Dan u životu nevidljivog čovjeka

Interesantno je kako cijeli život vodimo brige, svoje ili tuđe, a umiremo ništa pametniji, ništa smireniji zbog toga. Kako cijelo vrijeme gledamo u tuđe dvorište, mislimo o tuđoj zelenijoj travi, a svoju niti kosimo, niti joj osjetimo miris.

Dok imamo, ne znamo cijeniti, kad izgubimo, jaučemo za onim što smo imali, pa opet kad imamo ne znamo cijeniti i tako ukrug...

I patimo... Grabimo i patimo...

. . .

Kad ujutro ustanem, omirišem zrak, pogledam oko sebe i pomislim koliko je život lijep.. Jer ga imam... Jer mi je netko prije puno godina, jednog sunčanog dana oko 17:30 dao prvi udah... Jer danas mogu dijeliti taj udah sa drugim bićem...

Samo onaj tko je iskusio smrt, može cijeniti život. Samo onaj tko je preplivao hladni ocean može uživati u šumu mora sa mirne obale. I zna da već tada, tamo, u tom trenutku da ima sve i osjeti cijeli svijet...

Što god rekao, napisao, naslikao... Vikao ja ili skakao ili jednostavno sjedio mirno... I dalje sam nevidljivi čovjek u gomili. I ja nemam odgovore na tuđa pitanja. Nisam saveznik niti neprijatelj. Spasioc, niti onaj koji rastvara. Nije moje da budem išta od toga...

Jednostavno sam tu... I svijet prolazi kao šum oceana... Ribe iz oceana ne vide onog na obali... Promatram...

Zahvalan na svakom udahu...