1. Umjesto uvoda – priče iz Indije Indija nikog ne ostavlja ravnodušnim. Kad jednom dođete, zavolite je ili zamrzite – nema između. Ja sam Indiju upoznao 2009 godine i Indija, zajedno sa lutanjem po nepalskoj Himalaji mi je promijenila način na koji gledam na svijet, na koji smo oboje gledali svijet. Ove priče su posvećene Njoj, s  kojom sam odrastao i koja je bila dio mene. Mario, Old Delhi, Chandi Chawk, 8.10.2011

 

 

JavaScript must be enabled in order for you to use Google Maps.
However, it seems JavaScript is either disabled or not supported by your browser.
To view Google Maps, enable JavaScript by changing your browser options, and then try again.

   

 

JavaScript must be enabled in order for you to use Google Maps.
However, it seems JavaScript is either disabled or not supported by your browser.
To view Google Maps, enable JavaScript by changing your browser options, and then try again.

 

 

NAPOMENA: Iza svake fotografije krije se cijela galerija vezana uz dotično poglavlje.
(Ukoliko vas zanimaju samo fotografije, kliknite ovdje) 

2. Putovanje u Delhi

Stojeći na aerodromu sa ruksakom punim stvari za još jedno hodanje po Himalaji, gledao sam ćaleta kako snužden stoji pored mene. Sama pomisao da mu jedini sin ide u Indiju i to sam... Vidno ga je potresla.  Mislim da se do zadnjeg trena nadao da ću odustati od svog nauma, ali nakon toliko godina, mogao je dosad shvatiti da ovaj bradonja rijetko odustaje, a još rjeđe najavljuje nerealne stvari i „puca ćorke“.

Bilo mi ga je žao tako gledati, ali izbora nije bilo – ove godine će me Indija ugostiti samog, sa svim svojim lijepim i manje lijepim stvarima.

Znao sam da idem u svijet u kojem je jedino pravilo da – nema pravila. Mogu se dogoditi nezamislive stvari po putu i u jednoj Indiji je sve moguće, sve dozvoljeno, sve normalno. 

Ako ste gadljivi – nemojte ići u Indiju.
Ako žurite – nemojte ići u Indiju.
Ako se grčevito držite nekog cilja – nemojte ići u Indiju.

Ja sam ove godine umjesto ciljeva imao tek orijentire. Moj orijentir je bio Sikkim, staro himalajsko kraljevstvo na sjeveroistoku Indije, u srcu Himalaje. Sa sjevera omeđeno Tibetom, sa zapada Nepalom, a sa istoka Butanom,  bio je to mali himalajski dragulj koji me mami već dugo vremena.

Kad su se prije godinu dana desile stvari previše ružne da bih o njima ovdje pisao i kad je planirano putovanje u Vijetnam i Kambodžu propalo, jedna od ideja za runnaway put je bio upravo Sikkim.

Ipak, prošle godine nisam otišao. Ostao sam dočekati crne dane. Bježanje je za pičkice. ;) A osim toga, nisam htio da se poslije ikad pitam što bi bilo da nisam otišao. Zato sam ostao, dao sve šta sam imao i nije mi žao zbog toga. Ponovo bih napravio isto.

A priča o Sikkimu je ostala za neka druga vremena. Teška je ovo bila godina, i ne samo za mene. Moji roditelji, a pogotovo ćale, su izgubili puno previše  u kratkom vremenu. Trebali su me blizu i ja sam bio uz njih.

Ali sad... Došlo je vrijeme da se krene malo u nepoznato. Naravno da njima to nije bilo nimalo svejedno.

Ja sam nekim ljudima još godinu dana prije izložio plan za Sikkim i jedino je Dubravka bila ta koja je stvarno zagrizla da ide. Na žalost, Dubravka je morala ostati u Zagrebu zbog privatnih razloga. Viša sila je viša sila. Dubravka, možda slijedeće godine budemo ponovo gledali Aziju istim očima. A do tada, u tvoje ime stavljam žlicu u prvi „Paneer Korma“ u Delhiju. I finu indijsku rižu. Volio bih da si tu da je možemo podijeliti.

Prije nego je sve počelo, razmišljao sam kako mi nije problem planirati ovakav put sam. Ono što me je kopkalo je nemogućnost da podijelim s nekim  sve dobre stvari po putu. Samo to.

Ali vratimo se mi našem početku. Dakle, ćale stoji stisnut, bori se sa sobom, ja ga gledam i jako dobro osjetim njegovu tugu i brigu. Govorim mu da nema šta da brine, da je sve pod kontrolom, ali ja najbolje znam da u Indiji – nema kontrole.

Dok razmišljam kako mu ne mogu iskreno ništa garantirati jer garancija nema, check-in počinje.

Kako je Turkish Airlines ubjedljivo najjeftinija kompanija za let u Delhi, oni su bili logičan izbor. Jedini problem je bilo presjedanje u Istanbulu. Naime, razmak između dva leta je bio samo sat vremena. Prije dvije godine se tako desilo da nam je od tri prtljage u Delhi stigla samo jedna. Tako smo proživljavali dva dana neizvjesnosti,  a Sandra i Dubravka su umalo počele nositi moje gaće s obzirom da je moja torba bila jedina koja je iz prve stigla u Delhi.

Danas me je na aerodromu Zagrebu dočekala još veselija situacija – avion iz Istanbula sa Zagreb koji se poslije vraća za Istanbul je kasnio. Nakon skoro sat vremena čekanja vijesti na Turkish Airlines desku,  rekli su mi da me ne mogu checkirati direktno za Delhi jer neću stići na taj drugi let u istom danu.

Jedna opcija je bila da spavam u Istanbulu (o njihovom trošku), pa da za Delhi idem dan kasnije. Druga opcija je bila forsiranje letova preko Londona i drugih aviokompanija. Kako mi je najbitnije bilo da mi stvari stignu u Delhi zajedno sa mnom, odlučio sam se za prvu opciju. Prtljagu su mi checkirali samo do Istanbula i dali mi nekakav kriptični komad papira na osnovi kojeg će Turci u Istanbulu znati šta treba raditi.

Evo, putovanje još nije ni počelo, a već komplikacije. Još je teže kad si sam, jer kad nešto zabriješ, nema nikog da ti da „reality check“. Ali tamo gdje ja idem ionako nema kontrole na koju smo mi u Evropi navikli, pa je jedino što sam mogao napraviti je ne nervirati se i pustiti vodu da teče. :) Nekako će već biti.

Dok sam ja čekao na šalteru od Turkisha da vidim što će sa mnom biti, dolaze tamo još dvije osobe: jedna ozbiljnija gospođa koja je morala stići na konferenciju u Delhi slijedeći dan i jedna djevojka sa malim djetetom koja se išla udati u Kathmandu. Za ovu priču sa udajom sam čuo ovo ljeto i ima tu podosta crnila ispod te euforije, pa nisam htio ulaziti u tu tematiku, niti se hvatati za to. Samo sam promatrao i razmišljao koliko je svijet mali.

Gospođa je odabrala let preko Londona, ja spavanje u Istanbulu, a za ona djevojku koja se spremala u Kathmandu nisam čuo na koju opciju se odlučila.

Kad je taj neobični check-in napokon bio gotov, stao sam u red za boarding, pozdravio se sa ćaletom i prošao točku nakon koje je let neminovan. Point of no return. ;)

Poučen zadnjim slijetanjem u Delhi i gubitkom prtljage, ovaj put sam u ručnu prtljagu stavio niske cipele, nešto lijekova i par drugih korisnih sitnica. Na noge sam obuo gojze, a vreću za spavanje okačio na ruksak. Nisam znao da li ću svoju prtljagu vidjeti u Delhiju. Ovo je bio powerpack za krizne situacije.

Tako „opremljen“ sjeo sam u avion. Razmišljao sam o budućoj nepalskoj nevjesti, Dubravki i Sandri, razmišljao sam o puno toga. I kako ću u Istanbulu vjerojatno spavati u hotelu na aerodromu. Znam da ima nekakav. Imat ću 24h na raspolaganju pa ću otići malo i do Sultanahmeta, popiti salep i sjetiti se prošlih života.

Ono što bilo jajoliko u cijeloj ovoj priči sa letom za Delhi je činjenica da je avion u polasku iz Zagreba kasnio samo 30 minuta, a do Istanbula je uspio stići samo sa 15 minuta zakašnjenja. Dok sam hodao prema izlazima razmišljao sam o proceduri koju sad trebam proći i gdje prvo krenuti. Prije svega sam otišao pitati na Turkish Airlines tranzit desk. Tu je bio jedan super Turčin koji mi je rekao da ja u biti stignem danas na avion za Delhi ako želim. Dao mi je i boarding pass i rekao da žurim sad na Gate 224, a on će napraviti sve što može da locira moju prtljagu koja se sad negdje vrti na trakama za prtljagu na aerodromu i ukrca je na let za Delhi.

Tip je bio toliko sposoban da mi je okrenuo cijeli put u nekoliko minuta i ja sam trčao prema izlazu prije nego sam se snašao.  Imao sam još petnaestak minuta do polaska aviona. Trčao sam u gojzama, u flisu, na ramenima mi je skakao ruksak, sa strane vreća za spavanje i  fotoaparat...  A sa lica nisam mogao skinuti osmjeh.

Prolazim mjesta gdje sam u prošlom životu čekao letove za neka druga mjesta, vidim njih tamo kako leže po klupama. Oni mene, naravno, ne vide. Paralelni svjetovi... Ruksak skače na leđima, trčim dalje... Stižem na gate, ukrcaj i dalje traje. Ponovo zovem hotel u Delhiju da im kažem da ipak stižem po originalnom planu i da pošalju taksi kako smo se inicijalno dogovorili. Javljam i ćaletu stanje da zna gdje da gleda ako se nešto zakomplicira.

Tek kad sam sav znojav i uspuhan sjeo u avion pun Indijaca palo mi je na pamet da je sad veća vjerojatnost da mi ova tu mlada Indijka da guze u wc-u usred leta nego da danas vidim svoju prtljagu u Delhiju.

Ali, što je, tu je. Ništa se tu nije moglo napraviti. Mogao smo samo sjesti i uživati u letu. S obzirom da smo u polasku kasnili punih sat vremena, nekako sam razmišljao da postoji šansa da su mi prtljagu uspjeli ukrcati, ali taj let i inače tako kasni pa smo svejedno prije dvije godine stigli u Delhi bez 2/3 prtljage.

Pet ipol sati, koliko je trajalo let, mi je prošlo dosta brzo. Kad nemate s kim pričati, nemate se ni kome požaliti, a mozak ima čudnu sposobnost da sam sebe zabavlja nevjerojatnim detaljima.

Kako sam na raspolaganju imao i neke igre kao dio ponude Turkish Airlines-a, na konzoli ispred sebe sam našao tetris – moju omiljenu putnu igru. Dok su šarene kocke padale, razmišljao sam kako smo na drugoj godini faksa u domu na Šari bjesomučno igrali taj tetris. Sjetio sam se i Denisa i varanja sa tablicom rezultata, Mravunca i nabijanja rekorda – sjetio sam se svega. Kao i puno toga drugog, igrati tetris si me ti naučila. Sad i nisam više truba kakva sam bio. Štoviše, uspio sam sam sebe iznenaditi i napraviti lijepe rezultate. Tako sam sa vrha liste skinuo tamo nekog Chrisa i namećao mu skoro 55000 bodova. Danas zrakom leti jedan avion koji na konzoli sjedala 7F ima tablicu sa nekim Mariom na prvom mjestu.  Ako me netko dosad već nije nadigrao. :)

U Delhi stižemo sat vremena kasnije od planiranog, ali kašnjenje je ionako gotovo pravilo na ovom letu. Ponovo se prisjećam svih onih glupih detalja koje sam potisnuo iz sjećanja od zadnjeg puta: najprije imigracijska procedura, pa tek onda po prtljagu. Papirić sa podacima za imigraciju smo ispunili još u avionu. Što bi se desilo da vas brkati Indijac kod imigracije ne pusti u zemlju, a prtljaga vam se vrti na traci iza njega, ne usudim se ni zamisliti.

U svakom slučaju, žig za ulazak u Indiju sam dobio. Delhi touch-down. Prolazim  ulazne kućice, gledam gdje mi se vrti prtljaga. „Belt 7“, piše. Dok prilazim traci, bez puno nade, vrebam pogledom nešto plavo. Na moje oduševljenje (i nemalo iznenađenje), iza zavoja belta 7 se valjala moja plava vreća. Onako velika i razvaljena ko krepala kobila stršala je ko govno u punču. Na njoj je pored normalnih tagova stajala još jedan crveni na kojem je pisalo „RUSH“.

E da mi je sad bio tu onaj Turčin sa transfer deska, poljubio bih ga u čelo. :)

Prilazi mi i žena koja radi na prtljazi da provjeri da li sam ja taj za kojeg se izdajem prije nego mi dozvoljava da odem sa tim komadom prtljage. Očigledno su ih iz Istanbula alarmirali. Otključavam lokot, vadim ruksak. Gledam – popustila pljoska, sva rakija mi se razlila. Došao Bosančeros u Indiju, sve oko njega smrdi po šljivovici. Al nesmetaaa! :)

Opasujem se ruksacima. Okićen tako, sa svih strana izlazim vani. Miris Delhija mi se igra sa njuhom. Vani, naravno, nema taksiste sa mojim imenom. Indijci u hotelu su nešto zajebali. Ali zrak ne smrdi ni približno kao prije dvije godine. A nije ni neki kaos kako mi se činio prvi put.

Zovem telefonom taksistu, ovaj spava. Naravno da su krivo skužili dolazim li danas ili sutra. U biti im je to samo izgovor. U Indiji dobar izgovor zlata vrijedi. Tip mi veli da će vozač doći po mene za 40-50 minuta.

Dobro, mogao sam ja uzeti prepaid taksi. Ili sjesti na novu metro express liniju. Ali nisam. Ovo mi je bila jedinstvena prilika da promatram bez žurbe i upijam prvi kontakt sa Delhijem nakon dvije godine. I uživao sam u svakom trenutku.

Sjedio sam raskravljen na podu sa ruksacima oko mene i promatrao. Izvalio sam se kao da sam oslobodio Zagreb. Sve stvari su mi tu, ne žuri mi se nigdje. Predem zadovoljno nad svojim plijenom. Oko mene puno taksista i „taksista“. Nitko me ništa ne pita. Jedan mladi dečko me gleda širom otvorenih očiju. Ne znam da li mi traži slabu točku ili je samo znatiželjan. Ne trzam, gledam i ja njega jednako uporno. U Indiji se općenito nije pametno trošiti na srdžbu – previše  i prebrzo ćete se istrošiti. Samo sam pomislio „dođi k čici ako misliš da sam lak plijen“ i nastavio uživati u vrludanju pogledom okolo.

Zora polako sviće. Delhi se budi. Vozača još nema. Meni sve ravno.

Kad je napokon došao, vidio sam da je to isti onaj čovjek koji je mene i Sandru 2009 vozio s aerodroma na povratku iz Nepala. Bio je malo mršaviji nego onda. Naravno da me se nije sjećao, ali ja njega itekako jesam. „It's a good job“, bile su njegove riječi dok su mu se oči sjajile, a slušao je što mi radimo za život. „Good job“, odzvanjalo mi je u glavi dok me je vozio po još praznim ulicama Delhija.

Htio sam s njim više pričati ali sam vidio da mu je engleski vrlo bazičan pa ga nisam htio daviti. A htio sam ga pitati cijelo čudo pitanja.

Jutros, točno dvije godine kasnije, Delhi je izgleda pitom kao domaća mačka. Ni zrak nije bio toliko otrovan, ni gužva u mojoj glavi nije bila nimalo kaotična... Delhi se promijenio, a i moj stav prema njemu. Postali smo nekako... sličniji. Kao da sam došao kući nakon dugog dugog izbivanja.

Tek kad smo ušli u Old Delhi, osjetio sam vrevu  i gužvu. I dalje sam se osjećao kao kod kuće.

 

3. Delhi (8.10.2011)

Nakon dva sata sna, budi me alarm na telefonu. Perem znojnu majicu. U Indiji je vaš najbolji drug posudica sa praškom za veš. U nizinama je dovoljno toplo da se majice suše u jednom danu.

Kad sam izašao na ulice Chandi Chawka bilo je već 11 sati. Ponovo sam ostao u šoku – ni najmanje me nije dirala sva ta vreva, smeće na sve strane, prometni kaos. Uhvatio sam se kako prelazim ulice od po četiri trake kao da sam domorodac.

Najprije sam opelješio bankomat (State Bank of India prima naše maestro kartice), pa sam se uputio na RajGhat. Da se poklonim Gandhiju, kako dolikuje. Prošli put smo bili novi i u šoku. Još smo bili stidljivi kad je trebao izuti cipele i hodati malo po prašini. Ovaj put mi je to bilo skroz prirodno. Najprije do Nehrua, a onda do velikog Gandhija.

Pomislio sam na tren kako je šteta što sam tu sam, pa na fotografijama mene neće baš ni biti, ali ionako je ono najbitnije urezano u oko i srce.  Kad se vidimo...  Ako budete pažljivo gledali, tu negdje, između zjenice i šarenice... Tu se vidi... sve... ;)

Na raspolaganju imam dva dana u Delhiju prije nego što odem na istok. S obzirom da smo dosta toga vidjeli zadnji put kad smo ovdje bili, odlučio sam ne ponavljati već viđeno. I hodati lagano. Promatrati.  Sebe i svijet oko sebe. Uživao sam u Indiji, a tek sam sletio. Putovanje je tek započelo.

Popodne dolazim u hotel. Sjedim u hotelskom restoranu i čekam večeru. Za istim stolom kao prije dvije godine kad smo proslavljali kraj putovanja i zadnji dan u Delhiju. Nije mi lako bilo gledati Te preko stola u praznoj stolici, ali drago mi je da imam to sjećanje.

Vrijeme je za poslati mail u Sikkim da stižem. Do sutra.

 

4. Delhi, dan drugi (9.10.2011)

Nekako sam sinoć predugo ostao budan pa se ujutro budim u osam sati. Alarmom. Najradije bih još odspavao, ali taman sam prevario jet-lag – ne bih htio da me udari s leđa kad mu se najmanje nadam.

U hotelu biram kontinentalni doručak. Mislim, volim indijsku hranu, ali sam prekrmeljav da se ovako rano udarim ljutim curryem.

Za danas sam odlučio isprobati Delhi metro i posjetiti Humayun's Tomb i Purana Quila. U Delhi sam došao bez plana. Cilj je bio malo se aklimatizirati na Indiju i ostaviti si dva dana za slučaj problema s prtljagom. Kako problema nije bilo, vremena sam imao u izobilju.

Delhi Metro, da... Najprije je trebalo pronaći ulaz u Metro na Chandi Chawku. Na karti to izgleda jednostavno, ali na terenu može biti trikovito. Naime, Delhi je u nekim svojim dijelovima (a Old Delhi je jedan od takvih) gusto načičkan ljudima, stokom sitnog i krupnog zuba, robom i prometalima svih vrsta, boja i oblika. Da ne pričam o kaosu po zidovima zgrada i mreži kabela po zraku. U svom tom šarenilu i kršu svud okolo najprije morate naučiti hodati a tek onda se snalaziti.

Prvo i najvažnije pravilo u Indiji: Nikad, bez obzira na sve, pa čak ni tad – NE paničarite. Panika će vam zatvoriti mozak i tek onda ste u problemima.

Opustite se. Neka Indija teče oko vas, kroz vas. Naučite plivati i samo promatrajte.

Prvi i jedini prljavi putokaz za Chandi Chawk metro uočavam na jednom račvanju. Na kraju ulice je slijedeće račvanje, ali tu se gubi svaka naznaka gdje je sad taj vražji metro. Naizgled ste ga potpuno izgubili. Onda trebate zastati, razmisliti, okrenuti se gore-dole , lijevo-desno. Ulaz u metro sam na kraju otkrio dvadesetak metara od tog račvanja. Naravno da je s ceste bio potpuno nevidljiv. :)

I još jedna jako bitna stvar: uvijek zapamtite na koji metro ulaz ste ušli u neku metro stanicu. Moglo bi vam itekako zatrebati. Zašto, kako? O tome više malo kasnije.

Delhi metro se strašno izgradio u zadnje dvije godine.  2009 godine je imao tri linije vrlo ograničenog raspona. Danas, ne samo da su te linije produžene, nego je Delhi metro narastao na šesti linija i dodatnu airport express liniju koja će vas za 18 minuta i 8 kuna odvesti od međunarodnog aerodroma do centra grada (New Delhi Railway Station). Mjesta za koja smo prije morali uzimati taksi ili tuk-tuk su danas dostupna metroom.

Možda je to jedan od razloga zašto više ne osjećam tako intenzivno zagađeni zrak i zašto  mi se čini da je promet malo normalniji. Promet je u biti isti, samo se moja percepcija u glavi promijenila, ali zrak je nedvojbeno čišći.

Delhi metro je svijet ispod svijeta. Moderan, čist i nevjerojatno jeftin. Na šalteru kupujete token koji je zakodiran na stanicu na kojoj izlazite (to vas pitaju na blagajni kad kupujete token – dokle? :)). Ove blagajne su ujedno i rijetka mjesta na kojima sam dobio natrag kovanice od 1, 2 i 5 rupija. Da nisam, pitao bih se da li još postoje.

Cijena vožnje je 15-20 rupija, ovisno o broju stanica. Ako produžite (planirano ili ne), ništa strašno – prije nego što izađete doplatit ćete par rupija i ponovo će vam prekodirati token da možete izaći.

Delhi metro je danas odlično posložen i itekako ga se isplati koristiti (kada nađete ulaz, naravno). Ono što dodatno fascinira je da se metro i dalje širi. Radi se punom parom. A cijena karte je 1-2kn. Da Zagreb ima ovakav metro, predložio bih ga za centar svemira.

Još jedna zanimljivost: u samim vagonima postoje dijelovi koji su rezervirani samo za žene. Kako znam? Pa, naravno da sam ja ušao u krivi dio i stao onako bradat, kao narodni heroj na sredinu. Onda mi je jedno mlađe žensko reklo da je ovo dio za žene. Okrenem se ja oko sebe, a ono – sve sami pičoni u sarijima. Pogledam dalje u vagon, a na kraju tog finog dijela gdje je bilo dosta mjesta, naguravali su se Indijci muškog opredjeljenja.

U načelu su Indijci vrlo kulturna i pitoma bića. Nitko mi nije zamjerio što sam fulao kola, ali da sam odbio ići dolje u dio s muškima, ne bi bili jako zadovoljni i ljubazni.

Ali nema ništa lošeg u stiskavcu sa drugim muškićima u metrou. Bar sam bio siguran da me nitko neće optužiti da mu šlatam ženu u vagonu.
Ideja je bila odvesti se metroom do Humayn's Tomb, a onda lagano pješice do Conaught Place-a i posjet Banana Leaf restoranu. Banana Leaf je bio prvi restoran u kojem smo bili u Delhiju (onaj u Ginger hotelu ne računam pod ništa drugo nego materijal za rubriku „bizar“).

4.1. Humayan's Tomb

Poprilično liči na Taj Mahal, samo je crvene boje. I nije toliko razvikan. I ne posjećuju ga horde ljudi. Gosn Humayan je bio jedan od mogulskih vladara, a ovu grobnicu je za njega napravila njegova žena. Stvarno fascinantan rad, jedna predivna građevina.

. . .

Hodajući po Mathura Road u smjeru Purana Quile, razmišljao sam kako je Delhi u suštini jednostavan za snalaženje. Kad se priviknete na kaotičan promet i mjesta na kojima se iznenada nađete u gomili ljudi, počnete shvaćati kako stvari funkcioniraju.

Jedna od najstrašnijih radnji za došljaka u Delhi je prelaženje ceste. Navikli ste na mirnu Evropu, semafore i garantirana prava pješaka? Ovdje ćete se brzo osvijestiti, čim se prvi put nađete ispred busa koji nemilice ide prema vama a bio je mlad u vrijeme kad se vaš otac igrao u pijesku.

U Delhiju ulicu prelazite kad i gdje želite. Zebra i semafor vam ne garantiraju baš ništa. Čak, štoviše, mogli bi biti kontraproduktivni, uljuljati vas u lažnu sigurnost.

. . .

Kako onda sigurno i bez stresa preći četverotračnu cestu u Delhiju? Paaa, krenimo redom.

1. Držite oči širom otvorene. Nitko vas neće namjerno udariti, ali vozači su tu (cijela horda njih) i oni jednostavno – idu. Ne staju. Malo će usporiti ako baš moraju ili će za nijansu promijeniti putanju kako biste se mimoišli, a ta možebitna promjena putanje ovisi o slijedećem pravilu.

2. Komunikacija. Vika ne pomaže. Nitko vas neće čuti. Kontakt očima i jasna gestikulacija rukom neminovno će odrediti slijedeće dvije sekunde vašeg života i pomoći vama i onom u nailazećem vozilu da se mirno i dostojanstveno mimoiđete.
Ne obraćajte pažnju na trubljenje. U Indiji vozači trube cijelo vrijeme da jedni drugima daju do znanja da su tu. Truba je tu umjesto retrovizora koji su uglavnom sklopljeni, potrgani ili oboje.

3. Rješavajte jednog po jednog. Zaboravite scenarij u kojem se pali zeleno svjetlo za pješake, automobili uredno stoje i vi prelazite cestu. Delhi nije London.
Umjesto toga odlučujete i prelazite traku po traku. Neverbalno komunicirate sa vozačem svakog pojedinog vozila. I znajte da traka nema koliko ih je nacrtano, već koliko ih vozači naprave. Indijci su vrlo maštoviti, pa se četverotračna cesta lako pretvori u rodeo sa deset traka.

4. Očekujte neočekivano. Očekujte aute, tuk-tuk, rikše i bicikle i  u kontra smjeru. Sve je moguće, sve je dozvoljeno. Možda vaša mašta ima ograničenja, ali indijske ceste ih sigurno nemaju.

5. Ne paničarite. Nikad, nikad, pa baš ni tad – ne paničarite! Redovito ćete se nalaziti usred prometne gužve, na sred ceste dok oko vas svijet ide nesmanjenom žestinom. Vozila koja će oko vas prolaziti na žilet jedva da možete i zamisliti (često i ne možete :)).
Mirna glava i strpljenje – i preći ćete svaku cestu brzo, sigurno i bezbolno. I bez stresa.

. . .

Za test sam danas išao prelaziti peterotračnu cestu na rotoru oko India Gate-a. Dva puta. I išlo je kao podmazano. Kad dobijete taj osjećaj, uhvatite se kako na kraju vi preusmjeravate promet oko sebe. Ne treba vam autoritet ni policijska uniforma – samo otvoren um i sposobnost neverbalne komunikacije. I da, morate biti malo udareni za naše pojmove. Bez toga se nećete moći opustiti, a onda ste tek najebali.

4.2. Purana Quila

Old Fort. Sagrađena 1538 godine za vrijeme mogulskog vladara Humayuna. Originalno je bila unutarnja citadela starog grada Dina-panaha, kasnije Shergarha, poznatog kao šesti grad Delhija. Citadela ima svoju burnu povijest i s obzirom na nju, u dobrom je stanju.

Daleko manje je posjećena od Red Forta i vrijedi vaše pažnje ako imate dovoljno vremena.

. . .

Dok sam grabio prema Connaught Place-u, shvatio sam koliko sam ožednio. U Delhiju je po danu blizu 30 stupnjeva, zrak je suh i kad uživate u toj džungli na asfaltu, lako se zanesete. Na štandu na ulici kupujem kolu (25 rupija 6dcl). Inače je kod kuće nikad ne pijem, ali na ovakvim putovanjima je must-have. Em što ima kalorija ko kenje, em što truje sve živo i neživo. Pomaže probavi, uglavnom, u tim uvjetima čini vašem tijelu dobro. :) Sve što trebate paziti je da je čep originalno zatvoren (isto vrijedi i za vodu).

Stižem na Connaught Place i konstatiram da je Banana Leaf zatvoren. „Colsed forever“, rekao mi je neki čiča tamo. Umjesto njega je tamo neko novo mjesto, tzv restoran, a u biti neonska rupetina za zapadnjake. Svi konobari (a ima ih jedno 10 komada;  minimum) nose kape ala Saša Lošić, hrana je skupa i bez veze, a kola dođe jedno 8 puta više nego što bi trebala. Još mi tip donese kolu s ledom, pa sam ga vratio nazad i gledao kako mi toči novu, bez leda i limuna.

