1. Kako je do ovog svega došlo?

Da li na put ići sa djecom ili bez njih, vječno je pitanje. Kad je u pitanju Evropa, mnogi se odlučuju ići s djecom, ali kad stvari postanu drugačije, velika većina ide sama ili ne ide nikako (dok im djeca ne krenu u školu, minimalno).

A mi smo smucala. Backpackeri. Pomalo cigani u duši. Ostati stacioniran u jednom životu dok djeca ne krenu u školu nije bila opcija. Odgovori su bili tu, samo je trebalo postaviti prava pitanja.

Ida se rodila u drugom mjesecu, tri ipol godine nakon Leona. Naša ideja je bila ove godine odvesti djecu negdje na toplo. Nezgoda je bila što nismo mogli puno sa Idom dok nije bila sjedeće dijete, a to se sigurno neće desiti dok je u Evropi ljetno doba.

Vrijeme nam naizgled nije išlo na ruku. Novembarske kiše po Evropi ne ulijevaju nadu u ugodno putovanje s djecom. Osim ako… Osim ako batalite Evropu i počnete gledati širu sliku.

Naša prva ideja je bila otići u Maroko, međutim, pojava (j)ebole u Africi i još neke sitnice su nas uvjerile da Maroko ove godine nije baš najbolja ideja za nas.

Nakon toga nam je izbor pao na Aziju. I tu smo gledali sve i svašta. Tajland je bila jedna opcija. Indija se samo mutno nazirala kao ideja, ali ni Sandra, ni ja je nismo za ozbiljno potezali temu Indije. Ne zato što je opasna, već da malo promijenimo okoliš.

Cijene aviokarata su bile slijedeći problem. Naime, na papiru djeca ne plaćaju kartu. U praksi je itekako plaćaju ukoliko zauzimaju sjedalo u avionu. Tako je Leonova karta koštala oko 80% cijene karte za odraslu osobu. Idina karta je bila jeftina, ali i ona je koštala neke novce. Kad se sve zbroji, cijene aviokarata nisu bile zanemariva stavka.

Sve do famoznog 18.9. kad smo, sasvim slučajno, vidjeli promociju od Qatar airways koja je trajala tri dana i završavala je upravo na dan kad smo je mi primijetili. Cijene karata za nas četvoro su bile 4000kn manje nego inače i to je bila kap koja je nekako prelila čašu.

Mogli smo birati nekoliko destinacija u Aziji (između ostalih i Tajland), ali smo se na kraju odlučili za Indiju, konkretnije za Rajasthan kao dio koji bismo rado posjetili s djecom.

Kad smo kupili te non-refundable, non-transferable karte, postalo nam je jasno da smo upravo dali časnu pionirsku riječ da vodimo djecu, ni manje ni više, nego u - Indiju.

Zašto Indija, a ne Tajland, Vijetnam ili Butan? Paaaa, ponajprije zbog poznavanja terena. Ma što se o Indiji pričalo, ona ima svoje sisteme i uređena je dovoljno da se po njoj možete kretati bez puno muke, ukoliko poznajete kako sistem funkcionira. Kao netko tko se po Indiji smucao više puta unazad nekoliko godina, znao sam što nas tamo može čekati i kako se pripremiti.

Osim toga, Rajasthan je imao cijelu lepezu čuda koja će se itekako dojmiti dječaka od četiri godine.

O Tajlandu sam znao premalo da bih se u ovako kratkom vremenu odlučio odvesti djecu tamo. Vjerojatno bismo se nakon Bangkoka nabili na neku plažu i tu se izležavali tjedan dana.

Zbog svega toga, Indija je pala kao logičan izbor.

Djedovi i bake su morali prihvatiti činjenicu da im unuke vode u Indiju bez suvišnih zašto. Moram priznati da sam tu očekivao puno više otpora (pogotovo od svog ćaleta), ali su svi ovo vrlo smireno primili. Čini se da su imali povjerenja u nas, a dodatno je pomoglo višegodišnje šokiranje sličnim idejama, samo bez male djece.

Organizacijski je ovo bio potpuno novi svijet. Već sa jednim djetetom je logistika dosta bitna, a sa dvoje, pogotovo te dobi, dobra logistika može put učiniti ugodnim ili vrlo vrlo neugodnim. Mi smo napravili sve da put bude i ostane ugodan.

GPS tracks

2.  Logistika i pripreme

2.1. O cjepivima

Ako ikad dođete u Hrvatski zavod za javno zdravstvo i pogledate tablicu bolesti po zemljama, vidjet ćete da ih Indija ima skoro sve. S druge strane, za odrasle ne postoji obaveza cijepljenja za bilo što. Međutim, odraslima se savjetuje cijepljenje protiv slijedećih bolesti: hepatitis A+B, difterija, tetanus, trbušni tifus.

Za djecu nema posebnog docjepljivanja pod uvjetom da se pridržavate kalendara cijepljenja, ovisno o dobi djeteta. Dakle, ništa ekstra, ali sve po kalendaru.

Vrlo koristan savjet: nemojte se cijepiti barem tri tjedna prije puta ako je ikako moguće. Isto tako, proglasite karantenu za djecu dva tjedna ranije. Djeca u vrtiću mogu pokupiti sve što vam padne (i ne padne) na pamet.

Mi smo imali interesantan splet okolnosti. Naime, prvo smo usrali motku i nismo Leona izvadili iz vrtića na vrijeme. A u to vrijeme je u vrtiću došlo do izbijanja HFMD. HFMD je Hand Foot Mouth  Dissease i manifestira se bolnim plikovima po rukama, oko usnica, po preponama i po tabanima. To izgleda kao da vas je izbo roj  pčela, a svrbi i boli u isto vrijeme. I što se više češete, boli sve više. Na tabanima možete dobiti hrpu žuljeva prepunih virusne tekućine (hrvatski: tekurčine).

Liječi se simptomatski, što u prijevodu znači da pijete antihistaminike i rakiju i čekate da prođe. Djeci ukinete rakiju.

Odrasli u pravilu ne dobiju HMFD, osim ako im je imunitet u opakom padu. Osim, da. :) Tri dana prije puta ja se docjepljujem protiv trbušnog tifusa jer mi je cjepivo iz 2009 isteklo. Što se poslije desilo, pročitajte malo niže.

2.2. O hrani, pelenama i ostalom

Ilitiga, ajmo malo o dječjoj logistici :) A kad bi ova logistika imala radni naslov, onda bi naslov bio: Ida vs. Leon ilitiga 9 mjeseci vs. 4 godine. Dva djeteta, dvije različite dobi i dve potpuno različite check-liste potreba, zahtjeva, problematike i stvari na koje je trebalo obratiti pažnju da bi putovanje svima bilo ugodno. A ukratko, takva check-lista moguće ‘problematike’ na putu koju bi bilo dobro razraditi prije, izgledala bi ovako: Ida - hranjenje, spavanje, lijekovi, kremice, pelene. Leon - lijekovi, higijena (wc, pranje kose). Općenito bih rekla da je priprema putovanja dok smo još bili doma išla u smjeru da se maksimalno zaštiti Idu koja je beba, dok je na samom terenu zaštita bila više usmjerena na Leona. A to je u praksi značilo sljedeće - mi smo odlučili nositi za Idu hranu, pelene, vlažne maramice i kremice iz Hr. Nije da hrane i pelena nema u Indiji, ali kad ideš turistički zadnje što želiš je gubiti vrijeme na traženje shopping centara dok si ti smješten bliže starim dijelovima grada (što je najčešće tako jer su tamo i turističke atrakcije). Dakle, nosili smo određeni broj kašica, adaptirano mlijeko, itd. Leon je tu bio više izložen - jeo je lokalnu hranu kao i mi, na njega smo pazili vezano za vodu i pranje zuba (sve s flaširanom vodom, kao i mi). Indija je zemlja gdje neoprezni jako lako poberu gadne crijevne viroze i mi smo toga bili svjesni. Znali smo da hrane u Indiji ima - indijska klima je odlična i Indija obiluje raznoraznim kombinacijama voća i povrća. Ono na što smo se odlučili fokusirati je svođenje na minimum mogućnosti da se skupi crijevna viroza zbog konzumacije takve hrane. Eee, to je pravi kunst :) a svodi se na dva scenarija - konzumiranje voća koje se guli (banane, naranče, itd…), te konzumiranje povrća u hotelu a za koje ste sigurni da je ili termički obrađeno (dakle, dobro skuhano) ili tretirano tj. oprano u jodiranoj vodi (ovo se odnosi na salate i ostalo povrće koje se konzumira sirovo ali rijetko koji hotel jasno navodi ovu informaciju koja zapadnjake može spasiti od nekoliko dana gadnih probavnih smetnji). I da smo samo pratili ove savjete, bili bi just fajn, ali - na putu nismo bili samo nas 2 stara konja. Poveli smo ovaj put i nejač :) Trebao nam je dodatni sigurnosni mehanizam i trebalo ga je smisliti kako god znamo i umijemo :) Živjelo guglo! Uz malo kopanja po internetu, svašta čovjek sazna i nauči. Pa tako sazna i za sredstva za hladnu sterilizaciju koja je lako kod nas kupiti i vrlo su dostupna po našim trgovinama dječjom opremom. Pola litre te tekućine i mjerica za doziranje koju smo ponijeli sa sobom bila je rješenje dobrog dijela naših problema. Pogotovo za one dane kad smo dobar dio dana provodili ‘on the move’. I kako smo se snašli? Paaaa….neka posudica ili obična najlonska vrećica u koju bismo ulili vodu uz dodatak sredstva za sterilizaciju...u koju bi stavili voće da fino odstoji. Ispiranje poslije i to je to! Istu smo metodu koristili i za pranje Idinih posudica za hranu, žličica, bočica - svega za što čista voda iz indijske pipe nije izgledala kao primamljiva opcija :) Indijci su tradicionalno većinom vegeterijanci pa mesni meniji i nisu prvi izbor. S obzirom da je za Idinih 9 mjeseci raznovrsna hrana jako bitna, za nju smo sa sobom na put ponijeli određeni broj gotovih kašica s mesom. Sasvim dobro izvedena logistička akcija. Leon je i inače izbirljiv po pitanju mesa, a u Indiji je zajedno s nama zaglibio u vegeterijanske vode :) Ali neka, sve smo mi to nadoknadili silnim palačinkama i shakeovima od manga i banana koje smo putem strusili. I bilo nam je fino! Dječja kolica nismo nosili - u Indiji dječja kolica stvarno nisu doable opcija (ne u Indiji koju smo mi išli vidjeti). Ali je zato ruksak nosiljka najbolji dječji gadget ikad!  I taj nam je ruksak na putovanju zapravo bio najbolji prijatelj - i najzaslužniji je za sve što smo uspjeli vidjeti. U suprotnom, tempo koji smo mi odradili bio bi nemoguć. Isto tako, ruksak je 'štitio' Idu od znatiželjnih indijaca koji su nas slikali MILIJUN puta, a i grabali bi djecu po rukama rado, samo da su imali više prilike :) Nije bilo spasa - s djecom smo stršali u masi i svi su se lijepili na nas nemilice :) I dok smo iza sebe ostavili kišno Zg s pravim jesenskim temperaturama, uletili smo ravno u pravo malo indijsko ljeto. Osim što bi po noći zatrebala kakva jakna ili flis, za sve ostalo kratki rukavi bili su idealni! U ovakvim klimatskim uvjetima bilo je vrlo lako optimizirati garderobu prije puta - nismo se morali natrpati hrpetinom robe koju je trebali tegliti sa sobom. A to nam je automatski omogućilo da možemo ponijeti neke druge stvarčice za djecu koje će na olakšati život. Na putu smo odlučili koristili opciju pranja robe u hotelima u par navrata i nismo se natrpali robetinom što se prtljage tiče, ali smo zato recimo ponijeli za Idu pop-up prijenosni krevetić koji se mogao spakirati u smiješno malo mjesta i bio je smiješno male mase. Pa prijenosnu laganu platnenu 'stolicu-hranilicu', recimo...sve odlična pomagala powered by Doktor Guglo :) (niste znali da to postoji, priznajte?) Za Leona smo nosili putnu daskicu za wc npr. i obruč za pranje kose (da se ne ‘naguta’ vode dok ga peremo). Čak smo si ponijeli i babyphone!!! Genijalci :) A sve to da se možemo 'odmaknuti' koji metar od sobe do hotelskog restorana kad jedno dijete (ili oboje) spavaju. I roditelji trebaju vrijeme za chillanje :) Ovo s baby prisluškivačem je i najbolja ideja ikad - omogućila nam je dobru brojku ispijenih pivica u miru i tišini hotelskog restorana dok DŽeca spavaju :) Iako ovo sve napisano na prvu možda izgleda komplicirano, stvarno nije bilo. I stvarno je pomoglo da cijelo iskustvo bude ugodno i da nekako napravimo atmosferu ‘doma’ daleko od doma. Ničega nam nije falilo, koliko god vlakova i hotelskih soba izmijenjali. Nas 4 smo bili pravi mali dream team! I uživali smo u putovanju na najjače :) Praktični savjeti izvući djecu koja idu u vrtić van iz kolektiva 2 tjedna prije putovanja! Smanjiti na minimum mogućnost boleština prije samog puta. zbog 'ambicioznog' plana puta mi smo smještaj i rezervacije sjedala u vlakovima odradili unaprijed, što je uvijek rizik jer se stvari mogu zakomplicirati. Uvijek smo imali backup plan, smještaj je imao 'free cancellation' opciju do dan-dva prije dolaska, karte za vlak mogle su se poništiti do 2 sata prije samog putovanja vlakom. svaki smještaj imao je 'doctor on call' opciju. Za miran san svakog roditelja. Naravno, bez nužnih lijekova se ne ide niti za vikend na more, a kamoli na ovakav put.  Sandra.

