Pariz (26.12.2006 - 30.12.2006)
Ovo putovanje je napravljeno dosta 'ad hoc'. Sandra je pronašla dosta povoljno avionske karte za Pariz a da letimo iz Zagreba i nemamo taljiganja do Graza ili kud već, pa onda RyanAir... Povratna karta nas je izašla oko 1700 kn (Croatia Airlines) po osobi što nije tako malo, ali je skoro jeftino kao i autobus. Za usporedbu: autobus vozi 24h a avion oko sat i pol. E ne bih se 24 sata taljigao u busu do Pariza da je zlatan (i bus i Pariz)! :)
Sandra: Kupljen je vodič Paris – Top 10 i na brzinu skovan plan što bi se moglo vidjeti u tih 3 i pol dana što ćemo provesti tamo. U pravilu ne volim to raditi tako, volim prije čitati, tražiti anegdote i zanimljivosti, upoznati što se može vidjeti i doživjeti, usredotočiti se na stvari koje obično ostaju nezamijećene i skrivene. Ali eto… Što sam više tražila i čitala izgledalo mi je više nemoguće u tako kratko vrijeme zgurati sve moje želje i ambicije, tako da je ovog puta išlo više stihijski, po impulsu.. Bolje? Meni nije. Ali ima i suprotnih mišljenja. Po meni je spontanost na putovanjima precijenjena… Besciljna lutanja? Svakako. Ali ne od jednog do drugog zatvorenog muzeja, od jednog do drugog beskonačno reda. Ili sjedenje u preskupom restoranu i čekanje na jadan obrok od 30 eura nakon kojeg tražiš trgovinu da bi utažio glad. Mada, rekoh, uvažavam i suprotna mišljenja. Da planovi ne trebaju. Da kad dođeš negdje, u tom trenutku odlučiš što ćeš dalje. Da spavaš do 10.
NAPOMENA: Iza svake fotografije krije se cijela galerija vezana uz dotično poglavlje.
(Ukoliko vas zanimaju samo fotografije, kliknite ovdje)
1. Putovanje
Let smo imali 26.12. ujutro u 8:30. Mudro smo ustali u 5, i krenuli na tramvaj do autobusnog kolodvora da uhvatimo bus za aerodrom. E, ali ZET je to... Tramvaj smo čekali preko pola sata da bi na kraju došla jedna bijedna 17-ka a od križanja Savske i Vukovarske opet šipak.. Čak smo bili krenuli pješice prema autobusnom, ali onda je nekako došla petica iza pa smo stigli nekako, iako ne na bus na koji smo planirali. Od svih evropskih gradova koje sam vidio Zagreb definitivno ima najjadniji javni prijevoz! Rim nije puno bolji, ali ovo... Ovo je za antologiju moderne ljudske gluposti!
Kad smo se dočepali aerodroma, dalje je sve išlo kako treba. Podizanje karata, check-in... Sve je bilo kako treba. E jedino što se po novom ne smije unijeti ništa tekućine u avion (ok, dozvoljen je 1 dcl, a to nije dosta ni da je rakija, a kamoli voda), pa smo bili žedni više nego što je to baš neophodno...
Kad smo napokon poletjeli, nakon sat i pol smo bili u Parizu na aerodromu Charles de Gaulle. Londonski Heathrow je ogroman, ali ovaj je posebno čudan jer je jako rasut. Avion je sletio i onda se vozio po pisti između terminalnih zgrada još desetak minuta dok nije došao do mjesta gdje smo se iskrcali. I do mjesta gdje su nam iskrcali stvari smo morali hodati desetak minuta. Čudan aerodrom... Nema skoro ništa trgovinica kao što to imaju drugi veći aerodromi, manjka stolica za sjedenje...
Do grada smo došli nekim brzim busem (karta dođe 8.5 eura), a onda smo kupili tjednu kartu za Metro. Postoje službene turističke tjedne karte ali one su skuplje 10 eura od ovih za domaće. Pa smo mi izvadili iskaznice za Metro kao da smo Parižani. :) Nitko nam nije pravio probleme, samo su nas tražili po jednu fotografiju. Tjedna karta za 5 zona (u 5. zoni je i naš aerodrom, kao i Versailles npr.) je koštala oko 30 eura.