Led u piću u želite izbjeći po svaku cijenu jer nikad ne znate sa kakvom vodom je napravljen. Vrlo često ga rade sa vodom iz pipe koju mi zapadnjaci ne možemo preživjeti i ljudi se prečesto i prejeftino opasno otruju.

Nazad u Old Delhi se vraćam metroom i ovdje sad dolazimo do zlatnog savjeta: uvijek zapamtite na koji ste ulaz ušli u metro stanicu ako očekujete da se na isto mjesto vratite kasnije.

Iako vam se može činiti da je to nebitno, morate shvatiti da je u Indiji sve veliko, šareno i kaotično. Izlazi sa iste metro stanice znaju gledati svaki na svoju stranu i jako teško ćete se snaći kad se pojavite na površini a oko vas svijet koji prvi put vidite u životu. A tu ste, kao bili. Osim toga, u samom metrou se znaju stvarati neobjašnjive gužve. Samo se odjednom oko vas stvori cijelo čudo ljudi i sve izgleda kao nogometna utakmica.

Onda bi vam se moglo desiti, kao meni danas, da se gurate kroz beskrajne redove ljudi koji čekaju karte za metro ili nešto treće, a vi ste već izašli na dva različita izlaza na površinu i nijedan vam ne izgleda kao da je uopće u istom gradu u kojem ste vi, a kamoli da je to sve Chandi Chawk. Kad mrak pada, to je posebno zabavno.

Mogao sam izaći na neki random izlaz i potražiti nekakav orijentir. Našao bih ga sigurno. Jama Masjid džamija je dovoljno velik i poznat orijentir. Međutim, htio sam vidjeti ima li reda u ovom kaosu. Naravno da ima. Samo treba znati gledati. Za razliku od kaosa na površini,  prividni sporadični kaos ispod zemlje ima svoj ključ za dešifriranje. Svaki ulaz je označen svojim brojem. Ako znate broj na koji ste ušli, samo kod povratka pratite putokaze za taj konkretni izlaz.

Dok sam gore hodao prema hotelu, razmišljao sam kako me iznenađuje koliko malo me lokalni prekupci cimaju i vuku za rukav i s kojom lakoćom ih se rješavam. Bez uzrujavanja, dizanja tona, bez tenzija ili ružnih riječi. Mogao sam hodati gdje sam htio, kad sam htio. Imao sam potpunu slobodu. Plivao sam u moru ljudi kao riba u vodi.

Jedino su me tu i tamo lokalni Indijci sa ženama i familijama uljudno pitali da se slikaju sa mnom. Na uljudne upite šteta je reći ne, tako da se ova bosanska glava danas  nalazi u pokojem indijskom kućnom albumu.

Večerao sam u hotelu jer Tara Palce ima stvarno dobar i jeftin restoran koji, štoviše, radi 24h dnevno. Ako vas ne smeta vreva Chandi Chawka, ovo je hotel koji mogu preporučiti. Osim besplatnog prijevoza s aerodroma, doručak je uključen u cijenu. Sobe su čiste, klimatizirane, topla voda je uvijek tu...

Danas sam za večeru uzeo Kahari Paneer. Ne znam što mi bi da se oglušim na upozorenje konobara da je to „spicy“. „Spicy is good“, mašem mu ja rukom. Donesi!

I on donosi. Na tren sam smetnuo s uma da ovo nije Evropa gdje se blijedi ishlapjeli chilli bez opasnosti jede lopatom. Ovo je zemlja začina. I nije je Kolumbo tražio bez razloga.

Kahari Paneer je bio opasno ljut. Međutim, nije to bila ona ljutina koju odmah osjetite na usnama. Ovo se prvo nataloži po ustima i ždrijelu. U početku izgleda varljivo jestivo i normalno, ali kad počne pržiti, ne prestaje. Počelo me je rasturati  na sve strane. Jedem ja njega, jede on mene. Voda ne pomaže, muti mi se na trenutke pred očima... Garlic naan, crni čaj... Ništa ne pomaže... Ovo ubija.

Nisam ni mogao pojesti do kraja. Malo je ostalo, a kasnije mi je bilo drago što nisam. Nakon sat vremena idem prvi put pišati. Pišam ja, a ono – peče. Prvo stidljivo, a onda sve bezobraznije. Chilli je išao van brzinom munje. Bit ću iskren: ovo je prvi put da sam đoku morao prati pod pipom nakon pišanja. Odsad, kad mi Indijac kaže da je nešto ljuto – ima da ga poslušam.

5. Delhi -> Gangtok (10.10.2011)

Moj originalni plan je bio prvo otputovati starim brdskim vlakom u Darjeeling , pa se tek onda zaputiti u Sikkim, ali to je, na žalost propalo zbog ciljanja treka u Sikkimu.

Naime, u Sikkimu trebate neke posebne dozvole, a samu treking dozvolu ne možete ni dobiti sami nego je za vas mora zatražiti jedna od agencija koje imaju dozvolu vlade Sikkima. I još k tome je ne mogu dobiti jednu osobu nebo mora biti više ljudi. Kako ja u Sikkim odlazim sam, a htio bih malo hodati po Himalaji, ovisim o već dogovorenim grupama i terminima polaska.

Najprije sam imao dogovor za Singarila + Goecha la – produženi 11 dnevni treking sa još dvije Čehinje, ali su Čehinje odustale od puta nakon zemljotresa od 6.9 Richtera koji je Sikkim pogodio u devetom mjesecu. S obzirom da sam ja sam ostao u priči za taj trek, stvar je propala.

Onda sam našao drugu agenciju koja je imala grupe za Goecha La sa početkom 12.10. Zbog toga sam morao i promijeniti plan i iz Delhija putovati direktno za Gangtok, a Darjeeling ostaviti za pred kraj putovanja. Nije ovo  ništa neuobičajeno. Svaki plan se u Indiji može dovesti u pitanje i propasti. Ako niste spremni mijenjati se po putu, nećete baš jako uživati.

Danas je, dakle bio cilj stići iz Delhija u Gangtok.  Najbliži aerodrom ako ciljate Sikkim je bila Bagdogra u nizinama zapadnog Bengala. Od tamo vas čeka barem pet sati duga vožnja do Gangtoka.

Ustao sam u zoru, još provjeravajući da li mi unutarnji organi funkcioniraju nakon sinoćnjeg bestijalnog napada „spicy“ večerom. Nakon laganog doručka (drugačiji nisam mogao ni pojesti) stižem još opljačkati lokalni bankomat, provjeriti mail (za slučaj da mi iz Sikkima stignu neke hitne novosti) i onda krećem.

Opasan ruksacima koračam po Old Delhiju. Na leđima nosim veliki ruksak, naprijed mali. Po strani mi vise vreća za spavanje i torba od fotoaparata. Zora je i ljudi se tek bude. Neki još spavaju na ulici. Pazim da ih ne nagazim dok koračam više po cesti nego po pločniku. Natovaren sam kao slon, a u gomili sitnih Indijaca vjerojatno tako i izgledam.

Polako hodam, osluškujem zvukove Old Delhija koji se budi. Krmeljam ja, krmeljaju i oni. Neki peru zube uz cestu, drugi se umivaju i prosipaju vodu sa strane. Gola djeca trče po smeću. Dobrodošli u Indiju.

Kako sam dan ranije istražio Chandi Chawk, sad sam barem znao gdje se ulazi u metro. Doduše, puno ga je lakše naći rano ujutro kad su ulice koliko-toliko mirne nego u vrevi usred dana.

Koliko god na ulicama bilo mirno, ispod zemlje nije bilo ni približno mirno. Delhi se spremao na novi radni tjedan. Dole su me dočekala tri ogromna reda za kupovinu tokena. Prava je šteta što ne možete kupiti tokene za više vožnji nego svaki put morate stati u red. Sigurno postoje mjesečne karte i  iskaznice ali meni se zbog 2 dana u Delhiju tako nešto nije isplatilo ni proučavati. Automata za kupovinu karata (još) nema - ipak je ovo Delhi, ne Berlin. Iako... Siguran sam da ću ih vidjeti na svakom koraku kad slijedeći put dođem u Indiju.

U pravilu u Indiji žene ne čekaju u redovima. One samo dođu na šalter (da, preko reda ) i budu uslužene. To je nekakvo pravilo u Indiji i na to sam se već navikao. Međutim, na šalterima u metrou u Delhiju to pravilo ne vrijedi. Žene koje su upadale na šalter preko reda su uredno vraćali i svi su čekali u redu. Ovo je neobično za zemlju u kojoj definicija reda ustvari nije puno različita od definicije krda. :)

Nije mi bilo lako žonglirati u toj gužvi sa svim stvarima ali bilo je lakše uz spoznaju da se red poštuje. Trebalo mi je petnaestak minuta da dobijem token.

U indiji se gužve i tarapana  mogu desiti bilo kada i bilo gdje. Mnogoljudna je to zemlja i dovoljno je da 1% neke ciljane skupine pomisli na istu stvar u isto vrijeme i odjednom ćete pred očima imati pravi stampedo.

Gužva na šalterima za kupovinu tokena je bila dječja igra u odnosu na gužvu dole u samim vagonima.  Doslovno sam se morao zabiti u rulju sa svim stvarima i vrata su se jedva uspjela zatvoriti. Na svu sreću pa sam dvije stanice kasnije silazio  i hvatao Airport Express liniju. Pri izlasku se također trebate izboriti za svoje pravo da dišete jer se ovdje ne čeka da putnici prvo izađu, prije nego što drugi uđu. Čim se otvore vrata kreće tarapana.

Kad sam se pola sata kasnije dočepao linije za aerodrom, imao sam šta vidjeti. Airport Express Line je prava apoteka. Sve je bilo mirno, čisto, novo, prostrano i – poprilično prazno. Nakon rusvaja koji sam upravo prošao, ovo je izgledalo kao napušteno. Gledam dvije cure kako traže izlaz na druge metro linije i u sebi si kažem: „Dobrodošle u džunglu“.

Osim što izgleda svemirski, Airport Express Line je i nevjerojatno efikasan, a bome i bolesno jeftin. Za 80 Rs (~8 kn) će vas od New Delhi Railway Station odvesti na međunarodni aerodrom. I to za 18 minuta. Uobičajena vožnja taksijem bi trajala oko sat vremena. U čudu sam promatrao ovu najmoderniju liniju metroa koju sam mogao zamisliti da postoji. Prema ovome se Heathrow Express u Londonu može sakriti od sramote. Ovo je jednostavno nešto fantastično. Jedino se do nje morate moći probiti, ali da to ne znate, ne biste ni bili u Indiji, zar ne? ;)

Na aerodromu – indijski standard. Što god nije jasno, pitajte. Labelirajte svu ručnu prtljagu jer ćete na nju dobiti žig nakon sigurnosnih provjera. Pripremite se na višestruka prepipavanja. Ako se uspijete ufurati u taj film, indijski aerodromi će vam biti ugodno iskustvo. Pazite samo da ne fotografirate aerodrome, metro, policijske stanice i slične objekte bilo gdje u Indiji. Indijci su osjetljivi na „sigurnost“. Često sigurnosne mjere nemaju nikakvog smisla i očigledno su potpuno besmislene. Nemojte misliti da će zbog te činjenice policija i osiguranje prema vama biti išta blaži ako se nađete u neobranom grožđu.

Uvaljujem se u avion i prepuštam mlaznim motorima da me nose preko Indije daleko na istok. Razmišljam o Zapadnom Bengalu koji se nalazi na istoku Indije. Istočni Bengal postoji ali je danas dio Bangladeša. Bangladeš... Uvijek smo se šalili sa „oš - neš- bangladeš“, a vidi me sad... Odlazim u točku gdje je Indija skoro presječena Nepalom sa sjevera i Bangladešom s juga.

Motori zuje, oblaci ispod mene prolaze... Dva sata kasnije slijećem u Bagdogru, bivši vojni aerodrom. To da je vojni vam je jasno čim ga sagledate pri slijetanju: visoke ograde sa bodljikavom žicom, bunkeri i sva ostala čuda vojne arhitekture... Ovdje vam neće pasti na pamet da posežete sa fotoaparatom ako ne želite da vas ispituju sa lampom uperenom u lice.

West Bengal touchdown – 13:03h. :)

Dok čekam da istovare prtljagu na pokretnu traku, snimam Sikkim Tourist info pult i Prepaid Taxi šalter. Trebam se uvjeriti na licu mjesta da ILP (Inner Line Permit) mogu dobiti na Rangpo  ulazu u Sikkim (s obzirom da mi je istu indijska ambasada u Zagrebu odbila izdati, ali samo usmeno, da nema pisanog traga). Također trebam i prepaid taxi za Gangtok i u glavi računam koliko bi to moglo koštati.

Traka se vrti, torbe idu, moje još nema... Prtljagu dozove nekakvim traktorom sa samo jednom prikolicom, pa dostava prtljage traje. A ja sam se uhvatio kako brijem. I da bi bilo baš lijepo da mi prtljagu nisu zagubili. A torbe se vrte na traci, moje i dalje nema... Kad... Eno i moje plave – stigla je doslovno zadnja. Vadim je iz plave vreće koju su usput uspjeli i poderati, ali sve se to može sašiti. Ova vreća je sa mnom od Perua i svašta je već prošla.

Ponovo pristojno natovaren sa dva ruksaka u „kornjača modu“ idem prema izlazu. Pored mene veliki kip Buddhe. U zraku vlaga i vrućina. Na pultu turističke zajednice Sikkima mi potvrđuju da mogu dobiti ILP na ulazu u Sikkim (Rangpo checkpost). Prepaid taksi sam također sredio. Od Bagdogre do Gangtoka dođe 1700 Rs (neklimatizirani), odnosno 1950 Rs (sa klimom). Uzimam sa  klimom. Putovanje će trajati 5 sati, a vani je opaka vlaga.

Vani se natiskala cijela gomila taksista. Pronalazim svoga (na papiru kojeg dobijete piše registarska oznaka vozila i samo u taj auto smijete sjesti) , utrpavam prtljagu u auto i krećemo.  Pokušavam započeti neki suvisao razgovor sa vozačem ali ni ovaj nije neki tečan u engleskom jeziku pa ga prestajem mučiti i puštam ga da vozi. A ja se zavaljujem u sjedalo i uživam u cirkusu.

Vožnja prema Gangtoku (barem u početku) nevjerojatno podsjeća na vožnju po Nepalu. Teški Tata kamioni, šareno ofarbani, sa još smješnijim trubama i natpisima „Horn Please“, „Good Luck“, „King of Road“  i sličnima suvereno rulaju ovim cestama. Promet jednako kaotičan kao u Nepalu, a truba je i ovdje glavno sredstvo komunikacije.

Ono što je specifično za ovaj dio svijeta (a što nisam primijetio nigdje drugdje) je da lokalci pale desni žmigavac kad žele reći onom iza da ih pređe. Ništa čudno? Sjetite se da se u Indiji vozi lijevom stranom ceste. :)

Kako vrijeme prolazi, tako ravnice zamjenjuju brda i ceste postaju sve lošije i strmije. Jasno se vide tragovi odrona tla nakon monsuna i zemljotresa mjesec dana ranije. Na dosta mjesta su čepovi – cesta se svela na širinu jednog vozila, a asfalt je strahovito loš ili ga čak i nema.

Na šareno oslikanim vozilima koja mi promiču ispred očiju gledam „Om Sai Ram“, „Om Shanti“, ali i „Jesus loves you“. Svastika je također čest simbol, simbol Om, naravno, ali se nađe i pokoji križ. Očito je da ovdje postoji i kršćanska zajednica. Lako moguće da su misionari ovamo dolazili iz Kalkute.

Na Rangpo stižemo u 16:30h. Prašnjavi checkpost nema nikakve naoružane vojnike sa mitraljezima. Sve je dosta pitomo. Sam ILP dobivam za desetak minuta. To je čista formalnost za koju vam treba jedna fotografija, kopija pasoša, kopija indijske vize i pet minuta da ispunite formular.

ILP vam izdaju na 15 dana. U Gangtoku ga lako (i ponovo besplatno) produžite ako je potrebno. Ipak, nemojte se šaliti sa lokalnim propisima. Formalnost ili ne, možete imati problema ako se oglušite na takva pravila.

Do Gangtoka je još 40 km koji najsporije prolaze. Mrak pada rano, pa se iza 17h već ništa ne vidi, ali nitko ne pali svjetla. Ne vidi se više šta piše na putokazima uz cestu, ali i dalje se svi voze bez svjetala. Tek kad padne totalni mrak, ovdje se pale svjetla – duga, kratka, svakakva. Ne znam što je gore: voziti se bez svjetala i nabadati cestu ili biti potpuno zaslijepljen farovima koji vam dolaze u susret i raspršuju se u oblacima prašine u zraku. Rezultat je isti – ne vidite gotovo ništa.

I dok oko vas prolazi sve, od pješaka, majmuna, velikih Tata kamiona, svjetla vas zasljepljuju, od prašine u zraku se stvarno ne vidi gotovo ništa,  a ni truba previše ne pomaže. Totalno ludilo od putovanja. Kroz glavu mi prolazi ona stvar „Highway to Hell“.

U cijelom ovom kaosu me čudi kako nema više mrtvih po cestama. Dole, u ravnici, sam vidio par naglih kočenja zbog krava koje su bile nasred ceste. Ovdje ne viđam krave, tek lokalne džukce. I na njih se pazi, ali očigledno ne koliko na krave pa tu i tamo vidim i pokojeg koji je stradao.

Kad napokon stižemo u Gangtok, vani je debeli mrak. Ulične rasvjete nema.  Pojma nemam u kojem sam dijelu grada jer je ovdje sve uzbrdo ili nizbrdo. (samo ime Gangtok u prijevodu znači „vrh brda“).

Vozač me vodi do taksi stajališta i ne želi dalje. Dobro, to je ono što i piše na papiru za prepaid taksi kojeg sam platio. Lokalni momak od taksija traži 300Rs do mog hotela i ne želi voziti za manje. Najradije bih ga odjebao i prošetao se, ali nakon cijelog dana i pet punih sati vožnje od Bagdogre do Gangtoka u kojem nema ulične rasvjete, a bome nema ni naziva ulica, jednostavno mi se ne da inatiti. Vozi, momak. Idem u hotel da spavam!

Cijeli ovaj put za Gangtok me podsjeća malo na put od Kathmandua do Pokhare, samo je ovo po brdima. Ustvari, kad malo razmislim, put do Pokhare je pičkin dim prema ovome.

Kad ste umorni ko životinja i rumblaju vas po mjestu kao što je Gangtok po potpunom mraku, počnete brijati. Tako sam ja u jednom trenutku pomislio da će ovaj probati da me odveze u neku šiksu i traži pare (dobro, meni ovdje po mraku sve izgleda kao šiksa). I mislim si da ću ja ovoga lako da se riješim, ali i dalje onda ne znam gdje sam, što nije lijepo. A da ja njega odalamim po glavi i potražim neke orijentire? Ma bolje ne, nije lijepo da upoznavanje sa domaćima počne tako da im jednog smjestim u bolnicu odmah prvo veče.

I tako ja bulaznim od umora i gledam svjetla od ovog jadnog vozila kako jedva osvjetljavaju rasturene puteve, kad – stigli smo. I stvarno „Hidden Forrest“ hotel je tu. Neki simpatični čova me sačekuje i odvodi do sobe. Napokon, malo mira od cjelodnevnog drndanja.
Upoznao sam ženu s kojom sam se čuo mailom. Na prvi pogled su svi tu bili normalni i simpatični. Prvi dojam je bio vrlo pozitivan. Hotel kojeg vodi budistička obitelj. Bili su smireni, nenametljivi. Taman tako nešto mi je večeras trebalo da se odmorim od svega.

Iz hotela zovem treking agenciju i javljam da ćemo se naći sutra jer sam danas kasno stigao u Gangtok. Nakon svega večera u hotelu. Kako ništa nisam jeo cijeli dan, hrana mi je dobrodošla. Hrana je bila sličnija onoj u Nepalu nego onoj u Delhiju. Riža, leća, neko povrće u malim zdjelama. Sve je bilo ukusno, ali nimalo ljuto. I nije bilo prekriveno onim indijskim začinima. Nakon one pržione večer prije u Delhiju, ova večera mi je došla kao rehabilitacija. :)

Na večeri upoznajem neku ženu koja je bila iz Holandije. Ona je u Gangtok došla iz Darjeelinga,  a na putu je za Buthan.

Zanimljivo je ovako pričati s ljudima. Svašta se može saznati i ljudi koji putuju sami rado pričaju sa ljudima koje upoznaju po putu. Samo mi je danas glava bila puna svega i baš mi je pasalo. Da malo ostanem sam sa svojim mislima. Toliko sam se navikao biti sam sa sobom da mi nekad drugi glasovi ne pašu. A ni u jednom trenutku mi nije dosadno.  Kad imate ovako blesavu glavu, ne može vam biti dosadno.

Stvarno sam bio premoren od današnjeg dana. Jutrošnje naguravanje u redu u metrou u Delhiju mi sad izgleda kao da je bilo prije tjedan dana.

Uvijek me iznova fascinira ta relativnost vremena na putovanjima – tjedan dana na putu zna trajati kao par mjeseci kod kuće.

6. Gangtok (11.10.2011)

Prvo buđenje u Gangtoku. Na sat, naravno. U 6:30. Spavao sam ko beba koju su najprije nadrogirali čajem od maka,  a potom udarili toljagom po glavi.

Izlazim van, palim Nenin GPS – 6572km od kuće. Nije loše. :)

Najprije doručak, pa onda lagano pokret. Hrana me ponovo podsjetila na Kathmandu. Da ovako dobro jedem u Zagrebu, imao bih 100 kila.

Kako da počnem o današnjem danu.... Zamislite da unaprijed znate kakav vas dan čeka. Siguran sam da biste neke dane jedva čekali, a druge po svaku cijenu pokušali izbjeći. Ljepota života je upravo u tome da ne znate. Tako jedino možete uživati u vremenu koje imate SADA. Ili patiti bez suvišnih zašto.

Kako sam ja danas završio na EKG-u u lokalnoj bolnici a da mi ništa nije i kakve to veze ima sa treking agencijom i lokalnim policajcem u Yuksomu – e to je nešto što treba ispričati.

Paaa, krenimo redom.

Kako sam sinoć došao u Gangtok po mrklom mraku i premoren od puta, tako mi se činio kao neprobojna mreža nesuvislih nabacanih ulica na brdu. Nisam imao pojma ni gdje je centar, ni kako ceste idu. A ni karta koju sam imao nije imala točnu lokaciju mog hotela, tako da je trebalo istražiti mjesto i nekako se orijentirati.

Krenuo sam prema centru putem kojim me je sinoć dovezao taksist. Gangtok stvarno  izgleda kao labirint na vrhu brda. Nenin GPS mi govori da sam 5670km od kuće. Lijepo od njega, ali ne idem još kući.

Vijugava cesta po kojoj sam krenuo je na kraju bila duži i ružniji put, ali nekako sam morao upoznati mjesto u kojem sam se našao. Trebao sam naći „old private taxi stand“ gdje je navodno bila agencija s kojom sam dogovorio treking. Uspio sam naći ono stajalište taksija od sinoć, ali to nije bilo ono što je meni trebalo. Kako sam već kasnio na dogovor, uzeo sam taksi da me vozi na taj „old private taxi stand“. Ispostavilo se da se ta lokacija nalazi direktno ispod glavne pješačke ulice.  Naravno da sam Gopala morao zvati s obzirom da mu opis „near old private taxi stand“ nije baš precizan. Zanimljivo je otići na drugi kraj svijeta, uspostaviti prije toga kontakt sa nepoznatim nekim kojeg nikad niste ni vidjeli ni čuli i tamo negdje u gradiću na vrh brda stajati okruženi  neznancima i – na kraju vas dočeka osoba s kojom ste razmijenili mailove mjesec dana ranije.

Gopal je sitni lukavi Nepalac sa zlatnim prstenom i (vjerojatno lažnim) zlatnim satom kojem se kazaljke ne miču. Image je bitan. :) Upoznao sam i Picasa, tipa koji će mi kasnije biti vodič na samom treku.

Nakon nekoliko uvodnih chit-chat pitanja, pita me Gopal gdje sam dosad hodao i na kojim visinama, pa sam mu u par rečenica dao pregled. Nisam neka iskusnjara, ali poznajem visine, aklimatizaciju, rizike i posljedice iste. I u jednom trenutku me pita imam li „medical certificate“.

„Oho“, pomislim ja. Evo kinder suprise. Velim mu da bih ga imao da mi je na vrijeme rekao da je potreban. Zašto mi nije rekao?

I onda kreće priča kako je prošli mjesec na treku umro jedan Indijac (poslije će se uspostaviti da je tip umro upravo u grupi koja je išla preko Gopalove agencije) i da sad policajac u Yuksomu ne dozvoljava nikome da krene na trek dok nema taj certifikat. Ali da kao to nije službeno pravilo, nego, eto tako.

Prvo sam mu jasno dao do znanja da me zaboravi ako misli da me za taj komad papira nešto novčano oženi. Zatim sam ga pitao što točno takav pregled podrazumijeva i da nije problem EKG i neki normalni pregledi, ali da ja krv tu ne dajem osim ako mi život nije ugrožen. Dobro da sam uz sebe imao žuti karton HZZJZ sa popisom cjepiva koja sam dobio i iskaznicu dobrovoljnog davatelja krvi pa sam barem imao neke adute u rukavu.

Dok sam sa Gopalom pregovarao o daljnjim koracima i razoružavao ga dajući mu jasno do znanja da od mene lovu za tako nekakav sumnjivi komad papira neće dobiti, jednom rukom sam pisao sms ćaletu u HR sa tekstom na engleskom jeziku za taj certifikat i tražio sam ga da to od slova do slova napiše na komad papira (moj ćale ne zna ni riječ engleskog jezika) da doktorica udari žig i da mi faksom pošalje na broj koji sam mu također poslao. To je bio moj backup plan ako se ovdje stvari zakompliciraju i budem trebao tražiti drugi agenciju za hodanje.

Nakon razmjene informacija i viđenja problema ispostavilo se da je Gopalu ova vijest jednako loša kao i meni jer mu dolaze grupe ljudi slijedeći dan i nitko nema taj certifikat. Ako on stvarno bude potreban, Gopal bi mogao izgubiti puno novaca. Bio je pomalo van sebe zbog toga, pa sam mu ponudio slijedeće: da nas dvojica odemo u lokalnu bolnicu  i probamo vidjeti za taj certifikat i koliko ga je komplicirano dobiti. Moj uvjet je bio da nema vađenja krvi i da on ide sa mnom u bolnicu. S obzirom da je ovo njegov problem jednako kao i moj, nisam ga namjeravao štedjeti po tom pitanju.

I Gopal je pristao bez pogovora. Otišli smo u lokalnu bolnicu probati dobiti taj tzv. „medical certificate“.  Najprije dolazimo na prijemni šalter koji je izgledao kao prijem u „baraku pet be“.  Dva mala kamena otvora. Na lijevom piše „ladies“, na desnom „gents“. Iza njih jedan te isti službenik. Dajem mu svoje podatke,  adresu i ime sam ispisujem na papir jer je tako brže, Gopal plaća pet rupija za uputnicu dalje i krećemo gore.

A gore... Baraka pet be je stvarno najbolji opis za ovo što sam vidio, a ovo je jedna od najboljih bolnica u Sikkimu. Kakve su ostale, ne usudim se ni pomisliti. Na žalost, u prošlih godinu i pol dana sam se nagledao bolnica i voljenih ljudi u bolničkim krevetima. Mogu samo reći da mi je drago što su bili u našim bolnicama, a ne ovdje. Ove sobe su tiha jeza, odjeli strava, a EKG je bio zastario još u vrijeme kralja Petra.

Nakon razgovora gore sa nekom sestrom, i Gopal i ja smo objasnili što nam treba i ja sam ponovio da ne pristajem na vađenje krvi, dok mjerenje tlaka, EKG i slično može.