 

2.3.  O letovima, vlakovima, taksijima i rikšama - transport općenito

2.3.1. Avioni

U trenutku putovanja je najpovoljnija i vremenski najbolja varijanta bilo letjeti sa Qatar Airways na relaciji Zagreb - Doha - Delhi.

Donedavno su svi letovi iz Zagreba išli preko Budimpešte, ali sad ih dobar dio leti direktno za Dohu što će vam uštedjeti sat vremena čekanja na aerodromu u Budimpešti i jedno slijetanje i polijetanje.

Qatar dnevno ima nekolicinu letova iz Dohe za Delhi, a samo jedan iz Zagreba do Dohe, pa vam se može desiti da u Dohi čekat sat, dva ili deset sati. Kad putujete s djecom ovo je bitna stvar, pa probajte karte kupiti dovoljno rano, da možete odabrati let koji ima minimalno čekanja u Dohi.

 Ukoliko planirate za malo dijete nositi planinarski ruksak u kojem ćete je nositi po svijetu, moglo bi vam se desiti, kao i nama, da na službeni upit smijemo li ga unijeti u avion kao što se mogu unijeti dječija kolica dobijete negativan odgovor, dok će vam taj isti Qatar Airways u Delhiju to dozvoliti. Očigledno informacije o takvim ruksacima nisu dovoljno jasne osoblju na aerodroma, pa možete očekivati neočekivano.

Moj pokušaj da na kraju putovanja, osoblju u Zagrebu ukažem na problematiku je završio sa ograđivanjem od možebitne odgovornosti. Kako to nije bila poanta mog javljanja, odustao sam od daljnjeg pojašnjavanja.

2.3.2.  Vlakovi

Što se same Indije tiče, najjednostavnije i najpovoljnije se po Indiji kretati vlakom. Indijske željeznice dnevno prevezu 23 milijuna ljudi. Brojke su vrlo impresivne: 115000 km pruge, preko 7000 željezničkih stanica, više od 46000 putničkih vagona i 1,3 milijuna zaposlenika.

Doživjeti indijske željeznice je posebno iskustvo i toga se nikako ne biste trebali odreći, samo zato što vam se, na prvu, sistem po kojem se kupuju karte i pune vagoni čini kriptičan.

 Naime, indijske željeznice imaju preko nekoliko putničkih razreda. Za neke je potrebna rezervacija, odnosno kupovanje karte unaprijed, za neke nije. Ako putujete s djecom, htjet ćete neki bolji razred, pa evo što se nudi:

• First Class Conditioned (1AC): najbolja i najskuplja mjesta. Dva ležaja po visini uz neke dodatne elemente, kao i kupei odvojeni vratima (sa dva, odnosno četiri ležaja)

• Two Tier Air Conditioned Class (2AC): klimatizirana spavaća kola sa po dva ležaja (bunk, berth) po visini.

• Three Tier Air Conditioned Class (3AC): klimatizirana spavaća kola sa po tri ležaja (bunk, berth) po visini.

• Air Conditioned Chair Car (CC): klimatizirana sjedeća kola. Udobnija nego što izgledaju.

 Ima tu još neklimatiziranih i skučenijih putničkih razreda, ali ne preporučujem sa malom djecom. Indija je uglavnom topla ili vrlo vruća. Treba vam mala oaza unutar tog vlaka u odnosu na svijet vani. Dodatno, u vagonima za koje nije potrebna rezrvacija se stvari znaju jako zagužvati. Ako nikad niste bili u Indiji, teško vam to mogu opisati. Vjerujte mi na riječ - ne želite biti u takvom vagonu s malom djecom.

 Kada kupiti karte? Paa, za ove razrede koji su gore navedeni, karte trebate kupiti barem nekoliko dana ranije, mada se za popularne rute u sezoni karte rasprodaju i puno prije.

 Kako kupiti karte? E, to je posebna priča. Naime, uvijek možete hodočastiti šaltere na kolodvorima, ali - nemojte.

Slijedeći način je koristiti web sučelje Indijskih željeznica, ali ono je toliko konfuzno da je upitno koliko ćete se tamo snaći.

Tu je i preko nekoliko web servisa koje vam omogućuju posredno kupovanje karata, ali neki primaju kreditne kartice iz Evrope, a neki ne. Naravno, očekujte kriptičnu pogrešku prilikom pokušaja kupovine ukoliko vam kartica bude odbijena bez da vam išta bude jasno.

 Ja u zadnjih šesti godina koristim isključivo ClearTrip (http://www.cleartrip.com/) koji je dovoljno jasan i prima naše kreditne kartice. Jedina mana je što Indijske željeznice ne dozvoljavaju posrednicima da karte rezerviraju direktno već oni to ustvari rade kroz njihovu web aplikaciju za koju morate imati account i tamo i onda ih međusobno povezati. Za to će vam, opet, trebati indijski broj mobitela za verifikaciju (koji uglavnom nemate) ili ćete ClearTripu poslati svoj skenirani dokument (npr osobna iskaznica) i onda će oni to napraviti za vas.

Ova naizgled, besmislena komplikacija je tu da spriječi prekupce kartama koji su znali kupiti cijeli vagon karata i onda ih preprodavati.

 Kad ste to sve sredili, znajte da ćete bilo koji web servis za kupovinu karata moći koristiti samo u vrijeme kad rade šalteri indijskih željeznica, i nikako između 8 i 12h IST (indian standard time).

 Isto tako znajte da nemaju svi vlakovi ista pravila kad se karte puštaju u opticaj. Dok ćete za neke linije karte moći kupiti i dva mjeseca ranije, za neke ćete to moći napraviti tek dva tjedna prije putovanja. Naravno da ne postoji pouzdan način da vidite da li je vlak pun ili mu karte još nisu ni u opticaju.

 Dalje, nemaju svi vlakovi sve razrede. Na primjer, neki vlakovi imaju samo sjedeća mjesta, pa ako tražite spavaća kola, možete dobijati raspoloživost 0, bez da na prvu shvatite u čemu je problem.

 Djeca mlađa od pet godina ne plaćaju kartu ukoliko ne zauzimaju mjesto. Ako ne želite da vam dijete cijelo vrijeme sjedi u krilu, napišite da ima 5 godina i kupite mu kartu koja je niže cijene od karte za odrasle i dobit će svoje mjesto.

 Još jedna zanimljivost je da indijske željeznice ne dozvoljavaju odabir sjedala/ležaja. Sustav vam to dodijeli sam i nema mogućnosti da na to utječete.

 Sad, kad ste sve ovo pročitali, želite li i dalje putovati indijskim željeznicama? Pa naravno da želite. :) Uz malo igranja sa opcijama, imat ćete u rukama karte za vožnje svog života. A nema boljeg osjećaja od onog kad vas, u vrevi višemilijunskog grada na vagonu dočeka papir sa popisom putnika i sa baš vašim imenom na njemu.

2.3.3.  Taksiji, autorikše i rikše

Taksiji su dobra opcija za putovanje između gradova kad nema vlakova ili niste uspjeli kupiti karte za dan kad vam treba. Taksije treba dogovarati preko hotela ili prepaid taxi štandova. Ako ste vješti u cjenkanju, lako sve dogovorite na ulici, ali, uz malu djecu, savjetujem prethodne dvije metode.

Ne očekujem probleme samo zato što ste s djecom, ali isto tako morate znati što želite, kud idete i druga strana itekako toga treba biti svjesna. Općenito, puno manje treba mahati šakama ako pričate polako i nosite veliku batinu (kao što je drug Roosevelt davno govorio).

 Autorikše (tuk-tuk) i rikše (bicikli) su odlični načini prijevoza unutar gradova i djeca će uživati u tom životnom reliju u srcu Indije. Pripazite da im ruke i noge ne vire van okvira (auto)rikše jer će biti provlačenja na žilet u gustom indijskom prometu.

NAPOMENA: Iza svake fotografije krije se cijela galerija vezana uz dotično poglavlje.
(Ukoliko vas zanimaju samo fotografije, kliknite ovdje)

3.  Dan putovanja (14.11.2014)

Kao što sam gore napomenuo, splet okolnosti i poneka kriva procjena mogu vam na grbaču natovariti cijelo čudo problema.

Tako sam ja, dan nakon nesretnog docjepljivanja popio temperaturu 39 i nisam znao koji vrag mi se dešava. Zovem HZZJZ i raspitujem se o potencijalnim nuspojavama cjepiva koje sam dobio. Jer, od 2009 do danas sam cijepljen protiv svega osim života samog i nikad nisam imao nikakve nuspojave. Sad sam gorio ko Jan Palach. Rekli su mi da nuspojave mogu biti ali da su vrlo rijetke i da im se javim za koji dan ako se stvari ne poprave.

Letimo za dva dana.

 Večer prije leta, Ida dobiva temperaturu, a ja primjećujem na dlanovima ispod kože crvenu pigmentaciju. Zbrojili smo dva i dva. I Ida i ja smo dobili HMFD. Ja sam si sam kumovao sa cijepljenjem u krivo vrijeme. Jako lijepo.

