine i da cijelo to vrijeme nije postojao port ove komponente za Joomlu 1.5. Ipak, na kraju su se našli neki novi klinci i 30.7.2009 godine objavili prvu verziju novog starog SPGM-a za Joomlu 1.5. Više informacija o tome možete naći na njihovom webu. Hvale vrijedan potez, ali možda malo prekasno. SPGM kod se više ne razvija i oni su ga uzeli, popravili neke sigurnosne nedostatke i upakirali stvar u funkcionalnu komponentu za novu Joomlu. Kako sam ja već zagrizao na Atomicon, SPGM za mene više nije bio opcija. Međutim, ako netko i dalje traži ovu komponentu, dobra vijest je da su je oživjeli iz mrtvih.

Super je što u Češkoj i dalje pola litre pive u birtiji košta najviše 10 kn (kad vam Zagrebu za pola litre StaroPramen naplate 20 kn, sjetit ćete me se). Sjedimo u birtiji na glavnom trgu u Budejovicama, pijemo Budweiser (koji slovi kao jedno od najboljih evropskih piva) za 10 kn i komentiramo kako bi kod nas takvo pivo koštalo 50 kn i još bi konobara morao moliti na koljenima da se smiluje da ga donese. Kad malo bolje razmislim, uopće ne znam zašto Česi odlaze u Hrvatsku i trpe tipičnu hrvatsku "ugostiteljsku" bahatost. Tamo su nas posluživale Čehinje mlade i nitko nije bio ni bahat ni umišljen.

NIgdje nije bilo neke gužve. Najviše turista je bilo u Českom Krumlovu (drugi grad po turizmu po Češkoj, odmah iza Praga), ali daleko je to od bilo kakve definicije gužve. Isto tako, ni cijene nisu bile napuhane.

Lijepa je ta južna Češka, ali kao što sam već u više navrata pisao, problem sa Evropom je što je sva ista i dosadno jednostavna, pogotovo ako idete autom. Sve je jasno, sve ide ko po loju, nema tu nekih iznenađenja, niti se ima šta puno za reći.

Ono što možda vrijedi istaknuti je ciganska jazbina u Češkom Krumlovu. Radi se o birtiji koju vode cigani živopisnog izgleda, jeftine pive i užasno glasnog ciganskog benda. Vrijedi otići i popiti koju pivu dok Cigani arlauču sve u 16. :)

O samim Česima se sve već zna- dobrodušan i razigran narod (kao da nisu Slaveni), kao mala djeca. Toliko su razigrani i tulavi da ih morate paziti da se ne ozlijede, kako u prometu, tako i inače. Jedna odlična scena mi je bila kad me je na nekoj lokalnoj cesti iz daljine zaustavljalo neko "službujuće lice" sa policijskim reflektirajućim prslukom. Kad sam došao bliže, vidio sam da to nije pandurija nego pijani Čeh koji je stavio policijski prsluk, u ruci umjesto palice ima pivu i skreće ljude koji prolaze sa strane u birtiju gdje se veseli još jedno 15-tak njegovih drugara. :)

Rado bih napisao još puno toga, ali jednostavno nema puno toga za reći. Nekoliko dana odmora od svega u dobrom društvu i mirnoj sredini.

Galerije fotografija slijede:

Češke Budejovice (kliknite za galeriju)

Chlum u Trebone (kliknite za galeriju)

Trebon (kliknite za galeriju)

Hluboka nad Vltavu (kliknite za galeriju)

Tabor (kliknite za galeriju)

Hrad Zvikov (kliknite za galeriju)

Česky Krumlov (kliknite za galeriju)

Hrad Rožemberk (kliknite za galeriju)

Ja sam danas uglavnom odmarao, pa sam se za ovu utrku pozicionirao kao fotograf na divljaka i to na tri mjesta:

9. km: livada ispod Hunjke

kliknite za galeriju (161 slika)

Nakon pentranja po Horvatovim stubama i jako strme dionice, ova livada po kojoj sunce nemilosrdno pali je bila odlična pozicija za fotografiranje i ne tako odlična za trkače. Srećom, bio je ovo prvi krug pa je moral bio još na nivou.

Prvi trkač je prošao u 10:41h, a ja sam ostao na tom mjestu do 11:15h.

25. km: uspon na Puntijarku

kliknite za galeriju (94 slike)

U drugom krugu sam se napenalio na uspon na Puntijarku. Malo je pimplavo fotkati pri ovakvim kontrastima koje je radilo jako sunce, ali vidi se ponešto.  Puno bolji teren za trkače nego za fotografa. :)

Snimano u periodu između 11:40 i 13h (zadnje fotke sam radio po putu vraćajući se natrag prema Hunjki)

42. km - ciljna (ne)ravninva

kliknite za galeriju (67 slika)

Popratio sam prvih petnaestak maratonaca, a onda sam, na žalost, morao dalje. Čestitke Veroniki na prvom mjestu u ukupnom poretku (absolute domination) i Vođici na jako dobrom trećem mjestu.

Čestitke svima koji su se odlučili na ovaj izuzetno težak maraton. Svaki finišer zaslužuje da kroz kvart prošeta sa brčinama većim od drugara iz Let3. Massive respect! Kad porastem, i ja ću tako! :)

Uživajte u fotkama, pronađite se i okačite na zid. Zaslužili ste.

