Jordan (16.1.2009 - 25.1.2009)
1. O Jordanu
Zašto Jordan? Za mnoge je on tek usputna destinacija za posjet veličanstvenoj Petri, ali Jordan nudi puno više od toga: ostaci rimskih gradova, križarskih dvoraca, prekrasnih pustinjskih pejzaža, prirodnih fenomena i biblijskih lokacija.
Jordan smo odabrali za naš prvi kontakt sa Bliskim Istokom. S obzirom na trenutnu političku situaciju na Bliskom Istoku, Jordan je najsigurnije mjesto gdje se na Bliskom Istoku možete zateći. Radi se o iznimno sigurnoj zemlji bez obzira što se nalazi između Iraka, Izraela, Palestine i Saudijske Arabije.
Jordanci su dobrodušni ljudi koji rado prihvaćaju turiste. Zemlja je orijentirana prema turizmu, a kako Jordan nema svoja nalazišta nafte, nije ni primarna meta raznih imperijalnih ili lokalnih sila.
Službeno, Hašemitsko kraljevsto Jordan je arapska zemlja na Bliskom Istoku u jugozapadnoj Aziji. Glavni grad je Amman. Na krajnjem jugozapadu kratkom obalom (26 km) izlazi na Crveno more, graniči na zapadu s Izraelom i područjem Zapadne obale, na sjeveru sa Sirijom, na sjeveroistoku s Irakom i na jugu i istoku sa Saudijskom Arabijom.
Povijest Jordana nakon osamostaljenja obilježena je pokušajima balansiranja između strana u izraelsko-palestinskom sukobu. Iako je podržavao težnju Palestinaca za neovisnom državom, Jordan je pod vodstvom kralja Huseina (na vlasti 1953. - 1999.) održavao dobre odnose i s državama Zapada, a 1994. potpisan je mirovni ugovor s Izraelom.
Istočni i južni dio zemlje je dio Sirijske pustinje. Na zapadu se nalazi Jordanska rasjedna dolina kroz koju protječe rijeka Jordan i ulijeva se u Mrtvo more čija je obala najniža točka na površini Zemlje. Planinska područja odvajaju ovu dolinu od pustinje na istoku.
Islam je najzastupljenija religija. Arapski jezik, odnosno njegov lokalni dijalekt je jezik većine stanovništva. U Jordanu živi oko 1,7 mil. palestinskih izbjeglica koji uglavnom imaju jordansko državljanstvo.
Danas je Jordan jedna izuzetno otvorena i srdačna arapska zemlja koja poštuje turiste i njihov način života dok istovremeno uspijevaju očuvati vlastite tradicionalne vrijednosti. Mogu mirne duše reći da je najsigurnija zemlja u kojoj sam bio (uključujući Hrvatsku). Jedina zemlja za koju kažu da možete ostaviti torbu nasred ulice i kasnije doći i naći je netaknutu. Ovu tvrdnju nismo isprobali u praksi, ali iz ponašanja lokalnih stanovnika smo dobili dojam da bi vjerojatno stvarno tako i bilo. Ni u jednom trenutku se nismo osjećali nesigurno. Izuzetak je možda istočni Amman, ali tu se radilo o šoku sa brojem ljudi po kvadratnom metru, a ne o strahu i nesigurnosti. Više o tome kad dođemo do Ammana.
NAPOMENA: Iza svake fotografije krije se cijela galerija vezana uz dotično poglavlje.
(Ukoliko vas zanimaju samo fotografije, kliknite ovdje)
1.1. Promet
Promet u Jordanu me je vrlo ugodno iznenadio. Za razliku od Turske, ceste su po cijelom Jordanu u jako dobrom stanju i, ako izuzmemo sam Amman, promet je vrlo rijedak. Ceste su uredne, bez rupa, putokazi su uglavnom na arapskom i latiničnom pismu (kažem uglavnom, jer u nekim zabitijim dijelovima postoje putokazi samo na arapskom pismu) i uzeti rent-a-car u Jordanu je potpuno izvedivo. Postoji samo jedna mala začkoljica: rent-a-car u Jordanu nije nimalo jeftin. Postoji i još jedna stvar: u slučaju bilo kakve prometne nesreće u kojoj biste vi kao strani državljanin sudjelovali, prvo što bi policajac napravio je uzeo vam pasoš dok se slučaj ne okonča. Ovo bi am moglo omesti planove za povratak kući u planirano vrijeme.
U Jordanu postoje tri glavne ceste koje povezuju sjever i jug zemlje: King's Highway, Dead Sea Highway i Desert Highway.
1.2. Ljudi
Iako tradicionalno nose beduinski način života u krvi, velika većina stanovništva živi u gradovima, a 40% stanovništva živi u samom Ammanu. Kako Jordan ima veliku nezaposlenost (službena brojka govori o 15%, dok se smatra da je ta broja u stvarnosti duplo veća), nije neuobičajeno da se obitelji sele u potrazi za poslom, kao ni da jedan muški član obitelji živi odvojeno od obitelji zbog posla i prehranjuje i sebe i svoju obitelj.
Brakovi su često unaprijed dogovarani, poligamija je zakonom dozvoljena, ali nije uobičajena u današnje vrijeme.
Što se strukture stanovništva tiče, 98% su Arapi. Od toga 60% čine Palestinci (da, Palestinci, spadaju u Arape) izbjegli, najviše sa Zapadne Obale. Kako Palestinci imaju puno veću stopu nataliteta od ostalih, za očekivati je da će udio Palestinaca u populaciji Jordana samo rasti.
Iako kažu da je turizam pokvario mentalitet Jordanaca, još uvijek se radi o neobično srdačnim i gostoljubivim ljudima. I svi su čuli za Hrvatsku. Sigurno se pitate kako? Za vrijeme rata u Hrvatskoj jordanske mirovne snage su sudjelovale u misiji u Hrvatskoj. Sjećam se da su baš Jordanci bili kod Novske kad sam ja 1993 godine sa izbjegličkim konvojem dolazio u Hrvatsku. Jordanci Hrvatsku doživljavaju kao zanimljivu zemlju koja ima puno šume, ali koja ima i puno problema. :)
1.3. Novac
U Jordanu se plaća jordanskim dinarima koji vrijede nešto više od eura, a novčanice su ispisane na arapskom jeziku i sa arapskim brojkama. Srećom je Jordan moderna arapska zemlja i na poleđini svake novčanice vrijednost piše na engleskom jeziku i brojke su normalne, pa se nije problem snaći. Kovanice su im isto jako zanimljive – pola dinara pišu kao razlomak. Kad uzmemo u obzir da koriste svoje znamenke, na prvi pogled šaka takvih kovanica može izgledati vrlo zbunjujuće.
2. Putovanje
Prije svega treba istaknuti da smo putovanje u Jordan odabrali baš u jeku žestoke izraelske ofenzive na pojas Gaze. Još jedan u nizu dokaza bezgranične ljudske gluposti i još jedna humanitarna katastrofa i genocid... S obzirom da Jordan direktno graniči s Izraelom i Zapadnom Obalom, te da većinu populacije u Jordanu čine upravo izbjegli Palestinci, nismo bili sigurni što nas tamo čeka, ali do zadnjeg dana nismo našli niti jedno jedino upozorenje da je Jordan u tom trenutku nesigurna zemlja, niti da se strani državljani izvlače iz Jordana. Zato smo odlučili da krenemo na put, kako smo i planirali.
Turkish Airlines nas je udobno i sigurno odvezao od Zagreba do Ammana sa presjedanjem u Istanbulu. Jedina mana je bila što smo u odlasku imali 5 sati čekanja u Istanbulu, a u povratku cijelih 7 sati.
Međutim, naš let Zagreb-Istanbul je bio neka triper kombinacija sa zaustavljanjem u Ljubljani, a k tome je i kasnio tako da smo efektivno imali samo 4 sata čekanja u Istanbulu. Najbolja scena je bio taj let Zagreb-Ljubljana. Let koji traje 30 min, stjuarti koji se razbacuju da stignu podijeliti neke kolačiće prije nego avion uđe u fazu sletanja i pri tom umiru od smijeha. Najbizarniji međunarodni let koji sam vidio. Let Zagreb-Ljubljana je potpuno besmislen, ali ovaj let petkom je Turkish uveo kako bi popunio svoj vozni red, a Ljubljana je tu da popuni avion.
U Istanbulu smo 4 sata ubili rješavajući križaljke, tražeći nekakvu hranu i pokušavajući blejati u police u trgovinama. Ali sporo to ide. Dosadašnja iskustva su pokazala da prva tri sata još i nekako prođu, a onda postaje nesnošljivo. Problem sa aerodromima je što su hermetički zatvoreni. Kad jednom uđete u prostor za tranzitne putnike nalazite se ni na nebu, ni na zemlji. Neonska svjetla vam šilje u glavu, prevruće je, sve vrvi ljudima, oko vas je gomila ekrana na kojima se vrte ukrug iste glupe reklame... U biti već nakon pola sata postanete svjesni da tu nemate što raditi, ali pokušavate ignorirati žalosnu istinu da vas čeka još 3 ipol sata čekanja (i to ako slijedeći let krene na vrijeme). To samozavaravanje nekako prolazi prva tri sata, a onda pucate i gledate kroz svaku pukotinu gdje biste pobjegli van, a pukotine niotkud.
Srećom, let za Amman nije kasnio i u Amman smo stigli oko 1 sati iza ponoći po lokalnom vremenu. Prvo su nas potjerali na „passport control“ koji se nije moglo proći bez da ste kupili vizu na šalteru na vize. Na šalteru za vize primaju samo jordanske dinare koje, naravno, nemate, a nema ni bankomata u tom dijelu aerodroma. Samo dvije mjenjačnice koje će za proviziju zamijeniti vaše eure ili dolare u jordanske dinare. Kad vam tutnu dinare u ruke prvo što vam padne na pamet je: „kakve su, dovraga, ovo črčke?!“ U školi su nas učili da su brojevi koje mi koristimo arapski, ali nitko nam nije rekao da ih Arapi pišu potpuno drugačije. Srećom, šok je prolazan, vrijeme adaptacije se mjeri u minutama i spremni smo za izlazak na čisti jordanski zrak.