 Avionske karte su nepovrate i vremenski fiksirane.

 Dolazi dan puta. Temperature spuštamo paracetamolima i krećemo na put. Jedina dobra stvar u cijeloj ovoj zavrzlami je što smo znali kako će stvari izgledati, jer, da smo usred Indije prvi put ovo dobili, ne bi nam bilo svejedno.

Ovako smo stisnuli zube i pripremili se na ono što moramo proći. S tim da djeca sve ovo puno lakše prolaze od odraslih.  Tako će Ida sve proći skoro bezbolno i u hodu. Temperatura će spasti nakon dva dana, a plikovi po koži gotovo da i ne svrbe.

 Mene čekaju dva dana vrlo neugodnih manifestacija koje uključuju gotovo nepodnošljivu kombinaciju svraba i boli na dlanovima i pune tabane ogromnih žuljeva što će mi otežati kretanje.

Sreća u nesreći je što stvar traje kratko (ali jebitačno), pa se naglo umiruje isto kao što naglo i počinje.

 Što se samog puta tiče, Qatar je većinu letova iz Zagreba promijenio tako da su sada direktni letovi do Dohe. Nije više bilo slijetanja u Budimpešti. Prvi let je bio vrlo ugodan i miran.

U Dohi tražimo i dobijamo kolica za Idu da se lakše krećemo po aerodromu, ali smo morali prvo pronaći info pult gdje su nam ta kolica i dali. Bilo bi jednostavnije da imamo njen planinarski ruksak, ali, što je, tu je.

 Let od Dohe i Delhija je bio dosta nagužvan i, zbog tog, neudobniji. Hranu i vodu smo čekali sat ipol. Da smo Sandra i ja sami, ovo ne bi bio problem, ali sa dvoje djece to nije neka sreća.

 Pored Sandre je sjedio jedan par iračkih Kurda koji nas je zamolio da im ispunimo papire za sletanje u Delhi (nisu neki sa engleskim). Bili su vrlo dragi. Žena je sjedila pored Sandre i čak joj je pomagala sa maramom za dojenje kad je Ida trebala jesti. Engleski su govorili malo, do nikako. Muškarac mi je uspio objasniti da je on Kurd iz Iraka. Htio sam mu reći da sam jedne godine, obilazeći Tursku, bio i u Dogubayazitu, gdje su Kurdi većina, ali me ne bi razumio.

Dok sam im ispunjavao obrazac za ulazak u Indiju, čudio sam se ko pura dreku kako im se pasoš lista od kraja prema početku (arapski svijet), a kad sam došao do imena… Pa oni imaju više slova u imenu nego mi u imenu, prezimenu i zanimanju zajedno. :)

Naravno da ne stane sve u kućice u formularu, pa sam napravio ono što se inače u takvim situacijama radi - napunio sam koliko je stalo. Ionako je bilo jedino bitno da je forma ispunjena, jebeš sadržaj. :)

4.  Dolazak u Delhi (15.11.2014)

 Po dolasku u Delhi, slijedi imigracijska procedura, koja zna biti dugotrajna ako u to vrijeme slijeće puno aviona, a mi smo sad bili u toj situaciji. Još su nas maltretirali sa papirima protiv Ebole. Lijepo je na papiru pisalo da ih treba ispunjavati samo ako je netko u zadnjih šest mjeseci bio u zemljama zahvaćenim ebolom (bile su i popisane), ali su na aerodromu tražili da svi stanemo i u taj red, ispred termo kamera i predajemo te papire.

Leon je bio već cendrav od puta, Ida i ja smo temperaturu skidali (g)lupocetima i nisam ni sam bio siguran šta će pokazati termo kamere koje su bile posvuda postavljene.

Međutim, kako to često u Indiji biva, bitna je forma, ne smisao. Tako su te kamere stajale kao dekoracija, a najbitnije je bilo ispuniti papir. Pa sam ih i ispunio. Polako. Babuim!

 Nakon toga je slijedio dobro poznati red za ulazak u Indiju. Jedan savjet: kad vidite šalter “special assistance” i pomislite kako ćete tu bolje proći jer imate dvoje male djece - zaboravite. Na tom šalteru su samo neke komplikacije i sve traje tri gladne godine. Ko stane u taj red smjesta je najebao.

 Kad smo napokon prošli sve to propitivanje i skupili svoju prtljagu, Idu smo utrpali u planinarsku nosiljku i tek tada smo bili kompletirani da se možemo normalno kretati. Na izlazu iz aerodromske zgrade nas je čekalo dobro poznato lice. Bio je to onaj taksist iz 2009, onaj isti iz 2011 i 2012 godine. Izgledao je potpuno isto kao kad sam ga prvi put vidio. Nepromjenjiv, kao zidovi kuća u old Delhiju, stajao je tamo sa izgubljenim osmjehom koji je govorio, kao i uvijek do sada: “dobrodošao, ali ja nemam pojma koji si ti”. :)

 Nema veze. Već sam se navikao na njegovu tradicionalnu demenciju. Delhi je mirisao kao i uvijek, zvukovi grada i topao zrak su govorili: “došao si kući”.

 Bilo je lijepo ponovo (po n-ti put) otići u Tara Palace. Ispred su i dalje ljudi spavali po cesti, u ulici je i dalje tržnica i obrti za popravak bicikla. Sve je bilo na svom mjestu.

 Umorni od puta, pobacali smo djecu u krevete i probali se malo odmoriti. Na kraju su svi zaspali, a ja sam imao fazu u razvoju HFMD-a kad su me dlanovi istovremeno nepodnošljivo svrbili i nepodošljivo pekli. Trajalo je to dobrih sat vremena kad se nisam mogao ni maknuti da sa njima slučajno nešto ne dodirnem jer bi onda bilo deset puta gore. Poslije sam vidio i da su mi tabani puni žuljeva.

 Bilo je teško poslije hodati zbog žuljeva, ali mi je barem bol u dlanovima splasnula.

 Danas smo odlučili imati lagan dan. Put je bio dug, djeca su bila umorna, a Ida i ja smo bili u fazi istjerivanja boleštine na sve otvore.

 U Tari smo sreli nekog Australca kojeg smo duboko impresionirali sa djecom u Indiji. Rekao je da je njegova žena bila u Indiji jednom i da se toliko otrovala hranom da si je sama davala injekcije da si pomogne.

 Mi smo znali točno u kakav okoliš idemo i znali smo da je Leon vrlo discipliniran. Ida, na svu sreću, još nije hodala, pa nije postojala mogućnost da se dovuče do WCa i pije iz kante u tušu, tako da smo bili dosta sigurni da ćemo taj dio moći kontrolirati. A ono što je van kontrole, sa tim se nauči živjeti, a u Indiji, i uživati.

5.  Delhi (16.11.2014)

S obzirom da je Ida bila iziritirana temperaturom i svrabežom, noć je prošla dosta dobro. Samo je nismo nikako uspijevali potrpati u prijenosni krevetić koji smo nosili za nju. Ona je mali vrtiguz - okrene se par puta, pa se zabije u plastičnu bočnu stijenku krevetića i rascendra se. Onda lezi s njom na pod, daj joj ruku, uspavaj je. Pa nakon nekog vremena sve ispočetka.

 Zbog toga je Ida na ovom putu, iznimno spavala uz zid u našem krevetu što nikako ne preferiramo, ali situacija je bila takva.

 Doručak je svima pasao, a Leon je otkrio pečena jaja pa je imao novog favorita. Mali picajzlić kakav je, njemu je u tanjuru sve moralo biti kirurški čisto pa mu klasična indijska hrana nikako nije bila po volji. Ali dok je jaja, biće i sreće na njegovom licu. :)

 Ida je jela svoje kašice kad nije bila na cici, tako da je taj dio bio pokriven.

 A Sandra i ja smo jedva dočekali da napadnemo kuhinju u Tari. U Evropi je teško naći dobar indijski restoran, a sad smo bili na izvoru. Trebalo je to iskoristiti.

5.1.  Red Fort

Nedjelja je. Ispred Red Forta su horde ljudi, uglavnom indijskih turista. A mi sa dvoje djece, od čega je jedno plave kose i plavih očiju… Istog trena spo postali atrakcija koju neće prestati fotkati sve dok smo u Indiji.

 Ljudi u Indiji su dječački znatiželjni. Dok će se prosječan zapadnjak uvući u svoj oklop i od tamo promatrati, Indijci će vam se unositi u lice, dodirivati vas, pokušati se slikati sa djecom čim je više moguće, pitati vas cijelo čudo pitanja i sve će im biti izuzetno zanimljivo.

 Malo je nezgodno dok se na to ne naviknete jer često niste sami kad sjednete da predahnete. Oko vas ih je na desetke.

Idina nosiljka je bila odličan štit od znatiželjnih ruku jer je od tamo nisu mogli izvaditi da je drže u rukama. Leon se uspješno gnjurio i skrivao oko nas tako da smo sve skupa bili ugodno nedodirljivi, a opet pristupačni.

 Već sam ja ovo sve vidio i prije, ali moram priznati da me iznenadio skok u popularnosti sad, kad smo tu bili sa djecom. Mislim da dobro procjenjujem ljude i mogu reći da nisam primijetio da je itko od onih koji su nam prišli bio zločestih namjera. Svi su bili dječački znatiželjni.

 Danas smo za kratku vožnju do Red Forta dogovorili originalnog rikšu iz Old Delhija. Djeca su uživala, a ja sam gledao kako se taj sitni čovjek upire da nas četvoro pokreće vlastitim nogama po ulicama Delhija i sa kojom lakoćom se na žilet provlači kroz gusti promet.

Nije vozio brzo, ali je svejedno bio brži od nas da idemo pješice, najviše zbog nevjerojatne lakoće prolaska kroz gužvu.

 . . .

 Danas su me prošle rane po ždrijelu pa mogu normalno jesti. Zadnja dva dana sam se patio i s tim. Čini se da boleština popušta (pametniji popušta, a to nisam ja :)).

 Popodne na krovu hotela osmatramo grad i slušamo kako hodža pjeva sa minareta Jama Masjid džamije.U nekom trenutku svjedočimo velikoj migraciji majmuna po krovovima. Nešto ih je pokrenulo i deseci majmuna, velikih i malih su skakali preko krovova, vješali se po kabelima od struje, upadali na balkone i terase po putu. Vrlo impresivan prizor. Lokalci kažu da ti majmuni obično nisu agresivni, ali, sudeći po ponašanju, ne bih se kladio u to.

 Noć je prošla mirno. Svi smo se brzo naviknuli na novu vremensku zonu. Samo je Ida ustala u 6, sat ipol đipala, pa onda opet zaspala.

 Sutra letimo za Udaipur, pa smo riješili i plaćanje hotela i dogovorili kad i gdje ćemo se vratiti. Ovaj put sam tražio svoju sobu 301 jer su nam po inerciji dali prvu slobodnu, a u Tari nisu sve sobe jednako dobre, niti jednako velike.

 Dok sam plaćao dole na recepciji, prostorom se širio miris istih onih mirisnh štapića kao 2001 kad sam se iz Tare spremao na let za Bagdogrdu i odlazak u Sikkim.

Interesantno: svaki put pomislim da je ovo zadnji put da sam u Tari i svaki slijedeći put uživam što sam ponovo tu.

