Pogled na obrazovanje - kovačnica karaktera u zgradi od crvene cigle

"Gde ja stadoh — ti ćeš poći
Što ne mogoh — ti ćeš moći”
-- J.J. Zmaj

Ovo je samo jedno (možda usamljeno) mišljenje. Samo jedan (skroman) stav. Ovo je priča o školstvu, obrazovanju i odgoju. I svim što uz to ide.

Moje odrastanje je pratilo budno oko moje bake i roditelja. Baka je bila ta koja me je digla na noge. Roditelji su radili, baka je bila tu. Može se reći da sam imao djetinjstvo gdje je pored mene uvijek bio netko tko me je pazio.

Ipak, kad sam kretao u prvi razred osnovne škole, moji su se raspitali i dali su me u razred koji je imao najstrožu učiteljicu. Činilo mi se to malo okrutno u tom trenutku. Sa tim su mi dali dobre temelje da stvorim određene radne navike. Nemojmo se zavaravati, sva djeca su pomalo lijena i sva idu linijom manjeg otpora tamo gdje tu liniju mogu naći. Ovaj potez je bio prvi čavao u konstrukciji mog karaktera kao vozila koje će me nositi kroz budući život. Da je taj čavao bio klimav, poslije bih trebao njih nekoliko da poprave stvar.

U osnovnoj školi sam bio jako dobar učenik, svašta me je zanimalo, a bome ponešto i nije, ali sam svojom upornošću i onim što su usadili u moj mali mozak od prvih školskih dana uspijevao nadvladati sam sebe i napraviti/naučiti/izvršiti stvari koje mi se i nisu baš dale.

Bez obzira na to, u šestom razredu osnovne škole otrkivam heavy metal kao muziku, upadam u društvo koje je potencijalno bilo vrlo opasno po mene. Neki od tih ljudi danas više drže iglu od olovke, neki više nisu s nama, neki su prekinuli sve i ostali samo sa osnovnom školom i sa svim posljedicama koje to nosi sa sobom... Ja sam bio od doktorice sin. Imao sam pristup ljekovima raznih boja i oblika i u društvu sklonom eksperimentiranju raznim drogama.

I nisam pao na to. Ne zato što su me moji ukućani držali budno na oku. To nisu mogli. Toliko budno nitko nikog ne može držati. Ne zato što me je razrednik držao na kratkoj lajni. Toliko kratku lajnu nije moguće imati da se nekoga stvarno otrgne lošem utjecaju. Tih dana su me od loših odluka spasile godine dobrog, stabilnog i kvalitetnog odgoja prije. Ne puste priče, nego primjeri. Ne zabrane nego vođenje.

I danas sam neizmjerno zahvalan na onoj prvoj strogoj učiteljici, još rigoroznijem razredniku i najbližima koji su mi dali putanju i ubrzanje upravo toliko da izbijem na drugu stranu tunela a da pri tom mogu i sam uživati u procesu.

Međutim, prava priča o kovačnici karaktera tek slijedi. Bližio se kraj srednje škole, trebalo se odlučiti kuda dalje. I tu sam imao maksimalnu podršku i nitko me ni na što nije prisiljavao. Dvoumio sam se između medicinske škole i gimnazije. Naime, krajem osnovne škole sam ja gledao u budućnost kao budući potencijalni student medicine.

Na kraju sam se odlučio za gimnaziju. U Banjaluci je postojala samo jedna gimnazija. Bila je velika. Primala je 350 budućih gimnazijalaca u prvi razred. Deset razreda sa po 35 učenika. Imala je deset prvih, deset drugih, devet trećih i devet četvrtih razreda. I imala je visoke kriterije za upis.

U pravilu je imala i prijemni ispit, ali je 1992 godine, zbog rata i svega ostalog taj ispit izostao. Ipak, sve drugo je ostalo isto, ili strože.

Kako je funkcionirala banjalučka gimnazija? Kao žrvanj. Kao pretis lonac. Zidala je karaktere koji se nisu lomili kao slamke na vjetru. Lomljivi nisu opstajali. Ili bi ojačali, ili bi otišli. Koje su cigle izgradile instituciju u zgradi od crvene cigle? Pa, krenimo redom...