Nakon tjedana smrzavice u Zagrebu izašao sam iz aerodromske zgrade i osjetio topao zrak na svom licu. Bio je samo 5-10 stupnjeva topao, ali nakon dana konstantnih debelih minusa, ovo mi se činilo kao pravo tropsko ljeto. Raskopčani i nasmijani smo išli ususret klimi koja garantira do 25 stupnjeva po danu i ne manje od 5 po noći. Kako smo za svoju bazu na sjeveru Jordana odabrali Madabu, a ne Amman, dogovorili smo u hotelu transport sa aerodroma i mogli smo ugasiti mozak i uživati u toploj noćnoj vožnji. Prometa skoro ništa, 35 km do Madabe smo prevalili učas.
3. Madaba i okolica
Madabu smo odabrali kao uporišnu točku za početak jer nije velika kao Amman, a i bliže je aerodromu od Ammana. Osim toga, našli smo dobar hotel u Madabi u kojem smo se mogli dogovoriti za ture po sjevernom dijelu Jordana. Naime, u Jordanu je problem što je javni prijevoz vrlo specifičan (neki će se usuditi reći da i ne postoji): postoje minibusevi koji voze na nekim linijama, ali kreću kad se napune. Sad zamislite takav način transporta kad imate nekoliko presjedanja.
Zato si turisti mahom iznajme taksije koji ih voze gdje treba. Naš hotel je nudio razne varijante za jednodnevne izlete, gdje smo lako mogli odabrati što nas zanima, tako da smo s te strane imali dobru logistiku. Čovjek koji je bio naš vozač slijedeća 4 dana se zvao Ahmet i bio je to isti tip koji nas je dočekao na aerodromu i dovezao u hotel. Ahmet ili kako ga je Sandra na kraju prozvala „ubojica dječijeg lica“ je bio vrlo korektan, osim na samom kraju, ali o tome više kasnije. Što se same usluge vožnje tiče, tu je bio čisto ok: satnice su bile kako je rekao, bio je fleksibilan što se vremena polaska tiče, čekao nas je koliko smo se dogovorili na pojedinim lokacijama... Definitivno ono što smo posjetili u 3 dana ne bismo mogli vidjeti ni u 6 dana da smo se pouzdali u javni prijevoz koji ide „kad se napuni“ ili ga uopće nema.
Što se same Madabe tiče, radi se o vrlo ugodnom gradiću sa vrijednom povijesnom ostavštinom. Područje današnje Mabade je naseljeno već 4500 godina. Prvi put se spominje u Bibliji kao Medeba u vrijeme Progona kao grad Amorita blizu moabske granice. Nabatejci su upravljali gradom u prvom stoljeću. U vrijeme Rimljana bio je to napredan provincijski grad sa hramovima i kolonadnim ulicama okruženih jakim zidinama. Pod bizantinskom vlašću Madaba je postala sjedište episkopije. Upravo u tom periodu, a posebno u 6. stoljeću, mozaici su preplavili crkve i javne i privatne zgrade.
Madabu su opustošili Perzijanci 614. godine, i potres 747. godine. Ostao je napušten sljedećih 1000 godina sve dok se, oko 1880. godine, grupa od oko 2000 kršćana iz Karaka nije nastanila ovdje. Oni su prilikom obnove grada otkrili mozaike.
U samom gradu je najveća atrakcija grčka pravoslavna crkva Sv. Jurja sa poznatim mozaikom na kojem je prikazana karta cijelog područja Jordana i Palestine na sjeveru do Egipta na jugu. Mapa uključuje i plan Jeruzalema sa kupolom crkve Svetog groba.
Stotine mozaika iz razdoblja od 5. do 7. stoljeća raštrkani su po cijelom gradu.
Muzej u Madabi navodno je pun predivnih primjeraka mozaika, ali ga nismo uspjeli posjetiti jer je radno vrijeme u zimi kratko, a naš plan je bio dosta nabijen izletima u okolicu.
3.1. Mount Nebo
Na planini Nebo (817 mnv) je Mojsije stajao i gledao obećanu zemlju. Prema Bibliji, Mojsije je i pokopan na ovoj planini, iako se točna lokacija njegovog groba ne zna.
Poseban je osjećaj stati na to mjesto i pogledati plodnu ravnicu rijeke Jordan u daljini i preko nje usmjeriti pogled prema Jeruzalemu, Betlehemu i Mrtvom moru. Zemlja toliko mirna i spokojna a toliko se krvi prolilo zbog nje... Gledao sam lokalnog svećenika koji je strpljivo kantom vode zalijevao masline i pitao se da li bi cijeli svijet danas bio jedno puno bolje mjesto da su i drugi u to vrijeme zalijevali masline umjesto što su grabili tu zemlju, svaki za sebe. Danas ionako ta zemlja više nije njihova. Zemlja nikad nije ničija kad se sve zbroji i oduzme. I koliko su izgubili neprestanim ratovanjima umjesto da su uživali u spokoju na ovoj planini okupani blagim siječanjskim suncem...
3.2. Rijeka Jordan: mjesto Isusovog krštenja
Mjesto Isusovog krštenja nikad neće biti točno otkriveno, ali postoje neke indicije i par mogućih lokacija gdje je Isus kršten. Jedna se nalazi na zapadnoj obali Jordana, trenutno pod izraelskom okupacijom. Ipak, po mnogima, najvjerojatnije mjesto Isusovog krštenja je na istočnoj obali Jordana, tzv. Bethany beyond Jordan - Al Maghtas. Arheološka istraživanja tamo su sponzorirana od strane UNESCO-a. Obje lokacije su na karti-mozaiku u crkvi Sv. Jurja u Madabi.
Kad dođete na to mjesto i platite ulaznicu, odvezu vas nekim smiješnim pick-up vozilom na pravu lokaciju gdje vas provedu kroz rijetko rasute masline utabanom stazom uz rijeku pokazujući vam pri tome kako rijeka Jordan vijuga i objašnjavajući vam kako je Izrael okupirao Zapadnu Obalu i kako je Jordan potpisao mirovni sporazum sa Izraelom, te da ovdje više nema sukoba. Ipak, jasno je iz načina na koji se o Izraelu govori da Jordanci nisu nimalo zadovoljni sa prisustvom Izraela na Zapadnoj Obali. Jordanci podnose njihovo prisustvo, ali to je sve. S obzirom na način na koji je izraelska država nastala i na sve što se na tom području dešavalo, teško da im to itko može zamjeriti.
Iako je točna lokacija Isusovog krštenja špekulacija, dok sam hodao po mekoj suhoj zemlji među maslinama okupan suncem koje mi je grijalo lice, pitao sam se da li je baš ovim putem nekada davno hodao Isus, koliki su silni hodočasnici posjetili ovo mjesto, koliko je njegova simbolika urezana u duh kršćanstva... I opet, mir i spokoj svuda oko mene, samo desetak ljudi sa nama, a opet... Koliki su se ratovi vodili za ovu zemlju, koliko je ljudi izgubilo živote zbog ljudske gluposti... Sve te države koje su dolazile i prolazile, narodi koji su ovuda protutnjali, a rijeka Jordan mirno teče i dan danas i ne pripada nikome...
Na samoj rijeci je krstionica sa filtriranom vodom iz Jordana (rijeka je jako zagađena u današnje vrijeme) i grčka pravoslavna crkva zlatnog krova na jordanskoj strani. Odmah preko rijeke (ni 5 metara od nas) je Izrael i klupice na kojima hodočasnici mogu sjesti. Rijeka ih spaja i razdvaja. Službeno je tu državna granica, ali, zbog relativno dobrih odnosa između Jordana i Izraela, granica je tu meka i kad su velika okupljanja i kršćanski praznici, ovo mjesto djeluje kao jedno. Ovdje se svake godine održavaju krštenja, molitve i mise.
Zanimljivo je da na ovom području razne kršćanske zajednice djeluju svaka za sebe, ali i kao jedna. Nitko ne preispituje ovdje da li je crkva u kojoj se moli katolička ili pravoslavna, da li je netko baptist ili evangelist. Svi su se došli moliti jednom Bogu. Ovdje ćete (ako niste još u Turskoj) naučiti da muslimani poštuju Isusa kao proroka i da se svi molimo istom Bogu, bez obzira kako ga zvali: Jehova ili Alah. Ovdje, na ovoj suhoj zemlji, na blagom toplom vjetru ćete možda postati svjesni koliko ste krivo mislili (ako ste vi bili jedan od onih) kad ste govorili da je katoličanstvo, pravoslavlje ili islam jedini pravi put. Sjetio sam se rata u Bosni, psovanja „ustaškog Boga“, rušenja džamija, spaljenih manastira... Vjerski ratovi, preklani vratovi, uništena djetinjstva... U Njegovo ime??!
Ovdje, na ovom mjestu možda shvatite izreku od Mahatme Gandhija koji je davno rekao: „Bog nema religiju“.
3.3. Mrtvo more
Mrtvo more (arapski: Al-Bahr al-Mayit, odnosno Bahr Lut) je veliko slano jezero između Izraela i Zapadne Obale na zapadu i Jordana na istoku. Nalazi se 408m ispod razine mora i najveća je depresija na Zemlji. Dugo je 65 kilometara i sadrži šest puta više soli nego normalna morska voda.Koncentracija soli blago fluktuira oko 31.5%. Ovo je neobično visok postotak i za posljedicu ima gustoću vode od 1,24 kg/L. U Mrtvom moru se ne možete utopiti. Ako legnete, plutat ćete! Samim tim se nameće zaključak da se ne može ni roniti, ali vjerujte mi, to ne želite ni probati!
Ako stavite na jezik kap te vode, osjetit ćete nešto najslanije što ste ikad probali. Znao sam da je slano, ali ovako nešto nisam mogao ni zamisliti! Ova voda grize! Svaka ranica koju imate na tijelu će vas peći ko sam vrag u dodiru s tom vodom, a nemojte ni pomišljati da vam voda uđe u oči.
