Nigdje, niotkuda (Bekim Sejranović)

Ima jedan čovjek koji je, eto, imao kurčevu sreću a opet ostao živ. Kad na brzinu pogineš u nekom glupom sukobu, prometnoj nesreći ili zemljotresu, sranje je jer si poginuo, al poslije ti ime stavljaju na liste zajedničkih sjećanja i žalovanja i, nekako imaš neki pijetet.

Kad ti jednom zaheftaju etiketu izbjeglice pa te šutnu od nemila do nedraga i nemaš privilegiju da pogineš po putu, nosiš to kroz život i nikad se taj pečat s tebe ne ispere. Uvijek je negdje tu, čuči, vreba... I svima ideš na kurac, svi bi samo da te nema. Nema pijeteta, nema suosjećanja, nema pripadnosti.

Moje sjećanje  o svemu tome seže još u prve razrede osnovnih škola kad su smo čitali stripove o partizanima pa su se ponekad u njima pojavljivale te "izbjeglice". Nije mi tad bilo jasno što to znači, ni zašto su nacrtani kao neki poluljudi, praznih pogleda, obrisanih osmjeha i klonulih glava na iskidanoj odjeći.

Igrom sudbine sam 1993 postao jedan od tih. Ne baš na isti način, ali niti puno drugačiji. Najgore ozljede su ozljede iznutra.Njih se najlakše, a opet najteže skriva. Od nemila do nedraga, nas cijela vojska obrisanih. Svatko je imao svoj put. Cilj nikad nismo dosegli, niti je bio definiran.

 . . .

Bekim u ovom tvrdom romanu opisuje ogoljeno i jednostavno svoj put. Crn kao čađav dimnjak, a opet svijetao kao bljesak svjetlećih metaka kalašnjikova. Kao onda.
Od Bosne, preko Hrvatske pa sve do Norveške i Svalbarda. Od početka do kraja svijeta. I natrag.

CIlj ne postoji, put je ogrezao u samoću, ne postoji ekosistem koji je spreman držati težinu izbjeglica.

Knjigu sam progutao u 24h. Trebao mi je koji dan da poslije provarim ono što sam pročitao. Interesantno, nije me podsjetilo na vlastiti put, ali na bijeg pred puškama jeste. I osudu okoline. Jer nitko ne voli izbjeglice. To je valjda u ljudskoj prirodi, da gazi slabije. Da zatvori oči.

Bekim kroz dva svijeta, jedan južni i jedan sjeverni, opisuje svoj put. Ne cilj, jer cilj ne postoji. Ne početak, jer njega se teško netko sjeća. Put i samo put. Oluje, tajfune, tornada i zemljotrese. 

Kad ste sami na stijeni, uže na kojem visite vas sumnjivo gleda, a Ilija (ili Tor) gađa munjama sve bliže i u nosnicama osjetite miris gromom sastruganog kamenja... Bez početka i bez kraja.... 
A, gore, na vrhu daleko iznad crnih oblaka na platou bogata masa pije koktele i isprazno se smijulji. Ko će koga da pojebe danas, kako će da uveća snagu, slavu i brojke na bankovnim računima...

Uzalud dižete ruke, pogled i glas prema gore. ... nitko ne voli izbjeglice. Lošije danas za gore sutra... Svima biste pomogli da pregrizete uže na kojem visite. 

U ovom romanu jasno kao munja koja para crno nebo vrišti poruka da bogatije društvo nije osjetljivije, ljudskije niti empatičnije. A voli misliti da jeste. Svi to vole...

I svatko od nas, sjebanih, otpisanih i odbačenih se kroz blato provlačio sam. Sam ko kurac na vjetru. Svatko ima svoju priču. Cijeli svijet boli kurac za to. De alkohola, još jače muzike i jačih šarenih svjetala! Ko jebe one dole koji vise na stijeni dok ih šibaju munje.

Gje si pošao? Nigdje! Od kud si došao? Niotkuda!

. . .

Bekim je danas moj sugrađanin, točnije, ja sam postao njegov. Putevi nam se i jesu i nisu sreli. I često se uhvatim u misli da mu se javim, da odemo na kafu i rakiju. Ne da premećemo neke stare priče niti zato što nam jebeno treba društvo. Obojica smo vlastitim glavama istupili sve gromove ovog svijeta. I još smo tu.
Banja Luka - Zagreb /RIjeka - Oslo ili Brčko - RIjeka/Zagreb - Oslo. Nema neke bitne razlike. A opet...

Ne zbog svega toga, već unatoč tome. Da kucnemo te čaše i kažemo: Mamu im jebem! Živio! Skål!

Nigdje. Niotkuda.

Dvije tako jake riječi.