Overload, overdose, over...

greed

Načelno barem tri tjedna prije bilo kakvih velikih praznika izbjegavam odlaske u trgovine po bilo što osim po nužnu hranu. Tako svake godine pristojno prespavam scene silovanja trgovina, beskrajne kolone na prilazima istim, nervozu, psovke, ciku i dreku. I baš mi dobro ide. Sviđa mi se ispariti daleko od svega toga i par dana živjeti u izolaciji.

Od svih tih praznika Božić i Nova godina su ubjedljivo najgori. Njih počnem izbjegavati već 1.12.

Danas sam napravio nešto neuobičajeno za mene. Između dvije dremke sam otišao protegnuti noge na hladan zrak a kako sam se zatekao blizu Arene, ušao sam u trgovački centar - kao, bilo bi zgodno imati neke vunene rukavice da se ne smrzavam po zimi. Priča se da to pomaže da prsti na rukama ne trnu. :)

Kako sam ovih dana posebno dobro raspoložen, potaknulo me to da neutraliziram sve što me odbijalo da uopće uđem tamo i da krenem znatiželjno kao malo dijete - ajde da vidim šta se to dešava, iako realno ništa ne trebam. U startu sam bio svjestan da jedne obične crne vunene rukavice neće biti moguće naći na takvom mjestu.

I ušao sam... Nisu me omeli ni prepuni parkinzi, ni iritantna muzika ("last christmas" je već deset godina omiljeni trash i ispirač mozga svake godine u ovo vrijeme).

Nisam nigdje žurio, nisam imao ni ambicija stvarno tražiti ono po što sam kao ušao. Samo sam hodao i gledao.

Ne izloge jer su svi isti: prešareni, pretrpani, presvijetli i preiritantni.

Nisam slušao ni muziku koja je treštala sa svakog ćoška: preglasna, prekreštava, prekičasta.

Nisam ni obraćao pažnju na raznorazne hostese koje su uvaljivale svakakve "pogodnosti": prenapadne, sa umjernim osmjesima.

NIsam doživljavao ni izložene automobile, slot mašine, nagradne igre koje su mamile na "osvajanje" svih tih stvari: preskupih igračaka koje u biti nikom ne trebaju.

Umjesto svega toga, gledao sam - ljude. Sve te silne ljude koji su žurili, potpuno zaslijepljeni šarenilom oko sebe, u bolesnom transu. Grabež je mirisala u zraku. Potreba za imanjem - stvari. Potreba da se očigledne praznine iznutra napune plišom, plastikom i kožom. Hodao sam polako. Nikud nisam žurio. Osluškivao sam samo svoje korake: lijeva... desna... lijeva... Bilo mi je zabavno gledati ljude. Predmeti želja u izlozima su bili samo novi vrlo skori materijal na otpadu. Ljudi su me zanimali.

A ljudi su uglavnom hodali potpuno sprženi svim tim silnim udarom zvuka, svjetla i šarenih svjetlucavih stvari, parolama koje su vrištale: "uzmi me", "osvoji me", "nisi muško ako nemaš", "ružna si žena ako ne nosiš".

Djeca su bila u raznim fazama rastrojenosti: od početne kad su hipnotizirano gledala svijet koji je po meni puno štetniji od porno filmova, do stanja totalne rastojenosti kad njihov nježni nervni sistem više nije mogao podnositi svu tu kakofoniju zvukova, to kreštanje koje je stršalo do neba, sve te "dragocjene stvari", njih milijun. Koje god bi se dohvatili, ne bi je mogli ni osjetiti u rukama, a već su ih bombardirali sa stotinu drugih, jednako (bez)vrijednih, bezdušnih, "must have" komada plastike.

I djeca su se raspadala po šavovima dok su im roditelji bili u predubokom transu da vide što im rade na tim centrima. Duboko sam uvjeren da puštanje tvrde pornografije djetetu od 5 godina, manje šteti nego izlaganje ovakvom napadu na sva njihova osjetila. A najgora stvar nije sam taj napad nego poruka koju on urezuje, kako u djecu, tako i u njihove roditelje.

Ta poruka je - sebičnost. Ta poruka je - pohlepa. Imaj više, skupi sve, uzmi sve, ti moraš imati, toliko vrijediš. Imaj sve!

Hodao sam polako među svim tim ljudima i bio sam im potpuno nevidljiv. Zakleo bih se da ni za milijun dolara nitko od njih ne bi bio u stanju posvjedočiti da je među njima hodao jedan bradonja i lagano im se smiješio. Ni za sve one "nagrade" oko kojih su se skupljali kao noćni leptiri na užarenu lampu prije nego ih nepovratno spali.

Previše boja, previše mirisa, previše zvukova... Svega previše.. Genocidni napad na osjetila, titranje primitivnih nagona. Rezultati su vidljivi čim uđete tamo. Samo trebate zastati i gledati. Ne izloge, ne sranja kojma vas bombardiraju. Ljude, ljude treba gledati.

Ima li budnih, pitao sam se ja. Ja nisam vidio budne. Ali vidio sam nezadovoljna lica, ruke koje drhte sa plastičnim karticama u rukama ne bi li ih što prije ugurali u mašine i što prije dograbili predmet želje koju je netko drugi usadio u njih. Ne bi li imali. Imali stvar, komad ničega koji im u životu uopće ne treba.

A djeca... Strašne slike, potpuno rastrojena mala bića. Gledao sam ih tamo potpuno same u tom strašnom svijetu, pored svojih hipnotiziranih roditelja... Djeca prepuštena napadu gorem od bilo kakvog sadržaja koji im ovo isto društvo brani kao "sadržaj za odrasle".

PG18. Parental Guidance. Stavit će to na filmove u kojima ženi viri komad sise. To nije za malu djecu. Pa da. Mala djeca nisu sisali majčinu sisu nego, valjda roda došla i donijela K-plus mlijeko u tetrapaku. Ovdje nema PG oznaka. Sve je dozvoljeno. U konačnici masovna hipnoza od koje djeci pucaju sinapse u mozgu a njihovim roditeljima su davno popucale jer da nisu, ne bi ih izlagali ovom sranju.

Kad gledam te odrasle, pitam se... Ima li pilota u avionu? Jer ja ga bogme, ne vidim. Prazna vozila, prazne ljušture, bolesan sjaj u očima i grč nezadovoljstva na licu koji govori - moram imati sve. A nemam. I nisam dovoljno muško zbog toga. Nisam poželjno žensko. Najpoželjnije. Moram imati sve. To.

Brzo sam zaboravio na one vunene rukavice s početka priče. Freak show mi se dešavao pred očima. Potpuno nevidljiv u gomili, klizio sam kroz tu amorfnu masu i zagledao im se u lica. Nisu ni primijetili da ih gledam. Gledali su kroz mene, u izlog iza mene. Nevidljivim lancima vezani, okovani...

Lijeva... Desna... Rezao sam svoj put kroz taj svijet. Imun, nevidljiv. Živ. U glavi jedna pjesma koja je nedaleko od ovog mesta došla u misli, ne tako davno. I poigravam se sa mišlju... Smijem li je pustiti da se oslobodi... Jer... Bio gol ili bos... Čist sam. Imam sve.

Znaš, i ne trebaju mi te rukavice. Možda prsti malo utrnu, ali znam gdje se vrlo brzo zagriju. :)