(video: kupanje u Mrtvom moru)
Osim soli, voda u Mrtvom moru sadrži sumpor, bitumen (asfalt) i mnoge druge kemijske spojeve. Nakon zemljotresa znaju se pronaći veliki komadi asfaltne baze. Zbog svih tih sastojaka, život u Mrtvom moru nije baš raskošan. Na prvi pogled ništa ne opstaje u takvom okruženju. Definitivno unutra nema riba. S obzirom da se rijeka Jordan ulijeva u Mrtvo more, ribe iz Jordana moraju iz ušća otplivati natrag u rijeku jer ako ih povuče u more, tamo nema dovoljno kisika, a ni ostalih preduvjeta za život da bi opstale.
Ma kako negostoljubivo za živi svijet bilo, Mrtvo more ima svoja ljekovita svojstva. Još su stari Rimljani znali za ljekovitost blata iz Mrtvog mora. Proizvodi od soli i blata iz Mrtvog mora se koriste za liječenje i ublažavanje simptoma psorijaze, dišnih problema i raznih kožnih bolesti. Zbog nadmorske visine, smanjenog ultravioletnog zračenja i pogodne mikroklime, na obali Mrtvog mora postoje hoteli-lječilišta u kojima se naveliko provode liječenja i kupke sa više ili manje prerađenim sastojcima iz Mrtvog mora.
Mrtvo more je također jedno od biblijskih mjesta. Po bibliji, Mrtvo more je nastalo kao posljedica Božjeg gnjeva i uništenja Sodome i Gomore. Mnogi arheolozi smatraju da biblijska Sodoma leži na dnu južnog kraja Mrtvog mora. U knjizi postanka je opisan razvratan način života stanovnika Sodome, koji su imali nezgodnu naviku da se upuštaju u seksualne odnose sa svim što diše. Kap koja je prelila čašu je bio pokušaj da se seksaju i sa anđelima koje je Bog poslao da posjete Lota.
„Kako je sunce na zemlju izlazilo i Lot ulazio u Soar, Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji. A Lotova se žena obazre i pretvori se u stup soli.“
Knjiga postanka (19: 24 - 25)
Danas Mrtvo more pati od prevelikog iskorištavanja, smanjenog toka rijeke Jordan (zbog naseljavanja područja uz rijeku) i smanjenja oborina. Kao posljedicu toga imamo povlačenje vode Mrtvog mora. Smatra se da se svake godine razina Mrtvog mora spusti za pola metra i da je Mrtvo more danas 30% manje nego je originalno bilo. Svakog dana se milijun tona vode ispumpa zbog industrije koja proizvodi ljekovite proizvode. Zbog svega toga možemo simbolički reći da Mrtvo more umire, svakim danom sve više.
Šteta je ako se taj trend nastavi, jer naša djeca neće imati priliku vidjeti jedno tako nevjerojatno čudo prirode, okusiti tu vodu, plutati u njoj, hodati po stijenama od soli... Nadam se da će na vrijeme zaštititi Mrtvo more od neminovne sudbine koja čeka sve gdje kroči ljudska noga gladna nekontroliranog iskorištavanja.
3.4. Umm Qais (Gadara)
Umm Qais se nalazi na ostacima helenističko-rimskog grada Gadare. Gadara je imala određenu autonomiju unutar rimskog Dekapolisa. Dekapolis je bila grupa od deset gradova na istočnom rubu Rimskog carstva, na području današnjeg Jordana, Izraela i Sirije. Iako zajedno nisu činili neku čvršću političku cjelinu, grupirani su zbog lokacije, zajedničkog jezika, kulture i političkog statusa. Dekapolis je činio centar grčke i rimske kulture na tom području koje je inače semitsko – dominirano Nabaetancima, Arameima i Židovima.
Samo ime Gadara vjerojatno vuče korijene iz hebrejskog jezika i moglo bi se prevesti kao „ograda“ ili „granica“. Povijest Gadare seže u doba do 200 godina prije Krista i grad je mijenjao mnoge gospodare. Pod Rimljanima je Gadara prosperirala i dobila velike i impozantne građevine.
Gadara se nalazi na brdu sa kojeg se jasno vidi Galilejsko more i Golanska visoravan. Prema Bibliji, U Gadari je Isus istjerao demone iz dva čovjeka i poslao ih u krdo svinja koje su se obrušile i utopile u Galilejskom moru.
Evanđelje po Mateju (8: 28 – 34)
Pogled prema Golanskoj visoravni je jednostavno fantastičan. Golanska visoravan, inače dio Sirije, danas je okupirana od strane Izraela. Izrael je okupirao Golansku visoravan 1967 godine i sve do 1981 godine tu je bila vojna zona. Nakon toga je predao vlast civilnoj izraelskoj administraciji. Danas Izrael drži oko 70% Golanske visoravni. Razlog za okupaciju je više nego očigledan: pored strateške vojne važnosti, Golanska visoravan je bogata većim količinama pitke vode. Većina neizraelskog lokalnog stanovništva je odbila odbaciti sirijsko državljanstvo i uzeti izraelsko iako im Izrael nudi i tu mogućnost. Jordan priznaje trenutno stanje, ali i Zapadnu Obalu i Golansku visoravan zove okupiranim područjima Palestine, odnosno Sirije.
3.5. Jerash
Jerash je najočuvaniji rimski grad na Bliskom Istoku. U doba Rimskog Carstva, Jerash se zvao Gerasa i imao je 15-20000 stanovnika. Grad se vrlo dobro razvijao iako nije bio na najprometnijim trgovinskim rutama.
Vidio sam Rim, vidio sam Efez i mnoge druge rimske gradove, ali Jerash je na mene ostavio jedan poseban dojam. Nisam mogao zamisliti da bi jedan rimski grad mogao ostati sačuvan u ovakvom razmjeru: gradska vrata, amfiteatri, čitav forum okružen kolonadama, hramovi i ulice... U Jerashu se stvarno može osjetiti duh starog Rima!
Došli smo u Jerash u popodnevnim satima kad sunce nije bilo baš idealno i skrivalo se iza oblaka, ali kad ga je na trenutke obasjalo... To je bio prizor... Teško se odlučiti da li je veći doživljaj bilo stajati nasred foruma okružen lukovima kolonada i gledati kako se kupaju u suncu ili stajati na brežuljku i gledati ga sa strane dok se iza na antički Jerash nastavljao moderni današnji grad.
Ljudi je bilo iznenađujuće malo, tako da smo mogli bez brige istraživati okolo. U jednom amfiteatru smo čuli poznate škotske pjesme svirane na gajdama. Gajde i Škoti u Jordanu? E to smo morali otići pogledati. Zavirili smo tamo a kad ono... Trojica Jordanaca u vojnim odorama i sa tradicionalnim maramama na glavi sviraju škotske koračnice. Najjači dojam je ostavio, naravno, tip koji je svirao gajde. Potpuno čudan i neočekivan spoj kultura. Istina je da su se Arapi svojedobno borili na istoj strani kao i Kraljevska vojska Velike Britanije u čijem sastavu su bile i škotske trupe za vrijeme velike arapske pobune protiv otomanskih osvajača (1916 – 1918). Vrijedi napomenuti da je današnja palestinska zastava ustvari ista zastava koja se vijorila na strani Arapa u vrijeme pobune.
(video: veseli Arapi izvode škotske pjesmuljke)
4. King's Highway
King's Highway (na arapskom: At-Tariq as-Sultani) je cesta od velikog povijesnog značaja. Već 3000 godina je to ruta prema obećanoj zemlji Izraela, cesta koja je Nabatejcima služila za put u Petru, kršćanskim hodočasnicima za posjet na Mount Nebo, križarima je omogućavala put do njihovih utvrda, a muslimanskim hodočasnicima put za Meku.
King's Highway od sve tri ceste koje vode od sjevera prema jugu Jordana (Dead Sea Highway i Desert Highway) definitivno prolazi kroz najljepše krajolike. Wadi Mujib i Dana rezervat stvarno vrijedi vidjeti i od cijelog našeg putovanja, žao mi je samo što nismo imali još tjedan dana da ga potrošimo na ova dva jedinstvena prirodna rezervata.
Jedina mana je što po ovoj cesti ne postoji nikakav oblik javnog prijevoza, pa ste osuđeni na taksi, stopiranje ili rent-a-car. Da su bolje prometno povezani, uvjeren sam da bi puno više ljudi čulo za njih i posjetili ih. Ovako su oaza mira za malobrojne backpackere koji stvarno imaju puno vremena i nigdje ne žure. Backpackeri jesmo, ali, na žalost, nismo imali dovoljno vremena. Ovaj put. Postoji jako lijep trekking po Wadi Mujib kanjonu koji nije izvediv u ovo kišno doba godine jer se kanjon napuni vodom, ali vrijedi utefteriti pa možda jednog dana...
5. Karak
Napokon jedan pravi križarski dvorac. I to u prirodnom ambijentu. Karak je jedan od najvećih i najočuvanijih utvrda iz doba Križara u Jordanu, i služio je kao inspiracija za film „Kingdom of Heaven“.
Gradnja ove utvrde je počela oko 1140. godine. Križari su ga zvali „Crac des Moabites“. Utvrdu je dao izgraditi križar Paganus, batler kralja Fulka. Karak je postao centar njegove moći i brzo se razvijao. Karak je kontrolirao beduinska plemena u tom području, kao i trgovinske rute iz Damaska prema Egiptu i Meki. Najuočljiviji detalj križarske arhitekture je sjeverni zid u koji su ukomponirane dvorane na dvije razine, a služile su kao odaje za ljude i kao štala za konje, ali su imale važnu ulogu u zaštiti vojske za vrijeme opsade grada. Karak je bio pod opsadom i od slavnog Saladina koji je vodio otpor muslimana u trećem križarskom ratu. U 12. stoljeću Arapi su ga osvojili, a za vrijeme osmanlijskog carstva igrao je važnu ulogu zbog svoje odlične pozicije na raskrižju puteva između Arabije, Egipta i Sirije.
