(P)ostati normalan
Prvi dan u školi: uzbuđenje, strah od nepoznatog, znatiželja.... Da, sve to, ali iznad svega autoritet učitelja ili učiteljice koji se nadvija nad svim tim. I taj autoritet je svima nama obilježio djetinjstvo, ma koliko mi ferovci sad s podsmijehom gledali Pedagošku akademiju i kadar koji s nje izlazi.
Svaki dan pod budnim učiteljskim okom koje pohvaljuje i upozorava, nagrađuje i kažnjava, ali iznad svega - uči. Uči nas slova, brojeve, prirodu i društvo...
Maglovito se sjećam svih svojih razreda iz osnovne škole. Imena đaka s kojima sam išao u školu sam potpuno zaboravio - tu i tamo mi sine neko od njih kao slabašni bljesak munje na ljetnom horizontu. Ponekad se mogu prisjetiti atmosfere, svog tog uzbuđenja, učeničkih strahova, nadanja, uspona i padova ....
Kako sam brzo sve to zaboravio! Toliko toga, čitav jedan dio mog života je skoro u potpunosti obrisan, ali je nešto ipak ostalo. Ostala je ona sigurnost koju su mi učitelji pružali. Ostalo je znanje. Istina, sa mog sadašnjeg stanovišta, to baš i nije neko veliko i nedokučivo znanje, ali su ga oni nesebično pružali. Ostao mi je u sjećanju osjećaj da sam imao čast da me uče kulturni i suvremeni ljudi.
Danas često na našem Fakultetu dobivam upravo suprotan dojam. Zašto je to tako? To sam ja vas mislio pitati. Osnovna škola, srednja škola, fakultet, magisterij, eto piše i doktorat a totalna seljačina!!! Ne želim sad ovdje nikoga imenovati, bilo bi to nisko. Da sam htio, podnio bih pismenu žalbu prodekanu za nastavu.
Možda će dotične osobe ovaj članak pročitati, prepoznati se i odlučiti se civilizirati, da im se studenti više ne smiju iza leđa i ne zovu ih maskotama zavoda i nekim još gorim imenima. A možda će se prepoznati i ovo shvatiti kao napad na njihovu osobnost i postati još gori. To je rizik koji moram prihvatiti. Najvjerojatnije oni ove stranice nikad neće posjetiti, niti će ovi redovi ikad doprijeti do njihovih sivih moždanih stanica, pa se zato obraćam vama, studentima.
Gotovo svi smo imali poneko loše iskustvo sa profesorima ili asistentima. Znalo se desiti da nas odjebu, zajebu, prejebu, ali nikad prije nisam doživio da asistent studentu kaže "Daj, siđi mi s kurca!" ili "Ako si ga polizala, ne znači da si postala pametna kao on." To su samo neki navodi koji su izrečeni pred punim dvoranama zgroženih studenata. Pokazivanje srednjeg prsta i neke slične radnje također su postale normalna pojava.
Nije isto kad mi studenti nešto opsujemo jedan drugome i kad tako reagira asistent na studentov upit o labosima i sl. Oni, kao sadašnji i budući predavači i akademski obrazovani ljudi bi trebali imati nekakav dignitet, nekakav autoritet, možda malo ponosa, zrnce opće kulture. Ma, da imaju samo mrvicu urođenog ljudskog srama, ne bi izgovarali takve gadosti ljudima koji su tu da nešto nauče i koji su prisiljeni razgovarati s njima, jer im je Fakultet dao takav posao.
Nismo mi došli na nogometnu utakmicu, pa razgovaramo sa navijačima protivničkog kluba. Nisu ni oni tu kao osiguranje koje je zaduženo za redovito kontaktiranje s narodnim masama psovkama i šakama. Ovdje smo da nešto naučimo, steknemo znanja koja će se cijeniti kako kod nas, tako i u inozemstvu. Odavde bismo trebali izaći kao akademski obrazovani građani.
Ako ćemo, nakon što dobijemo diplomu, i dalje biti čobani, ja tu stvarno ne vidim neki smisao. Nije poanta samo diplomirati. Iako ćemo biti inženjeri, to ne znači da trebamo biti nepismeni, nekulturni, necivilizirani. Iako ćemo raditi sa računalima, žicama, otpornicima, sklopovima i čipovima, ne znači da bismo zbog toga trebali postati potpuno asocijalni. "Fakultet za 21. stoljeće" je slogan koji nam ništa ne vrijedi, ako se ponašamo kao kromanjonci.