{gmap width='640'|height='480'|align='center'|zoomType='Large'|kml='images/google_maps/maraton_alpe_scott_2010_final.kml'}

Za one koji žele znati više, tu je i KML

Sad već tradicionalni maraton u Kamniku koji u 131 km nabere 2000m uspona i vodi dijelom i kroz Austriju i 3 prijevoja: Jezerski vrh, Pavličevo sedlo i Črnivec i ove godine je bio besprijekorno organiziran. Ove godine su po prvi put uveli čipove. Što se same organizacije tiče, sve je funkcioniralo bez ikakvih problema, bar koliko sam ja vidio. Obećani čipovi su bili isporučeni na vrijeme, preuzimanje brojeva i čipova je teklo izuzetno glatko, a okrepne stanice po putu su stvarno bile tamo gdje je bilo rečeno i bile su dobro opskrbljene. Uz startni broj smo dobili i papirić sa brojevima telefona organizatora, metle, hitne pomoći u okolnim mjestima... Osim motorista i policije koji su osiguravali stazu, po stazi je kružio servisni kombi koji je ljudima rješavao tehničke probleme kad ih je bilo. Skidam kapu organizatorima!

Aleš mi je rekao da je ove godine nastupilo 530 ljudi što je jako lijepa brojka. Šteta je samo što iz Hrvatske dolazi tako malo ljudi. Radi se o jednom izuzetno lijepom maratonu i toplo ga preporučujem svima koji vole cestovni biciklizam i Alpe.

Ove godine nije bilo hladno kao prošle godine, ali nije bilo nimalo lakše zbog toga. Očekivalo se neko popodnevno nevrijeme i u zraku je vladala sparina.

Start je bio u 9. Kako sam se prije starta malo zapričao sa Hrkijem, tako sam kasnije stigao na sam start i završio dosta otraga. To je za posljedicu imalo da sam prvih 30km jezdio između grupa i odskakivao od jedne do druge, tako da sam dobar dio vremena proveo stižući neku od grupa ispred. Onda bih skužio da su mi prespori, pa išao u slijedeću i tako redom. Nije baš optimalno, al šta budala zna šta je optimalno, uzme i gazi. :)

Na prvom brdu sam išao za nijansu ispod onog što bih smatrao dovoljno jakim jer sam se čuvao za uspon na Pavličevo sedlo koji je dosta strm. Na prvoj okrepnoj stanici sam si samo sasuo čašu vode na glavu i otišao dalje. Imao sam još 7 deci izotonika u bidonu i procijenio sam da će mi to biti dosta do Pavličevog sedla gdje je druga okrepna stanica. Sunce je šamaralo a još nisam bio ni na Jezerskom vrhu. Po putu sam razmišljao da li mi je to s vodom baš bila dobra ideja, ali sad nije bilo druge nego nastaviti kako sam zamislio. Na Jezerskom vrhu ulazimo u Austriju i nakon prolaska nekadašnjeg graničnog prelaza slijedi spust, pa skretanje na manju i lošiju cestu za Pavličevo sedlo.

Ove godine nisam nešto jak na brdu. Do pred koji  tjedan nisam baš ni trenirao brdske dionice na biciklu, niti mi je to ove sezone imperativ. Tako je moj ovogodišnji uspon na Pavličevo sedlo bio preživljavanje prijenosu 39/25, dok sam prošle godine to puno kvalitetnije odvozio. Sunce je pržilo i na dijelovima sam dobio dobar dojam kako je piletini u pećnici kad je se zagrijava za 200. :) Ni daška vjetra, vrući asfalt ispod, vruće stijene okolo, strmo brdo ispred mene i ne vidi se kraj. Dobra stvar je da je uspon na Pavličevo sedlo dug samo 5,5 km tako da nije neka drama, ma kakvi uvjeti bili. Teško može biti samo u glavi.

Na okrepnoj stanici na vrhu sam stao i nasuo u bidone izotonični prašak, napunio ih s vodom, maznuo neku bananu i krenuo dalje. Ove godine na utrkama nekako ne mogu jesti ništa osim gelova, ali ova banana mi je dobro sjela, pogotovo jer je slijedio prijevoj pa komad spusta, pa je i probava mogla raditi.

Ganjanje po Logarskoj dolini je prošlo brzo i bezbolno. Slučajno sam upao u neku grupu koja se kretala normalno pa sam ostao s njima do pred Črnivcem kad sam ih pustio i uzeo svoj neki tempo. U jednom trenutku sam osjetio grč u desnom krojačkom mišiću pa sam olabavio na 5-10min da se to smiri. Poslije toga je opet sve bilo u redu.

Uspon na Črnivec je standardno dug jer su tu već svi umorni, ali ove godine je na nas legla neka sparina. Spremala se kiša, zrak je bio težak, a u daljini se čula grmljavina. Bilo je teško penjati to zadnje brdo. Na spustu sa Črnivca me uhvatila kišurina i tu sam si rekao da je bolje da se ja pažljivo spustim nego da me hitna struže sa ceste mistrijom.

U ciljnoj ravnini potop! Cesta se jedva vidjela. Kiša je pljuštala tako jako da je peklo po rukama dok su kapi udarale po goloj koži. Bio sam zahvalan samom sebi na svim onim satima intervala po kiši i sasvim fino sam mogao na aerobarovima gaziti prema cilju. Znao sam da ako mi bilo šta izleti na put da nema ni smisla kočiti (jer su kočnice mokre i ionako neće proraditi dovoljno brzo), ali znao sam taj dio ceste i bilo je to relativno siguran komad puta.