Danas je Karak jedna velika ruševina koja na prvi pogled ne izgleda impozantno, ali kad malo zađete u sve te silne hodnike i prostorije: nad zemljom, u zidinama, pod zemljom, na više etaža... Nevjerojatno koliko su dobro kamuflirane u zidine utvrde ili podzemlje. Gledano izvana, Karak izgleda kao oveća nezanimljiva ruševina, ali kad se zagrebe ispod površine, vidi se sva raskoš ove utvrde. Mogu samo zamisliti kako je izgledala u svojim najboljim danima.
6. Wadi Musa
Wadi Musa je selo koje se nalazi uz Petru. Ujedno zadnja točka našeg putovanja sa Ahmetom i mjesto gdje je zaradio svoj nadimak s početka priče. Što se desilo? Paaa, Ahmet je vrlo izdašno naplaćivao svoje usluge (prema hotelskom cjeniku) i u četiri dana smo mu ostavili stvarno gomilu novaca. I onda je ceh za vožnju do Wadi Muse uz posjet Karaku bio nekih 36 dinara (ne volim u reportima piliti o novcu, ali ovo je bitno za priču). I kad smo došli u hotel, dajemo mu novčanicu od 50 dinara, a on tvrdi da nema sitno za vratiti odlazi vani da usitni novac. Mi u međuvremenu pričamo sa gazdom hotelčića. I vraća se Ahmet nakon pet minuta noseći neke novčanice, ali ima samo deset dinara i jedan dinar. I fale mu četiri dinara da nam vrati. I sad, umjesto da bude čovjek i kaže „evo, dali ste mi četiri dana posla, od vas sam dobio love koliko bih na nekom normalnom poslu zaradio u mjesec dana, neka račun bude manji pa da ovo završimo“, on mi tamo stoji ko neki jado, drži one pare u rukama i pravi se budala da izvuče još koji dinar. I ja ga gledam i ne vjerujem. Da nije bio onako jadan, bome se ne bi dobro proveo, ali s obzirom da ne gazim slabije od sebe, uzeo sam mu iz ruku onih 10+1 dinar i rekao da smo kvit. Da mu Bosančeros pokaže kako je to kad nisi cicija. Ako će već ciganiti za ta tri dinara, evo, ja mu ih poklanjam. Tada ga je Sandra prozvala „ubica dječjeg lica“ – kao mutav, uslužan, ne bi ni mrava zgazio, a kad tamo – muze pare kako god stigne. :)
Ja sam htio samo da mi se makne s očiju sa tom svojom telećom „nemam da vratim, jadan ja“ facom.
S nama se u autu na putu za Wadi Musu vozio još jedan par iz Italije. Ne znam koliko je njih oderao za kusur, jer je nas prve istovario. Ali njih dvoje smo na našem putu sretali svako malo: u Petri, u Aqabi i na kraju na aerodromu. Mali je taj Jordan. ;)
Hotel u kojem smo odsjeli je bio pravi hard core. Gazda je bio stvarno dobar, ali sobe su bile... onako, zanimljive. Iako nam je on otvorio 4 sobe da si biramo, naša odabranica je bila rupa, kao i sve ostale. On što nismo skužili taj tren nego nakon sat vremena je da WC u sobi nema vrata, tj imao je nekad harmonika vrata od kojih je ostalo samo par dijelova. Ali je hotel bio stvarno jeftin, a gazda normalan i susretljiv, pa nam je bilo žao da mu sad odemo. Osim toga, valja trenirati za Indiju. Mislim da će tamo nepostojanja vrata na WC-u biti najmanji problem.
Iako je po danu bilo i preko dvadeset stupnjeva, po noći je temperatura brzo padala na oko pet stupnjeva i nekakvo grijanje je više nego dobrodošlo, tim više što sam vukao neku prehladu još iz Zagreba i u Wadi Musi mi je bilo najgore. Kako su radijatori bili hladni, otišao sam pitati na recepciju za grijanje i čovjek je upalio grijanje bez ikakvih problema. Za mene je to bilo pravo iznenađenje jer sam bio siguran da oni „radijatori“ nisu radili barem deset godina. Bez obzira na to, spavali smo u vrećama u krevetima i nije nam bilo vruće.
Na kraju nam se ta kenjara od sobe počela i sviđati. Bila je jadna, ruinirana i mala, ali nekako smo se tu udomaćili (ma kako to perverzno zvuči) i već drugi dan nam je postala čak i draga. Osim toga, gazda je stvarno bio dobar i pričljiv pa smo lako kratili vrijeme uvečer. Tako nam je ispričao da ima šestoro djece i da je teško hraniti i školovati ih sviju, da ima najstarijeg sina na studiju u Irbidu... Također nam je dao neke vrlo korisne savjete za rute po Petri i uvijek se nudio da nas odveze do ulaza u Petru do kojeg smo imali nekih kilometar i pol nizbrdo (ali zato predugih kilometar ipol uzbrdo u povratku).
6.1. „Petra at night“
Jedna od većih navlakuša: vođena tura gdje vas tamo neki tzv. beduin provede kroz dolinu duhova (Djinn block) i kanjon (Siq) do najpoznatije građevine iz Petre: Treasury-a. Kad kod vidite fotografije iz Petre u nekoj povijesnoj knjizi ili turističkim prospektima, imat ćete upravo nju u prvom planu.
Kad su vas doveli tamo, posjednu vas na neke prostirke i onda vam ovaj beduin gusla, daju vam čaj i nakon pola sata – razlaz. Moram priznati da sam očekivao puno više, ne toliko „programa“ koliko kvalitetnije osvjetljenje, jer bi se tu našlo stvarno odličnih motiva za slikanje. Ali osim gomila svijeća u pijesku, dodatnog osvjetljenja nije bilo, a ja jednostavno nemam opremu koja može dobro raditi u tim uvjetima. Dodatno me je tresla neka groznica i jedva sam čekao da ovaj tamo prestane guslati i da se idem u hotel grijati.
Ipak, ne mogu reći da nije bilo lijepo vidjeti nebo posuto zvijezdama i stijene koje su stršale sa svih strana. U samoj dolini duhova je jedna koja izgleda kao velika lubanja sa dupljama koje gledaju ukoso prema gore. Naravno da ništa od toga nisam uspio dobiti na fotografijama, ali bilo je tih par detalja koji su mi se svidjeli (kad smo se maknuli od gomile koja je hrlila prema cilju).
6.2. Petra, prvi dan
Nabatejci su bili savez nomadskih plemena sjeverozapadne Arabije a kao karavanski trgovci velikim dijelom kontrolirali trgovačke putove prema južnoj Arabiji i od 4. stoljeća p.n.e. ostvarili značajnu gospodarsku i političku moć. U razdoblju od 150. p. n. e. pa do 105. n.e. udružili su se u kraljevinu koja se pružala od Sinajskog poluotoka prema sjevernoj Arabiji. Nakon što ih je Antigon I. Monoftalmos bezuspješno 312. p. n. e. pokušao pokoriti, proširili su područje svojg utjecaja i na Siriju.
Oko 85. p. n. e. Nabatejci pod kraljem Aretom III. osvajaju Damask. U vrijeme vojskovođe Gneja Pompeja postali su rimski vazali, ali je Aret ipak uspio očuvati jedinstvo svog kraljevstva. Tek u vrijeme cara Trajana 106. p. n. e. Nabatejci gube svoju relativnu neovisnost i postaju kao rimska provincija.
Petra je nekad bila glavni grad nabatejske civilizacije. Nabatejci su se u Petri zadržali od 400 godine p.n.e. do 106 godine n.e. kada su je Rimljani anektirali. Nakon toga ekonomski značaj Petre polako opada, a konačan nestanak se desio tokom vladavine Bizanta (oko 700. godine) kada dolazi do potresa i grad u potpunosti nestaje sa svjetskih mapa.
Od vremena križara pa sve do 1812. niti jedan Europljanin nije bio u Petri. Oko 1800-te kolale su legende da bi negdje na Bliskom istoku mogao postojati jedan legendarni grad uklesan u stijenama. Ponovo ga je za Europljane otkrio Švicarac Burckhardt putujući po Arabiji prerušen u Arapina. Više od 100 godina kasnije, Thomas Edward Lawrence (poznatiji kao "Lawrence od Arabije"), piše u svom djelu "Sedam stupova mudrosti": "Petra je najdivnije mjesto na svijetu."
U Petri je sačuvano oko 800 građevina i žrtvenika. Obilježeni su nabatejskim, grčko-helenističkim i rimskim utjecajima, a neki znanstvenici procjenjuju da je otkriveno samo 5 % tog magičnog grada.
Mi smo za prvi dan hodanja odabrali klasičnu rutu po Petri: kroz Dolinu duhova i Siq (glavni kanjon) do Treasury-a.
Bilo je zanimljivo proći pored svih tih kamenih spomenika i stijena po danu znajući kako bitno drugačije izgledaju u mraku pod zvjezdanim nebom. Odmah na ulazu su nas dočekali poduzetni Arapi koji su nam htjeli uvaliti jahanje na konju do ulaza u Siq. Bili su naporni, ali ne toliko da postanu teret. Lagano ignoriranje ih odbije 90%, za ostale je dovoljan u pravilu jedan NE, a jako rijetko se našao neki kojemu je trebalo više puta reći.
Siq je kanjon dug 1,2 km, širok između 3 i 16 metara. Nastao je tektonskim pokretima, a voda koja se slijevala niz njega uslijed kiša mu je dala današnji zaglađeni oblik. Kako se ne bi poplavio u vrijeme jakih kiša, Nabatejci su napravili odvodne kanale. U suprotnom bi se u njega slilo previše vode i ne bi bio prohodan u kišnim danima. Siq je stvarno gušt proći u miru i uživati u nijansama narančaste, crvene i smeđe boje stijena koje se dižu visoko uvis i sprečavaju sunce da direktno prodre do podnožja. Oko nas je bilo nešto ljudi, ali ovo definitivno nije bila turistička sezona u Jordanu i Petru smo mogli doživjeti manje-više u miru i samoći.