I tako sam ja završio na EKGu u Sikkimu, potpuno neplanirano i da mi ništa nije. Nikad dosad nisam bio u himalajskim bolnicama i ovo je najbolji način da se to proba – dok ste potpuno zdravi. Jest da sam mislio da ću pokupiti neki virus u gomili bolesnih ljudi kroz koje smo se probijali u polumraku prljavih hodnika. Prisjetio sam se knjige o Annapurni i scena „liječenja“ promrzotina, probadanja medicinskim iglama i amputacija. Naježio sam se od same pomisli na to i odjednom su mi se ti mračni prljavi hodnici učinili puno svjetlijim i veselijim.

Našli smo sobu za EKG dole u podrumu. Na papiru kojeg sam dobio je pisalo EEG/ECG/Endoscopy. Ovo Endoscopy mogu odmah zaboraviti, ali EKG je bila prihvatljiva opcija.

Provirujem kroz vrata i gledam stari bolnički krevet sa prljavom plahtom koja je nekad davno bila bijela. Liježem gore obučen. Čak ni majicu nisam morao  skinuti, samo je podići. Gojze su mi na nogama, noge su na plahti. Pored mene ruksak i fotoaparat.  Sestra mi stavlja po jednu klemu na svaku ruku i nogu. Mislim si da ako sad okrene neku sklopku, ima da svijetlim ko čedo dr. Frankensteina. Samo je jedna elektroda koju žena šeta po meni a izgleda kao nipple sucker. Smiješna mi je to scena, jedva se suzdržavam da se ne smijem. Gledam Gopala pored mene koji, iako je očigledno u problemima zbog mogućeg gubitka love za nekoliko grupa trekera, ne može suspregnuti smijeh i smijemo se svaki svojim ritmom, ja malo decentnije jer mi ipak upravo rade EKG, a on od uha do uha.

Dobio sam malu traku koja izgleda kao graf pokvarenog seizmografa i idemo gore da nađemo doktora da nam na osnovu toga izda taj medical certifikate. Gore gužva da se usereš, Gopal nas progurava, lupa na vrata. Sestra nas otkantava da dođemo poslije ručka (iza 14h). Probao sam ja sam još jednom (kao, možda turiste prime ako sami pitaju), ali nula bodova.

Gledam na sat – 11:30. Predlažem Gopalu da odemo u državni ured koji izdaje te treking dozvole i da vidimo na licu mjesta da li to treba ili ne. Općenito me čudi zašto to sam Gopal nije predložio.

U uredu nalazimo ozbiljnog državnog službenika kojemu iznosimo situaciju i naš problem. Nakon što nas je saslušao, rekao je da je istina da razmišljaju o tom pravilu, ali da tako nešto najprije mora odobriti vlada Sikkima da bi postalo službeno i da ništa ne brinem, da mogu ići na trek i bez te potvrde. Ipak, rekao je, ako policajac u Yuksomu bude baš jako zapeo, ima tamo lokalna bolnica, a neka ga onda i Gopal nazove iz Yuksoma. Nije mi se taj zadnji detaljčić sviđao, a bome ni pogled koji mi je Gopal uputio kad je ovaj spomenuo bolnicu u Yuksomu (pogled je govorio „ne idi tamo“ :)), ali šta je, tu je.

Gopal i ja smo se rastali s dogovorom da se čujemo još popodne a vidimo se ionako sutra u deset sati ujutro kad svi skupa idemo u Yuksom. Ja još uvijek nisam bio siguran da li uopće postoje drugi trekeri ili je ovo sve nekakav hoax. Nešto mi je govorilo da postoje, ali u ovakvim situacijama je sve moguće.

Nakon tog razgovora nismo uopće išli nazad u bolnicu. Čak i da ja uspijem dobiti certifikat, ostatak ekipe (navodno postoje, da :)) stiže sutra i nema šanse da na vrijeme prođu ovakav pregled.

U međuvremenu je ćale pokušavao na sve načine poslati faksom komad papira na koji je napisao nešto što uopće ne razumije i faks nikako nije prolazio. Gledam Gopalovu vizitku, provjeravam broj faksa koji piše gore i nisam pogriješio broj. Govorim mu da upali faks uređaj, a on me gleda i mrtav hladan kaže:  „ali ja nemam faks.“ :) Ok, backup opcija je iscrpljena. Sad se mogu samo opustiti i čekati razvoj događaja.

Popodne sam prošetao po Gangtoku, malo se orijentirao i istražio par ćorsokaka pokušavajući pronaći kraći put do hotela. O tom kraćem putu sam razmišljao dok sam sjedio na klupi u centru Gangtoka, jeo kekse i pio kolu. Glavni gradski trg (Gandhijev trg) je bio dosta ugodno i mirno mjesto. Šaren, u dominantnoj zelenoj boji stajao je usred gradske vreve okružen vrhovima Himalaje u daljini.

Razmišljao sam kako je sve oko mene drugačije: nepoznat šareni grad, hrana koju inače uopće ne jedem, piće koje inače uopće ne pijem… Jedino zajedničko je bila činjenica da sjedim sam. Ne smeta mi sjediti sam, upravo suprotno. Smetaju me tuđi glasovi koji mi kvare slike koje mi se kote u glavi. Fale mi oni moji glasovi. Da s njima podijelim ono što mi se mota po glavi. Razmišljam o nestanku, što je gore, fizički ili duhovni nestanak. Nakon fizičkog nestanka ostaje „prisustvo“, nakon duhovnog samo crne duplje...

Sunce izranja iza oblaka i skreće mi misli na vedrije teme. Vrijeme je da potražim tu prečicu do hotela prije nego se smrkne. Dok sam tumarao po Gangtoku prolazim pored katoličke crkve.  Zanimljivo je vidjeti Mariju okruženu budističkim molitvenim zastavicama. Jedna od njih ima ispisanu molitvu na engleskom jeziku – kršćansku molitvu „Zdravo Marijo“.

Da mi je sad pokazati ovo pacijentima koji ubijaju u ime religije i gaze sve što nije onako kako su oni navikli da bude. Da tutnem pod nos ovu sliku dušebrižnicima koji budizam proglašavaju religijom bez Boga, skoro satanizmom.

Na kraju dana, malo prije sumraka, uspio sam pronaći kraticu do hotela, iako ne bez lutanja i forsiranja putića koji nigdje posebno ne vode, nego tek tako...

Uvečer sjedim na terasi i pričam s obitelji koja vodi hotel. Pričali smo o Sikkimu, budizmu, Himalaji, Nepalu, Butanu... Nisam bio od volje. Mučila me praznina koju nosim (ima dana kad to dođe, a danas je jedan od njih), ali razgovor sa domaćinima mi je digao raspoloženje i skrenuo misli na normalni tok. Uz čaj i društvo sve nekako lakše prođe.

Sa Gopalom sam se čuo prije kraja dana i uvjeravao me je da je sve po planu i da sutra krećemo za sigurno. Ništa nema da se brinem. Kao. Istina je da ni on sam ne zna što će sutra biti i ništa se po tom pitanju ne može napraviti. Ovo je jednostavno takav dio svijeta. Mogu se samo opustiti i „uživati u „vožnji“. Sutra ćemo vidjeti što će biti.

Pripremam stvari koje ću ostaviti u hotelu i doći po njih kad se nakon treka i Pellinga vratim u Gangtok. Dogovor je da se nađemo sutra iza 10h kod agencije gdje će navodno biti i ostali trekeri i grupa će krenuti put Yuksoma  odakle će sutra startati Goecha La trek.

7. Put za Yuksom (12.10.2011)

Ujutro, nakon doručka, stavljam ruksake na leđa i krećem prema centru. U pokušaju da napokon otkrijem kraći put od hotela do centra sam na kraju uspio, ali ne bez da sam se pošteno preznojio. Naime, u cijelom Gangtoku nema ni metra ravnog terena – sve je ili uzbrdo, ili nizbrdo. A kad na sebi imate dva ruksaka svojih stvari i gojze na nogama, to se itekako osjeti.

Kako sam iz hotela krenuo dosta rano (čopio me neki nemir u nogama i nisam mogao sjediti u sobi), tako sam imao vremena sjediti na suncu u pješačkoj zoni u centru. Gledao sam grad kako se tek probudio: nosači su na plećima nosili cijele ormare uz pomoć samo jedne jedine trake koju su fiksirali preko glave. Gledao sam ih i razmišljao kako su to strašni ljudi. Stvarno jedinstveni.

Dok sam lunjao po centru, uspio sam nazvati i Pelling i dogovoriti smještaj i to tako što mi je neki dobar čika dao svoj telefon da s njega nazovem. Još nisam ubrao radna vremena STD-ISD govornica koje kao da su nicale i nestajale iz dana u dan i mijenjale lokacije. Jučer sam bez problema našao jednu koja radi, a danas – ćorak. Kao da je u zemlju propala.

Znao sam da je Gopal uvijek u nekom kašnjenju, pa se nisam ni žurio do njega. U agenciju sam stigao u 10:30, a on naravno tek sad priprema papire za treking dozvolu. Skužio sam da ovdje sve lagano kasni i da se nitko oko toga ne uzbuđuje, pa nisam ni ja. Dok sam čekao da on sredi papire, imao sam priliku provjeriti mail i javiti se nekim ljudima.

Dva sata kasnije smo se svi skupili i krenuli u dva džipa za Yuksom. Sve skupa nas je bilo osam:  trojica Iraca koji su bili u jednoj grupi i nas petoro koji ćemo tvoriti drugu grupu. Bila je tu jedna cura iz UK, tip iz Belgije, Norvežanin i simpatičan stariji Japanac koji mi po godinama mirne duše može biti deda a koji je već osam puta bio u Nepalu na raznoraznim trekinzima. Šarena je to bila ekipa od nas petoro i svi smo došli solo, tako da bi ovo moglo biti jedno zanimljivo druženje u planinama. Tri Irca su sami za sebe zatvoren (i vrlo glasan) sistem, a meni je nekako ovaj put pasala tišina.

Vožnja do Yuksoma traje pet sati. Nas petoro smo išli u jednom džipu, a Irci i većina prtljage u drugom. Ja sam sjedio skroz iza na klupi, a to je dosta nezgodno mjesto za putovanje ovim cestama. Neću reći da mi je bilo neudobno, ali u kombinaciji sa zavojitim brdskim cestama punim kratera i smrada izgorjelog dizela, za posljedicu ima neodoljiv nagon za povraćanjem.

Prva dva sata su mi bila najgora. Morao sam se fokusirati na cestu ispred da mi ne bude muka. I to sam se morao fokusirati kao Jedi vitez koji daljinski grabi neki predmet. :) Nakon dva sata smo stali da nešto pojedemo. Momosi i crni čaj su me vratili u život i nakon toga je vožnja bila puno podnošljivija. Premda su sada tek krenula prava brda i žestoki zavoji, nije bilo toliko auta ispred i smrada ispušnih plinova.  Svježi planinski zrak mi je pasao, a crni čaj mi je smirio želudac.

Dan je odmicao. Putem smo prošli jedan dugački viseći most koji nije izgledao dovoljno siguran ni za hodanje, a kamoli da se po njemu voze džipovi. Kako je bio nesiguran, auti su na njega nailazili jedan po jedan – dok god je jedan na mostu, nitko drugi ne ide gore. Most je stvarno bio nesiguran, što su svi znali, a bio je i neki izlizani natpis koji je nešto o tome govorio. Sudeći po starosti tog natpisa, čini se da je most u tako jadnom stanju već barem pet-šest godina.

Dan odmiče i polako pada mrak. U Yuksom stižemo po potpunom mraku, ali svi smo čitavi i nitko se nije pobljuvao po putu. Checkirali smo se u hotel sa plahtama sumnjive čistoće i zajedno otišli nešto pojesti u lokalni restorančić koji je neodoljivo podsjećao na restorančiće na Annapurna treku u Nepalu, kako po hrani, tako i po dugom čekanju da se išta pripremi.

Tek ovdje, u Yuksomu, se vidjelo da u Sikkimu ima i nešto turista. Rekao bih da sam ih vidio deset do petnaest. Neki su tu dolazili solo i ovdje pokušavali organizirati si trek po jeftinijoj cijeni. Po onome što sam ja uspio naći po vodičima i internetu, za sve dozvole za treking je nadležan ured u Gangtoku. Pitanje je da li se može tek tako organizirati trek iz Yuksoma, a baš mi se nije išlo na slijepo u Yuksom nakon svog onog silnog puta od prije. Osim toga, nije mi išla u prilog činjenica da sam solo i da na trek ne mogu solo. Ovisio sam o nekoj od postojećih grupa.

Zbog svega toga sam trek organizirao unaprijed i prepustio papirologiju vodiču koji je za to plaćen. Slušao sam ostale ljude iz grupe što pričaju. Znao sam da se s Ircima neću previše družiti, ali biće zanimljivo malo bolje upoznati ostale. Vodič mi je bio Picas i činio se normalan. Vidjet ćemo na šta će ličiti ovaj trek.

8. Goecha La trek

 

 

Dan	Dužina (km)	Uspon (m)	Vrijeme (neto)	Vrijeme (bruto)
1	14,83	1471	4:29	7:40
2	7,39	968	2:58	5:31
3	9,03	604	3:20	7:20
4	7,01	489	2:20	4:10
5	7,87	413	2:30	4:00
6	20,78	915	6:37	11:00
7	12,45	354	3:52	6:45
8	10,71	392	3:06	3:34
SUM	90,07	5606	29:12	50

Goecha La trek je ispred vas. KML file (za one koji žele znati više) možete downloadati ovdje. Originalni gdb file za Garmin MapSource i waypointi su ovdje.

8.1. Goecha La trek, dan 1 (13.10.2011)

Praznovjerni bi rekli da nije pametno trek počinjati 13. u mjesecu, ali ja sam rođen na petak 13, pa mi apsolutno ništa ne fali.

Ujutro se spremam, pretumbavam stvari po torbama i odlučujem da će veliki ruksak na jakove da ga nosaju po brdima a mali ide sa mnom na leđima. U procesu spremanja sam negdje posijao čeonu lampu što nije baš pametno kad se ide na 8 dana u brda. Ali dobro, bolje lampa nego vreća za spavanje. Kad smo već kod vreće… Ali o tome više nešto kasnije.

U pravilu preferiram sam nositi sve svoje stvari na hodanja po brdima, ali ovdje sam poslušao Jadrankin savjet. Ako sam već platio nosače i vodiče, neka rade malo. Biće ovo težak trek, bez obzira na ruksake. Ipak, stvarnu prevagu je napravila činjenica da teret nose jakovi, a ne ljudi. Ne bih se ugodno osjećao da drugi ljudi nose moj teret dok se ja švrćkam okolo.

Najprije doručak u hotelu a onda pokret u osam sati ujutro. Imamo dvadesetak minuta do kontrolnog punkta u Yuksomu, gdje stoluje „zločesti policajac“ koji izmišlja tamo nekakve medicinske potvrde i zafrkava pošten svijet. :)

Picas je sredio papirologiju i sa samim prolaskom kontrolne točke nismo imali nikakvih problema.  Jedino smo u pasoše dobili žig da smo prošli Yuksom checkpost.

Današnji cilj je bio stići do Tschoke i čeka nas osam sati hoda uz uspon na 3030mnv. U početku smo teško dobivali na visini. Malo se penjemo, pa se malo spuštamo. I tako cijelo vrijeme. Nula ravnog terena, a mi u konačnici na visini s koje smo krenuli. Dosta je toplo i tijela traže puno vode. Na vodi se ne štedi s obzirom da po putu ima vode koja se može prokuhati u izobilju.

Nešto prije podneva stižemo u Sachen na 2300mnv u kamp i tu jedemo. Dok čekam da nam pripreme hranu, gledam društvo oko sebe. Suzuki San radi gimnastiku i isteže leđa. Ne znam koliko godina ima ali rekao bih da ima oko 70. Ako budem kao on sa 70 godina, mislim da ću biti jako zadovoljan.

Hrana koju nam kuhaju je bila dobra. Nisu to bile kulinarske ovacije kao na Inka Trailu, ali je sve bilo uredno i stvarno ukusno.

Nastavljamo put Tshoke. Čekaju nas još dva sata  strmog uspona. Ipak trebamo popeti još 1000m. Naravno da ovaj uspon počinje najprije sa jednim spustom do mosta.

Tshoka je napušteno selo. Nekad su tu živjeli ljudi, ali su ovo područje proglasili zaštićenim pa su žitelje preselili u Yuksom. Nismo imali ni mogućnost paljenja vatre – naime, na cijelom ovom zaštićenom području je zabranjeno paljenje vatre. Pokušavaju se zaštititi šume rododendrona od sječe. To je hvale vrijedna gesta, ali postalo nam je jasno od prvog dana da će ovo biti trek sa hladnim neveselim noćima bez topline vatre. Kad se spremate za 5000mnv, a u startu vam odrežu najveseliji izvor topline, to nije baš najsretnija vijest.

Šatore su nam postavili na livadi pored nekakvih govanaca. Šatori ni iznutra nisu bili posebno čisti – uglavnom su bili puni perja.  Biće da je to od starih vreća za spavanje ili karimata. Remi, Norvežanin me je pitao da li bih htio da budemo cimeri na ovom treku. Tip je bio najnormalniji od cijele ekipe, tako da mi je to došlo kao naručeno. Otvaram cif od šatora, gledam unutra – izgledao je kao golubinjak. Sjetio sam se filma Vještice iz Eastwicka i kad glavni junak iskašljava perje na sve strane. Ajde, valjda nećemo tako završiti ovdje.

Večeru su nam najavili za 19h što je bilo malo neobično jer mrak pada u 17h, a vatre nije bilo, a ne može se reći  ni da je bilo nešto koliba u kojima bismo mogli kratiti vrijeme. Bila je tu neka koliba koja je služila za kuhanje, a moglo se unutra i jesti. Skupili smo se tamo uz dvije svijeće jer je vani već poprilično zahladnjelo. Dobra vijest je da sam u velikom ruksaku našao svoju čeonu lampu (iz trećeg pokušaja) tako da ću vidjeti gdje pišam po noći. :)

Spavanje je prošlo dobro, uz puno okretanja tamo-amo. Na leđima ja inače ne mogu baš spavati, a kad se okrenem na bok, onda me kosti zdjelice žuljaju. Nisam baš fluffy kako se sam sebi činim. :)

Pred jutro mi je nekako bilo zima za stopala. Hoće to kad liježete u vreću na Himalaji samo u gaćama.

8.2. Goecha La trek, dan 2 (14.10.2011)

Ujutro, nakon buđenja su nam donijeli čaj u šator. Na žalost, nije to bio čaj od koke kao u Peruu (sjetio sam se Manuela i njegovog povika „Coca tea!“ ujutro), ali je itekako pasao. S nečim se treba zagrijati. Vani je bilo hladno.

Dali su nam i posude sa toplom vodom da se umijemo i malo podaperemo. Doručak je bio dobar. Našao se i med i nesscaffe za ovisnike ko kofeinu.

Danas nas je čekao  uspon na 4000mnv na Džongri. Pokret oko osam sati, ali ovaj put je put cijelo vrijeme vodio umjereno strmo prema gore. U Phetangu stajemo da pojedemo i malo odmorimo.

Imamo još dva sata do Džongrija. Taman kad smo stigli gore oko 14 sati, počela je kišica. Na svu sreću, nije to neka jaka kiša, prije rosulja i ne traje dugo. Nalazimo se na 4000mnv i uglavnom smo u oblaku. Na ovim visinama vrijeme se vrlo često pogorša u popodnevnim satima, tako da ova kišica i oblaci nisu bili ništa neobično. Međutim, zbog nemogućnosti paljenja bilo kakve vatre da bi se ugrijali, Džongri vrlo brzo postaje vlažno, hladno i dosta neugodno mjesto. Čak je i mali vjetar dovoljan da promiješa vlažni zrak i izazove neugodnu hladnoću. Dodatni problem je što se ništa ne može osušiti po ovakvom vremenu. Ako ste se smočili, ostajete mokri.

Ovo je mjesto gdje ćemo spavati slijedeće dvije noći. Nije neka sreća, podosta je i visoko, ali se nekako nadam da će sutra izaći sunce da nas malo ugrije.

Ne znajući kud bi sa sobom, hodali smo uokolo da se zagrijemo i ubijemo sat vremena do večere jer stajanje po ovom vremenu nije bila neka sreća. Kad smo utukli nešto vremena, i protegli nogare (ko da nismo dovoljno hodali u zadnja dva dana :)), uvalili smo se u kućicu kod domaćih zajedno sa Picasom. Ovdje je par ljudi stvarno živjelo i držali su neku malu trgovinicu. Ovi ljudi su imali dozvolu da pale vatru, pa smo se tu malo ugrijali uz veselo pucketanje drva koje gori. Vjerojatno vatru nećemo više vidjeti do kraja treka, pa smo upijali ove tople zrake dok smo još mogli.

Kad su nam, u mračnoj prostoriji, uz dvije svijeće koje su tjerale mrak oko nas poslužili večeru, to je dodatno diglo raspoloženje. Hrana je bila dobra i nije je manjkalo. Ipak, Belgijanac Paul je sve više pokazivao svoju smiješno gramzivu narav. Samo je gledao kako bi zdipio nešto više, mjerkao koliko je tko pojeo, sav se preznojavao da ne ostane gladan. Potpuno nepotrebno, jer nitko od nas nije ostao gladan niti jedan jedini put. Ipak, Paul si nije mogao pomoći, a  promatranje njegove opsesije vlastitom guzicom me je nevjerojatno zabavljalo. Ćirio sam ispod oka da ga ne ometam u tlapnjama i promatrao. Ni u danima koji slijede Paul se neće promijeniti. To je, izgleda, neka osobina koja ga krasi već dugo vremena i s kojom je jednostavno srastao.

Nakon večere smo se povukli u svoje šatore i vreće. Vani se nije imalo šta tražiti, a tople peći oko koje bismo se okupili nije bilo. Sa Remijem, mojim cimerom iz šatora, sam se skompao vrlo brzo. Činio se smiren i vrlo normalan tip. Trabunjali smo par sati o svemu i svačemu. I imali smo vrlo sličan smisao za humor. Slušao sam priče o hladnom humoru sjevernjaka i nije mi bilo jasno gdje je problem. Čovjek je imao možda malo osebujan, ali vrlo zdrav smisao za humor. Razmišljao sam da je dobro da mi Paul nije cimer. Možda bi ogladnio po noći pa me koknuo da se najede. :)

Džongri je bila naša aklimatizacijska točka. Jako naglo smo se digli na 4000 mnv i ovdje smo planirali ostati dva dana. Zasad je svima bilo dobro. Jedino se Suzuki nije osjećao baš najbolje. Malo mu se vrtjelo u glavi, a i koljeno ga je počelo boljeti. Picas mu je dao Diamox, juhu od češnjaka i pazio na njega ovu noć.

Temperatura vani nije bila jako niska. Navodno je do jutra pala na 0 stupnjeva, ne niže. Međutim, u vreći mi je bilo dosta hladno. Znam da sam u toj vreći spavao na El Misti-u na 3 stupnja ispod nule u šatoru i da mi nije bilo ovako hladno kao sad ovdje. Prokleta vlaga, mislio sam. Uvlači se u kosti.

8.3. Goecha La trek, dan 3 (15.10.2011)

Jedva sam dočekao četiri sata ujutro i buđenje. Bilo mi je jako zima, a najviše za prste na nogama. Nije mi bilo jasno zašto mi je toliko hladno, pa sam to pripisivao vlazi.

Današnji plan je bio  otići na Džongri Top (4170 mnv) odakle ćemo uz izlazak sunca vidjeti dosta vrhova,  a ako budemo imali sreće, i Kangchenjungu. To je bio prvi dio aklimatizacijske vježbe za danas.

Krenuli smo po potpunom mraku i za nekih pola sata bili na vrhu, taman kad su se zvijezde lagano počele gasiti. Ovo je bilo prvo jutro da smo stvarno gledali neke vrhove. Do sada smo se probijali kroz niže dijelove na treku i vrhovi su bili sakriveni gustišem i manjim okolnim travnatim brdima.

Danas, na ovom mjestu nam se Himalaja po prvi put otvarala i bili smo znatiželjni što će nam pokazati. Oblaci su bili nad nama prije svitanja i bilo je jako neizvjesno da li ćemo išta vidjeti. Počelo  je najprije stidljivo, a onda, kako je sunce sjeklo oblake, sve intenzivnije. Iz oblaka su se promaljali vrhovi.

Bilo je hladno. Nismo mogli mirno stajati gore bez da nas ne štipa za lice, ruke i stopala, ali smo svejedno kao opčinjeni gledali ono što nam se otvara pred očima.  Najprije stidljivo, a onda sve hrabrije, pred nama su se počeli pojavljivati predivni snježni vrhovi okupani najprije zagasitom narandžastom svjetlosti, a kasnije su prelazili u žuto i bijelo, kako je sunce jačalo na nebu.

U jednom trenutku se pokazala i Kangchenjunga, stidljivo, pa sve više… I onda u punom sjaju. Bila je daleko ali je i s te daljine rosila oči i razgaljivala srca. Ima nešto u Himalaji, nešto što nije puka visina niti veličina. To je njeno ogromno prostranstvo i onaj osjećaj samoće s jedne strane i potpune  ispunjenosti s druge.

Gledao sam vrhove Kangchenjunge opčinjen razmišljajući kako ako ništa više ne vidim do kraja treka, dole odlazim potpuno ispunjen.

Čarolija pred našim očima nije dugo potrajala. Oblaci su se brzo navukli na većinu vrhova oko nas, a mi smo se spustili nazad u kamp.

Nakon doručka smo krenuli na drugi dio aklimatizacijske vježbe – penjanje na Džongri La (4350 mnv). Suzuki odlučuje da ne ide gore s nama. Nije mu dobro i odlučio je da će se sutra s jednim od vodiča spustiti nazad u Yuksom. Za čovjeka od 75 godina, othodao je vrhunski. A i vidio je Kangchenjungu. Pogled na nju se nikad ne ispire iz oka.

Inače,  skužio sam da Suzuki ide dole, iako bi realno mogao probati nastaviti trek. Međutim, koljeno ga muči, a zbog svoje japanske kulture i izraženog osjećaja za druge ljude odlučuje da ne želi forsirati i možda postati teret ostatku ekipe. Stvarno nesebična i humana gesta koju malo tko i primijeti.

Suzuki ostaje dole u kampu a mi krećemo na Džongri La. Nije to bilo neko zanimljivo hodanje. Cijelo vrijeme smo bili u oblaku. Malo nas je vlažilo, malo je bilo suho. Trebalo nam je dva sata da dođemo na prijevoj. Budističke zastavice i „oferinzi“ od naslaganog kamenja označavali su prijevoj. Na tom mjestu sam i ja napravio jedan stupić od naslaganog kamenja. Bili smo potpuno u oblaku i ništa se nije vidjelo. Nismo se dugo gore zadržavali.

Aklimatizacijske vježbe su bile itekako korisne. Od vjetra ili visine (vjerojatno kombinacija oba faktora) me je stiskalo u glavi, pa sam poslije ručka popio dva andola i otišao na popodnevnu dremku. Vrijeme je bilo nezanimljivo – oblaci i vlaga. Vani se ionako bez vatre nije imalo šta raditi. Remi je dremao uz nešto veću glavobolju ali još nije bilo ništa alarmantno. Sve je to dio aklimatizacije. Sutra ionako idemo malo ispod 4000 mnv gdje ćemo spavati slijedeću noć, pa tek onda nastavljamo sa penjanjem.

Vani  su mladi nosači igrali kriket. Sjetio sam se onih nosača na Annapurna BC koji su igrali odbojku. Izgleda da je 4000 mnv idealna visina na kojoj nosači igraju grupne sportove. :)

Kišica je tu i tamo sipila. Šatori su držali makar je ušla koja kap kroz staru ceradu.

Oko 17h su nam donijeli čaj u šator, a oko 18h je bila večera. Večerali smo u kućici kao i prošlo veče. Danas je na repertoaru bila Džongri pizza: debelo tijesto, obilan sadržaj odozgo, lokalni začini i malo sira. Mislim da ću se ove pizze sjećati dugo vremena.

Spremajući se za spavanje obukao sam dvoje čarape, navukao flis, a kapu spremio blizu. Iako je vani bila opaka vlaka, u početku mi nije bilo hladno.  Najgore je između 2 i 5 sati, kad u šator prodire hladan i vlažan zrak. Cijeli sam bio zamotan u vreću i nije mi bilo ugodno. U šatoru je bilo 10 stupnjeva. Ponovo sam se čudio kako mi je toliko zima, ali sam ponovo sve pripisivao vlažnom zraku.