Osjećam se izuzetno nelagodno kad trebam ići na zavod i razgovarati s asistentom kao da kupujem 5 metara drva od Joze iz Međurače (svaka sličnost sa stvarnim osobama je potpuno slučajna). Jedak je to osjećaj kad ti asistent, pri završetku konverzacije, dovikne klateći se na stolu: "Živio!", i gestikulira kao da doziva prijatelja Juru (opet, svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna) da mu pomogne promijeniti gumu na zaprežnim kolima.
Bezobrazluk i primitivizam nije jedina osobina koju sam zatekao kod nekih asistenata na FER-u. Ima ih koji misle da su poslušni šarafi u nekoj velikoj diktatorskoj mašineriji, pa na oglasnu ploču stavljaju poruke tipa "... gore navedeni student se kažnjava sa 5 bodova manje jer nije na vrijeme izvršio svoje obveze prema višoj instanci ..." Slučajno sam znao o kome se studentu radi i slučajno sam čuo kad mu je "kažnjenik" objasnio zašto dokumentaciju može predati tek u ponedjeljak.
Ponekad me iscrpljuje sama pomisao da trebam razgovarati s pojedinim asistentima. Možda i njih iscrpljuje pomisao da se trebaju dogovarati sa samim sobom.
Istina je da na ovom Fakultetu ima divnih ljudi s kojima mi je bilo zadovoljstvo sudjelovati u nastavi. Opći dojam kvare individue koje svojim ponašanjem ubijaju u meni sliku o čovjeku kao svjesnom, razumnom biću.
Teško je ostati normalan... Civiliziran... Teško je ne podlijeći općem utisku i ne reagirati kao oni. Teško je na psovku ne odgovoriti psovkom... I na sve te uvrede koje se mogu čuti, teško je suzdržati se i ne odalamiti tog nadriasistenta po nosu. Znam i sam koliko je to teško, ali svaki put kad to uspijete, pokazali ste da ste iznad njegovog nivoa ponašanja i da su njegove psovke pucanj u prazno.
Umjesto da se s takvim ljudima idete svađati, nasmiješite se njihovoj gluposti i, na kraju labosa, uputite pismenu žalbu prodekanu za nastavu. Ne dozvolite da vas isprovociraju i da se na ovom Fakultetu nesuglasice počnu rješavati vikom, psovkama i lupanjem šakom po stolu. Pokažite tim zalutalim ovcama da se moraju naučiti civilizirano ponašati ako žele da ih bilo tko shvaća ozbiljno.
Svaki dan pod budnim učiteljskim okom koje pohvaljuje i upozorava, nagrađuje i kažnjava, ali iznad svega - uči. Uči nas slova, brojeve, prirodu i društvo...
Maglovito se sjećam svih svojih razreda iz osnovne škole. Imena đaka s kojima sam išao u školu sam potpuno zaboravio - tu i tamo mi sine neko od njih kao slabašni bljesak munje na ljetnom horizontu. Ponekad se mogu prisjetiti atmosfere, svog tog uzbuđenja, učeničkih strahova, nadanja, uspona i padova ....
Kako sam brzo sve to zaboravio! Toliko toga, čitav jedan dio mog života je skoro u potpunosti obrisan, ali je nešto ipak ostalo. Ostala je ona sigurnost koju su mi učitelji pružali. Ostalo je znanje. Istina, sa mog sadašnjeg stanovišta, to baš i nije neko veliko i nedokučivo znanje, ali su ga oni nesebično pružali. Ostao mi je u sjećanju osjećaj da sam imao čast da me uče kulturni i suvremeni ljudi.
Danas često na našem Fakultetu dobivam upravo suprotan dojam. Zašto je to tako? To sam ja vas mislio pitati. Osnovna škola, srednja škola, fakultet, magisterij, eto piše i doktorat a totalna seljačina!!! Ne želim sad ovdje nikoga imenovati, bilo bi to nisko. Da sam htio, podnio bih pismenu žalbu prodekanu za nastavu.
Možda će dotične osobe ovaj članak pročitati, prepoznati se i odlučiti se civilizirati, da im se studenti više ne smiju iza leđa i ne zovu ih maskotama zavoda i nekim još gorim imenima. A možda će se prepoznati i ovo shvatiti kao napad na njihovu osobnost i postati još gori. To je rizik koji moram prihvatiti. Najvjerojatnije oni ove stranice nikad neće posjetiti, niti će ovi redovi ikad doprijeti do njihovih sivih moždanih stanica, pa se zato obraćam vama, studentima.