Kad smo ispali iz Siq-a, pred nama se otvorio Treasury (Khazne al-Firaun), građevina najpoznatija po glavnoj ulozi u jednom od filmova o Indiana Jonesu . Puno je ljepši po danu nego po noći, a njegova boja ovisi o kutu pod kojim pada sunce. Najljepši je kad je crvenkaste boje, ali dok ga sunce direktno osvjetljava, boja mu je žuta i nekako „obična“. Moram priznati da sam, dok sam kao srednjoškolac gledao ovo velebno zdanje na slikama u školskim udžbenicima, mislio da je to ulaz u jedan veliki skriveni grad. Istina je zapravo drugačija: radi se samo o jednoj u nizu grobnica uklesanih u živu stijenu i unutra je samo jedna prostorija.
Ovdje je bila najveća promenada (što je i logično), a poduzetni Jordanaci su na sve moguće načine pokušavali pridobiti turiste da koriste njihove usluge jahanja magaraca i deva. Kad ih izignorirate, još uvijek vas čekaju sporadični uleti, kao i djeca koja vam pokušavaju prodati razglednice ili (pazi sad!) kamenje iz Petre. Pa gdje ćeš mi prodati kamen na ovom mjestu gdje si šarenih kamenčića mogu uzeti i sam?! :)
Dobra stvar u Petri je što se skoro svugdje možete pentrati i ulaziti u sve prostorije bez da vam to netko pokuša zabraniti. Tako svatko može Petru istražiti na svoj način. Jedino morate paziti da se ne okliznete i ne unesrećite padom sa neke stijene jer se dešavalo da veseli turisti širom otvorenih očiju idu unatrag i padnu sa stijene što je znalo završavati i smrću. Ako pazite, ništa vam se loše neće desiti.
Nakon šetnje po glavnoj ulici, odlučili smo se popeti na tzv. Monastery (Ed-Deir). Iako su skoro sve građevine u Petri koje su uklesane u stijeni u biti grobnice (ostalo su žrtvenici), nazive su dobile po nekom, meni nepoznatom ključu. Tako Treasury, kao i Monastery nisu nikad imale ulogu po kojoj bi mogle dobiti takve nazive. Monastery se nalazi na jednom brežuljku malo dalje od centra Petre i goniči magaraca će vam probati prodati priču da ima 1000 stepenica, da ti treba sat vremena teškog penjanja do gore i da je jedino logično rješenje da iznajmiš njihove ultra brze magarce da te dovedu gore za pola sata. Naravno da smo takvu ponudu odbili (morali smo odbijati i više nego jednom) i naravno da je Sandra sebi dala za cilj da stignemo gore brže od magaraca pa smo se gonjali do gore (u ovom slučaju, ona je gonjala mene ;)). Monastery je građevina slična glasovitom Treasury-u, samo je nešto veća i na ne tako mističnom mjestu. Nije skriven, leži visoko na brijegu i impresivan je ne samo zbog svoje veličine. Samo urna na vrhu ukrasnog okruglog hrama nad ulazom je visoka 9 metara. Zbog njegovog jednostavnog ali monumentalnog stila, Ed-Deir se smatra jednim od vrhunaca nabatejske kulture.
Nabatejci su stvarno napravili odlična pročelja tih grobnica uklesavši ih u stijenu tako dobro da je nekad teško povjerovati da su napravljena u živoj stijeni, a ne da su naknadno „zalijepljena“ na nju. Unutrašnjost Monastery-a nije ništa više impresivna nego unutrašnjost ostalih grobnica u Petri – unutra se, osim golih zidova ne nalazi ništa.
Malo dalje se nalazi jako lijep vidikovac sa kojeg se vide planine u daljini i naziru počeci pustopoljina koje najavljuju pustinju iza sebe.
Prvi dan smo zaključili sa tim vidikovcem, ali nam je trebalo još skoro sat vremena da se vratimo u hotel. Prvo se trebalo vratiti do centra Petre, pa onda ponovo proći kroz Siq i dolinu duhova, a tek onda se popeti cestom gore do centra Wadi Muse gdje nam je bio hotel. Nezgoda je što cijeli put od centra Petre do našeg hotela lagano (ili malo žešće) uzbrdo. Kad ste odmorni i zapanjeni ljepotom Petre, uopće ne primjećujete da se cijelo vrijeme lagano spuštate, ali zato jako dobro osjetite da se penjete kad se vraćate kući.
Naravno da su nam ponovo pokušali uvaliti magarce i konje da nas nose na svojim leđima, ali mi smo stoički podnosili naš teret i odbijali takve ponude iako je cijena pala 3 puta u odnosu na cijene ujutro.
6.3. Petra, drugi dan
Za drugi dan smo se odlučili na malo neobičniju varijantu. Na samom ulazu u Siq postoji alternativni put koji vodi prvo kroz nabetejski tunel, pa zapuštenim kanjonom udesno i izlazi malo dalje od centra Petre. Čuli smo da je kanjončić jako lijep i raspitali smo se kod gazde hotela za njega. On nam je rekao da je siguran za proći ako taj dan, kao ni dan-dva prije nije padala kiša. U slučaju padavina, taj kanjon se opasno napuni vodom i lako je moguće da vas u njemu spopadne bujica vode koja se stvorila „niotkud“ i odnese vas ili utopi. S obzirom da kiša nije padala danima i da je osvanuo sunčan dan, odlučili smo ispitati taj kanjončić. Naravno da je na ulazu tabla da je tu prolaz zabranjen i naravno da smo morali uvjeravati čuvara da smo mi iskusni planinari, da su ljudi tu prošli dan prije i da nam je gazda hotela rekao da se tu može bez problema. Prvo su se nećkali, ali kad su vidjeli da smo uporni, samo su pitali odakle smo i zamolili nas da se čuvamo.
Kanjončić je divlji, neuređen i predivan. Malo podsjeća na kanjon Male Paklenice,samo se ovdje ne penjete gore nego se provlačite ravno kroz razne prirodne formacije nastale tektonskim pokretima i riječnim bujicama. Tako ćete naići na ogromno kamenje koje je zatvorilo prolaz pa ćete tražiti najpogodnije mjesto da se kroz to provučete, kao i predivne zaglađene formacije u jako uskom klancu kroz koje ćete prolaziti i osvrtati se za sobom da vidite da vas ne prati kakva vodena bujica. I cijelo to vrijeme ste potpuno sami, imate cijelu tu ljepotu samo za sebe.
Kad napokon izađete iz kanjona na drugu stranu, odmah će vas spopasti lokalni dječak da vam uvali razglednice. Osim njega, tu i dalje nikog nema i sami nastavljamo penjanje na jedan vidikovac gdje puca pogled na centar Petre, a nakon malo traženja nalazimo i stijenu direktno iznad Treasury-a i gledamo ga iz ptičje perspektive. Sjedimo na vrhu i gledamo dole ljude kako mile u pijesku. I sjetimo se Indiane Jonesa, priča o Petri u školskim knjigama... Za neke stvari je teško povjerovati da postoje izvan tih udžbenika. Petra je jedna od onih nestvarnih mjesta za koje mislite da postoje samo na papiru, stoga je poseban osjećaj otkriti ih i doživjeti uživo.
Interesantno je da danas ni u centralnom dijelu Petre nije bilo ni upola toliko ljudi kao dan prije. Izgleda da je dan prije naišla neka organizirana tura. Današnji dan je bio čista nirvana.
Za kraj smo ostavili posjet velikom žrtveniku - High place of sacrifice. Na putu prema žrtveniku smo sreli nekoliko turista i to je sve. Gore smo sjeli, jeli i uživali u toplom suncu i pogledu. A ispod nas na jednoj isturenoj stijeni je bio žrtvenik sa žljebovima kojima je tekla krv životinja, a ponekad i ljudi...
Kad smo se spustili dole, posljednji pogled na Treasury koji je isijavao crvene nijanse uslijed prelamanja popodnevnog sunca gore na stijenama i onda natrag kroz Siq i Dolinu duhova prema Wadi Musi.
7. Desert Highway
Treći dan u Wadi Musi je bio dan za odlazak. Zorom smo ustali i čekali minibus koji nas je trebao odvesti u Wadi Rum (u zadnje beduinsko selo). Minibus je stigao, a vozio ga je stariji Jordanac sa tradicionalnim crvenim stolnjakom na glavi. Desert Highway spaja Aqabu na jugu sa Ammanom na sjeveru, ali se proteže dalje prema Damasku u Siriji. Dok smo se vozili na jug, bilo je zanimljivo gledati kako se krajolik oko nas mijenja i kako planine i šturu vegetaciju sve više zamjenjuje pijesak i pustoš. Wadi Rum je bio blizu...
Sati ipol kasnije, skrenuli smo na lokalnu cestu koja je vodila do zadnjeg sela prije same pustinje. Tu nas je trebao čekati beduin s kojim smo se dogovorili za dvodnevnu turu po pustinji. Beduini danas žive mahom u tom selu. Vrlo malo ih je ostalo živjeti u pustinji kako se nekad živjelo – svega četiri ili pet obitelji, prema riječima našeg pustinjskog vodiča. Ostali su se povukli u ovo selo gdje postoji doktor, postoji i škola i djeca mogu dobiti neko obrazovanje i možda živjeti malo drugačijeg života od tradicionalnog beduinskog.
Mi smo za vodiče uzeli jedne od najboljih po preporukama u vodičima i na internetu. Problem sa ovim jeftinim vodičima je što vam uzmu lovu, a onda vas odvedu u kamp gdje vidite lokalnu cestu. Teško da se to može nazvati pustinjskim doživljajem. Mi smo htjeli vidjeti Wadi Rum kako treba. I ne, ne možete u Wadi Rum bez vodiča, to nije dozvoljeno. Wadi Rum je jedan od rezervata prirode i ko takav ima određena pravila kojih se morate pridržavati.