8.4. Goecha La trek, dan 4 (16.10.2011)

Danas nije bilo ranog ustajanja.  Začudo, čak sam dobro i spavao. A i tijelo se brzo navikne na grbavu podlogu pa me spavanje nije više žuljalo kao prethodne dvije noći. Oprostili smo se od Suzuki Sana. On i jedan od vodiča se spuštaju dole. Nadam se da ćemo se vidjeti na kraju treka u Yuksomu.

Naš put vodi prema Thangsingu. Najprije smo hodali po livadama dok su iz oblaka oko nas izranjali snježni vrhovi, pa se ponovo skrivali i tako nekoliko puta. Osim trave oko nas su bili načičkani rododendroni. Cijelo čudo njih. Šteta što cvjetaju u maju i sada smo imali priliku gledati samo lišće. Nakon livada smo došli do prijevoja odakle smo naš slijedeći kamp, dolinu i  rijeku Prek Chu dole, kao i snježne vrhove iznad njih mogli vidjeti kao na dlanu. Slijedio je spust do rijeke, pa lagani uspon na Thangsing. Sunce je sjalo dok smo hodali kroz šumu a ispred nas se smiješila snježna bjelina.

Dolina Thangsing je sjala okupana suncem. Bila je velika i puna konja i jakova  (tehnički ta životinja se zvala Džo – križanac između krave i jaka. Jakovi, naime, ne mogu živjeti ispod određene nadmorske visine). Daleko od nas je izvirivala Kangchenjunga, malo vidljiva, malo sakrivena oblacima. Pokušao sam se popeti na vidikovac iznad da je bolje vidim, ali mi se sakrila iza oblaka prije nego sam dobacio do vrha.

Odlučio sam da ću sutra ujutro gore. Nadam se jutru bez previše oblaka.

Dok je došlo vrijeme ručka cijela dolina jer ponovo bila u oblacima. To je to – čarolije je nestalo za danas. Dnevna rutina se ponavlja: popodnevni odmor u šatoru, večera, pa spremanje za spavanje i sutrašnji dan.

Irci odlučuju još danas nastaviti do slijedećeg kampa i već sutra ujutro napasti Goecha La prijevoj, ali mi se držimo originalnog plana. Nema žurbe. Vremena je dovoljno i ne prijeti nam nikakva vremenska nepogoda (bar ne koliko smo mi bili svjesni).

Noć je bila zajebana. Puhalo je kroz ovaj šator sve u 16. Ovo je prava vila promaja!  Sinoć je u šatoru bilo 10 stupnjeva, sada je samo četiri. Sutra će vjerojatno biti još hladnije. Sati su prolazili kao dani. Pišalo mi se ali mi se nije izlazilo van. Izdržao sam negdje do 2:30 a onda sam se morao izvući iz vreće. Bauljam po mraku, pazim da ne stanem u neko govance ili da ne nabasam na jakove koji oko šatora slobodno vrludaju i olakšavam se.

Kad sam išao spavati, nebo  je bilo kristalno čisto. Ovoliko zvijezda nisam vidio od one hladne noći na El Mistiju. Čak se vidio i Mliječni put.  Dok sam šarao po travi, gledao sam nebo iznad. Sad su se zvijezde ugasile ali je i dalje bilo djelomično vedro. I nimalo toplo. Snježni vrhovi Himalaje su se izdizali oko mene nestvarno visoki.

Nakon pišanja se uvlačim nazad u šator. Gledam Remija kako spava snom pravednika, skrećem pogled na svoju vreću a na njoj piše „microLITE“. MICRO LITE!!! U omotu od moje zimske vreće (MicroDown) mi se nekim čudom našla ljetna vreća. A ja se još pitam kako to da mi je tako hladno i kad sam to postao pičkica koja ne podnosi hladnoću. Pa nije ni čudo da mi je hladno kad mi cimer spava u vreći koja je udobna na -10, a ja u vreći koja je udobna na +10. Dok vani smrzava.

Bio sam ljut ko pas. Ima par scenarija kako je do ovoga moglo doći, ali to sad nije ni bitno. Više me brinula pomisao na slijedeću noć koja će biti još hladnija od ove. I pitao sam se koji kurac sam tu vreću teglio sa sobom kao novorođenče u  ručnoj prtljazi jer mi je (kao) dragocjena. I nemam  pojma gdje je završila moja zimska vreća u prošlogodišnjem stampedu, ali sad nije vrijeme da se misli o tome.

Brojao sam sate do 4:30 kad smo se dogovorili da idemo gore na vidikovac dočekati izlazak sunca uz pogled na Kangchenjungu.

8.5. Goecha La trek, dan 5 (17.10.2011)

Jedva sam čekao da ustanem i počnem hodati da se ugrijem. Remi je odlučio preskočiti ovu aktivnost i nastavio spavati.  Sue je ipak bila nešto hrabrija, dok je Paul u startu rekao da ne ide.

Tako smo Sue i ja krenuli tapkati gore po mraku. Zora je lagano svitala i pogled na Kangchenjungu je bio veličanstven. Oblaci su, doduše, skrivali šiljasti vrh, ali je svejedno bilo odlično. Čekali smo ne bi li se vrh promolio iz oblaka, ali danas se to nije desilo. Jutro je u startu bilo oblačno i velike mase oblaka su se kretale iz smjera Nepala preko Kangchenjunge i nisu prestajale nailaziti. Nismo uspjeli vidjeti vrh. Na kraju smo se spustili dole u kamp na doručak.

Irci nisu odabrali baš najbolji dan za Goecha La. Teško da će danas vrh uopće biti vidljiv. Nije bilo nikakvih garancija da ćemo mi sutra proći imalo bolje, ali postojala je šansa.

U kampu se grijemo na suncu koje je napokon izašlo kako treba i uživamo u jutru. Danas nas je čekao put do Lamuni kampa, a onda izlet na Samiti Lake.

Picas se nije najbolje osjećao. Trbuh ga je mučio već treći dan. Išao je nekim svojim tempom iza nas. Ni nama se nije žurilo, pa smo polako klipsali gore. Jutro je bilo djelimice sunčano i nakon vlage od prethodna dva dana, ovo je bilo pravo zadovoljstvo. Oblaci iznad nas su brzo napredovali, pa su svako malo sakrili ili otkrili pokoji snježni vrh. Bilo je ovo jedno od onih hodanja koja čovjeka ispune u potpunosti. Ispred nas se Kangchenjunga igrala sa oblacima. Više nije bilo hladno i uživao sam u ugodnoj temperaturi i samo hodao. I gledao. I disao. To je bilo to. Zbog ovoga sam došao.

Od Lamunija do Samiti Lake-a smo išli bez Picasa. Rekao je da mora ostati tu i zauzeti mjesto za kamp, ali meni se čini da ga trbuh muči puno više nego nam je želio priznati. Remi, Sue, Paul i ja smo otišli do jezera koje je bilo na 4300mnv. Dojmljivo je to glacijalno jezero okruženo (zamisli sad :)) snježnim vrhovima u srcu Himalaje. Kad smo već došli do njega, odskakutali smo po stijenama okolo da ga obiđemo. Paulu se to nije svidjelo pa se vratio u kamp (nešto je čangrizav zadnja dva dana, možda ima PMS :)), a mi smo još jedno sat vremena skakutali po kamenju. Remiju se svidjelo, dok je Sue stoički trpjela. Ipak, mislim da joj je to koristilo za vježbanje ravnoteže na stijenama, s kojom, kako sama veli, ima dosta problema. Jedno malo nafukavanje na Himalaji nije nikako loše. Za dizanje morala.

Nakon povratka u kamp slijedi ručak, pa zavlačenje u vreće (za neke ljetne!) do večere. Nakon sunca su došli oblaci i vlaga. Postalo je stvarno hladno i ta hladnoća se lijepila za nas nošena vlažnim vjetrom. Biće ovo zanimljiva noć.

Dobra stvar je da ustajemo prije 3 sata ujutro i krećemo na Goecha La. Sve je bolje od ležanja u ljetnoj vreći.

8.6. Goecha La trek, dan 6 (18.10.2011)

Noć je ipak prošla dosta dobro. Oko 2 sata ujutro je krenula žešća hladnoća, ali ustajanje je bilo prije 3, pa se nisam previše smrznuo.

Na sebe sam obukao gotovo sve što sam imao. Vani je bilo pristojno smrznuto. Bilo je debelo ispod nule.

Najprije smo popili čaj i pojeli malo ječmene kaše a onda smo krenuli. Picas se i dalje ne osjeća najbolje. Iako to pokušava sakriti i umanjiti stvarne razmjere bolesti, ustvari je bio u žešćim problemima. Zbog probavnih smetnji je gubio puno tekućine i bio je slab, a dehidracija na ovim visinama nije baš neko veselje. Krenuo je s nama, ali se vratio u kamp nakon desetak minuta. Jednostavno nije išlo. Znam da ga je to mučilo jer je on ipak vodič, ali takve stvari se nekad dešavaju.

Umjesto njega sa nama je pošao jedan mladi dečko ogrnut samo nekakvim komadom deke i u papučama na golim nogama. A vani je bilo jebački hladno. Bilo mi je zima za prste na nogama i pored dva para čarapa i gojzi na nogama. Kretali smo se polako po mraku. Ispred nas se ocrtavao obris Kangchenjunge, veliki bijeli masiv u tamnoj noći pod zvijezdama.

Trebalo nam  je sat i pol da dođemo do prvog viewpointa. Put za Goecha La ima jako lijep viewpoint  na pola puta sa kojeg se lijepo vidi Kangchenjunga i okolni vrhovi. Sa Goecha La vidite samo Kangchenjungu jer ste se preduboko uvukli u klanac.

Picas nas je uvjeravao da je bolje da idemo samo do prvog viewpointa i da su kasnije problemi na treku zbog odrona nastalih nakon zemljotresa i monsuna koji su ovdje protutnjali prošli mjesec. Složili smo se načelno da idemo do prvog viewpointa i da na terenu vidimo da li ćemo dalje ili ne.

Kad smo tamo došli i dočekali sunce, bilo je to nešto nevjerojatno. Kangchenjunga je stajala čista kao suza, a sunce se igralo na njenim snježnim liticama. Bili smo na 4600 mnv, a Kangchenjunga je na 8586mnv. Kristalno čist pogled na treći  najviši vrh svijeta.

Iza nas stiže grupa Poljaka, njih troje. Viđali smo ih ovih dana po putu. Krenuli smo hodati isti dan, a nije da ovdje ima puno stranputica pa da je lako zalutati.

Jutro je bilo predivno, na nebu skoro ni oblačka. Izgledalo je da se oblaci neće navući do popodneva. Remi i ja se odlučujemo da idemo skroz na Goecha La, a Sue i Paul ipak odabiru povratak u kamp. Poljaci su također za Goecha La, pa svi skupa idemo  dalje. Njihov vodič je s nama, za svaki slučaj.

Grabim par kamenčića sa prvog viewpointa i krećemo.

Puno agencija i vodiča prodaju priču da je najbolje ići samo do prvog viewpointa i da je dalje samo patnja i nije tako dobar pogled. Ne slušajte ih! Otiđite do prvog viewpointa i tamo dočekajte izlazak sunca. Onda se zaputite prema Goecha La. Vjerujte mi, neće vam biti žao. Čak i ako Kangchenjunga bude u oblacima, zaputite se tamo. Ovdje se vrijeme tako brzo mijenja da nikad ne možete sa sigurnošću reći kako će biti za pet minuta.

A put prema Goecha La je... Nešto za pamćenje... Vjerojatno ćete biti osamljeni na većini tog puta. Sam Goecha La trek je dosta slabo posjećen (u usporedbi sa trekovima po Nepalu), ali na ovom zadnjem dijelu ćete se osjećati sami na svijetu. Vas nekoliko koliko vas krene ćete se ubrzo raštrkati po putu. Nema ni šatora, jakova, konja, izmeta... Samo vi i put u srce Himalaje.

Put nas najprije vodi preko osušenog jezera. Još mi je pod nogama snijeg i led koji se uhvatio na pjeskovitom koritu. Nakon toga slijedi livada posuta divovskim kamenjem. Zeleno-smeđe tamnosive kamene gromade iznad kojih se koče ledeni vrhovi i trgaju nadolazeće rijetke oblake. Kao da su se jednom davno ovdje divovi igrali kamena s ramena, pa sve napustili i otišli u neke toplije krajeve.

Nakon ove neobične livade slijedi zadnji strmi uspon koji je sve samo ne lagan, pogotovo na toj visini. Kad ste na 4700 mnv i idete strmo gore, svaki korak je težak. Svatko ide nekim svojim tempom. Moj je, čini se, nekako bio najbrži premda nisam nigdje žurio. Na ovim visinama ne žurite. Ubrzo izbijam na čelo i odmičem ispred ostalih. Voda mi se počela smrzavati u boci. Iako je sunce jako sjalo, vani je bilo poprilično hladno.

Na kraju strmog uspona izbijam na greben sa čije lijeve strane je Goecha jezero, baruština čudne boje kojoj život daju odbljesci vrhova iznad. S desne strane strmo dole gledam gromade kamenja i pitam se da li su dijelom tu kao posljedica zemljotresa ili su tu od prije.

Grabim naprijed po grebenu, Kangchenjunga mi se sve više smiješi, a onda napokon – Goecha La prijevoj. 4940mnv. Stojim tu na skoro 5000m iznad razine mora, na drugom kraju svijeta, gledam treći najviši vrh svijeta i oko sebe ne vidim  nijedno drugo živo biće. Čini mi se kao da sanjam. Oko mene apsolutna tišina. Ni zvuk vjetra nije remetio ovaj spokoj.

Kangchenjunga me je gledala, snijegom omotana, golog stjenovitog vrha. Ogromna, nestvarno velika planina. Oblaci su pored nje izgledali kako kokice u zdjeli. Sunce ju je obasjavalo tako da je izgledalo kao da ona isijava i osvjetljava svijet oko sebe.

Nemoguće je opisati osjećaj kad stanete na takvo jedno mjesto. To možete samo doživjeti ako potpuno iskreni i ranjivi stanete pred njeno lice. Da, Bog živi u Himalaji.

Nisam predugo bio sam. Uskoro dolazi i Remi, pa zajedno gledamo ovo čudo Himalaje. Slikamo kao mutavi, ali nijedna slika nije ni blijeda kopija u odnosu na ono što nam je pred očima. Kad vam se ovaj pogled jednom ureže u oči, nikad vas ne napušta.

Nedugo poslije stižu i Poljaci. Naslikavamo se, smijemo i uživamo u nevjerojatnom danu. Skupljam još kamenčića. Moji suveniri sa Goecha La.

Remi mi kaže da ga sad već jako boli glava, pa se ne zadržavamo previše. Mene ovaj puta nije boljela glava, niti sam osjetio bilo kakve druge simptome visinske bolesti. Bio sam zdrav ko dren unatoč spavanju u ljetnoj vreći. Nisam htio da Remi ide dole sam, pa uskoro pozdravljamo Kangchenjungu i Poljake i krećemo lagano dole. Užitak je bio ponovo proći sav taj put do prvog viewpointa. To je definitivno najbolji dio cijelog treka. Ako idete na Goecha La trek, nemojte ni slučajno dati da vam uskrate zadovoljstvo da to proživite.

Nismo žurili. Zastajkivali smo i slikali. Cijela skrivena dolina je bila naša. Oko nas nitko. Ni na vidiku. Samo nekoliko životinja smeđe boje koje liče na srne, a lokalci ih zovu „blue sheep“. Ne znam ko im je dao ime, ali niti su plave, niti su ovce. Zirkaju na nas više u čudu nego u strahu. Zirkamo mi na njih pitajući se koji slijepac ih ovako nazva.

U kamp smo se vratili nešto prije 11 sati. Ostali su nas čekali. Nakon petnaestak minuta odmora i ručka kojeg nismo mogli ni pojesti od kombinacije ushićenja i umora, krećemo svi skupa dole. Danas spavamo u Kokchurongu, mjestu koje smo prošli kad smo išli prema Thangsingu i koje pamtim kao ugodno i sunčano mjesto uz rijeku. Ajde da se barem jedan dan ne smrzavam, mislim i ljumam nizbrdo.

Jedini problem je bio što danas nije bilo nimalo sunčano popodne. Bili smo u oblaku na 3700mnv i bilo je neugodno hladno. Ponovo. :) Spavali smo u kolibi koja je bila prava štala – promaja na sve strane. Za nama su stigli i Poljaci. Malo ruma iz Sikkima i ugodan razgovor poprave i najhladniju večer.

A noć je bila neugodnija i hladnija nego ijedna dosad. Od tri sata do svitanja sam se budan stiskao u vreći. Nisam mogao spavati od hladnoće. Toliko o toploj večeri. :)

8.7. Goecha La trek, dan 7 (19.10.2011)

Jedva sam dočekao buđenje u 5:30. Nakon priprema i doručka krećemo prema Bakimu gdje smo planirali spavati.  Dio puta, do Phetanga, vodi staza koja stalno ide ili gore ili dole. Ne gubimo na visini, kilometri odmiču, a mi se samo neki kurac penjemo i spuštamo.

Kulminacija napora od jučer i lošeg spavanja u ovoj neadekvatnoj vreći uzela je danak i danas sam baš onako umoran i trom. Jednostavno nisam imao snage da povučem nego sam se klatario onako kako je išlo.

Nakon Phetanga je staza, na svu sreću, krenula nizbrdo i ubrzo stižemo u Tshoku, gdje nas je čekao ručak.

Poljaci su planirali danas direktno u Yuksom, ali ja u startu odbijam tu ideju. Ne forsira mi se ništa sad pred kraj treka.  Osim toga, nisam ni u fizičkoj formi da stisnem sve do Yuksoma. Znam da će biti još puno gore-dole u donjem dijelu i to je naporno i kad si odmoran, a kamoli, nakon svega ovoga. Ne bih htio da me pred kraj treka moraju  nositi.

Spavamo u Bakimu gdje su nam pripremili specijalnu večeru i pravu malu tortu za kraj. Momci su stvarno posebni. Neki od njih nemaju više od 14 godina, iako Picas tvrdi da imaju 19. Skupili smo i neke novce za napojnicu. To je nekako običaj da se napravi na ovakvim trekovima. Nadam se samo da ih Gopal pristojno plaća, neovisno o napojnicama.

Nakon večere i druženja puštamo ih da se odmore, a mi se zavlačimo u naše šatore. Počinje neka kišica, ali ovdje barem nije hladno. Nadao sam se samo da kiša neće potrajati da nam ovi šatori ne propišaju u toku noći.

8.8. Goecha La trek, dan 8 (20.10.2011)

Kiša nije potrajala i nije bilo hladno, a ni previše vlažno. Nakon dugo vremena, mogao sam spavati i nisam se tresao od hladnoće pred jutro.

Ujutro smo ustali, doručkovali, malo pretresali detalje s puta i krenuli prema Yuksomu. Već sam bio poprilično iscrpljen i gegao sam se kao baba, ali je nekako išlo. Jutros sam skužio da na desnoj peti imam žulj veličine kokošjeg jajeta. Nije bio dubok, ali je bio velik i na nezgodnom mjestu. Remi mi je dao neki flaster za žuljeve koji me je spasio bolova i krvi u gojzi. Pazio sam samo kako hodam da što manje naprežem taj dio pete.

Lunjali smo polako. Znao sam da nas na ovom komadu puta čeka puno kratkih uspona i spusteva. Sve je to valjalo pretabanati. Paul je žurio naprijed, Sue se uglavnom držala otraga, a Remi i ja smo ćaskali i polako hodali.

Dobar je taj Norvežanin i čini se da si nekako pašemo. Imamo sličan smisao za humor. Malo grub, rekli bi neki, ali ispod toga nema zlobe i to se vidi. Lijepo je naći nekog da se zajedno smijete u kakva konjska i jakova govna ste upali.

Negdje oko 11:30 stižemo u Yuksom na checkpoint. To je to. Goecha La trek je gotov.

U Yuksomu sija sunce. Pravo je ljeto. Uzimam sokove i neke kekse za nas sviju i čekamo Sue.

Usput slušam neke trekere kako se žale da su počeli provoditi ono pravilo o medicinskoj potvrdi koje se na kraju svodi samo na mjerenje tlaka u bolnici u Yuksomu, što je dobro. Ono što je loše je da su zbog te formalnosti krenuli sa hodanjem tek iza podneva što znači da su već prvi dan najebali ko žuti i da će skoro po mraku stići do svog prvog kampa.

Što se moje grupe tiče, svi spavaju večeras u Yuksomu osim mene. (Ja sam u startu dogovorio prijevoz za Pelling odmah nakon treka.) Checkiraju se u hotel, a onda svi zajedno idemo nešto pojesti. Smrdimo ko svinje. Nismo se prali osam dana. Gdje god da sjednemo, dobro je. :)

Dok smo se danas spuštali u Yuksom, primijetio sam jedan par koji je išao gore. Prošli su pored mene mirisni i čisti. Ja sam, s druge strane, sigurno smrdio na široko po znoju i konjskoj kaki. Ali ni žulj, ni smrad, ni umor nisu mogli skinuti sjaj iz mog oka. Velika Kangchenjunga je dopustila da je vidim izbliza. Kroz glavu mi prolaze slike od zadnjih nekoliko dana.

Dok se tako bavim svojim mislima, stiže i piva. Remi i ja smo rekli da ćemo kraj ovog treka zajedno zaliti pivom. „Sikkim No 1“, boca od 6 dcl. Izgleda ogromno ko litra radenske. Svi skupa nazdravljamo. Sunce i dalje sija.

Kako sam negdje posijao punjač za mobitel, a baterija mi se ispraznila od hladnoće na treku, javio sam svojima da sam dobro sa obližnjeg štanda. Na štandu tip sjedi, nudi ISD razgovore sa svog mobitela, a za tarifu konzultira kartončić Vodafone prepaid kartice. Sjedi bosonog nasred štanda i veli mi „25Rs/min“. Javljam dole da sam ok da se ne brinu, a usput pokušavam kupiti punjač za svoj telefon. Momak je raskopao desetke punjača, ali nijedan nije pasao. Čini se da mikro USB još nije široko zastupljen po selima u Sikkimu.

Ali nije ni bitno. Ako ne prije, mobitel će mi biti operativan u Gangtoku, pod uvjetom da ga ovaj lokalac nije rasturio pokušavajući na silu u njega ugurati cijelo čudo krivih konektora. Vidjet ćemo kroz koji dan.

Picas nam je danas kao kuhao. Nije on baš neki kuhar. Mada se meni čini da je to samo neka fora za zapadnjake. Ako Picas kuha, ja sam traktor. :) Za Paula je naručio piletinu jer je ovaj cijelo vrijeme treka gnjavio sve oko sebe kako bi on piletinu a, eto, nema je. Podsjetio me je na ćevap-boy-a HRB-a i situaciju u Kostreni jedne godine. (Neki znaju o kome je riječ, a ovi drugi... Niste puno propustili :)) Paul je bio jedan uglađen, ali izuzetno pohlepan i sebičan tip. Posebno na hranu. I to je bilo toliko očigledno da je bilo upravo smiješno. Na treku je hrane stvarno bilo dovoljno i nitko nijedan jedini put nije ostao gladan. Ipak, Paul je svaki put mjerkao da ne ostane zakinut, da nekako sebi metne više, a da nitko to ne skuži. Remi i ja smo se par puta samo pogledali. Mislim da je i Remiju sve bilo jasno od prvog dana. Remi bi se izvalio u svojoj stolici, ja u svojoj, pa bi nabacili neku nevezanu šalu koja je samo nama dvojici bila smiješna i uživali u danu dok bi mali Belgijanac brojao zrna riže.

Uglavnom, kad je ta piletina stigla, ja sam se taman vratio iz bezuspješnog silovanja telefona neadekvatnim punjačima kod momka sa štanda. Dolazim ja, škicam situaciju. Remi polako jede a ovaj samo mjerka čiji je komad (piletine u tanjuru) veći. I još mu Remi kao uvaljuje (opet nordijski smisao za humor) veći komad, a ovaj ne bi, a guta očima. Smijem se kao nešto neodređeno, a ustvari uživam u predstavi.

Kad smo se tako svaki za sebe nasmijali, Belgijanac je otišao u internet caffe, Sue na tuširanje, a Remi i ja smo ostali uživati u danu. Čekali smo naše stvari koje su kasnile, a trebale su stići na konjima. Picas se negdje izgubio da istraži stvar.

Dok smo tako sjedili, stigla je grupa od dvadesetak mladih budućih planinskih vodiča koji su sjeli da pojedu za našim stolom. Bili su izuzetno simpatični i znatiželjni pa smo malo popričali. Interesantno je bilo vidjeti te ljude koji su potpuno neiskvareni po evropskim mjerilima i čiji je osmjeh, kad ga nude, stvarno od srca. I kako im se lica razvuku u širok osmjeh kad ih osmjehom pozdraviš. Ispitivali su nas o svemu i svačemu, ne samo o treku. Zanimalo ih je šta ova dva bledolika rade u njihovom svijetu.

Potpuno suprotno od zapadnjaka koje smo sretali, a koji bi (ne svi, naravno, ali ipak većina) znali reći „Hi, how are you doing?“ i samo proći pored nas. A kez na licu im kao da su ispred streljačkog voda. Zašto pitaju nešto, pa onda odlaze bez i da čuju odgovor na svoje pitanje?

Vrijeme je prolazilo. Prošlo je 15h, a od stvari još ništa. Remi i ja hodamo ko Baltazar po Yuksomu. Pitamo okolo – nitko ne zna gdje je Picas. Kad mi je već pukao film, zovem ga od onog istog momka sa štanda.  Kaže mi da će nam ruksaci stići za nekih dvadesetak minuta. Nešto su očigledno zajebali. Konje su u međuvremenu poslali natrag gore, a naši ruksaci su negdje zapeli.

Ni ja, ni Remi nismo zadovoljni sa ovim kašnjenjem. Remi sutra leti iz Bagdogre za Kalkutu, a ja danas idem za Pelling. A i oprao bih se malo, nisam već osam dana. A mnogo smrdim. :)

Tek iza 16h nam ruksaci stižu. U međuvremenu srećemo Suzuki Sana i razmjenjujemo dojmove. Bio sam stvarno ljut zbog te aljkavosti oko ruksaka i već sam spremio broj telefona da nazovem Gopala i svašta mu kažem, ali sam na kraju odlučio to pustiti na miru. Picas je napravio grešku što je danas prepustio sve lokalnim nosačima iz tima. I on se našao u problemima, isto kao i mi. Umjesto da se žalim na ovo ili ono, pozdravio sam se sa ekipom, sjeo u auto i krenuo za Pelling. Life is good.

Goecha La trek je završen.

. . .

Pelling... Tridesetšest kilometara za sat i pol. Zvuči zabavno. :) Cesta je prava pista, kao što se i iz brojki vidi. Super je ovako uvaliti se u neki džip sa šoferom kojeg nikad niste vidjeli u životu, drndati se po razvaljenim cestama i utonuti u vlastite misli. Kroz prozor gledam djecu staru između pet i dvanaest godina kako rade. Sijeku lišće, nose žito, pomažu roditeljima u svemu što treba. Uz put sklepane kućice koje meni već izgledaju normalno, ali svakom tko ih nije vidio uživo izgledaju upravo strašno.

Razmišljam kako ljudi u mom gradu nisu zadovoljni jer im se boja ormara ne slaže sa dezenom tepiha. Mi se žalimo na loše ceste, a ovaj ovdje me upravo sada provlači uz rub provalije, onako, na žilet jer je na sred tzv ceste komadina stijene od nedavnog zemljotresa.

Mrak polako pada, ulazimo u Pelling koji se nalazi na 2000 mnv (još jedno mjesto na vrhu brda). Hotel sam telefonski rezervirao još iz Gangtoka. Soba nije nešto, ali je jeftina i (zamisli sad) – ima tuš!

Zatvaram vrata za sobom. Ne znam šta sad da radim. Zidovi oko mene, krov nad glavom, tekuća voda. Čini mi se ko zemlja dembelija. Uopće ne znam kako da se ponašam. A nema ni životinjskih govana u blizini.

Umoran sam ko pas. Skidam sve sa sebe, pronalazim u torbi šampon i sapun. Puštam vodu (vidi čuda, topla voda!). Sapirem slojeve prljavštine sa kože, voda teče... Kad sam se oporavio od tog tehnološkog šoka, pade mi na pamet kako malo čovjeku treba da bude sretan.