Disciplina. Izuzetno bitna, iako nikako najbitnija kategorija. Svaki gimnazijalac je dobio službenu iskaznicu sa imenom i slikom. Na ulazu u školu je stajao gospon koji je nekad radio u KP domu i znao je sva sumnjiva lica iz grada i okolice. Ako biste zaboravili iskaznicu, nije bilo ulaza u školu.

Ovdje bih se na tren zaustavio da opišem malo atmosferu banjalučke mladeži tog doba. Banjaluka je bila moderan grad, ali isto tako je imala svoje supkulture, sitne "raje" istomišljenika koji su u pravilu bili propaliteti i materijal za KP dom ili CZ koji samo čeka da ih se pobere. Bilo ih je na ulici. Bilo ih je dosta i držali su se skupa. I bilo je škola u kojima nije bilo ništa neobično da vas ubodu nožem u WC-u jer ste se nekome zamjerili ili tek tako - iz zabave. Navodno su takvi majstori najviše voljeli da vas ubodu u bubreg. Navodno je bol tako neizdrživa da se ne stignete ni javiti. Ni zacviliti.

Bilo je opasnih škola. Jedna od najgorih je bila metalska škola u kojoj su i prije rata radili racije i uredno skupljali i po tri kartona noževa, a pred rat se znala naći i pokoja ručna bomba. Do kud je išla lukavost tih mladih ljudi govori činjenica da su se komadi hladnog oružja sakrivali unutar vodokotlića po WC-ima kako bi se prevario metal detektor.

Ispred elektrotehničke škole su "prijatelji" dočekali jednog učenika i nasmrt ga izboli nožem. Ovdje se kobnom pokazala stara bosanska: "jebeš život bez rakije i Bosanca bez čakije".

Gimnazijalci su, s druge strane, bili civilizirane i povučene biljke i imali su puno prečih stvari na pameti nego marisati se ispred škole. Gospon na ulazu u izlizanoj zelenoj spitfire jakni je bio tu da zaštiti učenike škole, ne da im izazove dodatne neugodnosti, ali zaboravite li svoju iskaznicu, u startu ste si stvorili probleme.

Opravdani i neopravdani sati. U jednoj školskoj godini ste smjeli imati najviše 18 neopravdanih sati. Sate su vam mogla opravdati 3 (slovima: tri) doktora u gradu koja su definirana imenom i prezimenom. I ništa drugo na ovom svijetu vas nije moglo spasiti od neopravdanog sata. Nakon 18 neopravdanih sati je slijedilo automatsko trajno isključenje iz škole. Banjaluka je imala jednu jedinu gimnaziju. Vi zaključite što to znači.

Dodatno, ako ste imali peh da se zadržite u WC-u malo dulje i profesor uđe ispred vas u razred, niste se trebali ni truditi ući u razred. U startu ste dobili neopravdan sat, a ako pokušate ući, gotovo sigurno ste popušili i jedinicu. Kad vam se to desi, vi si od 18 odbrojite jedan bliže prema isključenju.

Gledanje kroz prste. Ako uzmemo u obzir znanje i disciplinu, banjalučka gimnazija je bila neumoljiva. Ipak, kako su gimnazijalci bili u svojoj srži korektni i pitomi, tako su imali i određene privilegije. Jedno od nepisanih pravila je bilo da dežurni profesor nikad ne ide u zabačeni dio gdje su učenički WC-i. U tom dugačkom hodniku smo jedino imali svoju privatnost i mogli si dati oduška. Tu nitko neće zaraditi ukor ako ga se uhvati sa cigaretom, šara po crvenim ciglama ili se ljubaka u ćošku na odmoru. Bila je to jedna vrlo bitna gesta u cijelom sistemu krutih pravila koja je u učenicima izazivala osjećaj poštovanja prema toj instituciji i nadu da će iz nje jednog dana izaći kao maturanti, a ne kao pacijenti neke od umobolnica u gradu.

