Pravilo ogledala

"If you wish others to know about your good deeds,
they are not truly good deeds.
If you fear others will find out about your bad deeds,
those are truly bad deeds."
-- Hsuan Hua

Odrasli u modernom svijetu. Naučeni da volimo užitak, da smo mi na prvom mjestu. Prihvatili da zaslužujemo više. I još više. Sve! Da se pokazujemo, da sami sebi dokazujemo.. Da vrijedimo, više od drugih, da imamo više od njih, da je to mjerilo sreće, smisao postojanja. U društvu u kojem iz kojeg je pojam smrti protjeran, koje se toliko plašimo da smo zatomili da postoji. Postoji samo pun trbuh, mlad primjerak suprotnog spola za dokazivanje, hrpa željeza za pokazivanje... I nismo tu da dijelimo nego da uzimamo. Nismo tu da pružimo ruku, već da udarimo, satjeramo u blato i pređemo preko kao da se ništa nije desilo.

Jer mi to zaslužujemo. Mi smo ti. Odabrani.

Sebični, prazni i glupi. U jednoj rečenici.

Kako se velike civilizacije nisu razvile tamo gdje je svega bilo u izobilju, tako se i čovjek ne postaje u mekanom paperju, punog trbuha i bez ikakve patnje.

Nekada sam stvari gledao crno-bijele, kroz dobro i zlo, prijatelje i dušmane. A život je puno šareniji od crnog i bijelog, puno složeniji od dobrog i zlog i puno slojevitiji od dijeljenja ljudi na prijatelje i neprijatelje. Puno krvi, suza i znoja je prošlo od tada. Dali su mi da vidim malo bolje.

Strpljenju se uči u patnji i znoju, ne dok beremo cvijeće po livadi. Ljudi postajemo kroz teške dane, sunce cijenimo nakon duge oluje, zrak u plućima nakon gušenja. Ne rađamo se bez veze u mukama. Možda smo predodređeni da zapamtimo taj prvi trenutak i da nam bude pokretač, kompas za dane koji su pred nama. Duboko u sebi imamo usađeno poštovanje prema svijetu oko nas, ali to ostaje duboko zakopano u moru smeća kojim nas obasipaju, gomilom opasnih ideja o tome kako smo mi centar svemira, kako smo mi jedini bitni.

Nekad davno su se glave kotrljale oko polemike živimo li u heliocentričnom ili geocentričnom sustavu. Istina je sasvim drugačija - živimo u EGOcentričnom sustavu.

Gledao sam dobre ljude, predivne ljude kako su padali kao muhe kad su potpali pod njegov utjecaj. Napravili strašne stvari. Kome? Ljudima oko sebe, svijetu oko sebe? Na prvi pogled, da. Napravili su užasne stvari točno određenim i nevinim ljudima. Ubili su svirepo, prešli preko leševa, nastavili dalje...

Samo stvari nisu tako jednostavne. Ako se kroz život nađete s obje strane mača i uspijete se istrgnuti iz začaranog kruga prezira, zamjerki i osvete, možda shvatite jednu veliku istinu: sve što radite na ovom svijetu, radite  - sebi samima. Sve što ste napravili drugima, ustvari ste napravili sebi. Sve dobro i loše što su drugi napravili vama, napravili su - sami sebi. Svijet oko vas je slika odraza u vašim očima. Vi ste ti koji ga gradite, vi ga stvarate i rušite svakim svojim pokretom, svakom mišlju. Vi ste mu tvorac i krvnik. Svijek oko vas je ogledalo vas samih.

Zovite to raj, pakao, čistilište. Zovite to karmički ciklus. Zovite kako god želite, ali ništa ne može spriječiti da se sve vaše djelovanje na kraju vrati upravo vama. I nikakva vaša reakcija nije potrebna. Niti na dobro, niti na loše. Niti vas treba zabrinjavati ono što drugi rade. Jedino čega se trebate čuvati su vlastiti postupci. Ne trebate pričati, uvjeravati, boriti se, jurišati na vjetrenjače. Ni dokazivati, ni spašavati.