Poslije pranja se nekako uspijevam natjerati da odem do hotelskog restorana. Sve mi je čudno. Sjedam za stol, pravi pravcati stol. I nisam u nekom šatoru, niti sam okružen jakovima. Osjećam se kao Genghis Khan kojeg su upravo posjeli u Holiday Inn. Hrana stiže. U normalnim tanjurima. Iz kuhinje ne dolazi miris kerozinskih plamenika.

Ponovo se osjećam kao čovjek. Ili kao što bi Remi, moj sjevernjački prijatelj  i ja znali reći: „Life is good.“ ;)

9. Pelling (21.10.2011)

Prvo buđenje pod krovom nakon, čini mi se, cijele vječnosti. Lagano se kotrljam dole u restoran da nešto pojedem. Sjedim, čekam doručak i slušam neku odličnu budističku mantru i razmišljam. Kako čovjeku ustvari treba vrlo malo da bi se osjećao kao čovjek, kako mi paše mentalitet lokalnih ljudi ovdje i koliko smo mi iz tzv razvijenog svijeta gramzivi, sebični, bahati i puni sebe, a ustvari smo tako prazni iznutra. I kako je tako rijetko upoznati nekog tko nije takav. 

Kako evolucija duha ima dva smjera. Naježim se pri pomisli na neke, ne tako davne događaje,  a onda me ova mantra koja se vrti već sat vremena vrati u normalu.

Koliko i što je to što mislimo da zaslužujemo? Koliko svijet oko sebe stvarno živimo, a koliko samo slijepo prolazimo kroz njega? Nisam siguran da znam odgovor na ijedno od tih pitanja, niti stremim da po svaku cijenu saznam.  Samo promatram. Ništa više, ništa manje. A promatrajući dobivam daleko više nego što bih mogao grabeći sve ispred sebe.

Mantra i dalje plovi zrakom. Pitao sam vlasnika hotela da mi napiše kako se zove ta mantra da je potražim u Gangtoku. Napisao mi je naziv, ali mi je uljudno ponudio CD da ga snimim tu u Pellingu. Navodno ima internet caffe u blizini koji snima i cd-ove pa ću to probati nakon doručka.

Kupio sam i kartu za Gangtok za 200Rs, jedno 20x jeftinije nego da idete preko neke turističke agencije koja vam sređuje prijevoz. Navodno put traje četiri sata, mada mi se čini da ispod pet sati neću proći. Sutra u sedam sati ujutro krećem za Gangtok pa ćemo vidjeti.

Danas mi se ne žuri previše vani jer ionako pada kiša. Namjeravam posjetiti dvije budističke gompe i neke ruševine. U blizini je i Kechpari Lake, ali nema smisla forsirati ga na ovaj kišni dan.  Osim toga, nakon treka trebam malo ležernih dana, pa mi ovo nije teško palo.

9.1. Pemayangtse Monastery

Najprije sam prošetao do Pemayangtse samostana. Jedan od najstarijih budističkih samostana u Sikkimu, izgrađen 1705 godine na visini od 2085 mnv. Ovaj samostan je dio hodočasničke rute koja povezuje sve glavne budističke samostane u Sikkimu. Iako navodno ima predivan pogled na planine, danas od pogleda nije bilo ni p.

Natežem kišobran, kiša sipa. Nije baš neki dan ali ne žalim se. Imao sam fantastično vrijeme na treku. Ovo  malo kiše u civilizaciji i u situaciji kad imam krov nad glavom i kakvo-takvo grijanje nije vrijedno spomena. Hodam uz mokru cestu i nakon dvadesetak minuta pronalazim samostan. Na ulazu mi redovnik naplaćuje 20 Rs (2 kn) za ulaznicu. Gledam oko sebe. Lijevo je prostorija sa velikim budističkim molitvenim kotačem. Mrcina od preko dva metra visine. Obilazim ga, redovnik me doziva i pokazuje mi rukom da ga mogu i okrenuti. Okrećem ga, slušam zvuk kako se vrti i svaki puni krug zapne za zvonce iznad. Kad ga se jednom pokrene, okreće se dugo, dugo...

Nakon toga odlazim vidjeti centralni dio samostana. Unutra je, na žalost, zabranjeno fotografiranje. Razmišljam kako svaka institucionalizirana religija ima tako velika ograničenja i uvijek je tu prisutan neki ego, nešto što ne bi trebalo biti tu. Kršćanstvo, islam, budizam... Sve one pokazuju tako dobre i ispravne puteve, a onda ih ljudi strpaju u okove, u gotovo vojnu diktaturu. Pa se iz njih izrodi i neki ekstremni ogranak, pa možda i poneki rat...

Vraćam se u Pelling po istoj cesti. Pokušavam iskopirati onaj CD koji sam jutros dobio u hotelu, ali djevojka koja radi u internet caffe-u mi veli da ona ne zna kopirati CD i da dođem oko tri sata popodne. Ajde, bar znam da internet caffe radi. Jutros je bio zatvoren.

9.2. Sangachoeling Monastery

Odlazim odmah prema Sangachoeling samostanu. Do njega se treba malo pentrati po brdu sa kojeg sigurno puca predivan pogled, ali danas nije neki dan za poglede. Pelling je u oblacima. Gore je hrpa djece, malih balavih budističkih redovnika obrijanih glava. Nikog odraslog nisam vidio.  Prošvrljao sam oko samostanskih zgrada i malih stupa. Razmišljao sam o toj djeci, što im je u glavama, kako podnose svakodnevnu rutinu redovničkog reda. Od kuda su, gdje su im roditelji, imaju li uopće roditelje...

S tim mislima se lagano spuštam nazad u Pelling. Prolazim odrone po makadamskoj cesti, gledam ljude ispod kako rukama saniraju klizište dok kiša i dalje curi...

. . .

Za kopiranje onog cd-a sam na kraju morao cimnuti vlasnika hotela (jerbo sam popodne poljubio zatvorena vrata) koji je nazvao opet tipa koji drži dotični internet caffe i rekao je da će biti tamo u 16h. Iz trećeg pokušaja sam i uspio u svom naumu. Napravio sam još jednu kopiju cd-a i za vlasnika hotela koji je bio tako dobar da mi ga je ustupio. Već se vidim kako uživam u ovoj budističkoj mantri dok se vozim na posao u smogom zagušenom Zagrebu ove zime.

Probao sam danas u Pellingu naći neki normalan restoran ali su svi ili isključivo hotelski restorani, ili su previše „fishy“ da bih u njima jeo. Zato sam ponovo otišao u restoran u hotelu. Garuda stvarno ima pristojnu hranu.

Naručujem večeru, piskaram ovaj izvještaj dok čekam i gledam oko sebe. Pored sjedi nekoliko Indijaca i svi kašlju kao da je epidemija kuge. Umotali su glave u zimske čarape i šalove. Nije pristojno slikati ih tu u restoranu, a ne mogu bolje dočarati koji je to hodajući cirkus. Čini mi se da nisu navikli na planinsku klimu, niti se znaju obući za to i  isprehlađuju se u roku odmah.

Slično sam vidio i na treku. Tamo sam naišao na grupu Indijaca koji bauljaju okolo gologuzi i riču kao pokretna plućna bolnica. Sjećam se jednog koji mi je na Thangsingu rekao da ih je krenulo 16 na trek, a sad ih je 9.  A bili su tek na pola puta. To je neka igra na ispadanje, biće. ;)

Gledam dalje oko sebe. Tu je srednjovječni bijelac kojeg već drugi dan gledam kako sjedi s nekom azijatkinjom. Možda su par, možda nisu. Ne bih znao. Ali tip sjedi s njom za istim stolom i čita knjigu dok čeka hranu, a ona od dosade gleda u prazno. Ne sjećam se da sam ikad bio u takvim društvima gdje svatko češe svoja jaja kao da je sam na svijetu. Ja sam bar ovdje stvarno sam, pa mogu pisati, čitati, promatrati... Ali ovo  je stvarno smiješno.  Najradije bih ja s njom progovorio koju, ali ne bih da izazovem kakav incident, pa samo promatram sa strane. Njih dvoje za sitim stolom a svatko od njih je više sam od mene. Ako trebam birati da li da putujem tako ili sam, ja uvijek biram da putujem sam.

Volim gledati ljude kako jedu. Stvarno se puno o ljudima da iz toga zaključiti, pogotovo ako ih za stolom ima više. To je toliko vrijedno iskustvo da je dobro nekad nekoga pozvati na večeru samo da ga promatram dok jede. I to, onako, suptilno, ispod oka.

Sutra ujutro napuštam Pelling i vraćam se nazad u Gangtok. Prijevoz imam u 7h ujutro. Ne znam na šta će taj prijevoz ličiti, samo pretpostavljam da je nekakav džip. Vidjet ćemo ujutro. Samo moram pripaziti da ne prespavam. Telefon mi je i dalje bez baterije, a ja sam bez punjača, pa ću se probati probuditi na Polara čiji je alarm pretih da bi bio pouzdan, ali druge mi nema.

Inače, Pelling ima fantastične poglede na Kangchenjunga masiv. Danas sam, dok sam pričao sa ženom koja mi je snimala cd, imao priliku vidjeti  kako se razvedrava i napraviti par dobrih panorama tog masiva.  Pelling je na super lokaciji, nema šta. Samo treba tri gladne godine da se do njega dođe.

10. Pelling -> Gangtok (22.10.2011)

Kako sam sinoć ipak uspio malo napuniti telefon na recepciji, tako sam na kraju imao pouzdanu budilicu za ujutro. A kad sam se probudio i pogledao kroz prozor sobe, prizor koji me dočekao je bio nešto posebno – Himalaja se bijelila, a Kangchenjunga je bila čista, bez oblaka. Jučer je bila poprilično u oblacima i tek sada vidim koliko Pelling ima nevjerojatan pogled na treći najviši vrh svijeta.

Ako niste bili na treku, u Pelling se isplati doći samo zbog tog pogleda.

S prozora sam zirkao na buksu ispred koje kao kreće taj famozni prijevoz za Gangtok. Dole je bilo par džipova koji nisu tu bili jučer.  Pitao sam se da li će me pet sati danas voziti onaj stari ili onaj pored njega – još stariji.

Naravno da je došao neki treći, stariji od ova dva zajedno, ali ništa ne smeta. Mahindra džipovi ovdje idu po terenima po kojim je teško zamisliti da ide išta veće od divokoze. Osim toga, po ovim cestama ni Rolls-Royce nije udoban. Gledam gume na vozilu, a gume se već skroz rascvale. Samo da izdrže do Gangtoka. :)

Kad sam odlazio iz hotela, vlasnik mi je oko vrata svezao komad bijele svile kao budistički znak blagoslova i dobrih želja. Pospremam kasnije to u džep da se ne izgubi i idem da se uvalim u džip.

A putovanje... Paaaa... Najprije je uslijedilo jedno pola sata vrzmanja po Pellingu: te odnesi poštu, te uzmi pare od jednog tipa, pa ih daj nekom drugom, pa utovar i istovar skoro slučajnih prolaznika... Trebalo nam je vremena dok se uopće maknemo iz Pellinga, a kasnije ni samo putovanje nije bilo nekakvo natjeravanje. Na kraju nas je u starom džipu bilo 12 (ne računajući vozača). A po putu je bilo stajanja da se kupi povrće za današnji ručak. I to u nekoliko navrata, jer putnici nisu bili zadovoljni sa kvalitetom blitve na prvom prodajnom mjestu uz cestu, pa je trebalo malo da se probere.

Dobro da ovo nije neka regija gdje se tamani mesina, jer bi se u suprotnom vozili sa živim kokošima, umjesto sa svežnjevima zelenjave.

Drndamo se mi uz više ili manje zastajkivanja, vrijeme odmiče i – eto podneva. Nakon pet sati vožnje napokon stižemo u Gangtok. Ovaj puta po danu i ovaj puta u poznati grad. Džip je stao u centru kod starog taksi stajališta, što mi je baš odgovaralo.

Prošetao sam se do Foreigner Registration Office-a da mi produže ILP. Naime, ILP u startu vrijedi 15 dana i potrebno ga je produžiti prije isteka jer biste u suprotnom mogli imati problema pri odlasku iz Sikkima. Kad sam obavio tu formalnost i telefonom sa ulice javio kući da je sve pod kontrolom, otišao sam nešto pojesti u restoran na glavnom trgu.

Kad smo kod telefoniranja, interesantno je da puno mjesta na kojima su oznake da imaju telefonske govornice (STD – lokalni pozivi, ISD – međunarodni pozivi) ustvari ne rade, a bez problema sam na štandu našao čiču koji prodaje kolu i kekse koji ima potpuno funkcionalan telefon s kojim se mogu obaviti međunarodni pozivi.  A i cijene su bile bagatela u usporedbi sa bilo čim na što smo mi u Evropi navikli.

Popodne sam bez brige i pameti hodao centrom, tražeći u prvom redu punjač za mobitel koji sam posijao ili na treku ili pri prepakiravanjima u Gangtoku. Nakon sat vremena i nekoliko trgovina sa điđama za mobitele na kraju sam ga uspio naći. Sve osim toga je bilo čisto vucaranje po Gangtoku. Otkrio sam neke južnoindijske kolačiće koje rade u neuglednim ćuzama ali su odličnog okusa i ne koštaju skoro ništa. Posjetio sam i jednu od trgovina alkoholnih pića i kupio Sikkim rum kao suvenir za neke ljude kod kuće. Ako ste zapadnjak koji voli žestoko da popije, u Sikkimu možete vrlo ubrzano i vrlo jeftino zaraditi cirozu jetre.  Naime, boca viskija iz Sikkima košta oko 18 kuna, a to nije neka brlja. Alkoholna pića iz Sikkima su cijenjena i poznata nadaleko. Jedina mana je što ih možete kupiti jedino u Sikkimu. Čim izađete iz njega, nestane sva ta čarolija. :)

Gangtok inače nije neko mjesto za kupovanje suvenira za prijatelje i rođake kod kuće ako pod tim mislite na sitne điđe. Nije kao Kathmandu gdje ćete svakom donijeti neku sitnicu i sve zajedno to platiti kao šalicu kave u rodnom gradu.

Navečer sam na večeri u hotelu upoznao jednog pedesetogodišnjeg Švicarca koji je došao u Sikkim na hodočasnički put po budističkim samostanima.  Tip inače vodi treking ture po Patagoniji. Razmijenili smo kontakte pa ću mu se javiti jednog dana jer je Patagonija definitivno na mojoj listi.

Na ovom putu sam sreo dosta ljudi koji sami putuju i svi su nekako pričljivi, ponekad i više nego što bih ja to htio, ali to valjda dođe u paketu.

11. Gangtok chillout dan (23.10.2011)

Za sutra sam dogovorio jednu finu turu po budističkim samostanima, a danas sam si uzeo skroz lagani dan: bez žurbe, putovanja, smrada izgorjelog dizela i buke automobilskih truba. Danas samo lunjanje po centru i sve lagano.

I danas rješavam one južnoindijske kolačiće. Ako se kući vratim deblji nego što sam otišao, oni će biti razlog.

Inače lokalnoj djeci sam zanimljiv pa se dešava da čim sjednem na klupu, dođe pet-šest dječaka sa školskim torbama i u školskim uniformama i sjednu pored mene. Vole da ispituju, sve ih zanima ali nemaju neke loše namjere. Ustvari, kad bolje razmislim, dosad u Sikkimu nisam primijetio da bilo tko ima neke loše namjere, mada su mi neki u startu bili stvarno sumnjivi.

Mladi nekad vole sjesti pored mene i slikati se sa mnom, neki krišom, neki pitaju za poziranje. Sve je to vrlo pitomo i simpatično i stvarno se ovdje nitko ne bi trebao osjećati nesigurno (kad se navikne na kaotičan promet).

Danas sam kupovao neke budističke suvenire i prodavač mi je objašnjavao o značenjima boja na molitvenim zastavicama, budističkim simbolima, zašto se i kako neki predmeti upotrebljavaju... Poučno i neočekivano izlaganje od jednog prodavača iz male trgovine. Inače, kad sam ušao u trgovinu, čovjek je imao masku na licu (vrlo vjerojatno je prehlađen) i tada mi se činio da ima jedva dvadeset godina. Međutim, kad ju je kasnije skinuo, vidjelo se da ima poprilično sijede brkove. Jako teško mi je procijeniti starost ovdašnjih ljudi.

I danas posjećujem indijski restoran iznad turističkog ureda. Hrana je ljuta baš onako kako treba, pod uvjetom da ste dovoljno pametni da tražite samo umjereno začinjenu hranu. U pravilu, ako mi nos procuri dok jedem, hrana je idealno začinjena. Ako počnem mijenjati boje u licu, onda je preljuto i jedva preživljavam. Ovo danas je bilo taman. Evo, pišem ove redove, a nos mi još curi.

12. Gangtok: Buddhist Monastery day (24.10.2011)

Za danas sam dogovori o posjet trima budističkim samostanima, jednoj stupi i Muzeju na tibetologiju.

Najjednostavnije je ovo dogovoriti u paketu jer ćete ionako izgubiti dobar dio dana na to, a 30 km od Gangtoka po ovim cestama znači kao „od Vardara pa do Triglava“ (sa usponom na Triglav).

Danas me je dopao neki vozač kršćanin, što je rijetkost ovdje, ali ima ih. Čim sam vidio križ u autu, znao sam da otpada prigodno ćakulanje o korijenima budizma u Sikkimu, ali šta je, tu je.

12.1. Lingdum Gompa

Završena je 1988 godine, a vizualno više ostavlja dojam od razvikanog Rumteka. Dolazim tamo i najprije me dočeka dugački niz budističkih molitvenih kotača, a u zraku bruji zvuk budističkih truba. Dolaze negdje iz daljine, konstantne kao Himalaja  u daljini, mirne kao tok vremena...

Mirnoća i spokoj se osjeća u svakom udahu. Vrijeme ovdje stoji, okupano suncem. Ovo je definitivno dosad najmirnije budističko mjesto koje sam posjetio u Sikkimu. Okolo se šetaju budistički redovnici u svojim žuto-crvenim haljinama, psi se slobodno izležavaju na suncu. Na ovom mjestu niko nikoga neće povrijediti (mada je cijeli Sikkim toliko spokojan i pitom kad se naviknete na kaotičan promet).

12.2. Rumtek Monastery

Rumtek samostan je selo u selu, okružen zidinama i osiguran policijom. Razlog jakog osiguranja su sukobi među budističkim redovima. Da, kao i u svakoj institucionaliziranoj religiji, i u budizmu ih ima. Ego je najveća kurva. Politika mu stoji uz bok.

Za ulaz će vam trebati pasoš i ILP, pa nemojte krenuti put Rumteka bez njih.

Glavna samostanska zgrada je sagrađena između 1961 i 1966 godine kao zamjena za Tsurphu samostan u Tibetu i novo sjedište Karmape. Tu je u biti i srž sukoba. Tsurphu samostan je potpuno uništen 1966 godine za vrijeme kineske „velike proleterske kulturne revolucije“.

Osim vojske koja kvari atmosferu ma kako diskretna bila, sve ostalo je baš kako treba biti. I budistički redovnici koji uče napamet stare tekstove licima okrenutim prema zidu. I sunce koje se poigrava sa popločanim trgom ispred glavne zgrade.

12.3. Old Rumtek Monastery

Mali, ali slatki. I nedavno renoviran pa izgleda noviji od novog Rumteka.  Nema kontrola i policije. Ispred glavne zgrade se na suncu suše oprane festivalske maske. Čini mi se da će uskoro biti nekakva manifestacija koju ću, na žalost, propustiti.

12.4. Namgyal Institute of Tibetology & Do-Drul Chorten stupa

Radi se o maloj, ali vrlo lijepo složenoj i poučnoj postavi gdje ćete naučiti jako puno o tibetanskom budizmu, simbolima i njihovom značenju, položajima tijela, bodisatvama i svemu ostalom. Također je prikazan život Buddhe u slici i tekstu.

Picas mi je pričao kako tibetanski budizam ima toliko kipova i simboličkih položaja tijela jer su Tibetanci uglavnom bili nepismeni u vrijeme kad je budizam stigao na Tibet i na ovaj način ga je bilo puno lakše podučavati i širiti.

Nedaleko od Instituta za tibetologiju se nalazi jedna mala budistička stupa. Stupe uvijek šire neki poseban mir. Jednostavne su, bijele, sa minimalnim ukrasima i okružene molitvenim kotačima koji se vrte, vrte, vrte...

I pod moji prstima su se vrtjeli.... Krug, dva, tri... Oko stupe...

13. Gangtok -> Darjeeling (25.10.2011)

Kako je Tsomogo Lake nedostupan jer je put iz Gangtoka zatvoren još od zemljotresa koji je bio prije mjesec i pol, nisam imao razloga ostati u Gangtoku još jedan dan. U biti je cijeli sjeverni dio Sikkima dosta rasturen od tog zemljotresa i mnogi dijelovi su i dalje bili potpuno odsječeni.

Gangtok i ja se danas rastajemo. Osim toga, nije mi baš odgovarao ovaj fensi-šmensi hotel. Bio je dobar kao ulazna točka i u periodu navikavanja na Sikkim, ali sad... Jednostavno je bio previše. Em je bio preskup za ovaj dio svijeta, em se ispostavilo da budistička obitelj koja ga vodi u biti funkcionira samo na principu novaca i nisu mi neki s kojima bih mogao nešto normalno popričati. Biće da su navikli da im dolaze bogati zapadnjaci koje zanimaju samo instant stvari i tako se onda ponašaju.

Sjetio sam se Picasove fore da neki danas umjesto „Om Mani Padme Hum“, mantraju „Om Money Money Home“. :)

Bilo kako bilo, skratio sam svoj boravak u Gangtoku i odlučio se za put za Darjeeling. Već me dupe svrbilo od sjedenja na mjestu. :)

Dogovorio sam privatni taksi za Darjeeling jer sam po putu htio vidjeti Namchi selo i Samdruptse. Mogao sam shareanim jeepom u Namchi, pa drugi dan u Darjeeling ali bih bez veze čamio cijeli dan u selu koje je samo tranzitni hub. Na ovaj način sam u biti štedio i vrijeme i novac (jedna noć manje u skupom hotelu u Gangtoku).

Vozio me je onaj isti vozač od jučer. Kako put traje pristojan broj sati, krenuli smo u 7 sati ujutro,  odmah nakon doručka.

Putovanje je bilo zanimljivo. Sa ranim polaskom smo izbjegli jutarnju gužvu u Gangtoku. Da biste izašli iz Gangtoka morate se voziti 20-30minuta niz brdovitu vijugavu cestu. Sve to toliko traje da vam se čini da napuštate neki velegrad, a ne grad od 30000 stanovnika.

Vozimo se, djeca idu u školu, po cesti polako rulaju teški pretovareni TATA kamioni i sve ih je više sa svakim satom koji prolazi. Sikkim travel delight u pravom smislu te riječi. :)

13.1. Samdruptse

Tri sata kasnije stižemo u Namchi. Samdruptse je sedam kilometara dalje na vrhu brda. Radi se o 45 metara visokoj statui postavljenoj u čast gurua Padmasambhave.  Završena je 2004 godine, a kamen temeljac je postavio sam Dalai Lama 1997 godine.

Posjetitelja je malo,  tek nas nekoliko. Par budističkih svećenika priprema uljane lampe za nadolazeću svečanost. U samoj zgradi ispod spomenika jedan redovnik se moli. Na zvučnicima se čuje neka snimljena mantra. Na zidu pored piše „Om Ah Hung Varja Guru Padma Sidhi Hung“.

Prisjećam se nekih budističkih mantri koje sam slušao kod kuće a sadržavale su te riječi. A evo, sad stojim usred Sikkima, male himalajske državice, na izvoru.  I gledam. Sam, u tišini. Osluškujem. Promatram. Poseban osjećaj...

. . .

Nastavak putovanja bio je u znaku izlaska iz Sikkima. Meli check-point. Dobio sam kontrolni žig. To je bilo to. Napustio sam Sikkim. Ponovo sam u Zapadnom Bengalu. Slijedeća destinacija – Darjeeling.

Put nas vodi u dolinu, a onda opet uzbrdo. Treba se popeti sa 600mnv na 2100mnv u Darjeeling. Oko nas sa obje strane velika polja čaja. Ponegdje žene sa sepetima idu i beru ono što je za branje. Slika kao sa naslovnice mog vodiča po sjeveroistočnoj Indiji.

Cesta je na dijelovima toliko strma da auto gore ide jedino u prvoj brzini. Asfalt je grbav kao da se dijete igralo sa plastelinom pa napravilo cestu, Na par mjesta radovi na cesti. Nije ni čudo da je asfalt tako grbav kad se sve radi ručno. Čak se i katran ručno grije na vatri i miješa sa šljunkom a po cesti se razbacuje lopatama. Valjak je tu samo provizorno da ispegla najgore grbe.

Kad smo kod cesta i prometa, na jednom mjestu (mislim da je to bilo još u Sikkimu) smo naišli na odron. Otrpavanje je bilo u toku – jedan bager i jedan kamion. Taman su bili pri kraju kad smo mi naišli pa nismo dugo čekali, ali ovakvi radovi se rade neovisno o prometu. Dok se ne završi, svi stoje.

U jednom trenu nas je zaustavila Sikkim policijska patrola. To što nitko od nas nije bio vezan nije ih zanimalo. Tražili su samo papire za vozača i vrlo brzo smo mogli nastaviti put. I dalje nevezani, naravno.

U Darjeeling stižemo malo iza 14h. Dok smo se približavali gradu, vidio sam prugu male brdske željeznice. To izgleda kao da se netko zajebava. Kao pruga za Lego kockice. Nevjerojatno mi je da po tome vozi bilo što što je u stanju prevesti išta veće od domaće mačke, ali vidjet ćemo. Plan je da se isproba ta željeznica.

Odabrao sam hotel na brdu u uskoj uličici i policija ne pušta taksi skroz pred hotel. Kao, uska je ulica, šta već. Prtim na sebe ruksake i polako klipšem uzbrdo. Kratim vrijeme razmišljajući kako nekad baš znam potrefiti lokaciju hotela... :)

Srećom, Darjeeling je puno lakši za orijentaciju od Gangtoka (iako ima tri puta više stanovnika). Svaka treća radnja ima napisan naziv ulice, pa uz kartu Darjeelinga iz vodiča vrlo brzo pronalazim hotel.

Ostavljam stvari i izlazim vani da malo upoznam komšiluk. Darjeeling mi se na prvu loptu svidio. Puno više me podsjeća na Kathmandu u usporedbi sa Gangtokom. Posvuda trgovine sa jeftinim điđama, opuštena neka kaotična atmosfera. Baš ono što mi sad treba.

Najprije pelješim bankomat (State Bank of India prihvaća naš maestro i njega pikiram cijelim putem), a onda na željezničkoj stanici kupujem kartu za himalajski brdski vlak do Ghooma i natrag za prekosutra. Dok sa starijim australskim parom čekam u redu i ćaskam, s desne strane mi nešto zapišti i prođe kao ogroman domaći žohar – prava mala parna lokomotiva!

Ta stvar izgleda kao da je ispala iz neke od knjiga Mark Twaina. Em što cijela ona pruga izgleda kao igračka, em što lokomotiva izgleda kao iz slikovnice. A ide. I vuče neki vagon. Cijelu tu scenu, vlakić i ovaj neobični željeznički kolodvor sam gledao u BBC dokumentarcu o indijskim himalajskim željeznicama, a sada sam tu,  na tom mjestu. I dalje ne vjerujem da gledam to što gledam. Izgleda nestvarno.

Na stranu sad nezgoda sa početka i krampanje uzbrdo, ali hotel mi je na stvarno dobrom  mjestu, blizu centra, restorana i điđarnica. Čak mi i snalaženje po mraku nije bilo problematično. Mada, bolje se vratiti prije mraka jer su nestanci struje jako česti, pa se desi da završite u potpunom mraku u uskim uličicama, a onda se treba snalaziti.

14. Darjeeling (26.10.2011)

Ujutro me budi sunce koje piči ko blesavo kroz  prozore. Soba mi izgleda kao staklenik. Imam  prozore preko oba vanjska zida, a soba je mala da unutra jedva stane krevet i dvije stolice.  Tek je 6:30, grad se lagano budi ali i ubrzano sprema za novi dan.