Znanje. Ma šta se meni u to doba činilo i kakvih pacijenata sam se nagledao (o pacijentima više nešto kasnije), banjalučka gimnazija je punila svoje učenike sa nevjerojatnom količinom kvalitetnog znanja koje su bili u stanju isproducirati vrlo brzo i u stresnim uvjetima. O količini i kvaliteti tog znanja sam se osvjedočio tek kad sam poslije došao u gimnaziju u Zabok i shvatio da sam upravo stigao u - peti razred osnovne škole. :) To znanje koje nisam dobio jer sam zbog rata mijenjao školu, grad i život mi je strašno falilo prilikom mog odlaska na studij a i na prve dvije godine studija, ma kako se to u ono doba činilo nebitno. Znanje koje sam tamo dobio u samo pola prvog razreda je bilo jače od cijelog ostatka srednje škole u drugoj školi.

Poštovanje. Nitko vas neće poštovati ako se sami ne poštujete. Profesori banjalučke gimnazije su, s pravom, uživali veliki ugled. Cijela institucija je bila dobro zabrtvljena tvrđava imuna na sve napade na njen autoritet i autoritet njenih profesora. U bilo kakvoj borbi s njim, u startu ste izgubili. Vi ili vaši roditelji. Bila je to škola koja je strašno puno tražila od svojih učenika i često su metode koje su tamo provođene bile na granici maltretiranja, ali isto tako je jako puno davala i pripremala mlade ljude na realni život koji je sve samo ne fer, pošten i malo kad ide kao po loju.

Pripremala ih je za ono što ne mogu očekivati, da prežive žrvanj koji melje, a zove se - život. Omogućila im je da se razviju, da se pripreme, da se snađu u bilo kojim uvjetima, da prežive sve. Gledajući sa vremenskim odmakom, ta škola je pripremala svoje učenike na život puno bolje nego što mnoge vojske pripremaju svoje vojnike za rat.

Pacijenti. Kao i u svakodnevnom životu, tako i u školskom sustavu - bilo je pacijenata. Ja im ovdje neću navoditi imena iz pristojnosti, ali ću navesti neke karakterne osobine da dobijete dojam s čim se prosječni gimnazijalac morao boriti, osim sa željeznom disciplinom i često preteškim gradivom.

Pacijent 1: Senilni čičica koji je jednom prilikom oborio cijeli razred elektrotehničke škole. Na kraju godine. Čekali su ga ispred škole i da nije bilo milicije koja ga je izvela na zadnji ulaz, to bi bio njegov zadnji dan. Prebacili su ga u gimnaziju. Bio je opsjednut sitnim pisanjem (ako ste pisali krupno, izazivali ste u njemu gnjev) i često je brkao gradivo, pa vam se moglo desiti da vam u prvom razredu stavi test sa integralima koji su se radili tek u trećem. Tada je valjalo stoički istrpiti test i kad svi popuše jedinice, onda bi on malo razmislio i uvidio grešku. Uglavnom bi uvidio. :)

Pacijent 2: Profesor koji je u jednom trenutku oženio jednu svoju učenicu.  Imao je naviku spomenuti lektiru i već slijedeći sat ispitivati o njoj. To gdje ćete vi naći knjigu i kako ćete je stići pročitati do sutra je bio vaš problem. Test pitanja da li ste pročitali knjigu su bile najperverznije sitnice i detalji koje trebate tražiti povećalom da ih uopće percipirate pri čitanju.
Vrlo zajeban karakter koji je na tri pogrešna zareza uredno iz zadaće iz jezika davao jedinicu bez da dalje čita i koji je davao slobodne teme vrlo šarenog spektra. "Ekser u zidu kao temelj ljudske duše" ili "Osmjeh na licu kao zategnuta koža" su bile samo neke od tema na koje je prosječni gimnazijalac imao dva školska sata da odgovori bez da napravi više od tri pravopisne greške i samo zbog toga pokupi jedinicu. "Pismenost gimnazijalca mora biti na zavidnoj razini", govorio bi on. Ma šta ja mislio o njemu, ovo o pismenosti je najpametnije što je ikad rekao. Samo gledam kako smo svi odreda s vremenom postali nepismeni i kako je moja pismenost od prvog do četvrtog razreda srednje škole odlazila nizbrdo na način da sam uopće morao razmišljati o pravopisnim detaljima koje sam prije imao i u podsvijesti.