2. Pariz
Metropola od 11.5 milijuna ljudi. Velik. Ogroman! Sa širokim ulicama, mamutski velikim bulevarima i impozantnim građevinama. Ako volite hodati, tu ćete se nahodati! Dok ne spadnete s nogu i još malo više! :)
Sandra: Sve je na okupu, sve je u samom centru, a toliko udaljeno jedno od drugog. Mora da je fantastičan u proljeće ili rano ljeto kada je sve zeleno, kada je toplo pa se može šetati ili sjediti na klupama i jednostavno gledati svijet oko sebe. Ovako – jasno je zašto ga zovu Gradom Svjetlosti. Sve je predimenzionirano, previše osvijetljeno, zapravo sve je jednostavno – previše. Povijest se osjeti na svakom koraku, ali isto tako osjete se i velike suprotnosti velegrada – nemoguć i nezamisliv luksuz s jedne i gomile beskućnika na koje se nitko ne osvrće s druge strane ulice… Turisti koji zure u dragulje u izlozima… Redovi za glavne turističke atrakcije nasuprot mirnim predvečerjima u crkvama (mnoge su za molitvu i posjete otvorene do devet uvečer) u kojima u tišini uz miris tamjana promatrate povijest, vjeru, sadašnjost… Najbolje su sitnice… Ljudi u metrou, ljudi koji svi po gradu hodaju s hranom u rukama, restorančići kakve kod nas od milja ljudi zovu „ socijalnom birtijom“ a oni Brasserie, a u kojoj najobičniji čaj košta 4 eura, oni smiješni WC-i koji izgledaju kao Suicide Booth iz Futurame.Na izgled Pariza jako je utjecala povijest, koja ga je mijenjala i stvorila onakvim kakav je danas. Ranih srednjovjekovnih i rimskih građevina gotovo da i nema, iako je prostor naseljen od gotovo 2000 godina. Grad je rušen, pa ponovo izgrađivan, revolucije i pobune mijenjale su ga prema svojim potrebama. Velika potreba svakog naraštaja Francuza da raskine sa svojim nasljeđem, vidi se u diskontinuitetu uporabe javnih zgrada.. Za vrijeme Revolucije i kasnije Pariške komune rušene su kraljevske palače, crkve su prenamjenjivane u administrativne zgrade i skladišta oružja. Nakon neuspjeha tih prevrata, rušene su čitave ulice da bi se spriječilo ponovno postavljanje barikada…Sve to čini Pariz onakvim kakav je danas… Grad s mnogo lica za koja treba puno više od 4 dana da se otkriju.
2.1. Ljudi
Moram priznati da sam, nakon onih vijesti da se u Parizu pale auti, da nema socijalnog mira, da se stalno netko buni, očekivao napetu atmosferu, puno više agresije, nemir... A u biti... Parižani su vrlo smireni ljudi. Vole uživati u hrani, što se vidi na svakom koraku: od trgovinica-pekara sa gomilom finih peciva i kolačića, koje koštaju u eurima kao njihovi ekvivalenti kod nas u kunama, do običnih trgovina gdje se nađe svakakvih namirnica. Definitivno vole uživati u hrani. I jedu male porcije. I one puno koštaju. :)
Sandra: S druge strane, na frekventnim turističkom mjestima francuska verzija cigiša, tamnoputi šverceri jeftinih suvenira na svim svjetskim jezicima uzvikuju nešto kao „šest za dva eura“, zveckajući pritom gomilom Eiffelovih tornjića nanizanih na veliki kolut… Neodoljivo su me podsjećali na ciganke na Trešnjevci koje prodaju „magične“, „čarobne“ krpe… I bilo mi ih je zato žao kada ih je sa Trocadera rastjerala policija..
2.2. Pseća govanca
Kad smo kod ljudi, vrijedi spomenuti problem psećih govana po cestama Pariza. Upozorili su me na to još davno. Čak se to spominje i u turističkim vodičima. Najnovije informacije: gradske vlasti se hvale kako su suzbili tu pošast drakonskim kaznama za prekršitelje. I ima nešto u tome – u užem centru grada (sad je filozofsko pitanje što je to uži centar u gradu koji ima stanovnika kao dvije Hrvatske) gotovo da ih i nema. Ali u kvartu gdje je bio naš hotel (2. zona) bome ih je bilo na pretek! Stvarno smo morali paziti kud hodamo.