Kako u ovom hotelu nema kuhinje, najprije sam otišao vani potražiti nekakav doručak. Navodno ima tu Sonan's Kitchen za koji vele da radi dobru hranu. Trebalo mi je par okreta da se orijentiram. Siguran sam da karta Darjeelinga u vodiču ima neku grešku na ovom dijelu, ali se na terenu zlatnim pokazalo pravilo „samo opušteno i polako“. Na kraju sam čak našao i putokaze koji vode do Sonana. Jest da su savijeni, izblijedjeli i teško vidljivi na banderi u moru kablova, ali s vremenom se naviknete rješavati takve rebuse.  Postanete svjesni da postoji paralelni svijet putokaza, vidljiv samo vještom oku.

Sonan's Kitchen je tek nešto veći štand sa par stolova ali  izgleda vrlo čisto. Vidim tu i neke polovne knjige, uglavnom turističke vodiče. Ovo mi izgleda kao dobra stanica za backpackere. A i hrana je stvarno dobra. Ječmena kaša s lješnjacima i bananom šuta dupe!

Jučer sam, na primjer jeo u Park restoranu koji je bio pristojan, ali mi njihova Thai ljuta juha nikako  nije sjela. Znam kako izgleda indijski ljuto, gdje je ljutina pomiješana sa simfonijom raznih drugih okusa. Ova juha je bila čista ljutina, ništa više od toga. Kao da mi je netko ulio u tanjur mješavinu želučane i solne kiseline u omjeru 1:1. Nisam uspio pojesti ni pola prije nego sam se prvi put nakašljao i onda je sve otišlo kvragu. Skoro sam se udavio od udara ljutine po ždrijelu. Ali, probao sam i ostao živ. :)

Za danas sam si složio jutarnje upoznavanje sa gradom i par znamenitosti u samom Darjeelingu.

14.1. Bengal Natural History Museum

Najprije sam posjetio Bengal Natural History Museum. Svi vi koji ste si sad stvorili idiličnu sliku velikih evropskih prirodoslovnih muzeja – izbrišite tu sliku. Ovdje je riječ o simpatičnom, ali poprilično ruiniranom muzeju čiji su eksponati (pogotovo leptiri) načeti zubom vremena ili jednostavno – vlagom i moljcima. Pročitao sam da unutra imaju ogromne pijavice u nekoj tegli koje vrijedi vidjeti, ali na žalost, nije ih bilo. Možda su ih pojeli lokalni psi koji se motaju oko muzeja, ko bi ga znao.

14.2. Observatory Hill

Nakon muzeja sam prošetao na Observatory Hill. Ne znam zašto se tako zove s obzirom da se odozgo ništa ne vidi od drveća i cijelog čuda budističkih zastavica. Tu je nekad bio budistički hram dok Gurkhe iz Nepala nisu upale i napravile džumbus. Danas je to sveto mjesto i za budiste i za hindue.

Očekivano, sve je puno majmuna koji samo izgledaju bezopasno a ustvari su napadna gamad. Zločesta su to mala bića, veliki oportunisti i vole da se drže u manjim čoporima. Njihovo ponašanje me podsjeća na iskonski ljudski instinkt više nego što bih ja to možda htio priznati.

14.3. Buthia Busty Gompa

Originalno je bila na Observatory Hill-u, do incidenta sa Gurkhama. Danas je izgrađena parsto metara niže. Potpuno pusta i osamljena; jedva sam našao jednog domaćeg tamo koji me je pustio unutra.

Dobre su mi te gompe, ali su mi stupe nekako draže. Stupe posebno zrače pozitivnom energijom i spokojem. Dodatno, njihova otvorenost prema cijelom svijetu daje onu slobodu uma i tijela koja je uvijek sputana u zatvorenim prostorima bilo kakvog hrama.

. . .

Popodne sam, švrljajući gradom naletio na Kukuri House i na kraju kupio jedan kukhri nož. Ovdje su ti noževi bezobrazno jeftini, a radi se o vrhunskom komadu alata koji je odličan za krčenje raslinja, rezanje bambusovih stabljika, a i za nešto konkretnije ako zatreba. Kukhri je tradicionalni nepalski vojni nož i zaštitni znak i obavezna oprema svakog Gurkha vojnika. Kako u takvim trgovinama ima svega, od rudimentarnih primjeraka za svakodnevni posao, do ušminkanih i bolesno ukrašenih noževa s kojima se ukrašavaju zidovi, ja sam zatražio jedan koji je dobar da se stvarno i koristi, a ne da ga se gleda. I uzeo sam primjerak nepalskoj policijskog noža koji je dovoljno rudimentaran i jednostavan da mi ga neće biti žao koristiti. Postojala je, naravno, mogućnost da zbog ovoga imam problema na aerodromu, ali sam razmišljao da ljudi nose avionom i veće budalaštine od jednog noža iz Darjeelinga koji se prodaje kao suvenir (iako će oštro oko lako zaključiti da je ovo malo više od običnog suvenira).

Kad sam završio sa nekim razgledavanjima, našao sam nekakav restoran Shangri-La i tamo odlučio nešto pojesti.  Naručio sam hranu a onda sam se malo i načekao dok je stigla. Malo je to čudno jer obično u indijskim restoranima hranu dobijete ekspresno brzo, a ovaj je imao većinu ponude iz indijske kuhinje. Biće da su ovo neka tibetanska posla. Vidjet ćemo. :)

Dok sam čekao,  gledao sam kako je neka žena izuzetno revoltirana s onim što je dobila na stol. Za stolom su njih tri i skoro su već pojele, a sad se jedna našla uvrijeđenom. Nisam ni obraćao pažnju na njih dok jedna nije počela dizati dreku. Najprije sam pomislio da je našla neku živinu u riži (žohar mi je prvi pao na pamet), ali kad je počela priča kako ona to nije naručila, sve više mi je stvar ličila na krivo donesenu narudžbu. I još je jedno tri puta ponovila kako ona ne misli sve ovo uopće platiti i da ne namjerava više tu doći. Počelo me je ovo zabavljati i sve više mi je ličilo na pretjeranu reakciju da žene napuste objekt bez da plate šta su pojele. I otišle su, iako su im ekspresno brzo donijeli drugu zdjelu sporne riže. Nisu platile. Zanimljiv koncept, nema šta.

U međuvremenu sam ja dobio svoju hranu na stol i sve je bilo uredno. I bez žohara. Od incidenta u Delhiju pazio sam da ne uzimam hranu  u kojoj se previše spominje capicsum da ne bih ponovo pišao tekući chilli. :)

15. Darjeeling (27.10.2011)

Jutra su hladna u Darjeelingu. Očekivano, najhladnije je između dva sata ujutro i svitanja. Iako za spavanje koristim vreću i u zatvorenom sam, pred jutro se uredno budim i nabacujem na sebe jednu od dvije debele deke koje su mi na raspolaganju.

15.1. Dhirdham  Mandir

Hindu hram u blizini željezničke stanice. Navodno je rađen kao kopija Pashupatinah hrama u Kathmanduu, ali ja nisam našao neke sličnosti. Biće da je samo glavni hram kopija Pashupatinaha, ali tamo ja kao nehindu ionako ne mogu ući pa... :)

15.2. Darjeeling Hill Train

Da se ponovim: naprosto je nevjerojatno kako to uopće ide, a kamoli da za sobom vuče još dva vagona putnika. Za početak, ta mala slatka lokomotiva izgleda kao da će se raspuknuti. Iz nje na sve strane kapa ulje, šiba para, curka voda...

Ali kad zatrubi... Zvuči kao prava pravcata mašina. Evo, ove retke pišem iz vlaka dok mi komadići ugljena nošeni zrakom padaju po papiru, a svako malo mi kroz otvoren prozor nahrupi oblak pare. Idemo sporo, ali zato drndavo. Svako malo lokomotiva pišti, valja podsjetiti  svijet okolo da ide mali himalajski udarnik i da juri barem 10, ponekad i 15km/h! :)

A zvuk lokomotive... E to je priča za sebe. Na uzbrdicama zvuči kao da izdiše – polako i teško, a na prijevoju odjednom podivlja pa onda nizbrdo krene uz udarnički ritam. I mijenja se taj trotaktni ritam svako malo: dam-dam-dam...Rad ove lokomotive se najbolje može opisati kao „srčana aritmija“.

Kretanje s mjesta u pravilu prati snažan trzaj. Ko bi rekao da jedna tako mala lokomotiva može tako udariti.

A tako je draga da bih najradije izašao van da poguram da joj pomognem.

Ovo je nešto što sam gledao u dokumentarcima. Nestvarno je, kao da sanjam. Kroz prozor mi ulazi oblak pare dok, nakon pet minuta stanke, krećemo ponovo dalje. Iz kazana lokomotive dopiru zvukovi kao da četa vojnika nabija po kotlu.

Dobrodošli na Darjeeling Hill Railway. :)

Batisia Loop je mjesto gdje se radi stanka od desetak minuta. Inače najpoznatija od petlji na ovoj brdskoj liniji i ujedno mjesto na kojem je podignut spomenik i muzej Gurkha vojnicima palim u ratovima. Iza, u pozadini se bijeli masiv Kangchenjunge. Nakon desetak minuta stanke, vlakić piskavim zvukom poziva na ukrcavanje i lagano se pokreće dalje. Cilj je Ghoom, „čitavih“ sedam kilometara udaljen od Darjeelinga. Za kružnu vožnju treba sat i pol i još pola sata za stajanje u Ghoomu.

Kotrljamo se dalje. Vlakić trubi ko sumanut. Nek se zna da stiže malo himalajsko čudo. Komadići pepela i ugljena padaju po meni, aritmija naprijed vuče punom parom, himalajske vrhove u daljini polako gutaju nadolazeći oblaci, a nas i dalje obasjava sunce.

U Ghoomu imam pola sata vremena prije povratka pa sam navratio u Ghoom muzej u kojem se može vidjeti i pročitati o povijesti ove željezničke linije, stadijima gradnje, poplavama koje su u više navrata nosile cijele petlje i dijelove pruge...

Kad smo se vratili u Darjeeling i kad sam nogom kročio ponovo na čvrsto tlo, kao da sam upravo ispao iz nekog vremeplova, iz nekog paralelnog svemira. Ovaj vlak je vremenska rupa. Izgleda bezazleno ali vas temeljito usisa u svoj svijet.

Inače, ova linija za Darjeeling ide skroz od New Jailpaguri željezničke stanice iz Zapadnog Bengala (u blizini Siliguri-a), ali je u prekidu već godinu dana zbog nesaniranog klizišta. Na toj liniji parnjaču mijenjaju dizelske male lokomotive uz sedam i pol sati vožnje, što nikako nije usporedivo iskustvo. Ako mislite isprobati Darjeeling Hill Train, uhvatite komad te linije koju još opslužuju parne lokomotive. Postoji linija koju pogoni parnjača od Kurseonga do Darjeelinga. Ja je nisam uspio uklopiti u ovo putovanje zbog zavrzlama sa terminima Goecha La treka.

. . .

Naime, kako sam u Sikkim dolazio sam, u startu sam bio u dosta nezgodnom položaju jer se posebne treking dozvole za područja dalje od Pellinga, Yuksoma i Gangtoka izdaju samo za grupe od najmanje dvoje ljudi i uz amenovanje neke od državnih agencija koje je odobrila vlada Sikkima. Preko interneta sam uspio dogovoriti trek sa agencijom i dvije Čehinje, a onda su Čehinje otkazale put nakon zemljotresa i ja sam izvisio. Pa sam onda par dana prije puta išao kontaktirati neke druge agencije i našao jednu koja ima grupu u terminu kad mi paše. Zbog svega toga sam, mijenjao planove oko posjeta Darjeelingu nekoliko puta, pa mi je tako i propala vožnja vlakom od Kurseonga do Darjeelinga.

Ipak, ovo što sam danas doživio je bilo iznad svih očekivanja. Isplatilo se sve, svaki trenutak.

15.3. Padmaja Naidu Himalayan Zoological Park

Nalazi se dva kilometra od Chowrasta trga i lako ga je locirati (pod uvjetom da krenete u pravom smjeru :)). Dvadesetak minuta hoda i tamo ste.

Općenito se u Darjeelingu puno lakše orijentirati nego u Gangtoku. Možda je razlog tome činjenica da su ga planirali engleski kolonizatori i da postoje putokazi i nazivi ulica. Putokazi su nekad bizarno veliki, kao da su rađeni za pilote, a ne za pješake.

Zoo je relativno mali u usporedbi sa poznatim evropskim zoološkim vrtovima (npr Berlin),  ali sadrži posebno zanimljive  himalajske vrste. Tako ćete moći uživati u onome što nećete tako lako i na okupu moći vidjeti u Evropi.

Mene je ovdje najviše impresionirao pogled na bengalskog tigra. Primjerak tamo je definitivno najveća mačka koju sam ikad vidio. Navodno mužjaci mogu imati i do 220kg. Ovaj je imao bar 150, po mojoj gruboj procjeni. Divovska elegantna životinja. Ne znam kakvi su u prirodi afrički lavovi, ali je ovaj tigar nadmašio sve dosad viđeno. Da me ovakav jedan sretne u divljini, ni puška, ni mačeta ne bi bili od pomoći. Ovo je čudo prirode i kad te pogleda onim bistrim pogledom, dovoljno je. :)

Hodajući po ovom zoološkom vrtu prisjetio sam se kako sam prošli mjesec sjedio na klupi u ZOO u Berlinu i mozgao kako će izgledati ovo putovanje. I kako će proći. A sad, evo, hodam tu, kao da sam kod kuće, kao da sam na put krenuo prije godinu dana. Sve iz Zagreba mi se sad čini tako davno, tako daleko.

Dobro je ovdje. Odlična je ova Indija. Kad netko odraste na brdovitom koljačkom Balkanu, „divlji“ azijski svjetovi su odmor i korak u neku drugačiju stvarnost. Daleko je ovo od definicije opasnosti i rizičnih situacija.

Evo, gledam tu himalajskog medvjeda – taj leži na leđima otkako sam došao i samo žvali neku travu. Boli njega uvo što je kriza u EU. Treba se ugledati na himalajskog medu. Dok je trave, biće i Croatie! :)

15.4. Himalayan Mountaineering Institute

Ulaznica koju kupite za ZOO vam vrijedi i za HMI muzej. Tu ćete vidjeti povijest prvih pokušaja i uspona na Everest i Makalu, originalnu opremu koju su koristili penjači onog doba i puno korisnih informacija.

Kad pogledate sa kakvom opremom su se ti ljudi penjali na Everest, ovo danas nije ništa više nego uhodani high-tech izlet. Vuna, „vjetrovka“ koja je lošija nego današnji radni mantili za automehaničare, stare velike boce s kisikom, spavanje na -50 stupnjeva u vreći i sa kisikom i maskom na ustima i nosu... Ne samo da nemam želju ići na tako nešto, nego mi je i sama pomisao da ležim negdje u vreći na -50 i gušim se sa ili bez boce s kisikom, potpuno neprivlačna, čak i odbojna. Ali divim se tim ljudima u kakvim uvjetima i sa kojom logistikom su osvajali vrhove koju mnogi danas ne mogu ni sa cijelim čudom opreme i vrhunskom logistikom.

Jedan od jezivijih detalja iz muzeja je elektro-šoker za reanimaciju smrznutih prstiju. Hvala, ali neka hvala. :)

Za sve željne dobrog štiva, preporučujem knjigu Annapurna od Maurice Herzog-a, o prvom usponu na Annapurnu i prvom ljudskom osvajanju vrha iznad 8000 mnv.

. . .

Za današnji dan dosta švrljanja. Sutra ću ujutro probati dobaciti na Tiger Hill. Imam ideju kako to izvesti, sve ovisi o vremenskim uvjetima. Bilo bi dobro da je jutro čisto i bez puno oblaka jer je Tiger Hill vidikovac sa pogledom na Himalaju. Ako je oblačno, nema baš puno smisla ići gore.

16. Darjeeling – Monastery Day (28.10.2011)

OK, sat je zvonio u 3, pa u 3:10, pa u 3:20, a onda sam ga  fino ugasio i nastavio spavati. Tiger Hill će sačekati sutra.

Kad sam se probudio, vidio sam da nebo i nije nešto posebno čisto. Sigurno je i vidik bio zamućen.

Umjesto Tiger Hilla, danas sam odlučio otići do Ghooma pa u povratku posjetiti četiri budistička samostana po putu. Najprije sam mislio nekim prometalom do Ghooma. Navodno se može pronaći džip na Chowk bazaru.

I tako, hodam ja po tom bazaru, nema još ni osam sati ujutro, grad se još budi, a od džipa ni dž. Pitam lijevo, pitam desno – nula bodova. Na kraju sam odustao i odlučio hodati. Šta je sedam kilometara za bradonju kao što sam ja. :)

Po putu stajem u samostanima kako mi koji stiže.

16.1. Druk Sangak Choling Gompa

Najveći od kompleksa koji impresivno čuči na brežuljku odmah uz cestu za Ghoom. Redovnici hodaju okolo, sunce sija, odnekud se čuju budističke trube i bubnjevi...

Dok hvatam zgodne kadrove, indijski turisti me žicaju da se slikaju sa mnom.

Centralni samostan je još zatvoren, pa ne mogu unutra. Budistički samostani su u pravilu dosta slični. Kipovi Buddhe, dva reda klupa postavljenih okomito na oltar (nisam baš siguran da se to zove oltar, ali nema veze), ukrasni tepisi, mirisni štapići i lampe koje za gorivo koriste maslac.

16.2. Samten Choling Gompa

Ovdje sam imao priliku nesmetano i potpuno sam ući u glavni dio samostana, čak i napraviti koju fotografiju.

16.3. Sakya Choling Gompa

Naišao sam tamo za vrijeme jutarnje molitve. Unutra je bilo dosta redovnika, pa ih nisam htio smetati. Umjesto toga sam sjeo na klupu ispred i slušao duboke glasove dok su mantrali. I uživao sam u tom vremenu, u suncu, u trenutku. Nigdje mi se nije žurilo. Imao sam sve vrijeme svijeta.

16.4. Yiga Choling Gompa

Najstarija gompa u okolici. Vrlo lijepa i mirna. Kako sam krenuo ranije, danas sam  imao priliku posjetiti sve gompe prije najezde motoriziranih grupa turista (uglavnom indijskih, ali i većina bijelaca se radije vozala nego hodala). Krenuti ovako rano i sam je bio pun pogodak.

. . .

Pri povratku u Darjeeling sreo sam dizel vlak koji vozi za Kurseong (to je onaj koji bi trebao ići skroz za New Jailpaguri ali završava u Kurseongu zbog odrona). Naspram malog parnog čuda, ovo je čista sintetika. Kao poljubac preko kondoma. Nekako je ta parnjača toliko draga i posebna da jednostavno za nju ne postoji zamjena.

Malo kasnije sam naletio i  na nju. Čuo sam je puno prije nego je bila na vidiku po specifičnom zvuku dam-dam-dam... dam-dam-dam... Gledao sam kako prolazi pored  mene dok su mi komadići ugljena padali po glavi. To je to. To je ono pravo.

Kad sam se vratio u Darjeeling odlučio sam probati jedan od thalija u Hasty-Tasty jointu. Jučer sam ga uočio na tržnici. Bio je pun do daske lokalaca i indijskih turista. Idem tamo da pojedem thali pa makar krepao. :)

Ulazim unutra prvi put i nemam pojma šta da radim ni kako se tu dobije hrana. Na jednom staklu piše „self-service“, ne vidim nigdje liniju, a opet – evo tu ljudi, jedu. Da ne lutam previše, odmah pitam najbližeg zaposlenog . Imam sreću što još nema podne i nije špica. Ne bi bilo ovako lako se snalaziti da sam u gužvi sa tridesetak Indijaca. A odmah iza podneva tu nahrupi cijelo čudo gladnih ljudi i nastane pravi pičvajz.

Dakle, sistem je slijedeći:  najprije kod lokalnog blagajnika naručite i platite hranu. On napiše na papir vašu narudžbu i proslijedi je kuharima, a vama da kartončić sa brojem narudžbe (sve se piše rukom, naravno). Vi fino sjednete za stol (zgodno je ako imate gdje sjesti jer je thali malo teže jesti stojeći :))

Sjedim i gledam. Uživam u predstavi. Danas je vjerski praznik. Diwali je u punom jeku. Mnoge trgovine danas ne rade. Svira neka hindu mantra, jedan od ugostitelja, brko sa crvenim znakom blagoslova na čelu se bez kompleksa moli kao da je usred hrama, a ne u restoranu. Tu i tamo zastane da prebroji pare ili napravi neku drugu radnju vezanu za posao, a onda automatski nastavlja u molitvenom modu. Ne smeta ga ni najmanje što ovo izgleda kao ćevabdžinica kod Muje i što se iz kuhinje odijeljene samo komadom vertikalnog stakla, širi para od kuhanja.

Skroz je čudan taj hinduizam, moram priznati. Sve se dešava kao u cirkusu, može tko šta hoće, samo ja kao nehindu ne smijem u glavni hram u bilo kojem hindu svetištu.

Ali vratimo se mi samom restoranu. Gledam neke kukce kako plaze s unutrašnje strane stakla te tzv kuhinje, gledam natpis „100% vegetarian“ i pitam se... ;) S druge strane, ako ste gadljivi, nemojte ići u Indiju, ali ako niste – pred vama se otvara jedan novi šareni i divlji svijet.

Stiže mi hrana na stol: šest posudica sa raznim umacima, hrpa riže u sredini, tri nana i jedan hrskavi kruščić. I žlica. Ajde, bar ima žlica. Gozba počinje.

Gledam oko sebe – sve sami lokalci, nekoliko budističkih svećenika i jedna grupa hindu vjernika u žarko žutim plahtama koja je upravo ušla na vrata. Ovdje, dakle, jedu domaći. Hrana je ukusna. U onim posudicama prepoznajem dhal, grah, paneer i neko povrće, svako u svom umaku. I još jogurt i neku bledunjavu juhu koja je puno ukusnija nego što izgleda.

Držim žlicu desnom rukom, kruh čapam lijevom i zaboli me što se ovdje, kao, jede samo desnom rukom. Nisam hindu, ne smijem u centralni hram, pa smijem da jedem i nogama ako hoću. :) Ovo je Indija, može ko kako hoće. Danas sam jeo neki njihov „special thali“. Sutra se vraćam na „south indian thali“ ako se od ovog ne otrujem. Baš me zanima da li je ljući od ovog.

Završavam sa preživanjem, brišem ruke i bradu od ostataka hrane i izlazim van. Za mnom i dalje sviraju hindu mantre, onaj Indijac se i dalje moli sa nekom vjerskom knjigom u ruci, pa malo priča na telefon, pa se opet malo moli... To je Indija.

Dok sam švrljao gradom nakon ovog kulturološkog i gastronomskog užitka, načuo sam neku bjelkinju kako se u apoteci žali prodavaču za neki restoran tu kako im je loša usluga, kako ovo, kako ono... A, još jedna mimoza. :)

Moram reći da dosad nisam naišao na lošu uslugu u restoranima. Vidio sam loših restorana ali to su u pravilu bili upravo oni koji pikiraju bogate zapadnjake. Međutim, i najgora usluga u Indiji je i dalje bila bolja od tipične hrvatske usluge. Mogu Indijci biti svakakvi, ali nisam naišao na bahatost što je, po meni, najgora osobina bilo kakvog ugostiteljstva.

Hodam dalje, prolazim pored restorana koji poslužuje neke bledunjave pizze i unutra gledam desetak bijelih lica, još bljeđih od pizza na tanjurima. Polako, novi su, naučit će. Svi trebaju proći period izgaranja i navikavanja na Indiju.

Popodne Darjeeling zahvaća neki oblak, istreslo se nešto sitnog leda, a onda je na mahove počela cmoljiti kiša. OK, to je to za danas. Sutra ću probati stvarno otići na taj Tiger Hill, ako vrijeme bude iole dobro.

17. Darjeeling (29.10.2011)

S obzirom da čmrljim u krevetu od jučer kasno popodne, nije mi se problem probuditi u tri ujutro. Nije da mi se pretjerano ide na taj Tiger Hill jer imam sliku kako će to izgledati, ali baš sam htio vidjeti kako to izgleda Darjeeling  prije zore. Iz hotelske sobe izgleda (a i zvuči) kao da vani nema žive duše.

Lagano ljumam dole po mračnoj ulici prema Clock Toweru gdje se navodno okuplja bagra koja svako jutro ide na Tiger Hill. Dolazim tamo i snimam odmah par bijelaca kako stoje. Ovi garant ne traže disko. Pitam za Tiger Hill i učas se nalazim u jeepu sa četiri Čeha i lokalnim vozačem koji mi ne izgleda stariji od 16 godina, ali ne bih htio biti kategoričan jer mi je teško ovdašnjim ljudima procijeniti godine.

17.1. Tiger Hill

Prije nego smo stvarno krenuli za taj famozni Tiger Hill, po gradu kupimo grupu od šest Indijaca. Sjetih se žene iz hotela koja mi je rekla da indijski turisti kad dođu ovdje svugdje idu isključivo autom. Pješačenje nula bodova. Ovi su tu sigurno platili neku turu, a šofer nas je po putu skupio  još pet, pa nas je sad unutra 12, uključujući vozača dvojbene dobne granice.

Kad smo napokon krenuli, vidio sam da je stvarno istina što kažu – cijeli konvoj jeepova je usred noći gmizao u istom smjeru. Koja promenada dok grad spava. Sve je mirisalo na cirkus. Baš me zanimalo kako će to završiti.

Nakon Ghooma gazimo neku strmu usku cestu neko pristojno vrijeme, a onda odjednom – stop. Eto nas nasred brda usred mraka i svi stoje. Cijeli konvoj vozila u uskovitlanoj prašini pod snopom što srednjih, što dugih svjetala. Stoje. Kao da je netko pauzirao film. Onda je počelo komešanje. Neka naplata ulaznica, koliko sam skužio. Izlazim iz auta da kupim tu ulaznicu (Indijci ne trebaju, oni su platili turu). Kad ovako izlazite iz vozila uvijek zapamtite registraciju da poslije znate u koju od tih krntija se trebate vratiti i, za svaki slučaj, uzmite sa sobom iz auta sve stvari. Ako bi se desilo da se vozilo „izgubi“, da ne bude problema. I naravno, za vožnju plaćate na kraju kad sve bude gotovo i kako treba.

Još vrlo kratko smo se vozili prije nego smo stigli na odredište. Izlazim iz auta i učas se nalazim među cijelim čudom ljudi, mahom Indijaca. Dole gdje ste  kupovali ulaznice mogli ste kupiti običnu  (10 Rs) ili neku de-luxe (40 Rs) sa kojom ste imali pristup u tzv VIP dio – zidani objekt sa velikim, ali sigurno jako prljavim prozorima. Poučen  ranijim iskustvima, uvijek je bolje biti na otvorenom nego u tamo nekom kokošinjcu.

I sad... Mrak je, eto mene među stotinu Indijaca koji su poslovično smotani i u grupama se ponašaju kao muhe bez glave. Stoje oni, komešaju se. Stojim ja, mrdam se u mjestu da se ugrijem (hladna su ovdje jutra). Čekamo zoru.

Nekoliko trgovaca koji se vrzmaju okolo provlače se kroz gomilu gore-dole i rade veću gužvu nego što bi trebala biti. Eno neke žene, dere se ko sumanuta: „Čaaaaj... Kooofiiiii... Kofiiii...!“ Oni koji su imali sreću studirati u Zagrebu i živjeti na Šari, možda će se sjetiti ciganke koja je redovito bila na trešnjevačkom placu i zavijala svakodnevno: „Ajmo žene! Ćarobne krpe! Magićne! Upola cijene!“ E ova sa kafom me je podsjećala na tu ciganku s placa.

Ne mogu više, smijem se na sva glas. Sve ovo je totalna pišurija. Stojimo gore, oko mene Indijci mahom umotani u deke (u Kalkuti je rijetko ispod 20 stupnjeva, a ovdje je sad ispod nule). Oko mene vreči prodavačica čaja i kafe, mi stojimo ko budale na sred zbetoniranog komada brda, čekamo izlazak sunca dok oko nas odmara krdo jeepova a oko njih se još do kraja nije slegla prašina.

Treba i ovako nešto vidjeti da poslije znate cijeniti one neponovljive i neopisive trenutke.