U cilj stižem nakon 4h41min (po Polaru). Zanimljivo je da sam išao samo 4 minute sporije nego prošle godine, a lošiji sam na brdu, i izgubio sam barem 3 minute na opreznom spustu sa Črnivca. O probijanju kroz masu na početku utrke da i ne govorim.

U cilju ljudi stisnuti ispod suncobrana. Meni zaštita od kiše ne treba, mokad sam da mokriji ne mogu biti, a to je dobar osjećaj jer više nije bitno pada li ili ne. Uspio sam progovoriti koju s Icom, a onda sam odverglao prema Kamniškoj Bistrici gdje smo bili smješteni. Usput sam pjevušio, kiša je padala, a u 14h su orghanizatori otvorili cestu tako da je ovima koji su došli iza bilo teže jer su se morali gurati u koloni automobila. Vidio sam im po izrazima lica da nisu baš zadovoljni.

Još jedan Maraton Alpe Scott je iza nas. Ove godine smo imali jako sunce, sparinu i kišurinu na kraju. Sasvim uobičajeno vrijeme za Alpe. Svejedno sam uživao u ovoj jako lijepoj trasi. Ako me nešto ne omete, slijedeće godine se vidimo ponovo u Kamniku. Na vidiku je jedan događaj koji još nema definiran točan termin, a koji bi me mogao omesti da dođem i iduće godine u Kamnik, ali otom potom.

Bilo kako bilo, samo nek se okreće! ;)

Zavižan 2010. Za one koji žele znati više, tu je i KML.

Uspon na Zavižan se održava već osmu godinu za redom. Originalno se kretalo iz Svetog Jurja, prve godine po cesti do Oltara, a kasnije makadamom. Od Oltara do Zavižana je u početku bio makadam, ali je s vremenom taj dio asfaltiran sve do ulaska u sam NP Sjeverni Velebit (do zadnjih 7 km do doma na Zavižanu). Na samom kraju postoji jedna strma rampa za uspon na sam planinarski dom. Od prošle godine start je preseljen u Senj, vrlo vjerojatno zbog prevelikog broja ljudi koji su jedva uspjevali stati u Sveti Juraj. Duljina staze od Senja do Zavižana je 38 km, uz 1700m uspona. Start je tradicionalno u 10h ujutro što je jako kasno ako je iole sunčan dan. U prvom dijelu zna biti neopisivo vruće. E, ali kad nije sunce...

Ovogodišnji uspon na Zavižan je protekao u znaku konstantne prijetnje grmljavinom i nevremenom. Ovih dana smo ponovo pod nekim oblacima koji se seljakaju sa jednog na drugi kraj zemlje i istresaju kišu kao iz kante, led kao iz ledomata, a munje ko da je dr Frankenstein otvorio laboratorij pod otvorenim nebom.

Kako sam uspio osloboditi ovaj vikend od obaveza na poslu, odlučio sam otići na Zavižan i ove godine i samo sam se nadao da me neće negdje na Velebitu ošinuti grom ili zasuti led veličine bilijarske kugle.

Dario i ja smo se dovezli u Senj oko 8 sati ujutro i, uz malo propitivanja, pronašli registracijski stol u nekoj birtiji pa smo obavili formalnosti. Ove godine sam uspio dobiti S veličinu majice i, koliko vidim, majica nema veliki plastični preslikač kroz koji ne ide znoj, pa će se vjerojatno moći i nositi.

Onda smo ostavili ruksake sa stvarima koje će nam trebati na vrhu u službeni džip i upotrijebili moju taktiku od prošle godine - odvezli smo se u Sveti Juraj. Od Svetog Jurja do starta u Senju je 9,2 km - taman dovoljno da se zagrijemo, a taman toliko NE želim verglati nakon utrke po jadranskoj magistrali. :)

Vrijeme je visilo - vedro nebo je provirivalo između kišnih oblaka koji su brzo dolazili i odlazili i tu i tamo se istresli. Bilo je potpuno nejasno što nas čeka gore, ali vrlo vjerojatno nije sladoled i shiatsu. :) U Senju 18 stupnjeva, na Zavižanu prognoziranih 12 i vrlo ćudljivo vrijeme. Dobro, prošle godine je gore bilo +5, pa je 12 zvučalo nekako pitomije. Grmljavinsko nevrijeme, s druge strane, nije. Tko nikad nije doživio nevrijeme na Velebitu, treba što prije iskusiti taj jedinstven osjećaj. Kad gore počnu udarati gromovi, to osjetite u cijeloj utrobi, a hoće i probava da proradi. :)

Startali smo u 10 po planu, uz zvuke vatrogasnog vozila umjesto startnog pištolja. Ne znam koliko je ljudi bilo, nisam se potrudio ni procijeniti. Vrijeme je visilo, ali nije padalo. Nije bilo ni vruće, ni hladno. Osim što nam je prijetilo bombardiranje ledom i ples s munjama, imali smo idealno vrijeme za utrku.

Uzeo sam si svoj neki tempo i peglao. U donjem dijelu su ponovo asfaltirali neki dodatni komadić staze. Ako tako nastave, ovo će se kroz koju godinu sasvim lijepo moći voziti cestovnjakom. Do Oltara je išlo kao i obično. Samo... NIje bilo vrućine koja me je htjela baciti u besvijest. Nije bilo bure da me trga. Nije čak ni kiša pljuštala. Nekako je falilo ono nešto da bude zabavno.