2.3. Rue de St Denis
Hodamo mi tako po ulicama i zađemo u neku uličicu, koja je čak simpatično izgledala. A kad tamo... Na križanjima stoji na svakom ćošku grupica nekih ljudi i drži se zajedno.. Svaki u svojoj grupici.. I nešto mjerkaju... Svako malo uz zid stoji neka teta oskudno obučena... A kad sam vidio jednu koja je sise izbacila onako na pladnju... Pomislio sam: e ova ovdje ne prodaje luk i krastavac! :) I kad smo se malo zagledali onda smo skužili da među trgovinama u toj ulici ima neuobičajeno puno sex shopova, peep show objekata i noćnih barova... Zanimljiva neka ulica. :)
2.4. Muzeji i Paris Pass
Sandra: Pariz je definitivno grad muzeja. Koncentracija umjetničkih djela je nevjerojatna i trebali bi mjeseci da bi prosječan ljubitelj muzeja i umjetnosti izguštao sve što mu ovaj grad nudi. Muzeji su, između ostalog, glavni razlog što je Pariz turistička destinacija broj jedan u svijetu… Sve što Amerima i Japancima treba da bi razumjeli i približili se Evropi i njezinoj povijesti i umjetnosti u jednom vikendu! Louvre i Cluney za ljubitelje povijesti i starina, Orsay, Picassov muzej, Centar Georges Pompidou, Rodinov muzej, Delacroix, Invalides za one malo militantnijih svjetonazora… Kao i sve ostalo u Parizu, ulaznice nisu jeftine – od 5 do 13 eura po muzeju i po čovjeku.. brzo se skupi značajna svotica.. Za to postoji Paris Pass – karta koja omogućava ulaz u mnoge povijesne građevine i muzeje za 1, 2 ili 4 uzastopna dana. Mi smo uzeli ovu za četiri dana, iako smo na raspolaganju imali samo tri dana. I iako je koštala 45 eura jedna, isplatila se. Po meni, višestruko.
2.5. Katedrala Notre Dame de Paris (Katedrala naše Gospe pariške)
Nalazi se na otoku Isle de la Cite, u samom srcu Pariza, na mjestu galo-rimskog hrama posvećenog bogu Jupiteru i romaničke crkve iz 6.st, prve pariške crkve. U vrijeme vladavine Luja VII, točnije, 1163.g., započela je gradnja katedrale koja je trajala gotovo 200 godina, te je konačno završena 1345.
Za vrijeme Revolucije mnoge dragocjenosti Katedrale uništene su i opljačkane. Samo su velika zvona čudom izbjegla topljenje te se i danas mogu vidjeti izložena u tornjevima Katedrale. Katedralu su za vrijeme Revolucije posvetili prvo kultu Razuma, a potom i kultu Vrhovnog bića. Unutrašnjost crkve za vrijeme Revolucije služila je kao skladište hrane i oružja.
Nakon godina devastacije i zanemarivanja, restauraciju katedrale su na inicijativu Victora Hugoa 1845. proveli arhitekti Lassus i Viollet-le-Duc. Obnova je trajala 23 godine, i tom prilikom dodani su istočni toranj i sakristija te je Katedrala konačno poprimila današnji oblik.
Tijekom svoje povijesti, Notre Dame je svjedočila povijesnim događajima značajnima za povijest Pariza, Francuske i Europe, što uključuje i krunjenje Napoleona Bonapartea za Rimskoga Cara dana 02.12.1804.g.
Planetarno poznata postala je 1831., objavljivanjem romana Victora Hugoa "Zvonar crkve Notre Dame".
Tornjevi visoki 69 metara, kao dio zapadnog pročelja, najljepši su i najupečatljiviji dio crkve, s nezaboravnim pogledom na Sienu i njene mostove, spomenike i znamenitosti srca Pariza, ali i na velike redove turista koji se guraju u nevjerojatnim redovima na ulazu u crkvu i tornjeve. Savjet: ako se planirate popeti na tornjeve, dođite pola sata prije otvaranja (ture se puštaju od 10 sati) i stanite među prvima u red. Svakih 10 minuta se pušta samo 20-tak ljudi gore, a redovi su ogromni! Pa dođite na vrijeme ako ne želite provesti većinu dana u redu. ;)
Tornjeve iznad pročelja spaja Velika galerija, prepuna legendarnih (i simpatičnih ) gargoyla (fran. chimeres) koji prema legendi svojim grotesknim izgledom od crkve tjeraju zle demone. Zanimljiva je stvar da su ti nakazni likovi, koji i sami izgledaju poput biblijskih demona, ustvari svjesno inkorporiranje poganskih običaja i rituala u srednjovjekovne crkvene obrede. Usput, služe i kao odvod na crkvama. :)
2.6. La Madeleine (1764 – 1842)
Crkva posvećena Sv. Mariji Magdaleni. Konstruirana je po uzoru na klasični rimski hram. Do Francuske revolucije postavljeni su samo temelji, a tek je Napoleon 1804. naumio na tom mjestu sagraditi Hram u slavu svoje vojske. Važnost takve zgrade zasjenila je izgradnja Slavoluka pobjede, te je neko vrijeme namjera bila pretvoriti je u željeznički kolodvor. Konačno je 1842. posvećena kao crkva.