Dok čekam ni sam ne znam šta, prilaze mi dva momčića srednjoškolske dobi i ulazimo u razgovor. Oni su iz Sikkima i strašno ih zanimaju moji dojmovi i gdje sam sve bio. Iako mi se u početku nije pričalo, na kraju su ispali čisto pristojna djeca. I oni imaju svoje snove, svoje želje. Jedan bi rado vidio Chicago, drugoga zanima Italija.  Šokirali su se kad su čuli da avionska karta za Evropu košta barem 40000 rupija. Skup je to svijet u koji žele otići.

Pričaju mi o svojoj školi, o običajima u Sikkimu, o curama, ženama, razlikama njihovog i zapadnog svijeta...

U novčaniku pronalazim dvije kovanice od 1kn pa dajem svakom po jednu kao suvenir iz moje zemlje. Jedan od njih mi zauzvrat daje novčanicu od 1 rupije iz Buthana. Na kraju smo razmijenili i mail adrese. Vjerojatno ćemo se još čuti u budućnosti.

To je u biti svijetla točka ovog jutra, razgovor sa ovim dječacima iz Sikkima.  Sunce izlazi, Indijci mu plješću kao da ga ne gledaju svaki dan, Kangchenjunga se promalja, a u daljini sunce obasjava Mt Everest. Odavde izgleda mali i beznačajan naspram masiva Kangchenjunge. Jutro je čisto, pogled seže daleko u Nepal.

I to je to što se Tiger Hill-a tiče. Ništa vrijedno spomena ako ste prije imali priliku vidjeti velike vrhove Himalaje na nekom od trekova u Sikkimu ili oko Darjeelinga. Ali zbog atmosfere i cijele te guračine da se dočeka zora na tamo nekom komadu brda uz riku i smrad starih jeepova, prodavačice narikače i smušene Indijce sa čarapama i šalovima na glavama (uzmite karte za belu i pogledajte „As tref“ – to je otprilike to :)) – da, isplati se samo zbog toga.

U povratku Česi ostaju u Ghoomu na moj nagovor. Najprije su htjeli pješačiti skroz sa Tiger Hill-a, a sve do Ghooma se nema šta za vidjeti. Samo bi preko sat vremena krampali bez veze.

Ja sam zaglavio s Indijcima koji u povratku staju kod Batisia Loop-a da pogledaju ali i da doručkuju.  Gledam oko sebe. Sve oko mene indijski turisti. I sviju vozaju kolima. I gotovo svi umotani ko As tref. :)

Gledam ulično spremanje indijskog doručka. Kuharica rukama miješa smjesu i od nje radi male komade prije nego ih baci na ulje. Nisam gadljiv, ali mi se ovako rano ujutro ne jede ništa iz dubokog ulja, pa samo gledam sa strane. A oni moji Indijci (dolaze iz Kalkute) su ga zabrazdili. Ne znam šta imaju tamo gledati skoro sat vremena. Na kraju mi se ne da viče čekati, pa plaćam mladom vozaču 150 Rs i velim mu da ću ja lagano krenuti pješice prema Darjeelingu pa neka me pokupi po putu. Da ih nisam čekao ovoliko dugo, već bih bio u Darjeelingu.

I krećem ja pomalo i razmišljam kako je danas sve puno Indijaca na toj cesti i po samostanima koje sam jučer obišao. Jučer sam pogodio super trenutak kad nije bilo ljudi. Imao sam mir i tišinu.

Dok sam ja krampao i tako razmišljao, neko trubne iza mene – onaj Indijac me se ipak sjetio i pokupio.  Baš me zanimalo hoće li me se sjetiti s obzirom da sam mu već platio za vožnju. Nije morao, lijepo od njega.

17.2. Happy Valley Tea Estate

Poslije doručka krećem prema plantaži čaja. S obzirom da imam vremena, vrijedi pogledati neku od tih plantaža i vidjeti na licu mjesta kako se radi jedan od najboljih čajeva na svijetu.

Dok se provlačim kroz Chawk Bazar tražeći pravu ulicu, eto ti jednog mladića da me pita od kuda sam, kuda idem i tako... I uputi me u pravom smjeru, pa mi usput ponudi hašiš ako trebam. Pa too, mislio sam da niko ovdje neće pitati! :) Sad je ovo kao Kathmandu, samo su tamo dileri puno češći. „Something to smoke?“ je pitanje koje ćete tamo čuti svako malo dok uvečer hodate po Thamelu.

A evo sad i ovdje jednog, usred bijela dana. Pa, brate indijski, volim ja što si me pitao, ali za sve postoji vrijeme i mjesto. Samo nije ovo Amsterdam niti bi itko trebao da puši sam, pa..

Plantažu čaja nije bilo teško naći – velika je i nalazi se na obroncima ispod Darjeelinga. Silazim sa ceste, hodam po putiću a okolo lijevo i desno livade zasađene čajevcem. Gledam te listiće, mirišem ih, žvačem.. OK, nije koka, nema jak okus. Ali miris se  osjeti čak i dok su svježi.

Na ulazu u glavnu zgradu me dočekao lokalni vodič da mi malo pokaže što i kako se tu radi (i da zaradi koju rupiju u postupku). Tako sam naučio koji se listovi beru za koji tip čaja, kako se suše i procesiraju. I pade u vodu moja iluzija da se za bilo što koriste veliki tamnozeleni listovi koji čine većinu svakog grma biljke čajevca. Isto tako mi je postalo jasno da mi u Evropi pijemo u filter vrećicama ono što ovdje zovu „tea dust“ i da je to u biti smeće – mljeveni komadi stabljika i najlošijih listova u tragovima.

Uz plantažu je bila i kušaona čaja. Jedna starija gospođa mi pravi izvorni Darjeeling čaj. Kroz vruću vodu prebaci šaku crnog čaja i nakon pet sekundi ga procijedi. Samo pet sekundi. A čaj je... Nešto najbolje što sam pio u životu. A udara jače od kave i ne ostavlja onaj isušujući trag kofeina u ustima.

Na žalost, zbog Diwalija, danas ne radi tvornica pa nisam mogao vidjeti kako se čaj prerađuje (sjecka, suši, sortira...), ali to nije spriječilo lukave domoroce da traže veće napojnice (Diwali je, jelte :)). Srećom, sa 10 kn ste u Indiji na većini mjesta dali napojnicu ko pravi Džek, pa se oko ovoga ne trebate brinuti.

Lijepo je bilo u miru prošetati poljima čaja i vidjeti sve to uživo, a ne samo ostatke najlošije kvalitete u birtiji kad ocijedite filter vrećicu i izvadite je iz šalice.

I još jedna stvar: ovdje ćete u skupljim kušaonama čaja šalicu vrhunskog čaja platiti manje nego šalicu obične ofarbane vode u Zagrebu. Ako volite čaj, dođite u Darjeeling.

. . .

Nakon svega sam požurio ponovo u indijski joint na Southindian Thali. Sutra odlazim za Siliguri i danas je zadnja prilika da se isproba još neki thali prije odlaska. U ovaj joint je idealno upasti malo prije 12 sati jer nakon podneva postane totalno ludilo kad Indijci nagrnu.

Southindian Thali je bio malo drugačiji od onog jučer. Stvari su bile za nijansu ljuće, a jedna posudica sa crvenom juhom je bila posebno zabavna – chilli je plivao na sve strane.

Ovaj joint je pravi mali dragulj i obavezno ga posjetite. Kad vidite fotografiju tacne sa hranom, svidjet će vam se, iako mnogi ne bi tamo jeli da su vidjeli inventar i detalje koje sam ja vidio. Ali, ponovit ću ponovo: ako ste gadljivi, nemojte ići u Indiju. ;)

Šalu na stranu, siguran sam da je ova hrana čista i uredna, a hranom se ionako možete otrovati u najbližoj slastičarni u kvartu.

18. Siliguri (30.10.2011)

I tako se približio kraj mog putovanja. Bilo je iznad svih mojih očekivanja, mada ovo nije najspretniji izraz jer nisam imao očekivanja, samo sam pustio da teče. I teklo je. Preplavilo. Pun sam dojmova. Toliko pun da više ne stane. Vrijeme je da se polako krene kući i odmori od odmora.

Današnji plan je stići u Siliguri, pronaći hotel i onda se malo prošetati po gradu. Ništa posebno, samo lagano.

Iz Darjeelinga za Siliguri vozi cijelo čudo shared jeepova. Kartu ne trebate (a i ne možete) kupiti unaprijed. Samo dođete ispred Clock Towera i dogovorite vožnju. Jeepovi idu kad se napune. U jedan jeep stane deset ljudi plus vozač, a po potrebi se ugura i jedanaesti putnik.

Navodno jeepovi kreću od Clock Towera u toku cijelog prijepodneva, pa sam ja ujutro najprije otišao na doručak kod Sonana. Nije lijepo putovati po onim cestama sa praznim želucem ako baš ne morate (a i zabavnije je ako vam je zlo da bar imate šta ispovraćati :)). Sonan je popularno mjesto za zapadnjake i svako jutro je pun ko šibica. Doduše, unutra su samo tri stola, pa to i nije teško napuniti. I svaki put kad tamo dođem naiđem na zapadnjake željne razgovora, a ponekad bih baš malo mira i tišine da mi se slegnu dojmovi.

Danas sam upoznao jednog Šveda, pa smo se zapričali. Kad god me netko priupita za stanje u Hrvatskoj, ne mogu se oteti dojmu da kažem više negativnog nego pozitivnog, ali trudim se biti objektivan i fer, koliko je to moguće. I kad me pitaju za turizam kod nas, more i obalu, preporučim im samo ono što bih i sam napravio.

Nakon svega opraštam se sa simpatičnim vlasnicima hotela. Muž i žena, oboje profesori u školi. On predaje tjelesni odgoj, a ona zemljopis. Na ovaj put sam nosio jednu Giryatrija majicu da je poklonim nekome. Kako me se dosad nitko nije posebno dojmio, već sam mislio da ću majicu vratiti nazad u Zagreb. A kad ono – kome da je poklonim ako ne simpatičnom profesoru fiskulture u školi u Darjeelingu. Usput sam mu malo objasnio što je to girevoy. Naravno da nije nikad prije čuo za to. Evo, sad ne samo da je čuo, nego ima i uspomenu od KBT Giryatrija.

. . .

A što se puta za Siliguri tiče... Shared jeepovi su nevjerojatno jeftin način prijevoza ako vam ne smeta stiskavac sa 11 Indijaca u skučenom vozilu. Put od Darjeelinga do Siligurija koji traje tri i pol sata će vas koštati 120 Rs (oko 12 kn). A poseban je doživljaj nekoliko sati  se rolati po lokalnim cestama; samo vi i sve domaći oko vas.

Put za Siliguri u početku ide preko nekoliko brda i trebaju vam dva sata da prođete Kurseong i spustite se u nizinu. Postaje toplo. Skidam flis sa sebe, a šofer skida vestu i ostaje samo u potkošulji (izgledao je kao zvijezda indijskih akcijskih komedija). Brda su iza nas, bengalske ravnice ispred.

Jezdimo kroz polja čaja, deponije smeća, vojne zone sa puno bodljikave žice i kostolomećih ležećih policajaca, pa opet čaj, deponiji...

Stižemo u Siliguri i poprilično je vruće.  Odmah po izlasku iz auta eto par prosjaka da žicaju. Njih se rješavate jednom kratkim „ne“ i potpunim ignoriranjem njihovog postojanja. Nisu ni upola naporni kako vam se čine kad ih prvi put sretnete u Indiji.

A eto i nekog taksiste. Hoće momak da me vozi. Nisam baš ziher gdje su me iskipali, imam dvije teške torbe i nemam pametnijeg posla,  pa, rekoh, hajde da okušamo ovog taksistu ovdje.

Upirem prstom u naziv hotela u svojoj knjizi i kažem mu jedno tri puta. I veli on da zna, da hoće, da ume. Ali hoće i 200 Rs. Ajde neka bude, danas sam široke ruke. Vozi, rekoh.

I sad slijedi dio koji mi je današnji dan podigao na stepenicu više. Momak sjeda i kreće. I gledam ja u vodič i kartu Siligurija. Znam da mi je hotel negdje prije rijeke, ali ovaj prelazi rijeku i ide dalje. Još pita po putu murjaka za glavnu ulicu u gradu (da, moš mislit da to ne znaš :)) i ode fino u prvu ulicu sa strane, stane i kaže: „eto“

- „Šta, eto?“

- „To je ta ulica. Ne znam dalje.“

Jaoooo, lepote, mislim si ja. :) Evo jednog lovca na naivne zapadnjake. E sad će da se naradiš za 200RS, mislim si ja sa kezom na licu i igra počinje.

Vrlo smirenim tonom mu govorim i teško mukom skrivam zluradi kez i sjaj u oku.

- „Čuj stari. Ovo ti je ta ulica. TI si išao u krivom smjeru. Ovo tu je moj hotel. Sad smo tu. I sad ćeš da se okreneš i voziš nazad preko onog mosta kojeg si krivo prešao i moj hotel će biti s lijeve strane“.

Pokazujem mu sve na karti grada, on gleda u kartu, a najradije bi nešto izvrdao. E, ali nema vrdanja. Ispao ti je sapun, stari. Sad si najebao. :)

I krenuo je momak da vozi, sve se snebiva, nećka, zastajkuje. Usput nekog tipa zaustavlja, pa se njih dvojica kao zajedno čude da koji je to hotel, da nema toga. Pita me taj prolaznik šta tražim. I velim mu za moj hotel i da li zna gdje je. Logično, veli da ne zna.

E ja znam, velim mu ja, pa se opet okrećem taksistu i velim „gija, tamo naprijed!“. Džaba se on pravi budala kad sam ja prirodno lud.

Kad god pokuša negdje da skrene u stranu, ja mu ne dam. Bez uzrujavanja, bez znakova zbunjenosti. Taksist postaje nervozan. Ima u autu bradonju kojem ne pada na pamet da napusti vozilo i koji ga voza ko majmuna po vlastitom gradu. Ali igra je igra. Sad nema nazad.

- „Preko mosta, preko rijeke“, pokazujem mu. Pravi  se da prvi put čuje za riječi „bridge“ i „river“, a ja hoću da se upišam od smjeha.

Traje taj igrokaz tako jedno pet minuta, pa kad je momčilo vidio da ne popuštam, ne pokazujem znakove uzrujavanja i da znam gdje idem, odveze on mene tamo gdje sam mu pokazao. A s lijeve strane uz cestu ogroman natpis „Conclave Lodge“.

- „E vidiš sad, druže“, mećem mu za rastanak, „ovo ti je Conclave Lodge. Zapamti da znaš kad te drugi put turist bude za njega pitao.“

Realno je 200 Rs puno za ovu vožnju, ali mi je momak uljepšao dan. Zaslužio ih je za dobru zabavu.

A šećer na kraju: tip me gleda i mrtav hladan pita za „tip“. Jaooo, ovaj baš voli da mu se meće, mislim si ja. :)

- „Gle, da si znao gdje si, da si me odveo u hotel umjesto da sam ja tebe vodio, moožda bi dobio i tip. Ajde sad...“, tapšem ga po ramenu .
Momak je za pet, nema šta, ali na krivog bradonju se namjerio.

. . .

Hotel je srednja kenjara, ali nije skup, mogu prespavati i oprati se, a dogovorio sam si i taksi sutra za prijevoz na aerodrom.

Oprao sam znoj i prašinu sa sebe, pa sam izašao da malo prošetam po gradu i nađem nešto za pojesti. Siliguri je prava mala košnica rikšara, što klasičnih, što motorizovanih. Nisam  ih vidio još od Delhija koji mi se sad čini kao godinu dana daleko, a Zagreb kao daleko maglovito mjesto u kojem sam davno davno bio.

U brdima rikši nema. Takva prometala ne mogu vući po onim goletima. Gledam sad ponovo sav taj promet, ulične prodavače, ljude uz rijeku, praščiće uz njih. Neki se kupaju u toj rijeci, smeće razbacano svud unaokolo, neka krava kopa po smeću, a u smeću sav zasran i razbijen dio keramičkog čučavca na kojemu se nakupilo milijun muha.

Da, to je Indija koju pamtim od prije.

Imam par kandidata gdje bih mogao jesti. Pronalazim prvog i izlazim prije nego što sam ušao. Zamračeni joint u kojem nitko živ ne jede u vrijeme ručka nije joint ni za lokalce, a kamoli za mene.

Nalazim drugi – tu je situacija puno bolja. A i hrana je (kao i obično) vrhunska. To je to – kad vam konobar kaže za nešto da nije nimalo „spicy“, a vama nos procuri nakon tri žlice, to ostavi dojam. Još sam sa strane dobio neki ljuti crveni umak (po njihovim mjerilima), pa sam i to kombinirao, ali samo oprezno, da se ne ponovi situacija sa Delhijem i pišanjem chillija.

Zabavio sam se sa hranom i kad sam napokon digao glavu od tanjura – oko mene sve sami lokalci u restoranu. Nijedan turist. Samo ja. Restoran koji je pun domaćih sigurno ima dobru hranu, mislim si ja i ližem tanjur.

Jedina mana Siligurija je što u njemu nema apsolutno ništa za vidjeti. Grad je realno totalna kenjara. Diwali još uvijek traje i po ulicama idu skupine muškaraca i žena do zuba naoružani bubnjevima i trubama. Pleše se kao da je smak svijeta evo samo što nije. Puno trgovina ne radi. Ipak je ovo veliki praznik. Iz dosade pokušavam pronaći neki internet cafe, ali bez uspjeha.

Soba u hotelu mi izgleda kao „bad day in Mexico“. Ima troja velika vrata i prozore pod rešetkama. Desperados štimung. Samo sam čekao kad će mi neka konjska glava naviriti na neka od tih starih vrata.

Dobro je da sam tu samo jednu noć. Sutra letim za Delhi.

19. Povratak u Delhi (31.10.2011)

Nakon noći u ovoj kaubojskoj sobi (ovu vam ne preporučujem, osim ako stvarno niste cigan u duši, kao ja :)) budim se u zoru jer već tada počinje tamburanje vani. Diwali još traje. Dobro, taj Diwali traje kao svjetska ekonomska kriza, nikad mu kraja nema!

Kako u hotelu nema restorana, doručak pronalazim tako da upadam u Hotel Conclave (pravi pravcati hotel, nije teksas kao ovaj moj „lodge“) i naručujem si doručak. Tip koji tamo poslužuje je neki mnogo pospan čika. I slabo pamti. Umjesto crnog čaja donosi mi crnu kafu (filterušu najgore vrste). On to zove kafa. Ja to zovem blato. Rijetko.

Inače, za ovisnike o kofeinu preporučujem da si nosite neku instant kafu od kuće jer ćete u Indiji (a bome i u Nepalu i Sikkimu) u 99% slučajeva umjesto kafe dobiti upravo ovo – blato.

Nakon doručka još jedna šetnjica po Siliguriju. Mjesto je stvarno kenjara. Čini mi se da je ovdašnjim ljudima glavna zanimacija da pregrađuju rijeku. Gledao sam s mosta šta se dole dešava i ništa mi nije bilo jasno.  Nabacuju vreće s pijeskom po koritu, rade neke brane kao dabrovi. Mora da ima neka fora s tom zanimacijom koju je teško shvatiti ovako na prvu loptu, ali nisam imao još par dana da ovo istražim do kraja. Putovati se mora, a Delhi zove.

Hodajući dalje, od uličnog prodavača novina kupujem Bengal Post. Treba malo pročitati šta se dešava u komšiluku. I otkrivam napokon da su legende o postojanju kovanica manjih od 1Rs istinite. Dobio sam u ruke primjerak od 50 Paise (kako god to lokalci zvali). Ovo je kao da sam vidio jetija. Ima da je stavim u vitrinu u rubriku „vjerovali ili ne“.

Za 10:30 sam naručio taksi za aerodrom koji kasni pola sata. Ništa neobično za Indiju. Uvijek je zgodno ostaviti lufta za ovakve stvari. Vozim se zadnji put po Zapadnom Bengalu i gledam djecu kako trče u školu i iskreno im želim bolji život nego što ga sad vode njihovi roditelji.

Gledam neku drugu djecu kako uz cestu od drveta rade fantastičan namještaj. Prosto je nevjerojatno  da to netko radi ručno i to tako dobro. U Evropi bi ovo spadalo u ručni rad i namještaj visoke klase (i još više cijene), a ova djeca ovdje jedva preživljavaju.

Na aerodromu klasična indijska priča. Prtljaga koju checkirate najprije mora na skeniranje i tek kad je označena kao provjerena može stvarno na check-in. Teti koja pregledava prtljagu nešto nije jasno  i traži me da otvorim torbu. I kaže mi da želi nešto vidjeti  što je na vrhu mog ruksaka.

Dok ruksak vadim iz plave vreće mislim si što bi to moglo biti. Na dnu (ne na vrhu!) imam paketiće čaja koji garant na skeneru izgledaju kao paketići eksploziva, a u sredini, umotan u odjeću, se kočoperi kukhri nož kojim mogu umlatiti bika, ali ne – ona želi vidjeti šta imam na vrhu torbe.

Uzima odlomljeni čep od moje pljoske i pita me šta je to. O, mama! Od svega što bih ja kvalificirao kao sumnjivo ili opasno, ona se drži čepa. :)

Kad se napokon  checkirate, odlazite na security check (ako se pitate što je bilo ovo dosad, odgovor je – predigra) gdje će vam skenirati ručnu prtljagu još nekoliko puta, a tu i tamo i raskopati. Sve to na kraju prođe, nije vrijedno nerviranja. Samo je gnjavaža i šok za evropskog putnika koji je navikao na finije (i suvislije) metode pregledavanja prtljage.

S druge strane, ovo je bivši vojni aerodrom i na vratima ste koja vode u indijske sjeveroistočne države  sa svim svojim separatističkim i inim pokretima čiji je cilj u konačnici odcjepljivanje od matične Indije i formiranje nezavisnih država. S obzirom gdje se nalazite, sve ovo još i dobro prolazi.

Let za Delhi prolazi uredno. Dva sata i preko hiljadu kilometara kasnije, ponovo sam tu. Stari dobri Delhi.  Kao da sam se vratio kući...

Opet čekam prtljagu, traka se vrti. Vrijeme prolazi, prtljage nema. Na displayu se na kraju povaljuje „delievery finished“. I dalje nema. „A evo, deja-vu“, mislim si ja. Odlazim do teta na jet airways pultu Lost+Found. I veli mi gospođa da sačekam još 5-10 minuta. I stvarno: evo ide još prtljage a među njom se plavi moja jahta. Kad sam krenuo na put imala je 12kg. Sad se ubucila i ima 22kg. S druge strane, bolje ona nego ja. :)

Izlazim van, gledam gdje je naručeni taksist sa mojim imenom, a od njega ni traga ni glasa. Ponovo. Obišao sam sve i već sam bio na telefonu sa recepcijom hotela, kad... Uočavam nekog čovu sa (pazi sad!) zarolanim papirom u rukama. Prilazim mu i bez riječi mu odmotavam taj papir iz ruku, a ono – na papiru piše moje ime. Mora da su me u hotelu zamijenili sa Vidovitim Milanom. Ja stvarno ne znam čitati kroz zarolane natpise. :)

Tip je usput pokupio još tri ženskice koje su stigle iz Dubaia i tako, pun auto nas i naših stvari se krenuo kotrljati prema Old Delhiju.

Sjedim naprijed, ja i sve moje stvari (drugačije nas pet i osam torbi ne stanemo u auto veličine Kie Pride), gledam taj grad i razmišljam. Nemam povezanost doma ni patriotizma. Kroz godine i udarce sam to izgubio, ali ovaj grad je jedan od onih za koje  mogu reći „skoro pa kao kod kuće“ (slično kao i za Zagreb, Berlin ili Istanbul).

I razmišljam kako se Delhi strašno promijenio u protekle dvije godine. Još uvijek je to zagađen grad, to se jasno vidi po izmaglici  ispušnih plinova koja se valja zrakom, ali ni približno kao prije dvije godine. Dišem potpuno normalno. Ništa me ne guši, kao prvi put kad sam bio u Delhiju.

A kako se tek izgradio... Metro ga je promijenio više nego što sam mislio da je moguće. Vozimo se pored mjesta kojeg se točno sjećam od prije dvije godine kad smo prvi put išli s aerodroma u hotel. Tada je sve okolo bilo gradilište, a danas, s obje strane stoje visoki lukovi Airport Express metro linije.

Pogledom pratim cestu, rotore i račvanja. Skoro pa bih se sam znao dovesti s aerodroma u hotel bez pomoći karte. Špica je, ljudi idu s posla pa se tu i tamo napravi prometni čep, ali nikad kolaps. Ljudi ovdje su naučili da se snalaze.

Nakon skoro sat vremena stižemo u Old Delhi. Jama Masjid džamija mi ostaje lijevo, Red Fort desno. Skrećemo u Esplanade Road. Iako zvuči pompozno, ova ulica ima sve karakteristike Old Delhija i na prvi pogled bi vas mogla zaprepastiti, ali to je samo prvi dojam. Tara Palace hotel, dobro poznato mjesto.

Nakon kraće šetnje da protegnem noge, odlazim na večeru u hotelski restoran. I, naravno, Kingfisher pivo. Da se nazdravi. Za kraj puta, za neke žive, neke koji na ovaj ili onaj način više nisu tu. Za danas.

Za sutra neću nazdravljati. Niti za jučer. Samo za ovo danas. To je ionako jedino što svatko od nas stvarno ima.

20. Delhi, zadnji dan (1.11.2011)

Za danas sam planirao švrljati po gradu, a za oko mi je zapeo Akshardham Temple. Gledajući kartu staru dvije godine očekivao sam da me čeka vozanje s autorikšom, ali je Delhi metro dopro u nevjerojatne dijelove grada i danas se do hrama bezbolno i brzo dođe metroom.

Samo... Nakon napada na hram 2007 godine, Indijci su digli sigurnosne mjere u nebesa (u suprotno zdravom razumu).

20.1. Akshardham Temple

Akshardham Temple je najveći hindu hram na svijetu. Radi se o velikom otvorenom kompleksu i unutra bez problema možete provesti jedno lijeno prijepodne bez da vam bude dosadno. Jedina mana je što su zabranili unošenje gotovo svega u taj prostor veličine stadiona. Ovo uključuje ruksake, mobitele i fotoaparate. Potpuno bizarno i van svake pameti je zabraniti fotoaparat na jednom ovakvom mjestu. Ovo za mobitel sam uspio pročitati dan prije na internetu pa ga nisam ni ponio, ali o fotoaparatima nije ništa pisalo.

Sve morate ostaviti na ulazu u nekoj „garderobi“ nakon čega slijedi red za security check gori nego na ulazu u stadion.

I sjedim ja ispred na klupi i gledam. Upravo su počele stizati horde domaćih turista i puniti od poda do stropa ogradom izolirani koridor koji vodi na security check.

Na stranu sad gnjavaža oko višestrukog prepipavanja. Prava opasnost je ležala u mogućnosti da mi zagube ruksak sa fotoaparatom i svim fotkama sa ovog putovanja i dvije unicefove teke ispisane  putopisom kojeg sada imate priliku čitati. Akshardham Temple je raj za fotografiranje i forsirati  posjet u ovim uvjetima mi nije imalo smisla.

Probao sam ispitati tipa na informacijama o čemu se radi, ali sam dobio samo  odgovor „security“. Ajde, nek vam bude. Sjedio sam malo ispred i uživao na suncu, a onda sam se pokupio natrag i navratio do Natural History Museuma koji je izgledao kao srednjoškolski pano iz biologije u SFRJ. Muzej se proteže na četiri kata, a ja sam izašao nakon drugog. Čak je muzej u Darjeelingu bolji od ovoga. Ovdje su napunili gomilu prepariranih životinja, a informacije su na razini biologije u osnovnoj školi.

. . .

Imao sam još danas da prošvrljam po gradu, a kako nisam imao pametnijeg posla, prošetao sam se nazad preko India Gatea na Connaught Place. Tamo sam odlučio naći nešto za pojesti. Ovo mjesto je ništa drugo do skup trgovina, mamac za zapadnjake i mjesto na kojem se vole skupljati oni dosadni lovci na mutave.

Hodam ja tamo, gledam gdje bih jeo i listam Lonely Planet vodič o Delhiju koji je već treći put u Indiji i nije više ažuran sa informacijama pa prosijavam što vrijedi a što ne vrijedi, kad... Eto jednog.

Jaaaooo, lepote! Reci srećo, šta ti treba? :)

Pita on mene jesam li se izgubio.