Nakon Oltara su mi se po onoj blagoj cesti na guzicu zalijepile 4 imele. Imele su ljudi koji se potajno zakelje na vaš zadnji kotač i prave se da ih nema. Onda dočekaju priliku da vam šmugnu i tako vas "nabiju". Kako mi je takav koncept zanimljiv ko treći Dnevnik na TV Kazahstan (ja nabijam samo sebe), pustio sam ih da igraju svoju igru jer me ionako nisu zanimali. Zanimao me je samo onaj koji je prošle godine po buri napravio vrijeme 2h37min.

Samo, nisam nekako imao elana da gazim. Išao sam ja, al, realno, mogao sam ja više vući. Gledajući po pulsu, osjećaju u nogama, a posebno po svježini nakon utrke - da, definitivno sam mogao i trebao više čupati.

Po glavi mi se vrzmala ona stvar od Bjesova "Laku noć" i, iz nekog razloga je nisam mogao izbiti iz glave. Valjda se i mozak mora nečim zabavljati, pa sam pustio da mi se vrti po glavi kao neka mantra i peglao po svom.

Usput sam razmišljao kako ovo nije ni čudno s obzirom da sam ove sezone naglasak dao na neke drugačije vrste treninga i postavio si neke drugačije ciljeve. Nešto mora patiti, tako da me ova situacija nije preiše brinula. Niti možeš svake godine biti u svakom području bolji nego prije, niti bi to bilo zabavno da su stvari tako jednostavne. Čak sam na zadnjoj rampi pred ciljem dopustio nekom liku da me dropne bez da sam to pokušao spriječiti, a vrlo vjerojatno sam mogao. Danas jednostavno nisam imao onaj klik u glavi. Tko zna, da me je prala kiša i da su me šibale munje, vjerojatno bih imao više motivacije da opletem bolje i završim prije.

Napravio sam vrijeme 2h38min, minutu sporije nego prošle godine. Iako je kasnija analiza pokazala vrlo slična prolazna vremena i prosječne pulseve, svjestan sam da je prošlogodišnjih 2h37min po onoj buri daleko više od jedne minute prednosti u odnosu na ovu godinu. (Siguran sam da bih prošle godine napravio 2h30min da nisam morao upirati protiv bure ko pimpekom kroz knauf.) Dobra stvar je što nas kiša nije niti jednom zalila cijelo vrijeme trajanja utrke (zalila nas je pošteno na spustu, doduše :)). U biti, sad kad gledam kako kiša sipa u Zagrebu, naprosto je nevjerojatno kako smo pogodili dio dana u kojem smo uspjeli suhi popeti se na Zavižan.

Odlična stvar je što mi se gume nisu raspale danas, s obzirom da sam krenuo sa poprilično ispucalim UST gumama. Da je grunula, samo bih mogao gurati nazad u Senj. Pišem na listu: kupi nove gume ili pati gurajući. :)

Ovo je već druga godina na usponu na Zavižan da nam "nije bilo vruće". Čak štoviše, ova godina je bila najbolja što se vremenskih prilika tiče za postavljanje dobrih rezultata. Ljudi su jako lijepo išli, a i odaziv je bio pristojan bez obzira na katastrofične vremenske prognoze. Vidjet ćemo sprema li nam Velebit za iduću godinu snijeg i led ili ćemo se opet vratiti na staro dobro prženje na suncu. Samo je jedan način da saznate. ;)

"Ako ne podnosiš da neko ugrožava tvoj prostor,
da razbija zid koji si podigao između sebe i ostalih,
onda gubiš.
Ako ne podnosiš da te dodiruju, hvataju,
da ti stavljaju ruku na rame,
i kada se izmaknu da između vas ostaje samo dim i buka,
gubiš.
Stojiš nasred Čandi čoka, pijace u starom Delhiju kao gubitnik.
Zvuci ulice ti izjedaju mozak i dok mujezin peva ne možeš da se setiš kuda si krenuo.

...

Ako si odrastao u sterilizovanim uslovima,
gubiš.
Indijci ti se smeju u lice, gledaju te pravo u oči, a ako ne smeš da im uzvratiš pogled,
gubiš.
Ako se držiš podalje, gledaju te s prezirom,
za njih si samo strano telo sa novcem.
Ako ne smeš da ih pogledaš u oči,
ako ne možeš da im se uneseš u lice,
ako ne vidiš autentičnost njihove bede,
gubiš.
Ti si turista, a Indija je popularna turistička destinacija.
Ostaćeš stranac u tuđoj zemlji."

-- Janos Hay (prijevod: Ivica Pavlović)

Danas sam, sasvim slučajno, naišao na jedan nevjerojatan komad teksta koji govori o Indiji, mjestima na kojima smo ove jeseni bili, atmosferi, ljudima, sudaru civilizacija...
Govori o krizi morala koji osjeti svaki bijelac koji dođe u Indiju, o udaru na sva čula, o mIlijun pitanja koja iskrsnu kad vas u dupe udari velika Indija.

Meni je u sjećanje vratio sve one trenutke, stanja šoka, nemira, shvaćanja, pomirenja, katarze...

Indija je zemlja iz koje se ne možete vratiti nepromijenjeni. Ne ako ste imali petlje zagaziti do koljena u smeće na ulicama velikih indijskih gradova, ako ste skinuli gard nedodirljivih i "više vrijednih" i zašli u vrevu prekrcanih ulica i svoj znoj izmiješali sa znojem svih kasta. Ako ste jeli s njima, živjeli uz njih, bez tampon zone i zaštite sterilnih i bljutavih turističkih agencija i vodiča. Probijajući se kroz Indiju, svaki dan je trajao kao godina, a kad pogledam sada, svaki je prošao kao treptaj oka.