6.  Delhi - Udaipur (17.11.2014)

Zbog ranog leta ustajemo u 2:20 ujutro. Kad ste sa djecom, računajte barem dodatnih pola sata na razbuđivanje malih drekavaca. Za razliku od odraslih koji njurgajući obuvaju cipele i idu van, djeca će cendrati i mogu vam još dodatno sve usporiti ako ih u tom trenutku idete na silu ubrzavati.

 Napokon spremni. Krećemo. Vani je mrak, Ida je u nosiljci, Leon zapinje o neravan put, a okolo se širi dim vatre. Ljudi koji žive i spavaju po tim ulicama pred jutro znaju zapaliti nekakav suvarak smeća i granja da se malo ugriju. Premda su dani vrući, po noći zna zahladiti, za indijske pojmove.

 Taksi koji nas je vozio na aerodrom je ustvari bio onaj minijaturni kombi kakvih po Indiji ima puno. Kao da uzmete naš standardni kombi i smanjite ga na jednu trećinu. U ovom konkretnom primjerku se unutra užasno osjetio smrad ispušnih plinova. Bilo je to toliko izraženo da sam pratio djecu da li im je dobro i otvorio sam sve prozore da imamo što više svježeg zraka. Eko-test ftw! :)

 Na aerodromu je sve išlo kao podmazano: check-in uredan i na vrijeme, a avion ne kasni. Hranimo Idu, pa krećemo na boarding. Kako smo imali djecu i dobar komad puta za othodati, presreće nas tip sa onim malim električnim vozilom kojim pomaže ljudima sa posebnim potrebama. Trebalo mi je neko vrijeme da povežem da smo, sa dvoje male djece, mi sada ti sa posebnim potrebama. Neobičan osjećaj, ali nisam se bunio da mi skrati 10 minuta hodanja po aerodromu u ranu zoru.

 Čeka nas avion propelerac. Polazak je bio uredan i nije bilo kašnjenja. Dok smo letjeli, gledali smo kako na prozorima s lijeve strane izlazi sunce, dok su prozori s desne strane još gledali u mrak.

Sa nama u avionu je bila grupa Francuza kojoj je svaki kurac smetao. Samo su se meškoljili i negodovali sebi u bradu. Ne volim generalizirati stvari, ali gotovo uvijek gdje ima Francuza ima i problema. S jedne strane će se buniti za sve, a s druge strane će biti prvi koji će pušiti tamo gdje se ne smije i u svim onim malim stvarima ispadati idioti s pedigreom.

 Kad smo sletjeli u Udaipur sa užitkom sam udahnuo zrak koji je bio neusporedivo mirisniji i čišći od onog u Delhiju.

 Tuk-tuk nas vozi do hotela uz jezero. Hotel je vrlo simpatičan i osoblje je bilo jako drago. Cijene soba su umjerene, ali cijene hrane su pretjerane, pa smo u hotelu jeli ravno nula puta. Ne da se Balkanac tako lako dići na foru. :)

 Jezero Udaipuru daje posebnu mirnoću. Jezero je umjetno napravljeno i pliće je nego što biste rekli na prvi pogled. Vožnja brodićem po jezeru se djeci svidjela, a meni je omogućila da napravim fotografije iz malo drugačijih kuteva gledanja.

 Nakon vožnje brodom smo napali neku lokalnu trgovinu. Jeo se i sladoled “indian style”, uz tuk-tuk i otvorenu kanalizaciju. I to nakon što je Sandra imala objašnjavanje s tipom da joj je dao sladoled koji je mladost doživio u vrijeme kad je Gandhi išao u školu i da izvoli to riješiti. Bilo je zabavno gledati kako je tip rovao po škrinji tražeći primjerak koji nije desetak puta odleđivan i zaleđivan. Trebalo mu je vremena ali našao je nešto. Još bolja stvar je da se nitko od toga nije usrao do vrata. Dvije muhe jednim udarcem! :)

 Popodne smo se malo odmorili jer smo tek prodisali od dugog puta, boleština i “jet lag-a”. Kad smo izašli van, već pao mrak. Ljudi pjevaju, vrše vjerske obrede, smrdljiva voda teče uz rubove ulica, govna po cesti… Indija. :)

 Našli smo jedan simpatičan restoran preko mosta. NIje bio skup, hrana je bila dobra i ljuta, ali ne dobra kao u Tari. Nekom nenaviklom na Indiju bi se ovo mjesto učinilo kao ekspres karta na zaraznu, ali mi smo znali kako kuhinje tih restorana inače izgledaju. Ovdje je jedina razlika bila to što smo ovdje kuhinju mogli i vidjeti što može biti samo prednost, nikako mana.

Sa trećeg kata terase smo gledali Udaipur i Jagdish Temple preko puta.

7.  Udaipur (18.11.2014)

Jutros smo prespavali alarm, pa nismo stigli na doručak. Za danas imamo u planu odvesti se u Kumblagarh Fort i Ranakpur. U hotelu smo dogovorili privatni taksi koji će nas voziti na ovaj cjelodnevni izlet.

Prije puta Leon i ja odlazimo do prve otvorene trgovine-daščare po neke kekse i vodu. Dan će biti dug.

Taksi dolazi po nas u osam sati ujutro. Do Kumblagarha nam treba oko dva sata.

7.1.  Kumblagarh Fort

Vani je izuzetno vruće, ali je barem zrak suh ko barut. Ne bismo uživali ovdje po monsunu. Doduše, ne bih ni vodio djecu u Indiju za vrijeme monsuna. Ma šta djecu, izbjegavao bih voditi i sebe. :)

 Kumbalagrh je jako lijepa utvrda. I dok smo se divili prvom pročelju, lokalni turisti su nas počeli salijetati.

Drž, ne daj… Slikaj, uzmi, vrati, ajde sad ovako, ajde onako… Djeca su bila hit. Ma kakav crveni tepih, kakva dodjela oskara. Ovo je bio paparazi show 24/7.:)

S vremenom ćemo se naviknuti na ovakav tretman, ali ovdje smo još malo zbunjeni. Nenavikli na naglo stečenu popularnost, rekao bih. :)

 U jednom trenutku Leona stisne da bi na WC, a WC-a ni. Pa je Sandra oformila poljski WC u vidu plastične vrećice. Kenjara exclusive iza jedinog drveta u širem krugu kompleksa.

Gdje li ste sad vi koji bi se slikali da vam damo kusur?! :)

7.2.  Ranakpur

Nakon ručka u restoranu po izboru vozača koji i nije bio nešto, zaputili smo se u Ranakpur. Tamo se nalazi drevni jainski hram, ujedno i najljepši hram kojeg sam vidio u dugo vremena.

 Nakon još jedne epizode sa slikavanjem djece u svim kombinacijama, zaključili smo da je super da je Ida u svojoj nosiljci jer je ne mogu/ne znaju izvaditi. Da je samo u kolicima, bilo bi to sve puno intenzivnije.

 . . .

 Dok smo se vozili prema Udaipuru, vozač nam je pričao o nadničarima koji iz sela dolaze u grad u potrazi za poslom. Obično traže neki fizički posao na građevini.

Ako ga ujutro nađu, taj dan rade, pa se vraćaju busom iza 17h (za 20 Rs u busu ili 10 Rs na krovu), a ako ga ne nađu negdje do 11h, vraćaju se odmah kući. I tako iz dana u dan.

 Dan nam je prošao dosta ugodno. Sandra je dobro animirala djecu iza. Prava mala čerga. :)

 Dok se vozimo po nečemu što ovdje zovu “autoput”, gledam kako se po zaustavnoj traci voze raznorazne šklopocije od vozila, uglavnom u krivom smjeru. Ipak, Indija ima svoje sisteme koji dosta dobro funkcioniraju - dok ste u Indiji. Ovakve metode bi na zapadu vrlo brzo završile sa “ozbiljnom ozljedom ili smrću”.

 Dugo sam razmišljao zašto je to tako i jedini zaključak koji mi se nametao je da na zapadu ljudi ne paze ni na što jer si to mogu priuštiti. Zato i ima toliko obavijesti tipa “Pazi, sklizak pod”, “polako, ubićeš se” i sl. U Indiji biste jednostavno postali dio statistike i malo tko bi vas se poslije i sjećao. Interesantno je kako nužda radi oprezne ljude, mozgao sam i buljiio u sunce u zalasku koje se ljeskalo na grbavom asfaltu ispred nas…

 Kad smo se vratili, vozač je pokušao prigovoriti na visinu napojinice, ali 10% je 10%. Nek si nađe neke Amere da ih muze. Mi smo Balkanci. Sretan je što nije ostao i bez tog. :)

 Šetajući uvečer gradom našli smo odličan restoran u komadu derutne zgrade. Rooftop, kuhinja ko ulična radionica za promjenu ulja na Tamićima, kuhari su svi muški, a hrana ljuta da se usereš. :)

 Odmah nam je postao favorit, pa smo se odlučili tamo još koji put vratiti.

8.  Udaipur (19.11.2014)

Ujutro  doručak pronalazimo u obližnjem restoranu sa pogledom na jezero.. Naš hotel je imao fin restoran, ali jedno pet puta preskup, pa smo odlučili u potpunosti ga ignorirati.

Doručak je sjeo ko šamar budali, a favorit su nam bile palačinke s medom.

Zgodno je ustati ranije za doručak na terasi jer sunce prži čim izađe, a izlazi rano.

8.1.  Udaipur City Palace

Izvana izgleda lijepo, ali ne očaravajuće kao mnoge druge građevine po Rajasthanu. Iznutra i nema baš nekog sadržaja - preskučena je i prepuna slika i nekog oružja. I to je sve. Jednostavno nema “ono nešto” što ćete poslije pamtiti.

 S obzirom da smo se palače dosta brzo zasitili, napravili smo poslije još jednu vožnju brodom po jezeru. Djecu je veselilo, a ni nama nije bilo mrsko.

 Za vrijeme glavnog toplotnog udara smo malo odmorili u sobi. Popodne smo se odvezli tuk-tukom do žičare koja ne radi bez nekog posebnog objašnjenja. Jednostavno - ne radi. Sutra, vele oni. Ih, sutra! Sutra smo mi na putu za Jaipur. Neki drugi put…

 Vraćamo se pješice prema centru. Po putu srećemo čopor majmuna uz cestu. Leon je uživao gledajući ih kako se prebacuju preko obližnjeg zidića. Znajući njihovu zajebanu prirodu, pazio sam samo da ih ne zamijeni za mačku jer bi to moglo završiti konfliktno. Naime, ako se ti majmuni uzjebu i odluče postati balkanski bahati (velika mogućnost), ima da radi bambusov štap preko leđa. U Indiji je majmun sveta životinja, a nije red batinati svetinje preko bubrega, pa je bolje paziti da do dotične radnje ne dođe. :)

 Večeramo ponovo u našem restoranu. Hrana je još bolja nego jučer. Odozgo, sa terase, puca pogled na obližnji hindu hram. Ispod ljudi suše palačinke od kravljih govanaca na nižim terasama. Čini mi se da ih koriste kao ogrev.

 Prije spavanja smo još posjetili taj hindu hram. Kupujemo cvijeće za 20Rs. Leon ga odnosi negdje gdje se to kao ostavlja. Ovo je ujedno i prvi hindu hram u koji sam ušao a da me nije spopao neki propovjednik kojemu sam samo još jedna vreća rupija. Ići sa djecom u Indiju ima puno prednosti, nema šta. :)

 Nakon svega se povlačimo u sobu. Sutra nas čeka barem sedam sati vožnje vlakom do Jaipura. Nismo znali ni kako će to proći sa dvoje male djece. Moglo bi sutra biti cirkusa u vlaku, ali vidjet ćemo.