Na ovom svijetu imamo samo jednog neprijatelja - sebe same. Nitko nas ne može uništiti osim nas samih. Nitko nas ne može spasiti osim nas samih. Svijet oko nas je ogledalo nas samih, naših postupaka, naše svijesti.

Većina ljudi to ne vidi i nije im jasno. I bore se za komad materije, hrane vlastiti ego koji ih onda proždire, gaze ljude oko sebe misleći da rade dobro. Da oni to zaslužuju. Hodaju zatvorenih očiju u šumi života, zapinju nosom o stabla i ljute se zašto ih boli glava. Dominacija, prestiž, niske strasti pravdane idejom o vlastitoj važnosti.

Sve što sam krivo napravio svijetu oko sebe, na kraju sam napravio sam sebi. Sve što su krivo meni napravili, napravili su sebi samima. I sve se to vraća, nema načina da se izbjegne. Odraz u tom ogledalu ne možete sakriti, njegovu prodornu moć potplatiti, odskočiti u stranu kad vam se vrati. A vraća se. I vratiće se.

Ako jednom shvatite da je svijet oko vas ogledalo vaše svijesti i vašeg djelovanja, shvatit ćete i da nema bijega od ubiranja plodova tog djelovanja, ma kakvo ono bilo. Ne mogu reći da mi je drago kad vidim ljude koji su na moje oči gazili bića oko sebe (ili mene) kako im se sad vraćaju iste stvari. Nije mi drago. Nemam o tome ni stav, nemam emocije. To je jednostavno tako. Samo promatram.

Kad vidim drage ljude koji proživljavaju teške trenutke, ne mogu reći da mi nije žao. Ne mogu reći da im ne želim pomoći. Samo, ima tereta koji se ne dijele, koje svatko mora iznijeti sam. I ja im samo mogu biti blizu. Biti tu. Promatrati i biti spreman.

Jer na kraju krajeva, nije bitno što si dobio, nego što si dao. Najvrednije stvari ionako dobivate kad dajete drugima. Pitanje je samo koliko je ova poruka u stanju doprijeti do nekog čvrsto priključenog u EGOcentrični sustav. Tek kad izvade glavu iz dupeta i shvate da je sve što im se dešava upravo ono što su jednom davno posijali, shvatit će da smisao nije u uzimanju, nego u davanju. I da je sve što ih poklopi jednom davno zasluženo i sad samo stiže na naplatu.

I većina će tražiti krivce u drugima, razloge, izgovore, pozivati se na nepravdu. I bježati. Poslije ih viđam kako sakrivaju pogled dok prolaze, izbjegavaju kontakt i čudom se čude. Jer sve se vraća i nema bijega od toga. I dobro i loše. Ne pričam im osim kad moram. Krivo misle da sam tu da vodim njihove bitke. Da spašavam... I da imam odgovore koje oni traže.

Niti ja, niti bilo tko drugi može voditi vaše bitke. To su vaše bitke. Nema prečica, nema jockera u rukavu. Nitko vas ne može spasiti osim vas samih. Vi ste ti koji držite ključeve u rukama. I možda vam netko može pokazati put, ali to je sve. Vi ste jedini koji možete njim krenuti. I na tom putu ćete biti potpuno sami. Padati i ustajati, posrtati, zapinjati.

Ali ako ustrajete, vidjet ćete kako se svijet polako mijenja. Vi ga mijenjate, oblikujete. Kad udahnete, on udahne, kad se nasmijete, on odzvanja... Možda se tada sjetite ovih redaka.

"Do not try to become anything.
Do not make yourself into anything.
Do not be a meditator.
Do not become enlightened.
When you sit, let it be.
What you walk, let it be.
Grasp at nothing.
Resist nothing.

If you haven't wept deeply, you haven't begun to meditate."
-- Ajhan Chah

P.S. Ovaj članak je posvećen jednoj divnoj osobi koja prolazi teške dane potpuno sama. Ono što prolazi ne može nitko za nju proći. Ni ja, ni vi, ni bilo tko. Ono što ona žrtvuje je veće od ičeg prije. Puno drugih bi gledali samo sebe. Ponosan na nju i tužan zbog tog u isto vrijeme, ja mogu samo promatrati. Mogu biti blizu.