Mađarski pjesnik Janos Hay je u jednom komadu teksta "Indian time and my father" opisao nešto gotovo neopisivo.

Originalni tekst se nalazi na eurozine.com.
Prijevod je napisan na  H-Alter.

Ako već nemate volje, muda ili priliku zaroniti u Indiju, vrijedi ga pročitati od riječi do riječi. I onda još nekoliko puta.

Ako imate priliku otići tamo, shvatit ćete da se vaš život sastoji od života prije Indije i života nakon nje. I znat ćete što znači kad vam indijski "imigration officer" vraća pasoš i kaže vam "Welcome to India", a iza njegovih leđa se već prelijeva horda lažnih taksista, prodavača svega i svačega, džepara i sumnjivih "vodiča", a dok vas pokušavaju preveslati svi ustvari pokušavaju samo jedno - pokušavaju preživjeti.

S obzirom da nisam član nekog triatlon kluba, kontaktirao sam organizatora (TK "Hidraulika Kurelja" Donja Stubica) da prvo vidim mogu li tamo startati i pod kojim uvjetima. Što se samog starta tiče, nije bilo nikakvih problema, samo sam morao poštovati HTS pravila. Kako se radi o klasičnom duatlonu na kojem ima draftanja, dozvoljeni su isključivo aerobarovi koji NE prelaze duljinu kočnica na biciklu.

Kad sam ja kupovao aerobarove, nisam vodio o tome računa i moji Syntace C3 nisu spadali u tu kompakt kategoriju a nisam kupio aerobarove kojima se može mijenjati duljina. Interesantno je da sam ono što je Smokva neprecizno zvao "onaj triatlonski ku**c", morao skidati upravo za duatlon. :) Nerado ih skidam jer ih treba montirati sa vaservagom i stezati na moment ključ, ali šta je, tu je. Drugi put ću biti pametniji pa nabaviti one koji se mogu uvlačiti.

Dan prije sam otišao pogledati stazu, tek da znam što me čeka na dan utrke i da lociram gdje su okreti. Znao sam da ima dosta brda i da se vozi po cesti od Donje Stubice do Marije Bistrice i još malo gore, a to je cesta koju smo puno puta vozili kad smo kružili oko Medvednice. Moram priznati da su mi falili aerobarovi. Kad sam ih skinuo i sjeo na tako "osakaćen" bicikl, imao sam osjećaj da mi fali pola volana. Em što mi je falio onaj "nišan" koji mi je bio u vidnom polju cijelo vrijeme (sad znam kako je mačku kad mu odrežu brkove), em što nisam imao gdje odmoriti leđa.

Aerobarovi mi nisu čak toliko bili bitni zbog brzine nego više zbog tog položaja koji mi je puno bolje pasao. Nisam opterećivao leđa ni šake. Osim toga, kad legnem na aerobarove, puno bolje osjetim cestu ispod sebe. Prednji kotač je direktno ispod mene i u svakom pogledu mi je to kvalitetniji i udobniji položaj nego klasično "hvatanje ovna za rogove". Ima tu još jedna stvar - mentalna usmjerenost. U tom položaju se mogu fokusirati na disanje, pedaliranje, ritam... Mozak je zabavljen repetitivnim detaljima i asfaltom koji ispod prolazi.

Druga stvar koja me je kopkala je da li krenuti u biciklističkim hlačama ili hlačama za trčanje. Nije mi se sviđala ideja da u tankim hlačama za trčanje žuljam onaj sado&mazo sic koji imam, ali još manje mi se sviđala pomisao da trčim po suncu u biciklističkim hlačama sa uloškom. Odluka je pala - hlače za trčanje. Nisu bile udobne kao biciklističke hlače, ali nije ni da su nešto pretjerano žuljale.

U nedjelju je start utrke bio u 11 sati. Nije baš neka sreća startati po tako jakom suncu, ali evo prilike da se malo navikavam na trčanje po vrućini. :) Došao sam skoro sat vremena prije starta u Stubicu da se registriram i da vidim koja su pravila i na što trebam paziti. Klasični duatlon se sastoji od 10 km trčanja, 40 km bicikla i još 5 km trčanja. U Stubici je bicikl iz nekog razloga skraćen na 36 km - pojma nemam zašto. Možda je razlog brdoviti teren, možda nešto sasvim drugo. Meni je bilo svejedno. :)

Odmah nakon plaćanja startnine išao sam vidjeti na šta liči tranzicijska zona i raspitati se za pravila ponašanja u tom prostoru. Upoznao sam jednog tipa koji me je upoznao sa osnovnim pravilima (kako završiti utrku bez da zaradim diskvalifikaciju zbog vožnje unutar tranzicijske zone ili uzimanja bicikla prije nego što mi je kaciga na glavi) i dao mi neke vrlo  korisne praktične savjete. Jako lijepo od njega.

Ovdje sam prvi put doživio da mi je sudac stvarno uzeo bicikl i pogledao da li odgovara pravilima. Općenito se pravila stvarno provode i točno se zna što smiješ, a što ne. S druge strane, da pravila nisu tako jasna i striktna, bilo bi dosta padova i povreda u tranzicijskoj zoni.