Da, baš... :)

I pita odakle sam, pa kaže: „Ti iz Kroacije, ja iz Kašmira (to je kao neka  podudarnost) i – evo gore moj shop sa tepisima.

A jest ti ulet, mislim si ja, i tako glatko ga odjebavam da nije više ništa rekao.

Taman se ovaj maknuo, a evo slijedećeg. Ulični prodavač razglednica i magnetskih šahova.

„Vidi  šah, hoćeš šah“,  hoda on oko mene dok lagano koračam dalje. Jedan „Ne“ je obično dovoljan, ali ovaj je neki uporan. Navikao se na naivne zapadnjake, biće. Hoda pored mene, ponavlja isto pitanje još par puta pa onda prelazi na razglednice.

Oho, evo srećice, mislim ja. Tutnem mu pod nos staru knjigu koju nosim u ruci.

„ Hoćeš kupiti knjigu? Super je to knjiga, vidi kako se fino lista“, listam mu pod nosom. „Samo 2000 rupija, Knjigu? Hoćeš knjigu?“

Tip samo izusti „Ok, sir“, okrenu se na peti o ode.

Pa kud tako brzo, tek smo počeli. Taman mi se digao. :)

Ti ulični priljepci su dio folklora, mada znaju biti naporni. Ipak, uz pravilan stav i opuštenost, ovo je bolje nego cirkus. Ovdje se igra igra „lud zbunjenoga“, a luđi od mene ne mogu biti da se na trepavice postave.

Nalazim nekakav restoran koji slovi kao normalan (u vodiču starom dvije godine), ali izbor hrane im nije nešto, a barem duplo je skuplji nego hotelski restoran Tara Palace. Gledajući kako se konobari ponašaju, čini mi se da su navikli imati posla sa zapadnjacima koji ne pitaju za cijenu i kojima je sve dobro.

Ja sam se nagledao indijskih restorana, od totalnih rupa, do onih malo boljih. Najbolji su mi bili oni puni domaćih ljudi. Ovdje oko ovog prstena trgovina je sve sintetika prilagođena zapadnjacima.

Ali zabavno je vidjeti kako postanu obazrivi kad izvadim UNICEF tekicu i počnem pisati. Ko zna šta si misle. Možda pišem za neku knjigu koja će im dovesti (ili otjerati) goste kao što to Lonely Planet čini. Nek nastave da se pitaju.

Inače, ovi restorani koji samo pecaju zapadnjake, nemaju nikakav indijski duh. Konobari se samo nasilno smješkaju i foliraju, a u očima im vidim kako im se sjaje pare. Kad naletim na takve, ne ostavljam ni napojnicu. Ma i ne popišam se u njihov WC.

Popodne provodim sjedeći u parku u centru Connaught Placea kontemplirajući o svemu. Da sad krenem pisati svoj tok svijesti, bila bi to jedna cijela knjiga koja i nema previše veze sa ovim putovanjem, pa bolje da i ne počinjem. Reći ću samo da kad imate ovakvu glavu, nikad niste sami. ;)

Vrijeme prolazi, sunce lagano zalazi. Gledam sat, već je pet. Vrijeme je da se lagano krene prema Chandi Chawku.

I taman se spremam da ustanem, kad, eto grupice od šest Indijaca. I sjedoše oni pored mene. Najprije sam mislio da samo kriomice žele da se slikaju sa mnom, ali ovi bi ustvari pričali. Pa smo si lijepo i popričali. Zanimljiva je to bila ekipica, većinom srednjoškolci. Samo su dvojica bili mojih godina. I svašta njih zanima: odakle sam (uvijek uz državu naglasim da je to u Evropi da im je lakše stvari staviti u kontekst), šta radim, gdje sam bio, kuda idem, jesam li oženjen (ovdje lažem da jesam jer ako kažem da nisam ne mogu se načuditi), imam li djece (krivo odgovaram da nemam, pa slijedi čuđenje kako to ovako naočit bradonja a nisam ništa umnožio)...

Traje razgovor tako jedno pola sata nakon čega su sve glavne teme iscrpljene. Momci ne barataju engleskim baš najbolje pa dosta toga što bi htjeli pitati ili objasniti, ne mogu.

Već je kasno, pozdravljamo se i svatko kreće svojim putem.

Nakon malo gužvanja u podzemnoj, stižem na Chandi Chawk. Mrak pada, gužva je kao i obično u Old Delhiju, ljudi idu s posla, pa je promet gust.

Već ovdje se osjećam kao kod kuće. Nema nepoznanica, a ono što mi je prije bio šok i nevjerica, sad mi izgleda toliko normalno da sam sebe pitam jesam li ja normalan.

I ugledam na jednom ćošku McDonalds. Sjetim se McFlurry sladoleda u Berlinu i odmah si naručujem jednog. Slijedi nezaboravno iskustvo jedenja sladoleda na uglu na Chandi Chawku. Auti okolo prolaze, horda ljudi se migolji u svim smjerovima, muhe se motaju po teretu kojeg prevoze rikšari. Prilazi mi lokalni udav koji prodaje memorijske kartice. Nakon tri NE i nešto ignoriranja, vidi da nema kruha od mene i sad stojimo obojica na ćošku jedan pored drugog. Ja jedem sladoled i promatram. On vreba prolaznike da im uvalja memorijsku karticu. A svijet oko nas ide punom parom. Od smrada dizela i prašine u zraku svi drugi mirisi i okusi nestaju.

Nakon svega, zadnja šetnjica po starom marketu, pa večera u hotelu i pripreme za povratak.

21. Put nazad – odiseja uma (2-3.11.2011)

Došao je i taj čas – odlazak na aerodrom i let za Zagreb. Čini mi se da sam na putu godinu dana, kao da sam na treku bio prije šest mjeseci, a Zagreb mi se čini cijeli život daleko.

A dojmovi s  ovog putovanja će se tek sleći i udariti svom snagom kad se vratim u Zagreb. Uvijek je tako. Zato i volim ova putovanja, zato su ona toliko važna. Svako od njih mi je “dalo“ godinu dana drugačijeg života. O bogatstvu, iskustvima i promjenama iznutra da ne govorim. To je svijet za sebe.

Ovo putovanje me je posebno promijenilo. Nema sumnje u to. Koliko točno, znat ću tek kad se vratim kući i sagledam sve: Indiju, Evropu, Zagreb, sebe, ljude oko sebe... Čitajući ovaj putopis s početka i gledajući ga sad na kraju, vidim strašno velike promjene. Neko konačno čišćenje, odbacivanje kamena sa leđa, kamena kojeg sam nosio dugo vremena...

. . .

Vozim se na aerodrom, mrak je pao, gledam svijet oko sebe. Uživam kao na nekom safariju. Oko mene ljudi, auti životinje... Pored mene džip pun koza. Živih. Ima ih jedno deset unutra. I vozač, naravno. Gledaju one mene, gledam ja njih.

Moj šofer je vrlo vjerojatno musliman. Počeo sam kužiti i tu razliku u Delhiju. Ne treba imati turban, molitvenu kapicu, ni bradu da skužim. Ipak, sviđa mu se moja brada. Svim Arapima se sviđa. Turcima se više sviđaju brkovi. Ja imam i jedno i drugo pa sam svugdje popularan.

Stižem na aerodrom,  devet sati je uvečer. Ne puste me unutra, vele najmanje četiri sata prije leta. Evo zgodne stvari za zapamtiti. Šalju me u „visitor's lounge“ gdje mi četiri sata prolaze u planiranju lutanja za slijedeću godinu.

U jedan sat ujutro me puštaju na check-in. Na šalteru mi žena checkira prtljagu samo do Istanbula. Kaže da joj sistem ne da dalje. Nisam zadovoljan s tim, ali šta, je tu je. Vidjet ću kad dođem u Istanbul na Transfer Desku o čemu se radi.

Security Check i izlaz iz Indije su zajebaniji nego ulazak. Gledam oko sebe hrpu bijelaca kojima je ovo prvi put da im istresaju gaće iz ručne prtljage kao krumpir na tezgu. Negoduju. Mudro šutim i samo gledam jer jako dobro znam da u Indiji ima puno zajebanijih aerodroma od ovog ovdje. Bagdogra je jedan od tih, a ako bude sreće, iduće godine me čeka još jedan isto tako nezgodan.

Let je bio na vrijeme, dobio sam sjedalo do prozora. Ajde, to je dobro. Mirnije sam mogao spavati.

U Istanbul stižemo u devet sati ujutro po lokalnom vremenu. Odmah odlazim na Transfer Desk gdje nalazim na potpuni chickfight. Čini se da je nekoliko letova otkazano, među kojima i moj let za Zagreb (sad mi je jasno o čemu je trabunjala ona Indijka na šalteru u Delhiju kad je spominjala 24 sata razlike između letova). Letovi za Varšavu (od tuda četa kaotičnih Poljaka koji su napravili potpunu pomutnju i nered na šalteru) i Jemen su također otkazani.

Turčinu na šalteru (kad sam napokon došao do njega) na sve načine pokušavam objasniti da danas moram u Zagreb jer sutra radim i čovjek je stvarno pokušao napraviti sve što je mogao, ali sve kombinacije za danas su već popunjene. Preostalo mi je jedino da prihvatim činjenicu da danas spavam u Istanbulu i sutra letim za Zagreb. Javljam svima kojima treba za novonastalu promjenu, Turčin mi daje novi tag za prtljagu i kaže mi da će oni utovariti moju prtljagu za sutrašnji let. Dobro, barem ja ne moram tegliti torbu od 22 kg.

Tehnički ulazim u Tursku (hvala braći Turcima da za Hrvate i dalje nemaju ulaznu vizu) i stupam u kontakt sa Turkish Airlines Hotel Deskom (svašta sam naučio na ovom putovanju) koji mi osigurava hotel (večera i doručak uključeni) i prijevoz do hotela i sutra na aerodrom.

I to je to. Nema druge nego opustiti se i uživati malo na račun Turkish Airlines-a. U Istanbulu je ugodno prohladno vrijeme i svjež zrak što mi paše, ali sam umoran kao pas i jedva čekam da dremnem. I „dremnuo sam“ – od 12h do 22h. A mislio sam da ću spavati 2-3 sata najviše. Čak si nisam ni alarm postavio. Budim se i ne vjerujem da sam toliko spavao.

Gladan sam kao životinja. Odlazim dole da potražim nešto za večeru jer nisam jeo cijeli dan. Večera je klasični turski izbor, ali bez „meze“, što znači da je hrana koja ne sadrži meso u tragovima. Imali su neku pizzu bez mesa koja i nije bila loša, pa se pojelo dovoljno da mogu nastaviti spavati u miru.

Ako ništa drugo, u ovom hotelu (koji je Starship Voyager prema hotelima u Indiji u kojima sam bio) sam se pošteno oprao i naspavao. Spavam kao da krevet nisam vidio mjesecima. Pred zoru sam se probudio, gologuz izašao na balkon na hladni jesenski zrak i slušao hodžu kako pjeva sa minareta i zove na prvu jutarnju molitvu. Hladni zrak ulazi kroz balkonska vrata i godi mi. Uživam u toj svježini.

Doručak počinje u 7. Već u 7:15 sam bio dole. A za doručak... O mama! Zbog ovoga je vrijedilo zaglaviti dan dulje u Istanbulu. Sokovi, čajevi, kafa, jaja pečena, kuhana, sirevi, paradajz, masline, salate, musli, pite od sira... Bio sam životinjski gladan. I žedan.

Najprije sam krenuo sa slanim. Dva tanjura. Ne znam kako je sve to stalo u mene. Pojeo sam za tri čovjeka. Popio za omanju devu. I kafu za kraj. I zdjelicu muslija za desert. Pa još soka...

U liftu dižem  majicu i gledam se u ogledalo. Očekivao sam da će mi trbuh biti gori od himalajskih vrhova, kad ono – ravno ko tepsija. Gdje je sve to stalo u mene, pojma nemam. Da sam sve to što sam pojeo stavio na stol, zauzelo bi pola stola. Minimum! :)

Na aerodromu je ovaj put sve išlo kao po loju. Poletjeli smo na vrijeme. A čini mi se i da sam vidio svoju plavu torbu dok su je busićem vozili na ukrcaj za moj let. Čini se da su braća Turci dobro obavili posao i utovarili je u pravi avion.

. . .

Sikkim je jedno jedinstveno putovanje. Nešto što sam planirao i godinu dana ranije u vrlo lošim uvjetima i drago mi je da ga nisam onda forsirao. Ove godine je to bilo upravo ono što je trebalo napraviti. Putovanje na koje sam krenuo sa kamenom oko vrata i taj kamen negdje po putu izgubio. Put na kojem sam ponovo otkrio slobodu i sve vrijeme svijeta.

Posebno je zanimljivo bilo kasnije čitati napisani report i primjećivati kako se mijenjam iz dana u dan. Onaj koji je započeo ovaj report nije isti kao ovaj koji ga je završio. Namjerno nisam htio naknadno utjecati na napisani tok misli jer je ovo jedini report koji je u potpunosti nastao u toku samog putovanja. Kad putujete sami, imate sve vrijeme svijeta i svaki dan, svaki sat, svaki tren je apsolutna kontemplacija. I imate stopostotni konsenzus za sve odluke koje su donesene na tom putu.

Promjene koje su nastale na ovom putu u meni će malo tko stvarno vidjeti ili razumjeti,  ali onaj kome je dano da vidi, vidjet će ih.

Sikkim je zemlja duševnog mira. Bez obzira na sve dozvole, sve zavrzlame, sav uloženi trud... Sikkim je put, ne cilj. Ako uspijete kročiti putem, donijet ćete ga nazad svojim kućama i nastaviti ga živjeti ma gdje bili.

Putovati sam je poseban doživljaj i svatko bi to trebao napraviti barem jednom u životu. Shvatiti da put nije sinonim za cilj je životna škola i tko to uspije, drži u rukama ključ za svu sreću ovog svijeta.

A što se same Indije tiče... Indiju ili volite ili mrzite. Nema ravnodušnih, neodlučnih, neopredijeljenih. Ja imam sreću da sam među onima koji je vole, sa svim svojim bizarnostima, ljepotama i tugom. I vratit ću se ponovo.

Kako završiti report od nečega što je puno više od jednog putovanja i što je tek počelo? Možda najbolje završiti sa citatom budističkog učitelja Ajahn Chana. Možda je to najbolja pouka i vrijednost jednog ovakvog puta.

Vidimo se. Negdje. Na putu.

"Do not try to become anything. Do not make yourself into anything. Do not be a meditator. Do not become enlightened. When you sit, let it be. What you walk, let it be. Grasp at nothing. Resist nothing. If you haven't wept deeply, you haven't begun to meditate."   -- Ajhan Chah --

 

22. DODACI 22.1. O avionskim kartama Gledajući avionske karte, ispostavilo se (kako 2009, tako i 2011) da je ubjedljivo najjeftiniji Turkish Airlines. Karte možete kupiti direktno preko Turkish Airlines web sitea (http://www.turkishairlines.com/), ili preko nekih od portala za potragu za najjeftinijim kartama. Ja sam na kraju avionsku kartu kupio preko https://www.aviokarte.com.hr/. Nekako su mi oni bili najpovoljniji i imali su cijenu za Turkish Airlines jednaku za sve dane dok na službenom webu cijena ovisi koji dan u tjednu letite. Što se tiče avionskih karata za interne letove unutar Indije, ovdje imate na raspolaganju nekoliko aviokompanija. Meni je nekako najdraži Jet Airways Konnect (nekad se zove i Jet Lite). Jet Lite i Jet Konnect su low budget linije što znači da nemate hranu u avionu, ali osim toga, radi se o potpuno legitimnim letovima sa održavanim i urednim avionima i svemu što uz to ide. Kod kupovine karata, naći ćete na više web siteova na kojima ovo možete napraviti. Neki imaju paprene cijene za neIndijce, drugi ne primaju kreditne kartice koje nisu izdane u Indiji. Preporučujem http://www.cleartrip.com/, odličan web site koji prihvaća kreditne kartice iz Evrope, radi dobro i na njemu možete kupiti, kako avionske karte, tako i karte za željeznicu. Ako vam kod kupovine karte ponude neko dodatno osiguranje za prtljagu ili otkazivanje leta, uzmite ga. Nije skupo, a moglo bi biti korisno u slučaju komplikacija. 22.2. O indijskim željeznicama Indijske željeznice su doživljaj za sebe, o čemu sam dosta pisao u prošlom izvještaju iz Indije 2009 godine. Kad jednom prokljuvite kako sistem funkcionira, više nemate problema. Pokušaj da kupim kartu za vlak sa web sitea indijskih željeznica nije me nikud odveo. Najprije sam imao problema sa kreiranjem accounta. Naime, sistem zahtijeva da se upiše broj mobitela na koji šalju sms sa aktivacijskim kodom. Međutim, broj mora biti indijski. Nažicao sam broj od jednog Indijca iz Mumbaia kojeg znam, pa sam nekako napravio account. A onda udarite u problem prihvaćanja evropskih kreditnih kartica i pošaljete sve kvragu. Najprije ste, naravno, proveli sat vremena dešifrirajući kodove željezničkih stanica jer ne upisujete gradove od-do već kod stanice. A kako je Indija malo veća zemlja, tako i tih kodova ima popriličan broj. Dodatni hrkljuš je pravilo da online karte možete kupiti u određeno vrijeme po danu (Indian standard timezone). Željezničke karte je najbolje kupovati preko ClearTrip web site-a (http://www.cleartrip.com/). Uredno ćete dobiti svoju kartu sa brojem sjedala/ležaja. Međutim, nekad ćete dobiti nesuvislu grešku, kao što sam ja desetak dana bezuspješno pokušavao kupiti kartu za himalajsku brdsku željeznicu od New Jailpaguria do Darjeelinga, da bih na kraju izgooglao negdje da je dio pruge odnio odron za vrijeme monsuna i da već godinu dana ta linija ne vozi. Očekujte neočekivano, upalite zdrav razum, sve provjerite nekoliko puta i na terenu budite spremni za mijenjanje planova. Ja dosad nisam imao poteškoća sa indijskim željeznicama, kad sam jednom kupio prokletu kartu, ali proces kupovine karata zna biti pravi mali rebus. Idealno za mlade enigmatičare. 22.3. O dozvolama za Sikkim ILP (Inner Line Permit) je standardna dozvola za dijelove Indije koji su na ovaj ili onaj način u posebnom režimu i gdje se prati kretanje stranaca. U nekim područjima razlog su sigurnosna politika i politički nemirna situacija, u drugima blizina granica sa zemljama koje su osjetljive na migoljenje stranaca u njihovoj blizini. Odmah  treba reći da Sikkim ni na koji način nije rizičan. Nema političkih nemira ni tenzija. Za razliku od Zapadnog Bengala gdje ćete prolaziti cestama uz koje se nalaze kilometarski vojni poligoni i kasarne, Sikkim je potpuno pitom i siguran. Isto tako treba reći da je Sikkim staro himalajsko kraljevstvo koje je u sastavu Indije od 1975 godine i ušao je u sastav Indije dobrovoljno (97,5% glasača je bilo za priključenje Indiji). Sikkim u sastavu Indije ima popriličnu autonomiju i ljudi tamo su zadovoljni sa tim stanjem. Sikkim ima svoju vladu koja donosi sve regule u vezi dozvola za strance. Tako je i ILP nešto što traži vlada Sikkima, ne indijska vlada. Svaki stranac koji ulazi u Sikkim mora imati ILP. Najjednostavnije je ILP zatražiti i dobiti prilikom podnošenja zahtjeva za indijsku vizu u indijskoj ambasadi u vašoj zemlji. Ovo je u teoriji. U praksi je malo drugačije. Neke indijske ambasade izdaju ILP, druge to odbijaju. Ambasada u Zagrebu će vas glat odbiti (samo usmeno) sa nesuvislim obrazloženjem (Mi to ne radimo. Mi ne preporučujemo turistima da idu u Sikkim). Tražio sam pismeno očitovanje indijske ambasade u Zagrebu o ovome, ali nikad nisam dobio odgovor. S obzirom da je i Sikkim dio projekta Incredible India (http://www.incredibleindia.org/, http://www.incredibleindia.org/#/travel/destination/sikkim/sikkim-introduction ) indijskog Ministarstva turizma, ovakav stav nekih indijskih ambasada je blago rečeno nesuvisao. Nadalje, ILP možete dobiti u Sikkim House (http://sikkim.nic.in/sikkimhouse/) u New Delhiju i Kalkuti, te u turističkim uredima u Darjeelingu i Siliguriu. Nezgoda je ako dolazite u čudno vrijeme i idete direktno u Gangtok, kao što sam ja išao. Može vam se desiti da u vrijeme kad stižete uredi ne rade ili je neki državni praznik. ILP možete dobiti i na checkpostu na ulazu u Sikkim, i to na Rangpo i Melli checkpostima. Ja sam svoj ILP dobio na ulazu u Sikkim kad sam stigao na Rangpo. Imajte sa sobom dovoljno fotografija za dokumente jer će vam u Indiji trebati svako malo za ovu ili onu propusnicu (često i po tri komada). ILP se izdaje besplatno. Ako vam uleti neki „turistički radnik“ koji bi vam je htio srediti za novce, slobodno ga izignorirajte. ILP morate imati kad ulazite u Sikkim. Vrijedi 15 dana i možete ga produžavati u turističkim uredima u Gangtoku i Pellingu (dok još nije istekao). Kad jednom izađete iz Sikkima, neće vam biti odobren ponovni ulazak 6 mjeseci. Dozvola za treking  (Trekking permit) se izdaje za grupu od najmanje dvoje ljudi i to ne možete dobiti tek tako već za vas to mora tražiti neka od treking agencija koje imaju dozvolu vlade Sikkima. Također ne košta ništa, ali sam organizirani treking košta neke novce. 22.4. O kreditnim karticama, kupovini online i bankomatima Većina online web  stranica koje nude avionske, željezničke i ine karte ne prihvaćaju kreditne kartice koje nisu izdane u Indiji. Ovo otežava logistiku i pripremu. Za avione i vlakove sam već spomenuo da je ClearTrip najbolji izbor. Za ostalo ćete se morati sami raspitati. Situacija sa bankomatima je slijedeća: u načelu će vam obični Maestro (kunski) biti dovoljan za dizanje novaca u Indiji i Sikkimu, ali ne primaju baš sve banke Maestro, pogotovo iz Evrope. State Bank of India uredno prihvaća naš Maestro. Njihovi bankomati su dostupni u Indiji i Sikkimu (Gangtok i Pelling provjereno). Probajte si osigurati dovoljno rupija prije odlaska iz većih mjesta, jer bi vam se moglo desiti da vaše kartice i stranu valutu neće nitko htjeti u selima udaljenim od civilizacije. 22.5. O hotelima Stanje sa hotelima je slijedeće: u Delhiju u načelu (vrijedi za sve veće gradove u Indiji), morate i platiti neke novce ako ne želite sobu bez prozora i sa štakorima ispod kreveta. Ovo platiti znači oko 200kn za dvokrevetnu sobu za noć. U manjim mjestima, pogotovo u Sikkimu, soba će vas koštati oko 50 kn za noć. Sve zavisi što želite. Ako vam je cilj prespavati, imati miran san, čist krevet i tuš sa toplom vodom, onda ste u gore navedenim gabaritima. Ako želite luksuz, očekujte da ćete to više i platiti. S obzirom da me ljudi poslije često pitaju zašto u izvještajima s putovanja nikad ne navedem točno  u kojim hotelima sam bio i kakvi su dojmovi, ja ću ovdje probati sažeti nekoliko riječi o hotelima u kojima sam bio. Za hotele u manjim mjestima je najbolje zvati ih telefonom kad ste već u Indiji i dogovoriti smještaj. Sikkim nije toliko okupiran strancima (pogotovo ove jeseni nakon zemljotresa) i bez problema ćete dogovoriti smještaj. U Darjeelingu bi moglo biti gužvovito, ali nazovite 4-5 dana prije dolaska i ne bi smjelo biti problema. Neki hoteli će od vas tražiti da ih još jednom nazovete večer prije dolaska ili čak na dan dolaska ujutro da dodatno potvrdite rezervaciju. Pa, krenimo redom. 22.5.1. New Delhi Tara Palace hotel (http://www.tarapalacedelhi.com/). Nalazi se u srcu Old Delhija. Pravi mali dragulj sa restoranom koji radi odličnu hranu 24h dnevno, čistim klimatiziranim sobama i ljubaznim osobljem. Na recepciji možete zamijeniti USD za rupije ako zatreba, a SBI (State Bank of India) bankomat je na 3 minute hoda. Hotel je na 5 minuta hoda od Jama Masjid džamije i Red Forta, odnosno 10 minuta hoda od Chandi Chawk metro stanice. Neka vas ne preplaši kaotičan okoliš. Ipak ste u Old Delhiju. Cijena za sobu je oko 200 kn za noć, doručak uključen. Moja apsolutna preporuka. 22.5.2. Gangtok Hidden Forest Retreat (http://www.hiddenforestretreat.org/).  Hotel za fine guze. Domaćini su ljubazni ali pomalo sterilni. Kuhinja je jako dobra,  tibetanska. Ipak, ako volite indijsku hranu i rapsodiju okusa, moglo bi vam faliti. Sobe su pravi raskoš, besprijekorno čiste. Topla voda i struja 24 dnevno. Cijena je oko 250kn za noć sa doručkom i večerom. Malo previše za moj ukus. I malo prefensi također. Lokacija hotela je također malo nepovoljna. Hotel je dosta daleko od centra grada, a po Gangtoku se morate naučiti snalaziti. Meni je dobro došao kad sam prvi put dolazio u Gangtok, ali sada bih uzeo neki od jeftinijih hotela u centru grada. Iz hotela ćete moći dogovoriti sve ture u okolici koje vas zanimaju, kao i privatni taksi za dalje ako vam zatreba. 22.5.3. Yuksom Hotel Yangrigang. Za cijenu ne znam. Ovo je  mjesto gdje su nas odveli na spavanje u sklopu treka. Hotel je klasičan backpackerski. Posteljina nije baš čista pa sam spavao u vreći, ali osim toga,  sve je bilo kako treba. WC i tuš u sobi su rudimentarni ali funkcionalni. S obzirom da odavde idete na osam dana spavati na livadi s jakovima, bilo bi nepošteno reći da hotel nije dobar. :) Restoran u hotelu je ok. Priprema doručka zna potrajati, pa si uzmite dovoljno vremena. 22.5.4. Pelling Hotel Garuda.  Još jedan favorit. Sobe nisu pretjerano čiste ako gledamo kritički. Ako ćemo realno, po podu nema smeća , kukaca, ni glodavaca, ima tople vode, tuš i WC u sobi funkcioniraju. Za cijenu od 50kn za  noć je ovo idealna backpackerska opcija. Restoran u hotelu je dobar, a vlasnik je super tip. Ako imate afinitet prema budističkom duhu, ovo je mjesto za vas. Moja apsolutna preporuka. 22.5.5. Darjeeling Hotel TowerView. Još jedan favorit. Za 50 kn dobijete sobu i tuš s toplom vodom, čist krevet i ljubazne vlasnike. Malo je uzbrdo u odnosu na glavnu ulicu, ali ništa što 5min hoda ne bi riješilo prije nego se i snađete. Hotel vodi bračni par koji su profesori u obližnjoj školi i vole razgovarati tako da ćete moći svašta saznati o Darjeelingu i ovom području ako vas bude zanimalo. Hotel nema restoran (ili ga ja bar nisam vidio), ali uz sve dobre stvari, ovo nije nedostatak. 22.5.6. Siliguri Conclave Lodge. Najveća kenjara u kojoj sam spavao na ovom putovanju. Sobe su velike, ali imaju štimung štale i nisu baš ni čiste. Za probu sam ostavio kekse nasred sobe preko noći da vidim hoću li ujutro naći neke kukce ili glodavce u sobi, ali nije ih bilo. Tople vode ima, mada cijeli sanitarni čvor ne ulijeva povjerenje. Klime nema, pa imajte to u vidu ako idete u vrijeme kad su visoke temperature. U Siliguriju je dosta vlage u zraku. Cijena za sobu je 50kn. Doručak nije uključen niti postoji restoran. U blizini je Hotel Conclave koji ima dobar restoran. Ipak, osoblje je ljubazno i normalno. Bez problema sam dogovorio taksi za aerodrom.