 U svakom slučaju nas čeka rano buđenje.

9.  Udaipur - Jaipur (20.11.2014)

Budimo se u 3:45 da u miru spremimo sebe i djecu. Taksi nas čeka ispred u 5:15, ali sa dvoje male djece treba uzeti dovoljno vremena da se probude, razbude, iscendraju, pipišaju, pokenjaju, požale, nasmiju, poigraju (po mogućnosti ne sa vašim živcima)…

 Željeznički kolodvor u Udaipuru je mali i samo jedan vlak stoji na peronu - onaj naš. Vožnja je bila puno udobnija i ugodnija nego što sam očekivao.

Naime, ja sam planirao kupovati karte samo za spavaća kola, međutim, vlakovi koje smo mi rezervirali nisu uopće imali spavaća kola. Ovo naravno shvatite metodom balkanske dedukcije dok danima pokušavate isplanirati i rezervirati razne varijante, ali dobro.

Nismo imali spavaća kola, ali smo dobili mjesta u sredini vagona sa stolićem ispred nas i to je bio pun pogodak. Sjedača su bila stvarno velika i prostrana.

 Ako slučajno imate bojazni kako će vas Indijci prihvatiti, možete se odmah prestati brinuti. Više neugodnosti ćete imati sa zapadnim turistima. Ovdje uglavnom prednjače Francuzi. I u ovom vagonu je bila jedna grupa francuskih turista koji su otišli van u Ajmeru pa više u vagonu nije bilo uštogljenih zapadnjaka željnih pravice.

Od Aimera do Jaupiura se vozimo u polupraznom vagonu. Djeca su uspjela nešto i odspavati, Ida više, Leon manje. Zadnjih sat ipol je u vagonu vladala upravo nevjerojatna tišina. Nije loše kad djeca spavaju sinkronizirano.

U Jaipur stižemo po planu. Kolodvor nije toliko velik koliko se po njemu mota sumnjivih tipova.Oni bi da vode, da voze, da uvale hotel… Ma svašta bi oni, samo da mogu. E al ne mogu.

Mi smo ionako dogovorili da nas iz hotela skupe kad dođemo u Jaipur.

 Smještaj je vrlo ok: kućica sa travnjakom ispred, u ograđenom prostoru. Idealno za djecu. Malo mi je nejasno šta mi tu plaćamo za tri osobe, u odnosu na dvije, ali vidjet ćemo još.

 Nakon obžderavanja u hotelskom restoranu, djeca se igraju na travnjaku, a ja odlazim napraviti đir po kvartu i pronaći vodu i kolu (aka indijski domestos - idealan deficijens za nemirne trbuhe koji je najbolje uzimati preventivno).

Hrana u hotelu je vrlo dobra, mada je začinima prilagođena zapadnjacima (nećete doživjeti vantjelesno iskustvo od intenzivnih okusa i ljutine).

 Nalazimo se u kvartu koji vrvi malim radionama za popravak auta i autorikši. Prosutog ulja po ulici ima skoro ko i govanaca. :)

10.  Jaipur (21.11.2014)

Napokon se budimo spontano, bez sata i žurbe. Bilo je pola osam. Svi smo se naspavali, iako je Ida sinoć, za večerom, bila nervozna kao da joj raste neki novi zub.

 Danas smo imali na listi nekoliko zanimljivih stvari za pogledati. Pitao sam u hotelu za opcije prijevoza, ali su mi oni pozvali rikšara sa ulice. To je situacija “evo vam glupog turista, nabijte mu cijenu”. Majstor je htio 1000 Rs za sve što sam mu nabrojao, pa sam to odjebao i dogovorio da nas za 100 Rs vozi do City Palace i da onda ide svojim putem.

Pred City Palace je pao dogovor da za 800Rs vozi sve što mu kažemo (a toga će biti). Zaradiće sigurno duplo nego da vozi lokalce, ali danas je naš i Shivin. :)

10.1.  Jaipur City Palace

Gradska palača u Jaipuru je impresivna zbog fotogeničnih intenzivnih boja zidova, ali spada u manje zanimljive građevine u Indiji. Ono što popravlja dojam je kad vas okruži cijeli razred đaka za još jedan indian-style nezaboravni fotografski eksperiment.

10.2.  Jaipur Jantar Mantar

Ovdje smo kupili nekakvu kombiniranu ulaznicu koja uključuje nekoliko lokacija u Jaipuru i oko njega koje ionako planiramo posjetiti, a vrijedi dva dana.

 U samom kompleksu smo najprije Idi presvukli pelenu na prvoj klupi koju smo našli i nahranili je u miru.

Jantar Mantar je neobično mjesto nakrcano oversizeanim kamenim astronomskim instrumentima koji kao da su ispali iz nekog romana od Marka Twaina.

10.3.  Hawa Mahal

Prije nego smo se zaputili unutra, sjeli smo vani uz cestu sa lokalcima, jeli kekse, pili vodu/kolu i uživali. Definitivno se isplati ići sa djecom u Indiju. Osjećat ćete se dobrodošli kud god krenete, puno više nego u Evropi, gdje se djeca gledaju kao mimoze, napasti, drekavci.

Ovdje sam uživao sjediti među nasmijanim ljudima, bez brige i pameti.

 Hawa Mahal, ili palača vjetrova, je zdanje koje je omogućavalo mogulovim ženama da nesmetano hodaju i uživaju u zraku bez da ih izvana drugi gledaju.

Hawa Mahal je iznenađujuće lijepa iznutra. Moram priznati da sam očekivao živu dosadu, a naišao sam na raskošnu arhitekturu i odličan pogled na grad i Narangarh Fort.

10.4.  Narangarh Fort

Još jedno od mjesta koje ugodno iznenađuje. Radi se o fantastičnmoj palači iznad grada sa fenomenalnim izlaskom  na krov i pogledom na Jaipur kakav se ne propušta.

10.5.  Royal Gaitor

Royal Gaitor je živopisan skup kripti i ujedno zadnje mjesto koje posjećujemo danas. MIrno je, malo zabačeno i predivno je kad je okupano suncem. Ovaj put smo, na žalost, došli skoro u miraj dana pa je taj efekt izostao, ali smo imali mir i tišinu koju nije lako pronaći u indijskim gradovima.

 . . .

 Nakon ovako dugog i ispunjenog dana, u hotelu smo okupali djecu, pa večerali i onda ih pobacali na spavanjac.

Tek tad smo Sandra i ja sjeli u miru i tišini i žmirkali na zvijedze na nebu. Super je vucarati djecu po bijelom svijetu, ali nema boljeg od onog sata mira i spokoja kad graja utihne, kad nema usranih pelena ni gladnih usta i kad jednostavno - uživamo sami sa sobom.

11.  Jaipur (22.11.2014)

Danas smo u planu imali još jedan tuk-tuk dan. Dobro je da ga djeca obožavaju. Kako god umorni bili, tuk-tuk je uvijek dobar prijedlog.

Ida još ne hoda pa se odmara kad god poželi, ali Leona pazimo jer on hoda sam i nahoda se poprilično za jednog malog dečka.

Na ulici pronalazimo adekvatan tuk-tuk i učas izdogovaramo cijeli dan ua 800Rs. Djeca su sita, nitko se nije usrao (još), Sandra i ja smo odmorni…

Dan može otpočeti.

11.1.  Amber Fort

Danas je izuzetno vruć dan. Vruće je i za naše pojmove ljeta. Teško je zamisliti da se u Zagrebu ljudi sad smrzavaju dok mi se yaya otopiše na indijskom suncu.

 U Amber Fortu je bila gomila ljudi, prava rulja. Bilo je nezgodno i sjesti negdje i nahraniti Idu.

 Sandri se svidjela ideja jahanja slona, ali smo došli malo prekasno. Naime, slonovi se povlače u hlad kako se sunce podiže na nebu jer im je jednostavno prevruće. Jahanje je propalo, ali ih je bilo lijepo gledati ih kako hodaju pored nas, onako ogromni.

 Iako je Amber Fort vrlo lijepo mjesto za posjetiti, danas je jednostavno bio loš dan za to. Em je bilo pakleno vruće, em je unutra bilo more ljudi.

Neću skrivati da mi je bilo drago kad smo završili s njim i krenuli van.

11.2.  Jaigarh Fort

Jaigarh Fort je utvrda na brdu iznad Amber Forta i, po meni, isplati ga se vidjeti više nego sam Amber Fort, upravo zbog neusporedivo manje gužve i jako lijepih pogleda.

Amber Fort se odavde vidi iz ptičije perspektive.

 Čim  je gužva manja, sve drugo je automatski ugodnije, a i djeca više uživaju.

11.3.  Monkey Temple

Za kraj dana smo ostavili hram majmuna na brežuljku usred grada.

Hram je poslovično prljav. Majmuni, krave, svinje, govana na izvoz i smeće. Posvuda. Ajde, bar se nitko nije našao da nas bilo šta žica, ali je i ljudi bilo relativno malo.

 A majmuni… Majmuni su lopovčine najgore vrste. Samo gledaju šta bi zdipili, što jedan od drugog, što od bilo koga sa strane. Tako je jedan od njih Sandri zdipio maramice koje su virile iz ruksaka. Često ljudima popale naočale, telefone i slične stvarčice, a kad pobjegnu na drvo sa drugarima, dohvatiti ih postaje nemoguća misija, a (ponoviću se po tko zna koji put) nije lijepo tući majmuna u hramu majmuna. To je kao da izdevetate slavljenika na njegovom rođendanu.

Samo je belaj što slavljenika lako nađete drugi dan, a majmunima je ovdje svaki dan rođendan. :)

 Zato: pamet u glavu i pazite na svoje stvari.

 . . .

 Jučer i danas smo dnevno prevaljivali skoro 40 km u tuk-tuku, što je samo po sebi doživljaj u gustom i šarolikom indijskom prometu, a nakon bezbroj stepenica, krovova, terasa, palača, slonova, deva, majmuna i svega ostalog, mislim da ćemo sutra imati jedan malo mirniji dan.

Svi smo to zaslužili.

12.  Jaipur (23.11.2014)

Danas se nigdje ne pokrećemo na naglo. Lagano se budimo, istežemo, vucaramo po sobi…

 Na TVu gledam prijenos uživo maratona u Delhiju. Nikud nam se ne žuri, danas proglašavamo lagani dan.

 Malo smo prošetali po kvartu (ako se preskakivanje govanaca, mrtvih golubova i nakupina smeća može nazvati šetnjom) i našli zgodno mjesto za kafu. Ustvari smo samo tražili dobar izgovor za drugi doručak i to nedugo nakon što smo u hotelu pojeli hrane za puk vojske.

 Sa rikšarom smo dogovorili kraći odlazak do Jal Mahala i nazad u hotel za 300Rs.

12.1.  Jal Mahal (Water Palace)

Jal Mahal ili vodena palača nalazi se na jezeru Man Sagar. Iako palača ima 5 katova, samo se zadnji kat vidi iznad vode kad je jezero puno.

Uz jezero je vidikovac, odmah iza njega četverotračna cesta po kojoj rumbla sve: od rikši, preko slonova, deva, pa do velikih pretovarenih kamiona.

 . . .

Popodne se motamo po hotelu i lagano se spremamo. Sutra putujemo za Jodhpur.