Start je trebao biti u 11, ali se to odvuklo na skoro 11:30 zbog utrke mlađarije koja je trebala završiti svoje prije nego mi startamo. Dobro je što su start/cilj i tranzicijsku zonu stavili u hlad, ali i u hladu se jako dobro osjetilo koliko sunce jako udara. Sa sobom sam uzeo dodatni bidon od litre sa izotonikom da pijuckam dok ne startamo i još jednu bocu od 2 litre vode za polijevanje tikve. Ta boca je bila moj najbolji drug u tranziciji. :)

Trčanje 10 km (100m uspona)

Prva dionica trčanja je, naravno, išla, potpuno drugim putem od onog koji sam ja mislio da ide. Umjesto po cesti prema Mariji Bistrici okrenuli su nas pored crkve u brdo prema Medvednici. To je ona cesta koja vodi prema spojnoj cesti sa Pile. To je bilo prvo iznenađenje, ali to je bio manji problem jer sam to ipak saznao prije samog starta. Kad smo krenuli u brdo i po onom suncu, u glavi sam već odvrtio 5 km u jednom smjeru i 5 nazad.

Već nakon 2 kilometra sam vidio prve kako se vraćaju i nikako mi nije bilo jasno kako je to moguće. Pa nisu toliko brzi! Uskoro je postalo jasno - nakon 2.5 km je bio okret i vraćanje dole. Ovo je značilo da će se prvih 10 km trčati tako da se naprave dva kruga po tom vražjem brdu i da me još nakon svega čeka još jedan krug. Ova spoznaja mi je mentalno bila najteži dio utrke, a samim tim mi je i fizički nekako bilo najgore. Drugi uspon sam išao skoro istim tempom, a činilo mi se da se vučem ko krava. Prolazi svaki kilometar su pokazali da idem onako kako sam zamislio, ali mi je bilo teško.

Jedva sam čekao da riješim drugi okret i da se malo rashladim na nizbrdici. U biti sam jedva čekao da sjednem na bicikl, počnem piti i da me vjetar malo rashladi. Bilo kakvo pentranje biciklom uzbrdo po suncu je p***in dim prema trčanju po suncu uzbrdo na tempu utrke. Vjetra jednostavno nema. Kao da ste u pretis loncu.

10 kilometara trčanja sam završio za 48min. U tranziciji sam si dao koji minut da se polijem hladnom vodom i pojedem gel dok sam mijenjao obuću i stavljao kacigu. Odlučio sam radije u tranziciji izgubiti koji minut nego puknuti na pola utrke jer me je sunce sastavilo sa zemljom.

Bicikl 36 km (365m uspona)

Kad sam sjeo na bicikl i krenuo, osjećaj je bio dosta dobar, osim što mi je puls odmah bio dosta visoko. Vrtio sam sa rezervom prvih kilometar-dva da mi se puls malo normalizira. Naravno da mi je trebalo 2-3 kilometra da skužim da sam prčkajući po Polaru ostavio uključen prikaz prosječnog pulsa. A ja se čudio što ne ide dole. :) Na kraju je to ispalo dobro - normalizirao sam puls prije nego što sam počeo gaziti. Na biciklu sam se mogao u miru tankati izotonikom i doći u normalno stanje nakon prvog prženja po suncu. Išlo se 18 km u jednom smjeru, onda okret i nazad. Hupsera je bilo, kao što vidite i iz priloženih grafova visine, ali u usporedbi sa trčanjem, mogao sam uživati na uzbrdicama jer me je ipak hladio kakav-takav vjetrić. U početku sam vozio sam. Onda sam skužio da mi se netko zalijepio za zadnji kotač. Načelno mi to ne smeta, samo volim znati da je netko iza da ne bude iznenađenja ako budem trebao prikočiti. Držao sam svoj tempo i nije me zanimala ničija zavjetrina. Htio sam ovo odvesti sam. Prolazeći ljude, skužio sam da sam nakon prvih 10 km skupio nekoliko njih iza sebe.

Već sam pisao da se ne volim na utrkama voziti u grupi jer uglavnom završim u grupi u kojoj se pola njih šverca, a većina ne zna držati tempo i grupa se ponaša kao rogovi u vreći. Kako ja cijenim svoj tjelesni (a i mentalni) integritet, ja se radije u tom slučaju vozim sam. U ovoj grupi sam se držao naprijed i nije me smetalo što samo ja vučem. Kad sam sjeo na bicikl, htio sam se voziti sam. Iza mene je bio jedan gospon koji je htio dati koju smjenu. Stvarno je imao dobru volju, ali je jednostavno bio preumoran da to uspješno napravi dulje od minut-dva. Svejedno, nije mi smetalo biti prvi. Prvu polovinu sam imao prosječnu brzinu 28 km/h, a drugu 32 km/h. Mogao sam tako još dugo, ali svemu dođe kraj, pa tako i ovoj dionici. Jedino mi je bez veze bio onaj položaj na volanu. Hvatajući volan u njegovom donjem luku, uspijevao sam malo smanjiti otpor zraka ali to je položaj zgrbljenog zeca koji kenja. Niti osjetim cestu ispod kao na aerobarovima, niti imam onaj opušten položaj. Nije neka sreća, ali je svejedno išlo kao podmazano. Pred kraj sam maznuo još jedan gel i uspio sam na biciklu uliti u sebe preko litru ipol izotonika. To mi je pasalo, jer je sunce nemilosrdno pržilo.