Danas je crkva dio benediktinskog samostana, mjesto održavanja koncerata ozbiljne glazbe i popularno mjesto za vjenčanja. U crkvi se nalaze najbolje pariške orgulje, koje su svirale tijekom pogreba Frederica Chopina.
2.7. Saint Augustin
Zgodna crkvica ispred koje je spomenik Ivani Orleanskoj.
2.8. Place de la Concorde
Najveći trg u Parizu. Smješten je uz Seinu i razdvaja Tuilerie vrtove (kroz koje se dolazi izravno u Louvre) od početka famozne Champs Elysées ulice, poznate po luksuznim trgovinama (u nedostatku boljeg izraza tipa hramova konzumerizma ili sl).
Trg je oktagonalnog oblika i predstavlja začetak urbanog planiranja grada..
Postao je (naravno!) Place de la Révolution za vrijeme Revolucije i u središtu je bila postavljena giljotina na kojoj su živote izgubili Louis XVI, Marie-Antoinette, Danton, Robespierre, i 2800 uglavnom bezimenih ljudi u razdoblju od 1793 do 1795. Zapisano je negdje da je miris krvi bio toliko jak da su krda stoke odbijala prelaziti preko Trga. Na mjestu giljotine danas stoji obelisk visok 22.83 metra i težak 230 tona, koji je krasio ulaz u Amonov hram u Luxoru, dar egipatskog namjesnika Mohamed Ali-ja francuskom kralju Louisu Filipu, postavljen 1836. godine.
Na svakom kutu oktagonalne strukture nalazi se statua koja predstavlja jedan od velikih Francuskih gradova: Lille, Strasbourg, Lyon, Marseille, Bordeaux, Nantes, Brest i Rouen.
2.9. Musee du Louvre
Prije nego što napišem neke činjenice o muzeju reći ću ovo: pripremite se za odlazak u ovaj muzej! Ponesite vode, ponesite i hrane, uzmite si cijeli dan, i manite se ideje da ćete sve vidjeti! Louvre je toliko velik da je to strašno! Čak izvana izgleda probavljiv, izgleda kao da ga se uz nadljudske napore može obići cijelog u jednoj posjeti, ali vanjski izgled vara! Nemojte poslije reći da niste bili upozoreni! ;)
Sandra: Tumaranje muzejom navečer je doživljaj sam za sebe… Prolazite pokraj umjetnina i starina nezamislive vrijednosti i ljepote, svjetla su prigušena, gužva jenjava.. a vi prepoznajete djela iz udžbenika, monografija, enciklopedija… Da sam barem tamo zatvorena sama čitavu noć…
Što reći o samom muzeju?
Prvo citat sa wikitravel.org:“… One of the finest museums in the world of art, art-history, and culture? Or a mockery...time will tell.”
Francois I je bio prvi francuski kralj sa kolekcionarskim sklonostima, započevši sa skromnih 12 – ak slika talijanskih umjetnika: Ticijana, Rafaela i Leonarda da Vincija. Najpoznatija od njih (i jedna od prvih!) je, naravno, Leonardova Mona Lisa. Kraljevska kolekcija povećavala se značajno za vrijeme Luja XIII, Henry-ja II, a kad je Louis XIV umro 1715. godine, sadržavala je 2,500 umjetnina.
Do Revolucije, kolekcija nije bila dostupna široj javnosti. Konačna ideja muzeja kao općeg i javnog dobra realizirana je 10. kolovoza 1793., kad je muzej Republike otvoren javnosti.
Napoléon povećao je fond muzeja djelima sa svojih osvajanja, ali su mnoga vraćena 1815. nakon neslavnog poraza kod Waterlooa.
1947. umjetnine iz razdoblja impresionizma preseljene su u Jeu de Paume and l'Orangerie. (1986 u Musée d'Orsay.)
Danas katalog broji gotovo 300.000 djela, od kojih je samo manji dio izložen. Muzej se i dalje širi, zadnje proširenje na krilo Richelieu, koje je od 18 st. dio Ministarstva financija, izvršeno je 1993.g.
2.10. Tour Eiffel
Na TV-u mi je uvijek izgledao smiješno, ali kad sam došao ispod njega... Izgledao je bolesno, nestvarno, samo sam ga gledao kad će mi se srušiti pred očima. Iako izgleda krhko, radi se ustvari o vrlo čvrstoj građevini, većoj nego se čini iz daljine. Noću je fino osvijetljena, a svaki puni sat na deset minuta rade nekakav light-show koji se meni nije nimalo svidio, ali rulja okolo se veselila i pljeskala ko da se događa ne znam što.