Dobro smo odlučili da više vremena provedemo u Jaipuru nego što ćemo u Jodhpuru. Jaipur stvarno ima lijepih stvari za vidjeti i šteta je samo protutnjati kroz njega kao što sam ja to napravio prvi put.

13.  Jaipur - Jodhpur (24.11.2014)

Budimo se u četiri sata ujutro. Ako imam neku zamjerku na ovaj hotel, onda su to komarci - pojeli su nas ovih par dana. Dobro da nismo u malaričnom području jer bih se inače zabrinuo.

 Vlak za Jodhpur nam kreće u šest sati ujutro. Na samom kolodvoru smo imali četrdesetak minuta vremena da se snađemo.

Indija i i njeni kolodvori nisu prilagođeni bilo čemu što se kotrlja na kotačićima (torbe, dječija ili invalidska kolica), pa se treba mentalno spremiti na navlačenje teške prtljage po stepenicama na platforme i sa njih. Stepenica ima popriličan broj, a gužve znaju biti gotovo nestvarne.

 Vlak kreće na vrijeme, ali u konačnic, iz samo njemu znanog razloga, u Jodhpur stiže sa cijeli sat vremena kašnjenja.

Na kolodvoru u Jodhpuru je prava horda ljudi. U gradu je vruće i vreva. Mi smo odsjeli u Mandore Guest House koji se nalazi na samom rubu grada, na pet minuta hoda od Mandore Gardens.

Hotel i dvorište su fino uređeni i ovdje možemo pustiti Idu da puže koliko god želi. Prava oaza.

 Nakon popodnevne dremke, odlazimo se prošetati u Mandore Gardens koji nam je praktično u kvartu (doduše, definicija kvarta u Indiji poprima drugačije oblike).

13.1.  Mandore Gardens

Ukratko: majmuni, krave, govanca, ponekad tip sa frulom i kobrom… Sve se to lako nađe u ovim derutnim vrtovima. Kobre danas nije bilo, ali je smeća jednako kao i 2009, sve je prljavo kao i onda.

Majmuna je cijelo čudo. Lokalci se opet više slikaju sa nama nego sa njima (mi manje grizemo, biće :)).

 Znam da nije najuredniji park na svijetu, ali je koliko-toliko mirno i uspjeli smo protegnuti noge nakon 6 sati vozanja u vlaku.

 A s obzirom da naš hotel ima tako odličan vrt, upriličili smo ispijanje piva iz velike ljuljačke. Ovo je još jedan primjer kako ljuljačka veseli i djecu i odrasle, svakog na svoj način.

14.  Jodhpur (25.11.2014)

Nakon vrlo obilnog doručka (pod parolom: jedi dok ti se ne zamuti pred očima), dogovorili smo taksi sutra za Jaisalmer i zatražili tuk-tuk do Menargarh Forta.

 Vezano uz taksi: prilikom rezervacija željezničkih karata, relacija Jodhpur-Jaisalmer mi je ostala u zraku. Nijedan vlak mi nije previše pasao sa svojom satnicom. Za povratak sam kupio karte, ali i to sa velikom rezervom.

Naime, očekivao sam više problema na ovom našem putovanju i uračunao u plan barem jedno trovanje hranom i životinjski proljev, tako da mi se sama ideja Jaisalmera iz Zagreba činila nestvarna i daleka.

Sad, kad smo bili tu, a djeca ni proljev da dobiju, nismo imali izbora nego zaputiti se sutra prema gradu usred Thar pustinje.

 Prije toga ostao nam je jedan lijep dan u Jodhpuru za Menargarh Fort i obližnju kriptu.

14.1. Jaswant Thada

 

Jako lijepa kripta od bijelog kamena koja se nalazi u blizini Menargahr Forta, a posvećena je maharadži Jaswant Singhu drugom.

On je, između ostalog, poznat po tome što je doveo željeznicu u Jodhpur i, općenito, puno je napravio za razvoj grada.

14.2.  Mehrangarh Fort

Kako je vani bilo vruće, od Jaswant Thade do Mehrangarh Forta smo uzeli tuk-tuk koji je, igrom slučaja, bio ozvučen, pa smo uživali u nekoliko minuta autentične indijske vožnje na najglasnije. Ovo je jedan od onih trenutaka koji dođu spontano, nepozvani i ostanu vam u sjećanju dok ste živi.

 Mehrangarh Fort je jedno od onih mjesta koja vas jednostavno - obuzmu. Izvana izgleda kao ogromna kamena gromada i vojna utvrda (što i jeste), a iznutra vas obodi s nogu svojom profinjenom arhitekturom.

 Sa ove tvrđave se pruža predivan pogled na plavi grad Jodhpur. Moram priznati da nisam mislio da ću ikad ponovo gledati ove prizore. I to na današnji dan. Da sam se danas našao ovdje, da sam vidio samo ovo i ništa drugo, to bi opravdalo cijeli ovaj put.

 Kad smo prošli kroz utvrdu, sjeli smo na ledenu kavu, hladnu vodu i šećerleme u jednu od dvije birtije unutar zidina dvorca. Nakon par gutljaja dobro ohlađenog kofeina, sav umor s lica je nestao kao da ga nikad nije ni bilo.

 “Life is good”, rekao bi moj prijatelj Remi. Life is good indeed.

 . . .

 U povratku smo doživjeli prepirku dva vozača tuk-tuka. Mi smo zaustavili jednog i dogovorili cijenu. I tip je već krenuo. Kad - eto ti drugog, prepriječi mu put i krene chick-fight. Berem da mu je ovaj uzimao posao na njegovom terenu.

 I hoće taj drugi da se mi prebacimo u drugi tuk-tuk za iste pare. A ne ne ne, moj azijski druže, ako ja selim djecu u drugo vozilo, ima da ti platim manje. Jel meni na čelu piše “ubacivač djece u tuk-tuk”? Ne piše? Ne piše ni tebi 200 Rs već samo 150Rs. Oš, neš, Bangladeš.

 Nazvao sam to porez na zajebavanje i tip je mogao samo pristati ili odustati. Naravno da je pristao. Oni uvijek pristanu.

 U kvartu još jednom prolazimo kroz Mandore Gardens, opskrbljujemo se vodom kod lokalnog uličnog prodavača i polako idemo prema hotelu. U ulici srećemo simpatične tete sa kojima se slikamo.

 Sutra nas čeka pet sati vožnje autom do Jaisalmera što će biti dobro da se djeci razbije rutina dugih vožnji vlakom.

15.  Jodhpur - Jaisalmer (26.11.2014)

Nekako smo potrpali djecu i stvari i stigli na doručak u sedam sati. Djeca su kod ranog buđenja najzahtjevnija: Ida bi se družila ali joj brzo dosadi, a Leon je poslovično cendrav.

Srećom, sve to prođe kad se raskrmeljaju i dobiju nešto za jesti.

 Danas nas čeka barem četiri sata vožnje i 280km. Cesta je u iznenađujuće dobrom stanju jer je najviše koristi indijska vojska. Priznajem da sam očekivao puno lošiji put.

 Kako putovanje napreduje i sve više se približavamo Jaisalmeru, tako se i krajolik mijenja i sve više podsjeća na pravu pustinju, a osim pijeska i vrućine, sve je više i indijske vojske.

 Prolazimo blizu Pokhrana, grada u čijoj su blizini sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća rađeni podzemni testovi nuklearnog oružja.

 U području smo povećane sigurnosti i relativno blizu Pakistana sa kojim Indija već tradicionalno ima određena nerazumijevanja.

 U Jaisalmer stižemo oko podneva. Sandra se danas napatila sa njih dvoje otraga u autu. Ida je danas vrlo zahtjevna, a zatvoreni prostori to dodatno potenciraju. Sad smo već sigurni da joj raste neki od zuba pa je to sporadično zna nervirati.

 U Jaisalmeru su fešte povodom nedavno održanih političkih izbora, pa je gužvovito za pristupiti hotelu. Hotel je odličan (Tokyo House) i tip tamo nam je dao najbolju sobu za cijenu srednje koju smo tražili jer je hotel poluprazan.

 CIjeli grad je pust što se turista tiče. Tu i tamo se nađe netko. Sa djecom nismo vidjeli nikog. U hotelu smo zatekli jedan par japanskih turista. Ajde, to je nešto novo.

 Temperatura je 30 stupnja i vrlo je vruće. Pojeli smo nešto i odmorili da vrućina malo jenja prije nego odemo u šetnju.

 Dogovorili smo odmah i sutrašnju turu u pustinju. Nisam ni mislio da ćemo dobaciti sa djecom do Jaisalmera, pa o odlasku u pustinju nisam ni razmišljao. Sad, kad smo tu, kad smo zdravi i veseli i kad imamo priliku, šteta je propustiti je.

15.1.  Jaisalmer Fort

Jaisalmer Fort izvana izgleda vrlo impozantno. Međutim, iznutra je sve samo ne impozantan. Nagurane natrpane uličice, sa kućama, hotelčićima, trgovinama… Sam život unutar zidina uništava cijelu utvrdu.

Tako ćete vidjeti nakaradne vodovodne instalacije po zidovima inače lijepog dvorca, otvorenu kanalizaciju, kabele od struje koji vise posvuda i još puno toga. Cijela utvrda se doslovno raspada pod pritiskom sve većih zahtjeva njenih stanara.

 O ovome se priča godinama, ali indijska vlada se još nije uhvatila rješavanja ovog problema. Po meni, dok ne isele sve koji i dalje žive unutar zidina, neće se ništa bitno promijeniti.

 Sam Jaisalmer je prljav i oko same utvrde. Sve skupa se o tome vodi vrlo malo računa. Prasići i krave dominiraju okolinom. Ispred našeg hotela je stajao parkiran tuk-tuk a uz njega je čeprkala prava divlja svinja.

 Sutra ujutro imamo voljno, a popodne, kad sunce malo oslabi idemo u pustinju.

16.  Jaisalmer (27.11.2014)

Budimo se prije zore, pa , dok djeca još spavaju, pratimo izlazak sunca na krovu hotela.

Već u šest sati ujutro, dok je vani bio potpuni mrak, slušao sam hodžu kako pjeva sa minareta, a nedugo kasnje se oglasio i obližnji hindu hram. Obukao sam flis jer su jutra u pustinjama relativno hladna.

 Kad su se djeca probudila, sjeli smo na doručak a iz daljine je dopirala Mahadev mantra koju sam prvi put čuo 2009 u Kathmanduu.

Prije podne smo iskoristiti za šetnju gradom i obilazak jezera. Uspjeli smo i kupiti pokoju sitnicu za drage ljude kod kuće, a okolo su hodali momčići sa iglom i koncem i probali prodati svoju uslugu krpanja cipela.

Da, znam da su mi cipele zijevnule. To je zato što se na zapadu prodaje škart roba za puno para i ne poštuje garancija. To ne znači ni da ćeš mi ti krpati cipelu na nozi sa hrđavom iglom, ali bih te rado poslao retajima koji su mi ove cipele prodali pa da im zašiješ lažljiva usta. :)

 Sunce je vrlo brzo upeklo. U šest sati ujutro sam imao flis na sebi, a u jedanaest sam umirao od vrućine.

16.1.  Thar pustinja

Thar, ili velika indijska pustinja, je 17. po veličini pustinja na Zemlji. Od njene površine, 85% je u Indiji, a ostatak je u Pakistanu. Njene dine nisu ni približno impozantne kao u Sahari, njene stijene ni sjena raskoša u Wadi Rumu, ali svaka pustinja na čovjeka ostavlja onaj dojam samoće i dodira sa samim sobom. Samim tim, svaki odlazak u pustinju čisti na svoj način.