1h08min kasnije sam ponovo bio u tranziciji. Pazio sam da na vrijeme siđem s bicikla i da kacigu skidam nakon što sam bicikl stavio na svoje mjesto na stalku. Ponovo promjena obuće, polijevanje vodom... Dok sam ja pokopčao ponovo sat na ruku, upalio footpod... Nemam pojma koliko sam vremena gubio u tranzicijama. Vidjet ću na službenim rezultatima kad budu objavljeni. Sigurno više od ljudi koji na duatlone i triatlone idu redovito. Iskreno, nije mi bilo ni bitno. Bitno je bilo uspješno završiti utrku i uživati, a ovo je bio gušt bez obzira na sunce.

Trčanje 5 km (50m uspona)

Zadnjih 5 km sam trčao nešto sporijim tempom, ne zbog umora u nogama već zbog laganih grčeva u trbuhu. Trebam naći pravu mjeru hidratacije na biciklu i skužiti koliko prije završetka trebam prestati piti da uzmem tekućine koliko mi treba a da mi u želucu bude lagano na zadnjem trčanju.

Dok sam se penjao gore do okreta razmišljao sam kako ne bi bilo loše skupiti lovu i platiti svakom od domorodaca po gajbu pive da nas zalijeva šlaufom dok trčimo pored njihovih kuća. Mi njih pivom, oni nas vodom. To bi bio posao! :)

Po putu sam ponovo sreo onog gospona sa bicikla. U zadnja dva kilometra smo malo i popričali. Ispalo je da je čovjek Josip Dikon, naš jedini double ironman. Zanimljivo je bilo koliko u njegovom stavu i tonu nije bilo nikakve prepotencije. Bila mi je čast upoznati nekog tko je u komadu napravio 7,6km plivanja, 360 km bicikla i nakon svega 2 puna maratona (2 x 42,195 km). Massive respect!

Zadnjih 500m pred ciljem sam pustio noge da idu da vidim koliko mogu još držati visok puls i to je išlo bez problema. Zadnje trčanje mi je trajalo 26min.

Sve skupa mi je trebalo 2h22min za ovaj duatlon ako ne računam vrijeme u tranziciji. Računao bih i njega ali ga nisam mjerio. Moj Polar ne podržava prebacivanje iz jednog sporta u drugi unutar istog file-a pa sam ga morao gasiti, ručno prebaciti i paliti. Možda nađem neki pametniji način mjerenja ovakvih utrka, ali zasad se oslanjam na službene rezultate. Službeni rezultat je 2h25min35sec. Ovo znači da sam samo 3 minute izgubio na obje tranzicije što nije loše s obzirom šta sam sve tamo radio. :)

Ovo je bio moj prvi duatlon, a prvi se pamte. Kažu da nije najlakši na koji sam mogao otići, ali brda nisu ta koja su me umarala. Sunce na trčanju jeste. Ipak, ja vjerujem da se klin klinom izbija, pa će s vremenom i ovo doći na svoje.

Osobno bi mi pasali duatloni na kojima nema draftanja jer bih onda mogao koristiti aerobarove, a i više mi paše da  ne moram gledati ko mi je iza na kotaču i paziti na ljude. Samo pustim mozak na pašu i noge da se vrte. Kako sam ugrubo računao da će mi za ovaj duatlon trebati oko 3 sata, ovo je na kraju ispalo puno bolje nego što sam očekivao. U biti mi je bilo teško bilo što očekivati (osim jakog sunca). Došao sam probati kako to izgleda i dobiti osjećaj.

Sad kad sam probao, mogu reći: da, vidimo se na nekom slijedećem duatlonu. ;)

{youtube}eMneqXi-slE{/youtube}
{youtube}GIVdivgqP3o{/youtube}
uhvaćeno okom kamere
(izvor: net.hr forum)

Po nekim podacima se u Hrvatskoj godišnje vjenča 23000 parova. Pristojan broj, jel da? Šteta što nema podataka koliko godišnje imamo premlaćivanja u obitelji, silovanja iza zatvorenih zidova, incesta i pedofilije unutar te "svete" institucije braka. Koliko ih okolo ide i vara žene i muževe? Koliko ih sve to zna a i dalje ostaju u toj instituciji. I koliko će djece odrasti u takvim obiteljima i završiti sa gadnim psihičkim poremećajima.

Od klišeja kao što su brak, muž i žena mi proradi probava. Kad čujem floskule kao što su "moj mužić" ili "moja bolja polovica", dođe mi slabo.

Od zaruka, kao prvog koraka "zapišavanja terena", pa do punog prstenovanja u tzv braku tek je jedan korak. Sam čin "svadbe" neću ni spominjati. Na svadbe sam posebno alergičan. Ako mi se netko hoće zamjeriti, samo nek me na svadbu pozove. Prije bih išao na vlastiti sprovod i imao bih veći osmjeh na licu.

Kako, zašto? Pa, krenimo redom.

Prvo pitanje se postavlja: zašto se ljudi vjenčaju? Iz ljubavi? Da provedu život zajedno? Zato što im je okolina tako diktirala? Zato što je cura ostala trudna? Zbog papira? Zbog roditelja? Sigurnosti? Budućnosti? Šta će selo reći?

Budite iskreni prema sebi samima i odgovorite iskreno: da li je brak ono što je potrebno za ljubav? Da li je prsten na ruci garancija te ljubavi? Tko god vam je prodao tu priču, trebao bi raditi u osiguravajućem društvu. Možda slože i policu osiguranja od nestanka ljubavi. To bi bio posao!