Prije samog sela se nalazi centar za posjetitelje gdje morate kupiti ulaznicu za Wadi Rum (cijena nije vrijedna ni spomena). Tu ćete unajmiti vodiča ili ćete se naći sa unaprijed dogovorenim. Nas je dočekao omanji mladac u bijeloj haljini, smjestio nas u poluraspadnuti Toyota džip i prvo odvezao u selo gdje smo upoznali njegovog brata i još četvoro backpackera koji su se također zaputili u Wadi Rum. Dvojica su bili australski studenti koji su već dva mjeseca putovali po Aziji i nakon Jordana su se planirali vratiti kući, treći je bio Francuz koji je godinu dana privremeno živio u Egiptu, a četvrti je bio neki ludi srednjovječni Čeh opsjednut popisivanjem imena umrlih na svim grobljima na koja je uspio doći; jedan vrlo osebujan i udaren, ali dobrodušan čika (kako dobrodušni samo Česi znaju biti).
Zajedno smo doručkovali, pa smo krenuli dalje: mi smo išli na dvodnevnu turu i vodio nas je onaj mlađahni beduin, a ove je vodio njegov brat. Napokon je došli vrijeme da vidimo taj Wadi Rum kako treba.
8. Wadi Rum
Prije nego se fokusiramo na sam Wadi Rum, vrijedi reći koju o pastirima pustinje – beduinima. U Wadi Rumu, kao i u pustinji na istoku Jordana nailazit ćete na crne šatore od kozje dlake u kojima prebivaju beduini. Riječ „bedu“ u prijevodu znači „nomadski“ i nije teško zaključiti kakav život beduini tradicionalno žive. Međutim, kako se cijeli svijet mijenja, tako je još vrlo malo beduina zadržalo tradicionalni nomadski način života i njihov broj je svakim danom sve manji. U zapisima iz 2006. godine se spominje četrdesetak obitelji koje još uvijek žive tradicionalnim životom u WadiRumu, dok se taj broj danas sve na svega četiri ili pet obitelji. Svi ostali su se preselili u beduinsko selo na rubu pustinje.
Deva, nekad beduinov najbolji prijatelj i zaštitni znak, sve je češće zamijenjena sa Toyota pick-up-om. „Samo mijenja stalna jest“, kaže stara poslovica i promjene nisu mimoišle ni beduine.
Oni malobrojni koji još žive u pustinji su istinski nomadi. Žive od koza koje preživljavaju na ono malo škrtih travki koje uspijevaju opstati u pustinjskom pijesku, a kad ispaše ponestane, beduini se sele na drugo područje. U prosjeku se beduini sele svakih par mjeseci.
Beduini tradicionalno nose svoje bijele haljine i beduinski nož, simbol dostojanstva, dok su im žene obučene u nešto življe boje i često nose tetovaže po licu koje rijetko sakrivaju iza vela.
Bedunski šator je podijeljen u ženski (haram – zabranjeno područje) i muški dio (raba'a, el shigg). Većina onoga što beduini posjeduju se nalazi u ženskom dijelu i tamo strancima nije dopušten ulaz. Gosti se primaju u muškom dijelu.
Beduini su nadaleko poznati po svom gostoprimstvu i njihova vodilja je da se nijedan putnik koji nabasa na njihov šator ne smije odbiti. Ovo je ujedno i dio pustinjskog koda za preživljavanje. Gostu se ponudi najbolja hrana i piće koja je trenutno na raspolaganju, a domaćin će jesti i piti samo ako iza gosta ostane hrane i pića.
Kako se sve mijenja, tako je i veliko pitanje koliko dugo će se beduinsko gostoprimstvo održati u vrijeme kad turizam prodire u Jordan sve dublje i sve agresivnije.
Wadi Rum je mjesto gdje vas pustinja uzima i nosi sve dalje prema jugu, mjesto gdje ste sami na svijetu, mjesto toliko mirno da čujete samo pijesak koji šuška pod vašim nogama i suhi vjetar koji vam se zavlači u kosu, a opet mjesto koje vrvi životom. U kanjonima ćete vidjeti vrane koje kruže iznad vas, u pijesku ćete pronaći tragove pustinjskih miševa, svjesni ste da u Wadi Rumu ima otrovnih zmija i škorpiona, ali malo je vjerojatno da ćete ih imati priliku vidjeti. Tu i tamo ćete naići na beduinske šatore, iako su mnogi danas samo kampovi za turističke ture – malo je beduina koji još danas ovdje žive.
Wadi Rum je mjesto u koje se zaljubio Lawrence od Arabije; još jedan dokaz da Wadi Rum ima nešto posebno, nešto što očarava i urezuje se u srca svih koji u njemu provedu dovoljno vremena i zove ih natrag... Ima nešto prelijepo u toj jednostavnosti i negostoljubivosti. S jedne strane vas tjera da preživljvate, a s druge strane vam pruža nešto što nijedna civilizacija ne može – ogledalo u vlastitu dušu. I ne samo to. Wadi Rum je potpuna sloboda!
„No man can live this life and emerge unchanged. He will carry, however faint, the imprint of the desert, the bind which marks the nomad; and he will have within him the yearning to return, weak or insistent according to his nature. For this cruel land can cast a spell which no temperate climate can match.“
TE Lawrence, Sever Pilliars of Wisdom
I stvarno, Wadi Rum nas je očarao, uvukao nas u svoja njedra i u prvih sat vremena bili smo zarobljeni i potpuno očarani onim što vidimo. Oko nas se obrela beskrajna prostirka pustinjskog pijeska koji je varirao od žutih, preko crvenih, pa sve do zelenih nijansi. Za razliku od klasičnih pustinja, Wadi Rum je prepun stijena koje pustinjski vjetrovi još nisu pretvorili u pijesak i koje strše kao veliki pustinjski dvorci poprimajući stvarno nestvarne oblike.
Taj dan smo ručali kod vodičeve majke koja je jedna od onih malobrojnih koji još žive u Wadi Rumu. Ugostili su nas na tradicionalni način, u beduinskom šatoru. Sjedili smo na prostirkama na pijesku i jeli svi skupa iz istih posuda. Pridružila su nam se i ona četvorica koje smo upoznali ujutro u selu. Iako sam očekivao da će nam se beduini pridružiti, nisu to napravili. Možda je takav njihov običaj, ali u tom trenu sam imao za njega stotinu pitanja i rado bih zadovoljio svoju radoznalost. Na svu sreću, imao sam ih prilike postavljati kasnije dok smo se vozili po pustinji. Ovako, u beduinskom šatoru, morali smo se pridržavati pravila ponašanja. Nisam mogao otići u haram i dozvati ga ili navirivati da vidim šta se tamo dešava. Majku sam mu vidio, ali ona nam nije prišla niti pričala s nama. Jedini kontakt je bio preko muškog člana obitelji.
Popodne smo nastavili našu turu po pustinji. Vozili su nas u nekim razvaljenim starim Toyota džipovima. S obzirom da u pustinji nema ceste, jedino jedna takva mašina sa pogonom na sva četiri kotača može uspješno voziti po pustinji. Po putu smo stajali i penjali se na lukove, stijene i dine, prolazili kroz kanjone... Sve je bilo puno bolje nego sam ja to zamišljao. Vožnja u džipu je ustvari činila samo manji dio našeg izleta u pustinju i služila je samo da brže dođemo od točke A do točke B da možemo više toga vidjeti.
Kad smo popodne stigli u kamp, skužili smo da se nalazimo na samom jugu, nedaleko od granice sa Saudijskom Arabijom. Kamp nam je bio u srcu pustinje i oko nas nije bilo nikoga. Imali smo par sati da uživamo sami penjući se na okolne stijene, izležavajući se na toplom pijesku i čekajući zalazak sunca. Bilo je dosta toplo iako je ovo najhladniji i kišni dio godine. Mi smo imali neuobičajeno lijep dan za ovo doba godine, sunčan, topao i bez vjetra. Izležavali smo se gore na stijenama i upijali ovaj nestvaran krajolik. Onda smo se spustili dole i legli na pijesak na jednu manju dinu i sačekali smiraj dana. Nevjerojatno je kako pustinja mijenja boje sa suncem koje pada na horizontu. Samo nije sunce jedino što je padalo – opako je padala i temperatura. Tako smo jedva dočekali zalazak da se uputimo prema kampu. Sa zalaskom sunca pojača se i vjetar koji više nije topao i ugodan, a gornji slojevi pijeska se vrlo brzo ohlade. Kad po danu stavite ruku u pijesak, što dublje idete, pijesak je hladniji. Čim sunce zađe, stvar se mijenja i unutra je pijesak puno topliji nego na površini.
Jedva smo dočekali beduinsku vatricu i topao čaj. Naš beduin je ujedno bio i odličan kuhar, samo mu veliki brat s kojim smo dogovarali izlet nije prenio da ne jedemo meso, tako da je skuhao odličnu piletinu s povrćem koju nismo mogli jesti. Još jedan dokaz da se mora 100 puta napomenuti ovako nešto kad dogovarate ture koje uključuju hranu jer ovo nije prvi put da nam se ovako nešto desilo. Beduinu je bilo strašno krivo kad je to skužio pa se nudio da nam ide kuhati povrće, ali njegovo kajanje nam je bilo dovoljno. Riža, jogurt i voće su bili čisto dovoljni.
Nakon večere, priča uz beduinsku vatricu. Iskoristili smo one Australce da saznamo neke korisne informacije o Indiji koja nas čeka ove godine. Isto tako iskoristili smo priliku da se malo našalimo na račun Čeha i njihovog kamikaze turizma na našoj obali kad ih vade kukom iz mora ili ih GSS skida sa planine. U nekom trenutku smo skužili da Čehu to prestaje biti smiješno pa ga nismo htjeli previše sapunjati. :)
Kad su se pogasila svjetla i odsjaj vatre, izašli smo vani da uživamo u pustinjskom zvjezdanom nebu. Bez trunke umjetnog osvjetljenja, nebo je bilo predivno! Više zvijezda sam vidio jedino na El Mistiju u Peruu na nekih 5000 mnv.