U pustinju donesete sve sa sobom, a iz nje često ponešto i ne vratite. Zbog toga pustinju izuzetno cijenim, jer je to jedno od rijetkih mjesta gdje ne možete pobjeći sami od sebe. Njjen pijesak čisti, njeno sunce prodire i u najmračnije kuteve svijesti. Njen vjetar je u stanju pomaziti vas po licu ili vam zasuti tonu pijeska u sve otvore. Njena ćud je blaga, a njena oluja neumoljiva. Svaka pustinja vas vraća sebi samima.

 Mi smo ovaj put samo navirili u Thar pustinju, pedesetak kilometara zapadno od Jaisalmera i tridesetak kilometara istočno od granice sa Pakistanom.

 Iako sam bio skeptik prema ovakvom tip izleta i očekivao da će nas zbuksati sa 100 drugih ljudi, odveli su nas na mjesto gdje stvarno nije bilo nikoga, a u blizini je bilo selo u kojem još živi nekolicina ljudi na način kako su živjeli njihovi stari (osim što ponekad iznajme devu pokojem zapadnjaku).

 Tako je došao jedan vremešni čiča sa devom sa kojom nas je upoznao. Deva se zvala Mumlija.

Sandra i Leon su izrazili želju za jahanjem deve, pa se Mumlija spremno ponudila da im bude vozilo. Isto tako, ja sam se ponudio da budem Idi vozilo. Pa smo se tako otisnuli preko dina.

Mumlija je bila brža od Bradonje, ali to nije bilo ni bitno. Samo koračati u tišini po svom tom silnom pijesku dok nas je, sad već blago, sunce umivalo svojim zrakama,bilo je meditativno iskustvo kakvo nisam dugo vremena doživio van visokih himalajskih masiva.

A kad smo se samo pitali da li će djeci biti zanimljivo u Rajasthanu… Kad smo se samo pitali da li je pametno što uopće idemo u Indiju s djecom… Ovdje, na ovom mjestu, usred Thar pustinje okruženi samo gomilama pijeska sva ta pitanja su se rasipala kao i varljive dine koje je vjetar malo pomalo prenosio s jednog na drugo mjesto..

Lijeva, desna, lijeva desna… Pijesak mi se polako probijao u cipele. Lijeva… Lijeva… Sunce je postajalo sve niže i niže…

Mumlija se vratila. Svi smo se ponovo okupili na igranju u pijesku. Čekali smo zalazak sunca, pa se malo ugrijali na vatri dok su se na nebu počele pojavljivati zvijedze…

 Sa nama u autu je bila jedna Japanka. I cura nije bila loša, samo je imala želju žarku da slika noćno nebo iz pustinje, a nama su se djeca već unervozila od aktivnog dana. Bilo im je već vrijeme za spavanje. Na kraju smo ih odveli u auto da ne budu vani na pijesku i čekali smo još nekih pola sata tu curu i šofera. Ovo nije bilo baš u redu od njih, ali dobro. Pripisao sam to njihovom neznanju, ne njihovoj neobazrivosti.

 Na putu nazad, Ida sjedi u krilu i mlati okolo malom bocom od vode, malo su se svi uspjeli razbuditi, ali su i Ida i Leon vrhunski umorni. Oči im držimo otvorene teškom mukom.

 Čim smo došli u hotel, pospremamo ih u krpe, pa tek onda sjedamo da nešto pojedemo i rekapituliramo dojmove.

 Pred kraj ovog putovanja smo, bez da smo na tome inzistirali, došli do najdalje točke koju smo imali u vidu (i još malo dalje od nje). Sve je prošlo izuzetno dobro. Bilo je intenzivno, bilo je napornih trenutaka, ali ne mogu reći da je bilo teško, niti ružno. Upravo suprotno - začudili smo sami sebe s kojom lakoćom smo prošli sve ovo gdje bi i mnogi odrasli i bez djece popucali po šavovima.

 Uživamo zadnju večer u Jaisalmeru. Od sutra kreće povratak prema Jodhpuru i Delhiju, pa onda natrag prema Zagrebu. Od sutra smo u povratnoj putanji. Trebat će nam nekoliko dana da se dočepamo Evrope.

 Što se samog hotela tiče, on zaslužuje svaku preporuku. Domaćini su srdačni, normalni i nenametljivi. Atmosfera je ugodna i opuštajuća, što je vrlo bitno u zemlji kao što je Indija.

17.  Jaisalmer - Jodhpur (28.11.2014)

Ustajemo u četiri sata ujutro (ponovo :)), spremamo stvari dok drekavci još spavaju, pa onda razbuđujemo djecu… Procedura je već uhodana.

Sat ipol kasnije stižemo na kolodvor u Jaisalmeru. Kolodvor je mali, stvarno mali, ali vlak uspijeva kasniti preko sat vremena u polasku.

Dobro je da su svi odmorni, jer da čekamo ovako noćni vlak, mislim da bi djeca podivljala.

Kad je napokon došao, našli smo svoj vagon, svoj kupe, pobacali se po ležajevima i proglasili Nezavisnu državu Balkan.

 Još se jedan dečko ponudio da se s nama zamijeni za ležaj da budemo kompaktnije smješteni. Dobro njemu (maknuo se od potencijalnog epicentra dječije vriske), dobro nama (lakše ćemo hendlatu tu istu vrisku ako do nje dođe.

 Ova vožnja nam je prošla vrlo ugodno. Ima svojih prednosti kad se možeš prosuti po vlaku kao đubar po livadi.

 U Jodhpur stižemo u 12:50. Na kolodvoru je gužva, ali je podnošljivije nego onaj dan kad smo stigli iz Jaipura. Salijetaju nas raznorazni taksisti, dileri hotela, samozvani turistički vodiči i njima slični, ali ih uz smješak otpremamo dalje.

Čeka nas rikšar kojeg su nam poslali iz hotela. Tuk-tuk je u Jodhpuru osjetno veći nego u drugim gradovima u kojima smo bili. U jednog smo stali svi mi i sve naše stvari, uključujući i onu koferčinu sa nepokrenim stvarima (kojeg sam od milja zvao: nekretnina).

 Hotel nam je blizu kolodvora, tek nešto više od jednog kilometra. Samo, ako ste pomislili da to znači da ćete se po tim ulicama lako kretati i snalaziti, razmislite još jednom. Stari grad Jodhpur je pravi labirint uskih uličica koje idu u svim smjerovima, samo ne u onom koji vama treba.

Čak i kad ste sigurni da idete u dobrom smjeru, nakon nekog vremena shvatite da ste, ni sami neznajući kako, završili ukoso, u krivom smjeru, potpuno u krivom dijelu starog grada.

 Dodatni problem predstavlja smrad ispušnih plinova. Naime, u stari grad mogu ući samo tuk-tuk i motocikli. A tuk-tuk u Jodhpuru ide na stari dobri dizel uz eko normu “jebeš ekologiju”. Samim  tim, ako dugo vrludate po tim uličicama, nenavikli na zagađen zrak, mglo bi vam biti loše.

 Naš hotel je ovaj put u tom starom dijelu grada, u gužvovitim uskim ulicama. I da ga idete sami tražiti, u šumi natpisa, skretanja, kabela, otvorenih kanalizacija, tuk-tukova, motocikla i ljudi, garantirano biste ga promašili.

Labirint je pravi naziv za stari grad Jodhpur, i to onaj najgore vrste - naizgled jednostavan, a kad vas uvuče u dubinu, jebali ste ježa. :)

 Na terasi na krovu hotela jedemo i gledamo Mehrangarh Fort iznad plavog grada. Još jedan od trenutaka koji vas - jednostavno uzmu.

Popodne svi zajedno odmaramo pa poslije lagano. Danas imamo skroz lagani dan. I djeca i mi trebamo malo odmora.

18.  Jodhpur - Delhi (29.11.2014)

Budi nas jurišni odred hodža koji se natječu koji će biti glasniji. Start ove utrke je ujutro u 5:30. Bio sam u Jodhpuru 2009 i ne sjećam se ovakve kakofonije. Kao da je sve otišlo u neki nenormalni upgrade. Volio bih da mi se samo čini, ali bojim se da sam u pravu.

 Bio sami u dosta islamskih zemalja, spavao sam u hotelima na dvadesetak metara od džamije i nikad nisam ovako nešto doživio. Jutarnja molitva je uvijek bila ugodna, ali ovo ovdje… Ovo je sve, samo ne ugodno.

 Danas imamo let za Delhi, pa pakiramo stvari i tražimo dole tipa da pojedemo neki doručak, ali smo očigledno ustali prerano - dole u predvorju nema nikoga, samo neki tip spava nasred predvorja umotan u dekicu.

 Sa osmjehom na licu zamišljam da u Evropi doživite da vam u predvorju hotela osoblje spava na podu umotano ko mumija. Mislim da bi netko zvao policiju, vatrogasce i hitnu pomoć u isto vrijeme. :)

 Pola sata nam je trebalo da ga probudimo, pa smo se napokon dogovorili i za nekakav doručak.

Idi su na ovom putovanju izbila dva nova zuba - misterij sporadične nervoze je riješen.

 Checkout iz hotela je trajao kao i buđenje osoblja ujutro - debeli sat vremena. Dobro je da nismo bili knap s vremenom jer bi inače pao poneki živčani slom , ili neki Indijac sa pulta. :)

Ostavljamo teške torbe u hotelu, pa idemo prošetati do clock towera.

Tamo kupujemo neke posudice za hranu koje šacujemo još od putovanja u Ladakh. Iako smo se vrlo dobro cjenkali, poslije nam je žena u hotelu rekla da smo svejedno prošli 100Rs skuplje nego što se inače prodaju Indijcima.

Zato, kad ste tamo - cjenkajte se nemilosdrdno. Ma koliko ih ogulili, ma koliko se oni pravili da im uzimate kruh iz usta, svejedno će itekako dobro zaraditi. Nemajte milosti prema njima jer je od njih sigurno nećete ni dobiti. :)

Kupili smo i nekih lokalnih čajeva da se ima za po kući.

Oko clock towera očekujte povećan broj prosjaka. Ne dajte im ni slučajno ništa, samo mirno i bez sikiracije.

 Dok smo hodali prema clock toweru, prolazi me jedan gospon u posebno prilagođenom biciklu (bio je invalid od struka prema dole pa je imao pogon na ruke). I gleda mene, gleda Idu, pita odakle sam, pita me kako se zovem i onda pokaže na sebe i kaže Abdul Salim. Na glavi je nosio islamsku molitvenu kapicu. Rukujemo se, svaki odlazi na svoju stranu, bogatiji na svoj način.

 Dobro kotiram ovako bradat u ovom dijelu svijeta. Mada, mislim da to nije samo zbog čupe na licu. Lokalci će vam osjetiti u stavu jeste li opušteni, da li ih gledate sa gađenjem, jeste li dio tog ekosistema ili samo strano tijelo. Ako ste strano tijelo, strano tijelo ćete biti sve dok ne odete. Ako ste opušteni, ako stvarno dijelite isti zrak sa njima, onda je i njihov stav potpuno drugačiji.

A ljudi u tim zemljama su veliki psiholozi. Te sitnice im ne možete sakriti.

