Sve po zaslugama
"Three noble principles:
good in the beginning, good in the middle, good at the end."
-- Pema Chödrön
Život je neukrotiv i nepredvidiv, ma koliko ga mi pokušavamo obuzdati i ukalupiti u okvire nad kojima imamo kontrolu. Prije ili kasnije shvatimo da - nemamo kontrolu. Nikad je nismo ni imali.
I stvari se dese. Ne nužno lijepe i dobre stvari. I onda se pitamo... Po ne znam koji put... "Zašto ja?" "Zašto baš meni?" I to je gotovo uvijek bilo kad nam se dese neke ružne stvari. Mudro zaključujemo tada da mi to nismo zaslužili.
Kad bi nam bilo dobro, dok bi nas život mazio, nismo o tome vodili računa. Nismo se pitali "zašto ja?" dok smo uživali u njemu. Nekako smo podrazumijevali da smo to opet zaslužili. Pitanje je zašto smo tako uvjereni da loše nismo zaslužili, a dobro jesmo? Jer smo dobre osobe? Sami smo sebi dali taj epitet?
Ima jedna priča s Istoka koja govori o naizgled lošem čovjeku kojemu u životu ide odlično, dok naizgled dobar čovjek krvari i pati pored njega. I pitanje je zašto je to tako. Priča koja pokušava promijeniti naš poriv za sve imamo svoje mišljenje koje glasno moramo izreći, da osuđujemo dobro i loše kao da je nama dana uloga sudaca s visina. Kao da smo mi u stanju vidjeti bolje. Kao da imamo pravo riječima sasjeći jedan život i izdići drugi.
Ta priča završava sa jasnom poukom: onaj naizgled loš čovjek je u svojoj prošlosti, u svojim prošlim životima napravio nešto čime je sve to zaslužio. Što će napraviti sada će odlučiti kakve će plodove ubrati u nekom budućem životu.
Ako tako sagledamo stvari, koncept dobra i zla se potpuno mijenja. Jedino dobro i zlo koje postoji je ono koje radimo sami sebi svojim postupcima.
Ipak, interesantno je kako se gotovo nikad ne čudimo dok nam život servira finu hranu, krov nad glavom, sunce, mjesec i zvijezde. To nam je kao bogom dano, to se podrazumijeva, to smo kao zaslužili.
Samo krv, znoj i suze kao nismo zaslužili.
Vjerujemo samo u postojanje boga, ali ne vjerujemo u postojanje vraga?
Dok sam tokom ove godine sjedio sve te puste noći sam u mraku, imao sam priliku meditirati nad lešom vlastitog života. I kad sam se uspio otrgnuti porivu da pobjegnem s tog mjesta, što dalje to bolje, tek onda sam počeo polako shvaćati. Kad ubijete u sebi princip ugode i povlađivanja sebi samima, kad naučite promatrati sve dobro i sve loše sa jednakom mirnoćom... Počinjete shvaćati.
Ne smatram se mazohistom, ali malo boli još nije nikog ubilo. Malo boli je dozvoljeno, čak i korisno za razvoj svakog od nas. Da nam pomogne da shvatimo...
Da nismo bogom dani, da ne zaslužujemo dobar život samo zato što postojimo, da ne vrijedimo više od prosjaka s ulice niti kriminalca iz zatvora. Da smo mali, jebeno mali i beznačajni. Da smo veliki, beskonačno veliki unutra, tamo gdje nikad i ne gledamo. I da veličajući sebe izvana (ono beznačajno), ubijamo ono iznutra (ono veliko i vrijedno).
I da shvatimo jednom za sva vremena: što smo posijali jučer, to žanjemo danas. Što sijemo danas, to ćemo žnjeti sutra.
Teško je prihvatiti da smo sve to što nam je palo na glavu, jednom davno, u jednom trenutku stvarno i zaslužili.
...
Međutim, nekad se desi nešto tako dobro da je nemoguće ne zastati i ne zapitati se da se tu netko nije zeznuo i čime smo to zaslužili? Nešto što ni da hoću ne mogu staviti na papir, ispričati uz pivu u birtiji, nacrtati, ma kako šarene tempere imao.
Da mi je netko rekao da je ovo što sad gledam uopće moguće, ne bih mu vjerovao. Da nisam vidio i sam, ne bih sam sebi vjerovao. Osjetio u svojoj srži, u dubinama duha za koje nisam ni znao da su dodirljive... Ne, ne bih vjerovao da je moguće.
Ali tu je. Ne odlazi, ne prolazi. Iz dana u dan postaje samo jače. Kad pomislim da jače ne može, uvijek me iznenadi.
I ne znam čime sam ovo zaslužio, da se netko nije zaigrao i pogriješio? Dani idu, ne jenjava. Dani idu, pojačava se. Cijeli svemir u jednoj točki.
Ne volim razmišljati o zaslugama. Ne volim razmišljati da sam nečim zaslužio nešto ovako veliko. Umjesto toga, gledam na to kao na nevjerojatnu šansu i vjerojatnost jedan na prema sto milijardi. Gledam to na način: sad kad imaš.. Što ćeš napraviti s tim? Kakav će ti biti slijedeći život?
...
Ako vam se nekad desi da vas neka tako mala vjerojatnost pomete s nogu, probajte to gledati kao na nevjerojatnu šansu. Koja je vjerojatnost da ćete to ikad ponovo doživjeti? Nemojte to nikada smetnuti s uma, kao ni činjenicu da ono što radite danas formira vaše sutra.
Što radite danas?