Spavanje u beduinskom šatoru je definitivno zanimljivo iskustvo. Nas dvoje su stavili u veliki komad šatora u kojem bez problema može spavati dvadeset ljudi. Šatori nisu u donjem dijelu zatvoreni sa podlogom pa tako kroz njih vjetar prolazi slobodno. Tako vam se čini da spavate na palubi brda u oluji. Uvukli smo se u vreće da su nam samo nosevi virili vani. Temperatura se u šatoru nije spuštala ispod 11-12 stupnjeva, ali taj vjetar je bio vrlo neugodan. Nekako mi je ugodnije bilo spavati u zatvorenom šatoru na Mistiju u kojem je po noći bilo tri stupnja ispod nule nego ovdje.
Drugi dan je osvanuo mutan. Izlazak sunca zakriven oblacima, ili sam ja bar tako mislio. Dolazila je pješčana oluja. Termin „oluja“ ovdje treba uzeti u kontekstu pustinje isto kao i termin „kiša“. Naime, kad u pustinji pada kiša, pada najviše deset minuta i to je sve. Pješčana oluja ne mora biti razorne moći da trga sve ispred sebe, već je dovoljno da se vjetar pojača i digne pijesak u zrak. Kad se to desi, zaboravite na predivne vidike. Wadi Rum je zavijen u sivo, sva čarolija je skrivena, a ako baš jako zapuše, lako je moguće da ne vidite niša ispred sebe i onda je jedino rješenje utaboriti se gdje se trenutno nalazite i čekati da prođe. Mi smo se taj dan trebali penjati na Jebel Umm Adami, na samom jugu Jordana, na granici sa Saudijskom Arabijom. Za lijepog dana tu puca predivan pogled na Wadi Rum i Saudijsku Arabiju. Kad smo došli pod tu planinu, ispostavilo se da nema smisla da se gore penjemo. Em se ništa živo nije vidjelo od pijeska, em je i ono malo što se vidjelo bilo sivo, em je puhao vrlo neugodni vjetar. Zato smo se dogovorili da skratimo turu i umjesto toga odemo pogledati još par pustinjskih detalja, a onda da se vratimo u selo.
To se ispostavilo kao dobra odluka jer se vrijeme samo pogoršavalo, a vidik je bio sve gori i gori. Kad smo se vratili u selo, beduin nam je još pokazao ostatke građevina od Nabatejaca (podsjetnik: to su oni isti koji su napravili Petru). Živjeli su i na ovom području. Svojedobno su oni jedini znali put kroz pustinju i to znanje su odlično iskoristili tako da su bili trgovački posrednici između istoka i zapada. Na taj način su vrlo brzo prosperirali. I danas se na nekim stijenama u Wadi Rumu mogu pronaći natpisi i simboli koje su oni urezali u stijene, a označavali su imena obitelji koje su tu prolazile ili neke druge poruke samo njima znane. Na području Wadi Ruma se nalazi vrlo malo ostataka njihove civilizacije, dok je najblistavija ostavština Nabatejaca otkrivena u Petri.
Nakon povratka u beduinsko selo,došlo je vrijeme da se krene dalje. Dok smo čekali taksi da nas odveze u Aqabu, na kratko smo bili gosti u domu našeg beduina. Njegova žena je bila mlađahna muslimanka sva umotana u crno i ne mogu baš reći da smo se upoznali. Mogu reći da smo joj kimnuli u znak pozdrava, a ona nije progovorila s nama ni crne ni bijele. Na mužev zahtjev napravila nam je i poslužila čaj (ona nije pila s nama) i nastavila gledati neku islamsku vjersku emisiju. Bio je petak, dan koji muslimani obilježavaju slično kao što kršćani obilježavaju nedjelju.
Malo smo pričali, došao je i beduinov „brat“, dogovorili smo nešto nižu cijenu ove ture zbog loših vremenskih prilika i skraćivanja i tada je stigao taksi.
Kao što sam već napomenuo nekoliko puta, problem sa nekim lokacijama u Jordanu (sa većinom njih, da budem precizan) je javni prijevoz koji je skoro pa nepostojeći. U ovom slučaju nije postojao drugi način da taj dan stignemo u Aqabu nego da dogovorimo taksi.
Aqaba je bila udaljena 60 kilometara od beduinskog sela na rubu Wadi Rum pustinje gdje smo se nalazili. Oko sat vremena lagane vožnje i Aqaba je bila tu. Dok smo odlazili iz pustinje, gledali smo kako se vrijeme sve više kvari i kako pijesak u zraku sve više zastire pogled. Danas definitivno nije bio dan za uživanje u pustinji i bili smo još više sretni što smo dan prije imali tako dobro vrijeme.
9. Aqaba
U Aqabi smo odsjeli u hotelu kojeg smo na blef odabrali iz Lonely Planet vodiča i dobili smo ono što smo htjeli: krov nad glavom, čistu sobu, tuš sa toplom vodom i nisku cijenu. :)
Aqaba je gradić na jugu Jordana, na obali Crvenog mora. Radi se o klasičnom turističkom mjestu fokusiranom na kupanje i sunčanje, kao i Ilat, moderno ljetovalište na izraelskoj obali. Doduše, ovo treba uzeti s rezervom. Svi Jordanci kojima smo rekli da bismo išli u Aqabu na kupanje su Sandri preporučili da se nikako ne kupa na javnoj plaži. Umjesto toga su je uputili na neku od privatnih plaža u skupim hotelima koje bi nam dopustile korištenje njihove plaže za par dinara. Problem sa javnim plažama je što su tu gotovo 100% domaći turisti i što se ponašaju u skladu sa svojom tradicijom. Nijedna žena se ne kupa otkrivena, a bome ni mnogi muškarci. Polugola evropska žena na takvoj plaži je scena koja bi mogla izazvati neželjene reakcije.
Mi smo na kraju umjesto kupanja odlučili istražiti javne plaže kao paparazzi oko čega nam nitko nije radio probleme. Interesantno je kako je plaža puna smeća, sa strane viri hrđava bodljikava žica, a svi jedu sladoled i šećernu vunu, grabe se i porcije kuhanog povrća, djeca se igraju u pijesku među tim smećem i sve to mi se čini savršeno normalno. (možda je to zabrinjavajuće? :)) Bome bi se kod nas digla dreka i napunili stupci dnevnih novina i internet portala kada bi se na javnoj plaži našla hrđava bodljikava žica u čijoj blizini se loptaju djeca.
U Aqabi smo primijetili još jedan zanimljiv detalj: palestinsku zastavu. I to ne bilo kakvu, nego ogromnu palestinsku zastavu na pedesetak metara visokom jarbolu uz obalu. Odmah s druge strane zaljeva je Izrael sa skupim hotelima i elitnim turizmom. Ova zastava im dođe kao prst u oko i jedina je koju sam vidio javno izvješenu u Jordanu.
Temperatura se ovdje ni noću nije spuštala ispod dvadeset stupnjeva i bilo je to jedino mjesto u Jordanu gdje su me po noći izjeli komarci. Dok sam se ja ujutro češao po nogama u nevjerici, razmišljao sam kako je u ovo vrijeme u Zagrebu debelo ispod nule kako po danu, tako i po noći.
U Aqabi se nema nešto posebno za vidjeti. Možete se samo doći kupati i roniti, te izabrati želite li odsjesti u nekom od jeftinih ili ultraskupih hotela. Mi smo tu proveli samo jedan dan, prošetali, odmorili se, jeli sladoled i gledali lokalce kako se brčkaju na lokalnoj plaži. I kupili kartu za Amman, naravno. Ovo je bila ujedno i jedina papirna karta za bilo kakav prijevoz koju smo dobili u cijelom Jordanu. I bila je u potpunosti napisana na arapskom pismu. Samo su brojke bile normalne. Tako sam znao datum i vrijeme polaska, ali pojma nisam imao da li sam kupio dobru kartu sve dok drugi dan nisam sjeo u autobus na kojem je latiničnim pismom pisalo „Amman“.
10. Amman
Četiri ipol sata trajalo je putovanje od Aqabe do Ammana. Ovo jako dobro dočarava veličinu Jordana kad ga se od juga do sjevera može preći u manje od pet sati. Odmah po izlasku iz busa smo doživjeli šok: nakon oaze mira u Wadi Rumu i relativno mirne Aqabe, uletjeli smo u pravu košnicu. Radnici autobusnog kolodvora su tjerali lokalne „taksiste“ kao zadnju stoku uz povike i mahanje rukama. Mi smo išli kroz koridor koji su oni napravili pitajući se koji se vrag dešava. Izignorirali smo sve te taksiste, osim jednog koji nam se prikrpao i na tren nam prodao priču da on nije jedan od njih, te da on radi za autobusnu kompaniju. Nakon par rečenica nam je postalo jasno da tip laže čim zine. I tu je za nas priča bila gotova. Međutim, htjeli smo pod svaku cijenu od njega iskamčiti informaciju gdje se dovraga nalazimo jer je autobusna stanica promijenila lokaciju u odnosu na lokaciju iz 2006. godine od kada datira naš Lonely Planet vodič po kojem smo se orijentirali. E ali, kad smo dobili tu informaciju, tip se zalijepio za nas ko krpelj i ne pušta: on bi da nas vozi, on bi da nam nađe dobar i jeftin hotel. Mi smo iz Hrvatske i sigurno trebamo neki jeftin hotel (jest da izgledamo ko klošari, ali ovdje se gadno zeznuo: to što ne dam za Sheraton, ne znači da ću pristati da spavam u kartonskoj kutiji koju mi ovaj mutikaša nađe). Na kraju smo mu morali jedno tri puta direktno reći: „ne treba nam prijevoz, sami ćemo“. Dva puta je na to odgovarao: „ali što ćete tamo, nema tamo ničega, samo cesta. Ja vas vozim u down town“. Ma serem ti se u „down town“, mani me se čovječe! Nakon trećeg odbijanja riješili smo ga se. Ili smo bar tako mislili. Jer čim smo zamakli iza ugla i stali da proučimo kartu, eto ti njega opet kaska za nama. Pa smo opružili korak da se budale riješimo. Još nas je jednom sustigao autom dok smo krampali uz jednu od glavnih ulica i pitao da li smo se predomislili, a onda je konačno odustao. Ne može on biti tvrdoglaviji od nas pa da se na trepavice postavi!