Tuk-tuk nas vozi na aerodrom. Po putu mu se buši guma pa nas, praktično na felgi, dovozi ispred aerodroma. Bolje na felgi, nego bez nje. :)

 Iako sam danas dobio SMS da će nam let kasniti sat ipol, nisam se usudio vjerovati mu. Ipak je ovo Indija. Bolje da smo na aerodromu na vrijeme ako se momci predomisle.

Avion je, naravno, kasnio - sat ipol. :) Bez obzira na to,čekanje na aerodromu je prošlo dosta ugodno, osim što je Ida otkrila svoj glas i kako može vrištati, pa je imala tonsku probu, ne zato što je nervozna, već tek tako.

 Security osoblje je prema nama bilo vrlo srdačno. Indijci stvarno vole djecu i ne ustručavaju se to i pokazati. Jedna žena iz aerodromskog osiguranja je pitala smije li uzeti Idu u naručje. Dao sam joj je sa napomenom da ne garantiram za ponašanje. :)

 Žena je imala pirsing u nosu. Kad je Ida to skužila, svim silama je pokušavala uzeti joj taj pirs s nosa, a kad se žena opalila smijati, činilo joj se super da joj prepipa zube. Možda se i to može uzeti. :)

 Na aerodromu krešti neki bolivudski mjuzikl. Ida čaga na ritam, Indijci oklolo padaju u trans od sreće.

 Avion je došao, bio je propelerac, ali je svejedno bio ugodniji nego što sam mislio da će biti. U Delhi stižemo uredno, prtljaga isto stiže bez problema. Dosta sam do sada letio sa Jet Airways i sa njima imam jako dobra iskustva. Nismo se dosad nikad zagubili, niti ja, ni prtljaga. :)

 U Delhiju nas dočekuje onaj isti vozač koji jme vozi u Taru i iz Tare od 2009 pa do danas. Leonovog imena se sjeća (master Lojn ga je zvao). Ajde, bar se njega sjeća jer tip ima pamćenje ko ribica. :)

 U gradu jhe gužva. Trebalo nam je sat vremena do Tare. Danas je bio dug dan. Još je na Sandrinom koferu trebalo prezerati vezicu koju su nam stavili na aerodromu. Trebalo mi je pola sata natezanja sa raznoraznim tupim noževima da je se riješim. Sjetio sam se Walda kako je u Peruu izgubio ključ od lokota na ruksaku pa smo tražili meštra u željeznariji da nam prereže lokot.

Ova vezica je išla teže dole od onog njegovog lokota. A noževi u Tari su toliko tupi da ih slobodno mogu dati djeci da se igraju.

 Djecu smo ranije potrpali u krevete, upalili bebifon i otvorili Kingfisher pive u restoranu u Tara Palce hotelu.

Dosad sam svaki kraj putovanja po Indiji završavao ovdje, sa ovom pivom i na ovaj način.

A za ovako uspješno i veselo putovanje je red da se nazdravi minimalno dva puta.

19.  Delhi (30.11.2014)

Budimo se u šest sati ujutro. Ida divlja. Mi ne hajemo. :) Spremamo stvari pa odlazimo na doručak.

 Imamo još jedan dan u Delhiju prije povratka u Zagreb, pa smo odlučili malo prošvrljati gradom dok smo još tu.

 Uzimamo tuk-tuk za railway museum i to tek iz trećeg pokušaja jer neki nisu znali ni gdje je to, a neki su htjeli previše rupija a to neće da može. Kad smo našli jednog uljudnog vozača i dogovorili normalnu cijenu, krenuli smo, ali smo tamo poljubili zatvorena vrata.

Muzej ne radi zbog preuređenja. Ne piše ni od kada ni do kada je zatvoren, na internetu nismo našli ništa o radovima. Ovo je tipično za Indiju. Dešava se i ništa se tu ne može napraviti.

Bolje da je muzej nego neki od jako bitnih prijevoza.

 Umjesto muzeja smo odlučili posjetiti hram Sikha.

19.1.  Gurudwara Bangla Sahib Sikh Temple

Hramovi SIkha su uvijek zanimljivi za posjetiti. Što se SIkha tiče, najprije morate shvatiti sa oni nisu hindui. Njihova religija je monoteistička i nema veze sa hinduizmom, osim što dijele isti životni prostor.

Religijski gledano, sikhizam je tvrdi put. Puno je tu odricanja i samokontrole na putu do prosvjetljenja. Za usporedbu, budizam je srednji put.

 Isto tako, Sikhi imaju svoj interni poluvojni red čiji je zadatak obrana SIkha od bilo kakvih napada i ugrožavanja.

U hramovima ćete uvijek naći nekoliko njih sa dugim štapovima koji rade red. Ne da je red potrebno nešto posebno raditi, već su oni tu tek tako - da red ostane red u svakom trenutku.

 U hram Sikha svi ulaze potpuno bosi (da i bez čarapa) i pokrivene glave. I ne samo to već ćete prije ulaska u kompleks hrama “prati” ruke i noge. Za ruke postoje pipe, a što se nogu tiče… Paaa, ima jedno omanje korito kroz koje progacate u svrhu “pranja”.

 Sad bih vam rekao da, ako ste gadljivi, ovo vam može predstavljati problem, ali da ste gadljivi, ne biste ni bili u Indiji, tako da je ova opservacija čisto akademske prirode.

 Na početku nam se nakalemio jedan koji radi u hramu da bi nas kakti vodio, ali smo ga se vrlo brzo otarasili. On bi da nas provede na brzinu i onda traži napojnicu. E neće da može, druže. Mi smo odlučili sjesti u hramu na debele tepihe i gledati kako se pred nama odvija pjevna molitva.

 Ljudi koji su sjedili oko nas su sa zanimanjem gledali Idu i Leona. Neki su se htjeli slikati s njima, neki su im pružali ruke. U svakom slučaju, čak i da ne znate ništa o Sikhima, nakon ovih gesti bi se osjećali dobrodošli.

 Moram priznati da sam očekivao više snebivanja na cijelu ovu indijsku priču od strane Leona koji je mali picajzlić. Međutim, toliko se već privikao na ovu džunglu na asfaltu da me je pitao kad smo odlazili iz hrama da li sad trebamo ponovo “prati noge” u onom koritu. Svidjelo mu se gacati po barama. :)

 . . .

 Popodne smo u Tari pojeli bogovski ručak, pa opalili jednu dremku, tj bar smo pokušali. Leon je zaspao ko top, ali je Ida đipala ko pitbul tako da Sandra i ja nismo spavali.

Općenito je putovanje sa dvoje djece drugačije nego sa jednim utoliko što vi spavate samo kad oboje spavaju u isto vrijeme. Ako jedno ne spava, ne spavate ni vi. Ako djeca danima spavaju naizmjenice, jebali ste ježa.

 Razmišljali smo još da li da posjetimo jama Masjid džamiju, ali je već bilo kasno kad se Leon probudio i nismo htjeli forsirati. Neki drugi put.

 Večeras usred noći imamo let za Zagreb, pa smo popakirali što nam je još ostalo i legli malo da ubijemo oko.

20.  Povratak u Zagreb (1.12.2014)

Budimo se u ponoć, momački neispavani. Za sat vremena imamo taksi za aerodrom. I ponovo stiže onaj naš šofer.

S obzirom da ga znam godinama, znam i kako vozi. Ovaj put je tip bio totalno mutav. Vozio je ko napušen (vjerojatno je i bio): refleksi su mu kasnili ko penzija u Hrvatskoj, kočio je naglo pred ležećim jedno 50m prerano, tamo gdje je ravno vozio je sporo…

Ali, ajde, dovezao nas je do aerodroma bez poteškoća. Dao sam mu za čaj da se razbudi, istovario djecu i prtljagu i polako smo krenuli u aerodromsku zgradu.

 Zbog Ide su nam omogućili priority check-in. I ne samo to,  već su nam dozvolili i da u avion unesemo planinarski ruksak za Idu koji nam u Zagrebu nisu dali. Čovjek koji je tamo radio je samo zamolio da ga pogleda jer nikad nije tako nešto vidio. Osoblje je bilo odlično!

 Poslije sam pisao Qataru u Zagreb da im prenesem korisne informacije, ali sam nazad dobio samo nekakav rukoper mail. Pokušao sam im pomoći da njima bude lakše, ali vidim ja da to na Balkanu ne ide. Pa neka im bude. :)

 Let Delhi-Doha je prošao dosta dobro. Stjuardesa je bila sa naših prostora i bilo joj je nevjerojatno da smo išli u Indiju uopće, a tek s djecom…

U Dohi smo morali malo potrčati po aerodromu jer nam je durgi let bio relativno brzo, ali sve je išlo kao podmazano. Lako je trčati kad je Ida sigurna, na leđima, a ruke slobodne.

 Nakon što smo sve prošli u Indiji, ovi avioni su izgledali toliko blesavo čisti da sam bio spreman jesti s podda bez bojazni. Golim neopranim rukama. Bilo je lako pustiti djecu da se ovdje valjaju nakon što su prošli indijsku imunizaciju.

 U Zagreb stižemo po danu i ulazimo u debeli zid magle, hladnoće i vlage. Sa 32 stupnja u Jaisalmerui sunca koje piči ko tepsija, slećemo na 5 stupnjeva i maglu koja se lijepi posvuda po nama.

I onda kažu da je Indija ovakva i onakva. :)

21. Na kraju …

Zadnjih 18 dana smo uživali. Bilo je vrlo intenzivno, često iscrpljujuće, ali vrijedilo je svakog atoma snage.

Nakon ovog putovanja mogu iz prve ruke reći da je Indija odlična obiteljska destinacija, ali samo ako ste prije bili backpacker.

Ako ste navikli imati sve na finjaka, ne postoji dovoljno dobar filter koji će vaš štiti od Indije. Možete si platiti najbolji hotel i najskuplji prijevoz, ali, jednom kad ste na ulici, filtera nema.

Indija je jedna fantastična zemlja koju volite ili mrzite. Dođete jednom i nikad više, ili se stalno vraćate. Ako ste jedan od onih koji se stalno vraćaju, vratite se koji put sa djecom. Uživat će, garantirano.

Zamislite zemlju u kojoj slon vuče teret, a deve vuku kola na glavnim avenijama u gradu od tri milijuna ljudi, zemlju u kojoj su dvorci nestvarni kao Aladinova čarobna lampa.

Ma… Nemojte više ništa zamišljati. Počnite planirati i pakirati.

Samo budite svjesni razvojnih faza svoje djece. U nekim fazama će biti lakše, u nekim teže. Recimo, faza u kojoj vam jedno od djece tek uči hodati nije baš najbolji izbor jer ih ne smijete po cijele dane motorički sputavati, a ne možete ih ni učiti hodati po indijskim ulicama.

Vi najbolje poznajete vlastitu djecu. Vi najbolje poznajete i sebe same. Budite realni, odaberite dobar trenutak i napravite planove sa puno opcija za uzmak. Samo mirno i odlučno i sve će biti u redu.

Ako bih trebao dati jedan savjet za kraj, rekao bih: ne držite se grčevito zacrtanog cilja. Uživajte u putu, kako na putovanju, tako i u životu. Uživajte u danu. Djeca će vam možda zaboraviti kako su se zvala sva ta neobična mjesta kroz koja ste ih proveli, ali nikad neće zaboraviti kako su se osjećali dok ste ih vodili za ruku kroz šareni svijet.

Za kraj, pogledajte jedan šareni trenutak sa drugog kraja svijeta. Vesela djeca, veseli roditelji, veseo svijet. :)