Penjanje na toranj je, naravno, moguće. Da je neko ljepše vrijeme išli bismo stepenicama, ali nije bilo baš toplo, a i čekanje od sat i pol u redu za karte nas je malo ubilo. Mislim da nikad nisam dulje čekao u redu nego tad. Karta do vrha je 11 eura što je ništa naspram živaca kojima smo platili da uopće do te karte dođemo.
Tek kasnije smo saznali da i za ovo postoji bolji način: skupite sve skupa 20 ljudi, prijavite se kao grupa i preskočite većinu reda, a još dobijete i neki popust. Pa kad već mi nismo, barem da vi imate pravu informaciju u pravo vrijeme da ne blejite ispod tornja kao ovce u toru sat i pol.
Pogled na Pariz sa vrha Eiffela se stvarno isplati doživjeti. Vjerujem da je ljeti puno ugodnije, jer kad smo mi bili gore puhalo je tako da se gore jedva stajalo. Ali je bilo lijepo stajati gore, iako smo psovali sve u 16 u redovima za lift dole. Odsad samo pješice po Eiffelu! :)
Toranj je inače sagrađen 1889. godine, povodom stogodišnjice francuske revolucije, a danas je najposjećeniji turistički objekt na svijetu sa oko 6.5 milijuna posjeta godišnje. Zanimljivo je da su se mnogi u vrijeme izgradnje žestoko bunili protiv tornja. Smatrali su da je ruglo i da će narušiti izgled Pariza. Među potpisnicima peticije protiv gradnje tornja bila su i poznata imena kao što su Maupassant, Emile Zola, Charles Garnier i Dumas Sin.
Sam toranj je visok 300 m (320,75 m uključujući antenu), teži 7000 tona, a do 1930. godine je bio najviša građevina na svijetu (još uvijek je najviša građevina u Parizu). U toranj je ugrađeno 2,5 milijuna zakovica, na njemu je 300 radnika radilo dvije godine, pri jakom vjetru se naginje 12 cm, a visina mu varira i do 15 cm, ovisno o temperaturi. Sastoji se od 15000 željeznih dijelova, na njega je potrošeno 40 tona boje, a od podnožja do vrha ima 1652 stepenice.
Toranj ima tri platforme. Na drugoj platformi je urnebesno skup restoran Jules Verne, dok platforma na vrhu ima birtiju i naravno suvernirnicu. Na njoj se nalazi i ured samog Gustava Eiffela.
Toranj je trebao biti srušen 1909. godine, ali je spašen zbog činjenice da je na njegovom vrhu bila telegrafska antena a on je bio najviši objekt u Parizu. Tako je ostao na životu igrom slučaja, a moram priznati da bi bila šteta da sruše jedno takvo čudo kao što je Eiffelov toranj!
2.11. St Eustache, Les Halles
Saint Eustache je, po meni, jedna od najljepših pariških crkava. Eksterijer je ukrašen u gotičkom stilu po uzoru na Notre Dame. Interijer je također gotički, ali dekor je renesansni. Nekolicina poznatih osoba pokopana je unutar zidina - Molière, Richelieu, marquise de Pompadour. Kao i na Notre Dame, pročelje je ukrašeno stautama gargoyla. Sama crkva smještena je na području poznatom pod imenom Les Halles, stoljetnog središta najveće otvorene tržnice Pariza, zatvorene 60-tih godina dvadesetog stoljeća.
2.12. Conciergerie, Sainte Chapelle
Sainte Chapelle je nevjerojatan dragulj, skriven od slučajnih pogleda visokim pročeljem Plače Pravde. Gotička je to kapelica iz 13 st. u srcu Pariza, sagrađena u vrijeme vladavine Louisa IX, kao kraljevska kapelica, a služila je kao utočište dragocjenih relikvija. Većina majstorski izrađenih vitraja sa prizorima is Svetog pisma sačuvana je u svom izvornom obliku.
Za razliku od mnogih vladara, koji su relikvije otimali i time dokazivali svoju moć, sv. Louis je Krunu od trnja i dio Sv, Križa kupio od osiromašenog vladara Konstantinopola, Baldvina II, te od Sante Chapelle učinio vrijedan relikvijar. Time je osigurao sebi položaj središta Zapadnog kršćanstva. Kralj Louis IX umro je od kuge na križarskom pohodu, te potom kanoniziran.
Louisove relikvije uništene su i nestale tijekom Francuske revolucije, kada je sama kapelica pretvorena u administrativno središte, sa prozorima prekrivenim ogromnim ormarima sa spisima – na taj način ljepota ukrašenih prozora nenamjerno je zaštićena od vandalizma u kojemu je stradao ostatak kapelice. U 19. st. Viollet- le-Duc restaurirao je kapelicu, koja je od 1862. nacionalni povijesni spomenik.