Načelno je problem kad hodate po ulici ko kornjače: veliki ruksak na leđima, mali na prsima (kao harmonika), vodič u ruci i zvjerate lijevo-desno. Ovo naprosto privlači raznorazne lovce na ovce da se zakelje za vas. Ali nema ovaca ovdje, samo vukovi sa ruksacima.
Još su nas neki probali upecati dok smo marširali prema „down town“ , ali nisu vrijedni spomena.
Prije nego nastavim o našem traženju hotela, trebalo bi reći par riječi o Ammanu.
Svojim smještajem na mnogobrojnim brežuljcima Amman podsjeća na Rim ili Istanbul.Unatoč svojemu modernom izgledu, Amman je drevni grad, najprije je bio poznat kao Rabbath' Ammon, a kasnije kao Filadelfija, o čemu svjedoče rimski i bizantski ostaci te ruševine iz ranog islamskog doba na Citadeli na brežuljku Jabal al-Qala'a, te amfiteatar iz 2. st. pr. n. e.
Godine 1948. mnogi Palestinci nastanili su se u Ammanu i oko njega, a dvije godine kasnije Amman je postao glavni grad Hašemitske Kraljevine Jordan. Danas Amman broji oko dva milijuna stanovnika uključujući i mnogobrojne izbjeglice, a u njemu živi i gotovo polovica jordanskoga stanovništva.
Amman se danas može podijeliti u dvije logičke cjeline: istočni i zapadni Amman. Zapadni Amman je moderan grad sa šoping centrima, skupim hotelima i poslovnom jezgrom (samim time nama nezanimljiv). Istočni Amman je povijesni centar, sa malim trgovinama i hotelčićima, ali i osjetno siromašniji. Naravno da smo mi otišli u istočni Amman. I naravno da smo bili u šoku od tolike koncentracije ljudi na jednom mjestu. Moram priznati da nam je onaj naporni taksista digao alarm u glavi i možda nam se zbog toga situacija činila još kaotičnija. Čim smo sišli sa glavne ulice – zagubili smo trag gdje smo. Ulice nisu dobro označene ili se nazivi ulica ne vide u šumi reklama, natpisa, kablova. I nikako nismo uspijevali pronaći hotel koji nam je trebao. Ulica je bila točna, brojevi su bili točni, ali hotela nigdje; kao da je u zemlju propao. I kad smo obišli cijeli blok nekoliko puta, nije nam preostalo ništa drugo nego da pitamo lokalnog policajca. I našli smo jednog.I pitali ga. I na naše sveopće iznenađenje, taj nije znao gdje bi to bilo, čak nije bio siguran ni koja je to točno ulica.
I već smo se mislili okrenuti i potražiti bus za Madabu, kad smo opazili još jednog policajca. E taj je znao. Ulaz u naš hotel je bio skriven u jednom uskom prolazu gdje je sve načičkano raznim reklamama i sam natpis za hotel je mali i teško uočljiv. Da mi nisu pokazali gdje je, stvarno bih se morao spotaknuti o njegov ulaz da skužim da je to to.
Recepcija hotela je bila prava mala oaza mira u usporedbi sa bukom i vrevom vani. Dočekala nas je simpatična žena umotana u maramu, ali vrlo susretljiva i pričljiva kod koje smo se vrlo brzo sve dogovorili. Kako smo u Amman stigli u popodnevnim satima a let za Istanbul nam je bio u 3 ujutro, uzeli smo jeftinije sobe koje su imale dijeljenu kupaonu. Za jednom se oprati nam je bilo svejedno gdje se tuš nalazi, samo smo htjeli odspavati u miru prije leta. Dogovorili smo i taksi koji će nas odvesti na aerodrom tako da nismo morali lunjati i tražiti autobuse ili taksiste koji ne izgledaju kao lokalni lopovi.
Kad smo se smjestili, izašli smo malo prošetati po kvartu. Sve je bilo puno Palestinaca koji su prodavali ovo ili ono. Nitko nije bio agresivan ili neugodan, ali nam nije pasala sva ta buka i vreva modernog arapskog grada.
Ali što, je, tu je. Prošetali smo malo, pogledali amfiteatar , odnosno ostatke rimskog grada Philadelphie, pojeli zadnji falafel sendvič u Jordanu, kupili par sitnica za svoje kod kuće (najgori dio putovanja: kupovanje onih par suvenira) i otišli na spavanje. Taksi će nas pokupiti u pola jedan ujutro pa je trebalo uhvatiti malo sna.
11. Putovanje natrag
Taksi je bio točan, a još smo imali Francuza koji je isto išao na aerodrom, pa smo podijelili troškove. Dok smo polijetali, kroz prozor sam bacio posljednji pogled na Jordan i gomilu svjetala grada koja su žmirkala ispod mene.
U Istanbul smo stigli oko pola sedam ujutro. Kako smo imali 7 sati do leta za Zagreb, otišli smo malo do grada. Da moram sedam sati čučati na aerodromu, pojeo bih se od muke. Turci još uvijek ne naplaćuju ulaznu vizu za Hrvate, što je jako lijepo od njih. Hrvati još uvijek tretiraju Turke kao najgore cigane, što je vrlo ružno, ali o tome više nešto kasnije.
Mi smo se spustili na SultanAhmet, sjeli na klupe kod vodoskoka između Aja Sofije i Plave džamije i osjećali se kao kod kuće. Po putu smo kupili par komada bureka i odmah se uvjerili koliko Jordanci imaju bolju hranu od Turaka. U ovome je bilo ulja dovoljno za tjedan dana u Jordanu. :)
Usput smo gledali malobrojne turiste kako mahnito fotografiraju. I skužili su nas neki lokalni džukci koji su nas prihvatili kao svoje pa su nas pratili po putu, naguravali nas njuškama i ponašali se kao da smo dio njihovog čopora. Jako su simpatični ti turski psi. Pustili su nas na miru kad su skužili turiste koji su im odlučili dati dio svojih sendviča , a takvu priliku nijedan pošten pas lutalica neće propustiti.
Nebo je bilo tmurno, čekala se kiša. Mi smo odlučili posjetiti našeg starog prijatelja Hasana koji radi nevjerojatno dobar sutlijaš, ali kad smo došli do njega, ustanovili smo da je zatvoren, a kiša je počela padati. Onda smo se zavukli u prvu sličnu slastičarnu, naručili salep, tursku kafu i sutijaše i gledali vani kako pada... Salep me je veselio jer ga nikad prije nisam probao. Radi se o mliječnom proizvodu sa dodatkom korijena orhideje i naravno enormnih količina šećera. Genocidno slatko, ali to i nije iznenađenje za turske specijalitete.Nakon što to popijete (više ga jedete žlicom nego što ga pijete, ako ćemo biti iskreni), šećer vam skoči u nebesa i najradije biste legli da se malo odmorite. Tako smo u sat vremena dobili flashback koncepta turske kuhinje: masno, slano i slatko. :)
Kasnije je kiša stala, čak je izvirilo i sunce, a mi smo se polako vraćali sa SultanAhmeta prema metrou. Nakon Jordana, džamije i ostale zgrade u Istanbulu izgledaju nevjerojatno kićeno, kao da nakon romaničke arhitekture naglo uletite u kvart sa najboljim primjercima baroka. Ta kićenost, te žive boje...
Na aerodrom stižemo po planu, let nije kasnio i dva sata kasnije stižemo u tmurni Zagreb. Tu smo svjedočili klasičnom primjeru hrvatske bahatosti: naši carinici su maltretirali par mladih Turaka kojima nešto nije bilo u redu sa papirima. Dobro, poštujem da moraju raditi svoj posao, ali da trebaju pokazati toliku dozu bahatosti i primitivizma, to ne mogu ničim opravdati. A onda bi htjeli da se Turci lijepo odnose prema Hrvatima. Samo nek nastave s tom politikom, pa kad Turcima pukne film i kad počnu izvoditi nasumične preglede tjelesnih šupljina nebeskim pripadnicima hrvatskog naroda, onda će se pitati otkud to.
12. Jordan panorame
Što reći na kraju? Jordan nas je iznenadio nevjerojatnim pejzažima, majstorskom arhitekturom u stijenama u Petri, biblijskim lokacijama i prirodnim fenomenima. S obzirom na relativno malu površinu, radi se o vrlo raznolikoj zemlji u kojoj obitavaju vrlo uljudni Arapi sa dobrim poznavanjem engleskog jezika. U biti, puno nam je bilo lakše snalaziti se u Jordanu nego u Turskoj. Javni prijevoz je loš, ali ni ti taksiji nisu toliko skupi kad se sve stavi u kontekst.
Imali smo sreću da smo u kišnom dijelu godine imali svih devet dana lijepog vremena bez kapi kiše. Samo jedan dan smo imali pješčanu oluju u Wadi Rumu, ali i to je trebalo doživjeti.
Kao rezultat svega toga, nastale su neke stvarno zanimljive panorame. Stoga, donosim posebnu galeriju panoramskih fotografija iz Jordana kao posebnu galeriju.
Što se preporuke tiče, Jordan je definitivno zemlja koju vrijedi posjetiti. Desetak dana vam je taman za posjetiti manje-više sve znamenitosti (osim ako ne planirate provesti određeni broj dana na trekkingu u Wadi Mujib ili Dana rezervatu).
Bilo kako bilo, Jordan ima puno za ponuditi i odlična je polazišna točka za prvi susret sa Bliskim Istokom.