Gotovo svi smo imali poneko loše iskustvo sa profesorima ili asistentima. Znalo se desiti da nas odjebu, zajebu, prejebu, ali nikad prije nisam doživio da asistent studentu kaže "Daj, siđi mi s kurca!" ili "Ako si ga polizala, ne znači da si postala pametna kao on." To su samo neki navodi koji su izrečeni pred punim dvoranama zgroženih studenata. Pokazivanje srednjeg prsta i neke slične radnje također su postale normalna pojava.
Nije isto kad mi studenti nešto opsujemo jedan drugome i kad tako reagira asistent na studentov upit o labosima i sl. Oni, kao sadašnji i budući predavači i akademski obrazovani ljudi bi trebali imati nekakav dignitet, nekakav autoritet, možda malo ponosa, zrnce opće kulture. Ma, da imaju samo mrvicu urođenog ljudskog srama, ne bi izgovarali takve gadosti ljudima koji su tu da nešto nauče i koji su prisiljeni razgovarati s njima, jer im je Fakultet dao takav posao.
Nismo mi došli na nogometnu utakmicu, pa razgovaramo sa navijačima protivničkog kluba. Nisu ni oni tu kao osiguranje koje je zaduženo za redovito kontaktiranje s narodnim masama psovkama i šakama. Ovdje smo da nešto naučimo, steknemo znanja koja će se cijeniti kako kod nas, tako i u inozemstvu. Odavde bismo trebali izaći kao akademski obrazovani građani.
Ako ćemo, nakon što dobijemo diplomu, i dalje biti čobani, ja tu stvarno ne vidim neki smisao. Nije poanta samo diplomirati. Iako ćemo biti inženjeri, to ne znači da trebamo biti nepismeni, nekulturni, necivilizirani. Iako ćemo raditi sa računalima, žicama, otpornicima, sklopovima i čipovima, ne znači da bismo zbog toga trebali postati potpuno asocijalni. "Fakultet za 21. stoljeće" je slogan koji nam ništa ne vrijedi, ako se ponašamo kao kromanjonci.
Osjećam se izuzetno nelagodno kad trebam ići na zavod i razgovarati s asistentom kao da kupujem 5 metara drva od Joze iz Međurače (svaka sličnost sa stvarnim osobama je potpuno slučajna). Jedak je to osjećaj kad ti asistent, pri završetku konverzacije, dovikne klateći se na stolu: "Živio!", i gestikulira kao da doziva prijatelja Juru (opet, svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna) da mu pomogne promijeniti gumu na zaprežnim kolima.
Bezobrazluk i primitivizam nije jedina osobina koju sam zatekao kod nekih asistenata na FER-u. Ima ih koji misle da su poslušni šarafi u nekoj velikoj diktatorskoj mašineriji, pa na oglasnu ploču stavljaju poruke tipa "... gore navedeni student se kažnjava sa 5 bodova manje jer nije na vrijeme izvršio svoje obveze prema višoj instanci ..." Slučajno sam znao o kome se studentu radi i slučajno sam čuo kad mu je "kažnjenik" objasnio zašto dokumentaciju može predati tek u ponedjeljak.
Ponekad me iscrpljuje sama pomisao da trebam razgovarati s pojedinim asistentima. Možda i njih iscrpljuje pomisao da se trebaju dogovarati sa samim sobom.
Istina je da na ovom Fakultetu ima divnih ljudi s kojima mi je bilo zadovoljstvo sudjelovati u nastavi. Opći dojam kvare individue koje svojim ponašanjem ubijaju u meni sliku o čovjeku kao svjesnom, razumnom biću.
Teško je ostati normalan... Civiliziran... Teško je ne podlijeći općem utisku i ne reagirati kao oni. Teško je na psovku ne odgovoriti psovkom... I na sve te uvrede koje se mogu čuti, teško je suzdržati se i ne odalamiti tog nadriasistenta po nosu. Znam i sam koliko je to teško, ali svaki put kad to uspijete, pokazali ste da ste iznad njegovog nivoa ponašanja i da su njegove psovke pucanj u prazno.
Umjesto da se s takvim ljudima idete svađati, nasmiješite se njihovoj gluposti i, na kraju labosa, uputite pismenu žalbu prodekanu za nastavu. Ne dozvolite da vas isprovociraju i da se na ovom Fakultetu nesuglasice počnu rješavati vikom, psovkama i lupanjem šakom po stolu. Pokažite tim zalutalim ovcama da se moraju naučiti civilizirano ponašati ako žele da ih bilo tko shvaća ozbiljno.