2.13. Musee du Moyen Age
Muzej Srednjeg vijeka. Ne preveli, ne premalen. Taman. Zgođušan! :)
2.14. Pantheon
Neoklasicistička crkva, posvećena Sv. Genevieve, svetici zaštitnici Pariza.
1744. Louis XV se zavjetovao da će ukoliko ozdravi od teške i misteriozne bolesti, na mjestu ruševne opatije sv. Genevieve sagraditi crkvu dostojnu zaštitnice Pariza. Gradnja je završena neposredno prije početka Revolucije, te odmah pretvorena u mauzolej posvećen zaslužnim velikanima Francuske.
Ovdje je fizičar Foucault konstruirao svoje njihalo visoko 67 m, kako bi dokazao rotaciju Zemljine kugle. Njemu u čast smo zatekli crkvu pretvorenu u nešto nalik cirkusu što možete vidjeti na fotografijama. Iako su to zanimljivo osmislili, crkva je iznutra stvarno lijepa i šteta je što su to prekrili svom tom skalamerijom. :)
U kriptama ispod Pantheona nalaze se posmrtni ostaci Voltairea, Rousseaua, Marata, Victora Hugoa, Zole, Jean Moulina, Descartesa, Braillea i Piera i Marie Curie, kao jedine žene kojoj je ukazana ta čast. 2002. je u Pantheon preneseno tijelo Alexandera Dumasa.
Sandra: Po meni, ideja premještanja kostiju velikana u uniformirane grobnice u velikoj i hladnoj kripti Panteona bizarna je i ne ispunjava nekako svoj cilj. Plakati s imenima i popisom zasluga ispred uniformiranih grobova ljudi koji su umrli u razmaku od 200-300 godina izgleda više kao neki školski projekt nego ozbiljan odnos prema povijesti i zaslužnim građanima. Ali možda ja ne razumijem. :)
2.15. St Sulpice
Velika kasnobarokna crkva koja je zamijenila gotičke ruševine, na mjestu gdje je nekad stajao antički hram posvećen egipatskoj božici Isis. Gradnja je trajala od 1646-1745.g. Sain Sulpicius bio je biskup iz 7.st. poznat po mučeništvu i otporu tiraniji Merovinga. U ovoj crkvi (jedna od bizarnih činjenica) kršteni su marquis de Sade i Charles Baudleaire. U njoj su i jedne od najvećih orgulja u svijetu. Povijest je vezuje za mnoga neobična zbivanja i rituale tajnih društava. U romanu Da Vincijev kod spominje se kao moguće skrovište Svetog Grala, te je kao takva meta mnogih turista i znatiželjnika.
Istina je da ova crkva ima "ono nešto". Meni je bila posebna, stvarno posebna. Istina je i da su tamo izvjesili i službenu obavijest da im je puna kapa i filma, i Da Vincija, i tamo nekakvog koda i da im se svi ljubopitljivi papci skinu s grbače. :) Ali definitivno jako lijepa crkva!
2.16. Chateau de Versailles
Kažu, must see… Najveći i najraskošniji dvorac Europe.. Sve je stvar perspektive.. Kompleks je ogroman, vrt suludo velik… Dvorane raskošne.. Ali ipak nekako isprazno dekorativan.
Sam dvorac doživio je procvat i slavu u vrijeme Louisa XIV. Dvorac je postao mjesto pretjeranih raskošnih slavlja koja su okupljala aristokraciju čitave Europe i donijela mu slavu sedamdesetih godina 17. st. Luj XIV bio je mudar kralj, koji je od Versaillesa učinio neslužbeni centar moći – svih 2000 dvorjana živjelo je u njegovoj neposrednoj blizini i na taj način bili su onemogućeni u kovanju urota protiv njega.
Krajem Ancien Régime, dvorac je bio najraskošnija rezidencija Europe, muzej sa najvrjednijim umjetničkim djelima tog doba.
Tijekom Revolucije, slike iz Versaillesa, antikviteti i dragulji preneseni su u "Muzej" (današnji Louvre), knjige i ordenje u Nacionalnu knjižnicu, satovi i znanstveni instrumenti u Konzervatorij za umjetnost i obrt. Namještaj je uglavnom prodan na aukcijama.
Poznata Dvorana ogledala u kojoj je potpisan mirovni sporazum koji je označio kraj I svjetskog rate je „under construction“ do ljeta 2007. Ionako je bio tmuran dan pa nije bio neki doživljaj.