Pacijent 3: Legenda kaže da ju je muž ostavio zbog gimnazijalke. Tako se pričalo. Isto tako se pričalo i puno krivih stvari. Ljudi općenito puno kenjaju i nikad nisam saznao da li je to bilo čak i na tragu istine. Ali da je žena imala pik na djevojke, da, imala ga je. Cure su kod nje u startu najebale. I svi su u razredu morali na klupi imati papirić sa napisanim imenom. Ko nema papirić kad je ona unutra - ispitivanje (jedinica, jel) i neopravdani (još jedan korak bliže isključenju).

Pacijent 4: predavao je matematiku i bio zajeban tip (kad malo razmislim, svi su tamo bili manje ili više zajebani :)). Nekad (rijetko), kad je dobre volje bi učeniku dao dva ako mu je znao odgovoriti na rebus pitanje: "Ima jedna sitnica, a Sitnica je rijeka koja teče gdje...?" U školi je postojalo pravilo da se hoda desnom stranom stepenica. Imao je pik na one koji su hodali lijevom. Obično je nosio dnevnik na ramenu (kao kramp) i ako bi nekoga zatekao na stepenicama da se penje u krivom smjeru, znao ga je zašiljiti vrhom dnevnika posred čela. Instant ekspresionizam. :)

Bilo je toga, sigurno još, ali ovo je par primjera "kapitalaca". Učenici su imali punu glavu briga da uopće prođu razred da bi se bavili tučnjavom ispred škole. Proći razred je bila prava umjetnost, a proći s peticom... E to je uspijevalo za rukom samo nekoliko učenika u cijeloj generaciji. Ja znam da sam bio jedan od šest učenika (od 350) koji su prošli sa pet na polugodištu i da sam za svojih 4.5 krv pišao.

Sva ta željezna disciplina je također imala itekako jak pedagoški karakter, pogotovo u gradu kakav je bila Banjaluka. Konzistentnost u poštivanju tih mjera je bila upravo zadivljujuća što je sviju na kraju dana činilo ponosnima što su učenici takve jedne škole. Znanje kojim su nas zatrpavali bilo je upravo nevjerojatno. Da sam ostao četiri razreda u toj školi, bilo bi to nešto posebno.

Gledao sam poslije svoju drugu srednju školu u kojoj je disciplina bila na nuli, profesore nije nitko cijenio, a nisu se ni sami cijenili. Roditelji su išli drvljem i kamenjem na profesore, a ja sam još bio u mirnoj školi.

Gimnazija Banjaluka: škola u kojoj se kalio čelik

Razmišljajući danas, sa pozicije roditelja, u kakvu školu bih htio da idu moja djeca, bez puno ustezanja mogu reći: u najtežu. U školu gdje će od njih zahtijevati disciplinu, gdje će morati poštivati autoritet koji će, s druge strane, itekako pokazati da ne postoje više ili manje podobni. U školu koja će u prvom redu za disciplinu koju traži davati znanje i voditi ih kroz proces uključivanja u društvo kao kvalitetne jedinke, a opet, dozvoli ti im da se razviju unutar njega i postanu bolje osobe.

Ocjene nisu ono što je bitno. Ni komad papira na kraju dana. Papir svašta trpi, a ako vam djeca postanu beskičmenjaci koji puze kroz život, budite sigurni da vam se neće sviđati to što ćete vidjeti kod njih. Ako nauče parazitirati od rupa u zakonima, sive ekonomije i sitnih spletkarenja... Bit će vam žao. Možda to nećete htjeti ni sebi priznati, ali bit će vam istinski krivo.

