Kuda idu divlje svinje...

Dan nakon novogodišnje vožnjice HRB-a je u planu bila šetnjica po Medvednici. Sandra i ja smo bili organizatori. Iako nam se u startu javilo još 6 ljudi, na kraju je Kruno bio jedini junak koji se tog jutra pojavio na okretištu na Dubravi.

 

Nakon proklinjanja Dubrave što im nijedna pekara na samom okretištu ne radi u nedjelju ujutro, sjedamo u bus za Vidovec. Iz Vidovca krećemo stazom br. 25 koju pratimo jednim dijelom a onda skrećemo lijevo u šumicu i idemo strmim putićima po debelom lišću. Ideja je bila otići na Komušarevu pećinu i naći i treći geocache na Medvednici. Komušarevu pećinu smo našli bez problema, ali cache... Prerovali smo sve panjeve i stabla u blizini same stijene. Nakon dobrih 40 minuta smo počeli njuškati oko jedne stijene malo više udaljene od same litice. I Kruno je dobro zabio nos. Gaocache je nađen! :) Upisujemo se u log, pospremamo sve natrag i žurimo dalje jer nas je čekao još dalek put.

 

Kako ne postoji markirani put od Komušareve pećine prema Lipi a da ne ide preko Goršcice, prisiljeni smo se spustiti ponovo u Vidovec sa tih 510 mnv i krenuti se penjati ponovo, ovaj put po putu br 27. Na jednoj livadi markacije se račvaju bez dodatnih oznaka i tu gubimo pola sata mozgajući kud da krenemo. Odabiremo (kako se kasnije ispostavilo) pravi put i idemo preko Marije Sniježne do Lipe. Uspon na Lipu (700 mnv) je na dijelovima dosta strm što je gušt, ali osjećamo nedostatak bilo kakvog doručka. Napokon na Lipu stižemo oko 13:30. Tamo su imali još samo 2 porcije graha pa smo to uzeli, malo odmorili i već oko 14:15 idemo dalje prema Hunjki.

 

Kako vrijeme odmiče, postaje mi jasno da nema šanse da stignemo dole po danu (originalni plane je od Hunjke bio spust na Tisovu peć pa na Markuševačku Trnavu) i psujem sam sebe što sam zaboravio lampu u stanu. :(

 

Na Hunjku stižemo na sam zalazak sunca (zalazak sunca u šumi je nešto predivno). Onda gazimo prema Žičari. Demokratski je odlučeno da se ne spuštamo po mraku bez lampi dole nego da odemo na Žičaru. Već na Činovničkoj livadi nas hvata potpuni mrak, na vrhu temperatura pada i sve je sleđeno. Tapkamo polako u mraku pokušavajući ne pasti na ledu. Stižemo na Žičaru, a tamo... Žičara ne vozi zbog vjetra. :) Ništa, vozi bus, krenemo mi prema stanici kod Tomislavovog doma a tamo... Ode nam bus pred nosom. :) Dole vidim ZET-ov auto, pitam tipa unutra za slijedeći bus, treba čekati još skoro sat vremena, do 19 sati.

 

Htjeli smo ubiti vrijeme u Tomislavovom domu, ali smo na ulazu skužili da je to restoran/birtija za šminkere i da bi nas metlom izbacili kad bismo se pojavili ovakvi blatnjavi unutra. Pa idemo do vidikovca kod Velikog tornja i odmaramo uz čaj čekajući bus.

 

Sve u svemu, jako dobra šetnjica. Onako, epska. :) Taman za početak ove godine.

 

Neki službeni podaci:

Pređeni put: 20.5 km

Vrijeme hoda: 8 sati

Ukupno uspona: 2150 m

 

Fotografije možete pronaći ovdje, a GPS tracklog je ovdje.