2.17. Cimetiere de Passy
Malo groblje na Trocaderu sa pogledom na Eiffelov toranj. Mirno i spokojno mjesto nadomak Trocadera prepunog turista i gore spomenutih uličnih prodavača. Svidjelo nam se. Ali opet, mi smo morbidni ljudi i sviđaju nam se groblja.
2.18. Hotel des Invalides
Sandra: Ovo je pravo mjesto za militante, ljubitelje strategija, vojničkih umijeća, vojskovođa i kositrenih vojnika. Nekoć bolnica i utočište ratnih veterana, danas najveći kompleks muzeja posvećenih vojsci, oružju i vojevanju na svijetu, od srednjeg vijeka pa sve do današnjih dana. Nama se to nije dalo :). U sklopu tog kompleksa nalazi se Place de la Dome, a u njoj grobnica Napoleona I. Bonapartea, malog čovječuljka i najvećeg Francuza, ako je sudeći po posmrtnim počastima. Nekakav mramorni sarkofag u središtu crkve, njegovi vojskovođe oko njega. Zaslužno? Neka to procijene veći povjesničari od mene. Ići-bići pretjerano za moj ukus..:)
2.19. Arc de Triomphe
Spomenik je započet 1806. nakon Napoleonove pobjede kod Austerlitza, ali nije dovršen sve do 1836. Postolje četiri stupa drže četiri skulpture u čast Pobjede1810 (Cortot); Otpora, i Mira (Etex); i La Marseillaise (Rude).
Uokolo vrha Slavoluka ugravirana su nazivi važnih pobjeda tijekom Revolucije i vladavine Napoleona, a ispod Slavoluka nalazi se grobnica neznanog vojnika i vječni plamen u čast poginulih vojnika u oba svjetska rata.
Sa krova Slavoluka pruža se spektakularan pogled na Pariz, posebno noću. Ulaz je moguć gotovo do ponoći, i ne bi trebalo propustiti pogled na Champs Elysées u večernjem blještavilu.
2.20. Montmartre
Smješten na brežuljku visokom 130 metara, Montmartre nadvisuje čitav Pariz. Naziv Montmartre dolazi od "Mont des Martyrs" – brijeg mučenika (biskup St. Denis obezglavljen je ovdje 250). U 12. stoljeću, benediktinci su ovdje sagradili samostan koji će kasnije postati sjedište moćne opatije.
Krajem 19. stoljeća Montmartre postaje središte umjetničkog života Pariza i simbol slobodnog, boemskog života. Mnogi umjetnici, od Berlioza do Picassa, živjeli su i stvarali upravo ovdje. Taj centar intelektualnog i umjentičkog stvaralaštva održao se ovdje sve do početka Prvog svjetskog rata.
Sandra: Večer na Montmartru je ono što sam ja zapravo očekivala od Pariza. Ulični crtači portreta zbog mraka i hladnoće su se razbježali, turisti posakrivali po gostionicama, a mi smo sami lutali po mračnim uličicama ispunjenima mirom.
Danas je Monrmarte predivan kvart gdje se osjeti jedan poseban duh. Ulice nisu široke,nema slavoluka, nema vreve automobila... Sve je nekako skučeno, nekako više domaće, nekako... Ali ne dajte se uljuljati u lažnu sigurnost, to nije bezazlen kvart! Ako vam ulete neki crnci da vam petljaju neko sranje od užeta oko prsta, samo zaobiđite. Oni nude jednu posebnu vrstu "usluge" koja vam se gotovo sigurno neće svidjeti. :)
Evo opisa s internet foruma:| When heading up the stairs to Sacre Coeur, you will undoubtedly meet up with a group of individuals who approach very quickly, and ask you to hold out one finger, and they loop some hemp-like yarn around it, rapidly creating a braided bracelet for you while chatting you up. My son got talked out of 10 euro for his, I got annoyed and had them cut mine off. The story is, the Japanese pay 20 euro for this valuable service, and the "good luck" that is guaranteed to come with it.
Don't let anyone touch you, and decline offers. Advice, either ignore them or tell them your sex life already has enough jiggy-jiggy!! |
Dakle, nemojte se dati nafukati! Ye be warned! :)
(Ne moram naglašavati da su nama uletjeli u roku odmah i da su bili dosadni,
ali mi smo ih jos hladnije otkantavali pa su odustali :) Nisu oni opasni, samo su dosadni.)
Na Montmartre-u se nalazi jedna predivna bazilika: Basilique Sacre-Cour. Povijest ove bazilike iz 19. st vezana je uz legendu o Sv. Denisu, iz 3.st., koji je, prema legendi, nakon što mu je upravo ovdje odrubljena glava, podigao glavu sa tla i nosio je nekoliko milja do mjesta gdje danas stoji gradić Sveti Denis.