Dijete u školi provodi dobar dio dana. Škola preuzima na sebe dio odgoja kojeg ne možete iskompenzirati sa sat-dva dnevno kad se vratite s posla. Djeca rastu i postaju ljudi. Škola je nakovanj na kojem se kuju novi mladi ljudi. Ako je nakovanj truo, kakvi će biti oni koji se na njemu kuju?

Cijeli školski sustav kod nas je u dubokoj krizi, a mi smo ti koji tom sustavu uzimamo iz ruku alat da nam pomognu da odgojimo snažne mlade ljude, pozitivne, umom i tijelom. Da nam pomognu, ne da to naprave umjesto nas. Nti mi umjesto njih. To je zajednički zadatak. Uzimajući im autoritet iz ruku, mi ih svodimo na oronule činovnike, siromašne crkvene miševe. I onda svoju djecu dajemo takvima u ruke i očekujemo da od njih naprave, što točno?

I zato kad me pitate kakvo bih htio da školstvo bude, sklon sam glasati više za primjer banjalučke gimnazije nego za bilo šta drugo. Sklon sam reći da škole moraju imati autoritet i taj autoritet im moramo mi dati. Ne mogu sami.

Da bi nam se iz škole vraćala djeca koja iz dana u dan odrastaju i postaju snažniji i pravedniji ljudi, to moramo mi osigurati. Škole ne mogu same.

Ljudi su po svojoj prirodi skloni ići linijom manjeg otpora i ma koliko malo ih opteretili, oni će htjeti još manje.

Zato nemojte se žaliti da su knjige teške jer je robija još teža. Da je gradivo preopsežno jer je teže istovarati kamione. Da su profesori luzeri jer smo ih mi takvim napravili. Da nam je generacija mlitava i bezvoljna jer smo mi kumovali da takva postane.

Ovaj svijet treba liječnike, ne drumske razbojnike. Previše ih već imamo danas. Pisce i pjesnike, ne voditelje "glup i gluplji" televizijskih emisija. Znanstvenike i inženjere, ne zvijezde u usponu od kafane do birtije. Vratimo dostojanstvo ljudskom rodu tako što ćemo omogućiti da ga stvore naša djeca. Davno smo to izgubili u tranziciji...  Dajmo im u ruke znanje, jer znanje je moć.

Previše je neizlječivih bolesti protiv kojih se treba boriti. Previše gladi u svijetu izobilja, previše suza u dolini sunca. Suočimo se sa istinom - nismo svojoj djeci ostavili bogznakakav svijet. Dajmo im barem fer šansu da izrastu u ljude koji bi ga mogli promijeniti.

Nemojte da se ponovo u praksi isprobava bosanska verzija Arhimedovog zakona koja kaže: "Tijelo uronjeno u tekućinu smatra se izgubljenim ako se uskoro ne pojavi". Previše je toga bilo. Neka naša djeca ne budu protagonisti tih eksperimenata, bilo kao subjekt, bilo kao objekt.

Nitko ne može sve, ali svatko može nešto. I ono što je u vašim rukama, morate i možete napraviti isključivo vi. Nema tko drugi. Ako svojim ponašanjem uspijete dovesti do promjene, ma kako mala ona bila, u idućoj generaciji bi ona mogla postati puno vidljivija. A u slijedećoj i slijedećoj...? U konačnici... Naši potomci bi mogli biti ponosni na svijet koji smo im ostavili. Mi i naša djeca.

Sve počinje prvim korakom. Školski sustav je jedan od osnovnih. I krucijalnih. Sjetite se toga kad budete birali školu za svoju djecu. Ugrizite se za jezik kad pred njima opsujete njihove nastavnike. Na taj način im samo uzimate alat kojim odgajaju vašu djecu. Oni to ne mogu bez vas, a vi ne možete sami.

Dajmo mladima šansu da postanu bolji ljudi nego što smo mi sami. Da budu jako tamo gdje smo mi slabi. Da riješe probleme svijeta koje mi nismo mogli/znali/imali hrabrosti?

Zar to ne bi bio najljepši dar našem vlastitom postojanju?