Fazni pomak

“Each night, when I go to sleep, I die.
And the next morning, when I wake up, I am reborn.”
-- Gandhi

fazni pomak

Putovanje kroz vrijeme, istina ili mit? Teče li ravnomjerno, da li je konstantno, postoji li crvotočina koja spaja i razdvaja svjetove?

Možda živimo u beskrajno puno paralelnih svjetova, možda postoji fazni pomak koji ih odvaja, zbog čega se ne dodiruju. A šta ako se dodirnu? Šta ako vas izbiju iz jednog svijeta u drugi i gledate u čudu, kao odraz u vodi - sve je tu, a opet drugačije.

Šta ako ste u jednom drugom svijetu vi netko potpuno drugačiji. Isti izvana, a iznutra netko koga ne biste birali ni za poznanika? Šta ako se probudite jednom kao taj netko drugi?

Ili ako...

Netko je zamijenjen u vašem svijetu. Netko je bačen u drugi svemir, a na njegovo mjesto je došao onaj drugi. Izgleda isto, miriše isto, ali - nije isti.

Ili ako...

Ili ste možda vi bačeni u drugi svijet, naizgled isti a opet - drugačiji. Sve je isto, a opet - nije.

Zrcalna slika, izvana sve pod kontrolom, a opet - sve drugačije.

Da se probudim sutra, isti, a drugačiji. Da osjetim životinjsku želju za stvarima koje sam dotad odbijao i kao mogućnost, šta onda? Da postanem gluh i slijep za ljude oko sebe, da li to znači da sam bačen u drugi svijet, da je došlo do faznog pomaka i jednostavno se više ne čujemo?

I gdje je, uostalom, ta crvotočina koja omogućuje prolaze između? Kako se u nju upada, gdje se izlazi, kako izgleda putovanje...?

Da li vrijeme stvarno ide samo unaprijed ili se možemo naći u situaciji da slušamo vijesti iz budućnosti, poruke koje nam ulaze na osjetila koja nismo znali ni da imamo.

Da li je moguća promjena "vozila" u vožnji? Da i ne primijetimo? Ili primijetimo a ne znamo što bi s tim, pa podvučemo crtu i kažemo da smo umorni, neispavani, samo umišljamo?

I kako se vratiti? Da li je moguće kroz faznu barijeru? Kako izgleda matematička jednadžba za prolaz?

Najveća iluzija koju su nam uspjeli usaditi u primozak je da znamo kako svijet funkcionira. Kao likovi na filmu, ni mi nismo svjesni kako izgleda filmska traka na kojoj se vrtimo, tko je pokreće, tko režira, reže, postavlja scenu...

Šta ako nas izrežu iz jedne filmske priče u drugu tako suptilno da jedva primijetimo razliku, a i kad je ona očita, nitko nam ionako ne može vjerovati na riječ jer to jednostavno - nije moguće. Pa mi znamo zakone fizike u našem filmu, zar ne? A opet...  Neke stvari se jednostavno ne mogu desiti slučajno, u isto vrijeme, između svjetova koji ne bi trebali ni postojati.

I možda... Ako sjednemo na kraj svijeta, na rub društva i zagledamo se u horizont.... Možda ugledamo odbljesak konstrukcije filmske scene za koju mislimo da je tako stvarna, tako konstantna, tako jedina i tako konačna... Možda, možda vidimo i spoj na drugu stranu i sebe same koji naviruju s druge strane...

Što ako shvatimo, ako počnemo spajati faze, sve zrake istog sunca? Na kamenu na rubu svijeta...

"Tražite i dat će vam se". Nastavite tražiti... Možda se vidimo s druge strane. Jučer ili sutra, teško je reći. Nastavite tražiti...