Građena u romaničko – bizantinskom stilu, bazilika je prepuna nacionalnih obilježja i predstavlja ponos Francuske, a snježnobijelo pročelje jedno od najupečatljivijih slika Pariza.
2.21. Pere Lachaise
Opet groblje :)!
Najpoznatije europsko groblje s najpoznatijim Amerikancem pokopanim u Europi. Grobljem dominira više od 70. 000 nadgrobnih spomenika - kripti iz 19. stoljeća i široke aleje. Mnogo je poznatih osoba pokopano upravo ovdje: Chopin, Moliere, Oscar Wilde, Delacroix, Balzac, Proust, Jim Morrison...
Sandra: E, Jim Morrison.. Stigoh, 15 godina nakon što mi je to bila životna želja, nakon što je neka budala otkinula i odnijela njegovu bistu sa groba te nakon što su ga ogradili kao onu rupu od kanalizacije na pločniku da zbog nepažnje ne završite u istoj. I opet 300 ljudi. Bez veze. Ljetos u Pragu, na grobu Franza Kafke, još jednog mog heroja iz tog vremena, bilo je puno dostojanstvenije. Nije bilo ljudi i grob mu ne izgleda kao smetlište.
Najstariji nadgrobni spomenik je onaj nesretnih ljubavnika Heloise i Abelarda. Peter Abelard (1079-1142) bio je genijalni i kontroverzni filozof i teolog, koji je unajmljen kao privatni učitelj Heloise, nećakinje pariškog kanonika Fulberta. Zaljubili su se, tajno vjenčali i dobili sina. Kada je to saznao Heloisin ujak, kastrirao je Abelarda a Heloise poslao u samostan. Nisu se vidjeli do kraja života, ali su pisali do kraja života divna i tužna pisma, koja su postala klasik francuske književnosti. Kada je Abelard umro, pokopan je u Heloisinom samostanu, te je ona pokopana pored njega dvije godine kasnije. Njihova su tijela naknadno prenesena na Pere Lachaise.
Samo groblje je ogromno! Nemojte ni pomišljati da bez karte idete tamo jer ćete samo besciljno lunjati, a možda se i ne vratite. :) Ja sam se zavlačio u kripte u potrazi za dobrim kutovima za slikanje pa umalo nisam završio 2 metra ispod. ;) Bizaran je taj grobni turizam. Ljudi s kartama trče od jednog poznatog groba do drugog, slikaju se i idu dalje…
Jedno od najljepših groblja koja sam imao prilike vidjeti, a definitivno je najveće!
3. Hotel ...
Opće je poznato da ni Sandra ni ja nikad nismo patili na hotele sa ručnicima po podu, medom i mlijekom u umivaoniku i muzikom na klonji. Shodno tome, nikad nismo imali želju ni volju plaćati 100+ eura sobu za noć. Ovaj hotelčić je Sandra pronašla na webu i mogu ga samo pohvaliti. Nalazi se u 2. zoni metroa u mirnom kvartu. Trgovina je u blizini, ali imajte u vidu da se otvara u 9 što je nama uglavnom bilo prekasno jer smo u to vrijeme već debelo švrljali po gradu.
Kad platite sobu dobit ćete ključ od sobe i račun. Obratite pažnju na kod koji piše na računu u gornjem desnom kutu – to vam je kod koji otvara ulazna vrata u sam hotel. Po noći nema nikoga na recepciji pa je to korisno imati kod sebe ako ne želite spavati vani u psećoj kaki. :)
Mi smo taman uletjeli kad su obnavljali fasadu pa je hotel bio pod skelama, ali ne mogu reći da mi je to smetalo, osim što gadno izgleda na slikama.
Nakon gomile hostela u kojima smo bili po svijetu, ovdje mi je baš pasalo da mi čistačica malo pospremi brlog svako jutro. Ugodna promjena! Nisam se nakon dva dana morao probijati kroz smeće koje sam ostavio u sobi.
4. Putovanje natrag
Ponovo samo pohvale pariškom javnom prijevozu! Brzi lokalni vlakovi i Metro su stvarno dobitna kombinacija. Na aerodrom smo stigli bez ikakvih trzavica (sjetim se samo ZET-a s početka priče...). Let ugodan, za čas smo bili u Zagrebu... Da smo se taljigali busem 24 sata, vjerojatno bih sad imao puno gorčine za prosuti što se putovanja tiče, a ovako... Nismo ga ni osjetili. Tako treba! :)