Story of old ...

"There is surely nothing other than the single purpose of the moment.
A man's whole life is a succession of moment after moment.
If one fully understands the present moment,
there is nothing left to do, and nothing else to pursue."
-- Hagakure

Priča koja već dugo čeka da bude ispričana ide nekako ovako...

Na petom katu stambene zgrade u centru grada živjela je djevojka od petnaestak godina. Nešto joj se desilo što joj se nije trebalo desiti, nešto što nije olako primila. Možda i više puta... Možda je sanjala ružno, gledala još ružnije, možda nije vidjela svjetlo, ni tunel, nebo ni zvijezde... Možda samo nije gledala u pravom smjeru... Teško je danas reći...

Živjela je i pokušala je to ne raditi. Sa ovim, naravno, nikako nisu bili sretni oni koji su je najviše voljeli. I slali su je kod stručnjaka, zatvarali u institucije, pazili je kao kobac svoj plijen... I do iznemoglosti su se trudili da je održe tu, na ovoj strani...

I jednog dana su je pustili kući, nakon rehabilitacije. Izliječena, zaliječena, nešto treće? I izgledala je malo zbunjeno ali nekako spokojno, pomireno. I zatražila je mamu čašu vode. Mama je otišla u kuhinju i čula zvuk starog drvenog prozora koji se otvara ...

Pad sa petog kata je bio tih. Čuo se samo tup udarac pri dodiru sa pločnikom. Moja sestrična je učila u svojoj sobi na prvom katu i perifernim vidom je vidjela samo sjenu koja prelazi preko njenog prozora. Na putu prema dole...

Detalje oko onog što ih je dočekalo na pločniku neću ni pisati. Zamislite ih sami.

Ja sam tek bio krenuo u prvi razred osnovne škole kad se to desilo. Moja sestrična je od mene starija 4 godine.

. . .

Godine su prošle. Nikad nisam zaboravio tu priču. Vjerujem da ni moja sestrična nikad nije zaboravila jeziv prizor tijela koje joj promiče pored očiju s krive strane prozora.

Ipak, ono što svi mi zaboravljamo, ono što sam i sam pomeo pod tepih je brutalna istina koja glasi: ako je netko odlučio krenuti na neki put, vi to se možete spriječiti. Nema načina da to na silu napravite. Možda (samo možda) možete to malo odgoditi. Ništa više od toga. Jako sam dobro svjestan da ni mene nitko ne bi mogao spriječiti da sam krenuo na tu stranu. Ni roditelji, ni prijatelji, policija, vatrogasci... Nema tih lanaca koji su jači od uma koji je odlučan da napravi nešto.

Bio sam više puta u situaciji da bih sve na svijetu dao da spriječim  očigledno loš put na koji su zakoračili oni do kojih mi je jako stalo. Nijednom nisam uspio. Nijednom na silu. Mogao sam im vezati ruke na leđa, mogao sam ih zatočiti kao Fritzl u podrum. Jednog dana, prije ili kasnije, izašli bi van i nastavili tamo gdje su stali prije nego sam ih omeo. Još brže i sa većim žarom.

Zašto sve ovo pišem? Paaaa... Nepoznat netko me je ovih dana podsjetio na mog druga Krunu koji nas je napustio prije pet godina. Kruno, pozitivac, Kruno veseljak, Kruno, sa osmjehom u očima.

Nikad nisam saznao odgovor na pitanje "zašto?". Sumnjam da je itko stvarno saznao. Na žalost, Kruno nije bio jedini kojeg sam znao. Nesumnjivo mi je on bio najveći šok. Nikad, niti jednom u milijun godina ne bih rekao da bi Kruno...

U zadnje vrijeme slušam dosta ljudi sa poprilično turobnim razmišljanjima. I niti ja, niti vi, niti itko na ovom svijetu ne može na silu to izbiti iz njih. Onaj tko je odlučio sjediti sam u mraku, nastavit će to raditi ma koliko vi mahali lampom oko njega. Jer mrak nije oko njega, mrak postaje dio njega.

I u cijelom tom kaosu, možete napraviti samo jedno: pokazati put. Pokazati vrata, sunce, nebo koje se smiješi. možda neće vidjeti, možda neće željeti vidjeti.

Svi smo slobodna bića, to je tricky dio. Imamo slobodu da napravimo najbolje i najgore zamislive i nezamislive stvari. I svatko od nas ima u sebi tračak svjetlosti koja je najjača u najvećem mraku. Ključ je to samo shvatiti. Da mi ustvari možemo sve. Sve na ovom svijetu. I tko jednom shvati.. više mu nikad neće pasti na pamet biti suicide bunny.

 Nasmijavajte (de)bildera dok iznad vas ne drži 2 tone željeza. Obojici će biti puno lakše. Vjerujte mi na riječ, život je puno šareniji nego se vama nekad čini. ;)