Gledajući ljude oko sebe mogu reći samo jednu stvar: nema garancije! Nema sigurnosti u instituciji braka ili bilo koje druge vrste. Ako dvoje ljudi stvarno veže ljubav, zar im treba komad papira da to garantira? Prstenovi na ruci da to potvrde? Da obrane ženu od nasrtaja napaljenih mužjaka? Da spase muškarca od drugih udavača? Mislite da je njima bitno to što ste vi svoju "bolju polovicu" prstenovali? Da će vas prsten na ruci podsjetiti da ne biste neke stvari trebali željeti ili raditi?

To me nekako previše podsjeća na one koji vješaju ogromne križeve po autima, koji se krste rukama i nogama u restoranu punom ljudi da pokažu kako su vjernici. Čisti show-off. Izvana sjaj i prezentacija. Kako smo mi super par, kako se odlično zabavljamo, kako smo uspješni... A iza četiri zida kosturi po ormarima, suze i modrice, ljubavnici i ljubavnice... Ali prsten je tu da produži agoniju, da podsjeti, pokori... U dobru i u zlu...

Žalosno je samo što je bitnije prema van pokazati kako se ima, kako ste uspješni, kako se volite da se userete, kako sreća kod vas dolazi na instrukcije... Ono što se stvarno dešava se gura pod tepih. To je sramota...

To pokazivanje ko ima veću kitu počinje danom sklapanja tzv braka i cirkusa koji se zove svadba. Na toj manifestaciji se gomila tamo nekih rođaka i prijatelja obuče kao da su pozvani na dodjelu Nobelove nagrade a onda se do ponoći ponapijaju ko guzice, puze po podu izbljuvanih košulja i kravata umočenih u tartar umak dižući u zrak ruke u ritmu narodnjaka. Na takvim manifestacijama se često otvoreno pokazuje i proziva koliko je tko novaca poklonio "mladencima". S jedne strane organizatori pokazuju kako su imućni, kako imaju (nije beg cicija!), a s druge strane s predumišljajem organiziraju svadbu da zarade lovu. To se zove ubijanje dvije muhe jednim udarcem. Stvar odlično funkcionira jer barem 90% uzvanika ima isti ili sličan mentalni sklop i neće si dozvoliti da ih etiketiraju kao cicije i propalice i isprsit će se sa izdašnom svotom novaca makar kod kuće u tišini jeli kiseli kupus ostatak mjeseca.

Nakon tog prvog čina, dolazimo do "moj mužić" i "moja bolja polovica" scenarija. Naravno da nisu svi vjenčani takvi isprazni kromanjonci, ali stvarno malo ljudi znam koji su sretni unatoč tome što su stupili u tzv brak. Nikog ne znam da je uspio vjenčanjem ili štancanjem djece odjednom postati sretan i riješiti svoje probleme. Ako nešto u startu ne ide, stavljanje u okvire neke institucije će napraviti da stvar bude samo gora, nikako bolja.

Okolina je i dalje ta koja dobrim dijelom uvjetuje norme i pravila ponašanja. U pravilu, što je sredina primitivnija, to je institucija braka bitnija. Vezanje, osiguravanje, obilježavanje terena. Kad gledam kako se ljudi ponašaju, mala je razlika između prstenovanja i natpisa na opljačkanim kućama: "Zauzeto, Hrvat".

Ono što je interesantno je koliko ljudi se praktično nesvjesno baci za većinom samo zato jer se to tako radi. I kako u modernom svijetu danas nije "cool" biti tužan i nesretan, svaka naznaka da nešto nije u redu se u startu zatire i skriva. To ide tako daleko da ljudi skrivaju koliko su nesretni od samih sebe i na kraju samo puknu. I onda poslije u crnoj kronici čitamo kako susjedi govore: "Bio je tako miran i povučen čovjek".

Nitko danas nije spreman otvoreno izgubiti, pogotovo ako će to drugi vidjeti. Da drugi vide da je netko nesretan, to je sramota! Sramota je da se nema, da se ne vidi, ne pokaže... Pokazivanjem tih nebitnih materijalnih stvari i isticanjem uspjeha sakriva se ono fundamentalno što nedostaje... Ili je nestalo, ili nikad nije ni postojalo... Ono što se ionako ne može pokazati kao zlatan prsten ili lanac. Mnogi će živote potrošiti jureći krive vrijednosti a umrijet će gladni onog najvažnijeg...

Pogledajte pažljivo ljude oko sebe koji su u braku. Uočite koliko njih će reći da jedva čeka da pobjegne od kuće. Koliko njih će otvoreno trzati na tuđe žene. Slušajte samo kad počnu objašnjavanja: "da, ja sam ženu pustio na onu izložbu, sad ja mogu na utakmicu". Meni to ne liči na ljubav, više na loš poslovni odnos. Da li vam stvarno treba takav život? Prsten, lanac ili kamen oko vrata?

Teško mogu shvatiti zašto bi netko pri čistoj svijesti i zdravoj pameti ušao u takav sado-mazo svijet. U sado-mazo protagonisti više uživaju nego u većini tzv brakova koje sam vidio. Zar vam stvarno u životu treba tako nešto? Ljubav se ne može zacementirati listom papira sa dva svjedoka niti obraniti zlatnim prstenom. Ono što imate branite iz dana u dan i uživajte u svakom danu jer nikad ne znate koliko ih još imate. Svaki je poseban. Svaki je neponovljiv. Svaki tretirajte kao da je zadnji. I nećete pogriješiti.

{youtube}PkGC5CsAgnI{/youtube}
samo ti, moj cvete predivni
bolje ti nego ja, mi možeš pomoći
pomozi mi, moj cvete mirisni
bolje ti...