Iskra

Odrastao sam u gradu lijepih cura i bicikla, gradu smijeha i zelenila.

Bar je tako nekad bilo.

Isto tako kroz to odrastanje sam prošao čudne dane. Dane koje nisam shvaćao, o kojima najprije nisam imao s kim pričati, a kasnije više nisam htio. Dane koji su iz ljudi izvlačili ono najgore.

Kao karikature života, kezili su mi se u lice, kao antimaterija, nulirali su postojanje svega dobrog.

Ni dan danas nisam u stanju artikulirati, ne želim artikulirati te dane u riječ ili slovo. Bili su to jednostavno - zadnji dani. Ja sam ih stavio u ladicu kraja čovječanstva i ostavio ih tamo bez presude, bez završne riječi, bez poante. Oni su bili poanta sami sebi.

Ono što je ostalo urezano duboko u moju svijest, su uzorci ponašanja, koji me uvijek i iznova asociraju na te dane. Neljudskost u svoj svojoj grotesknosti, licemjerje i zavist, želja za povređivanjem drugih, uživanje u tuđoj neimaštini, grabež... A sve pod krinkom visokih moralnih načela, sve u ime viših ciljeva. Uz poljupce i čestitanja, etiketirali su žrtvu bolje od ičeg drugog. Neiskreni su bili ti dani, pokvareni do srži...

. . .

Jeste li ikad gledali vlastitu ruku kako beživotno leži na podu? Probajte jednom... Spustite je pored sebe, kao da nije vaša i samo je gledajte. I gledajte... Nakon nekog vremena izgledat će kao da i nije vaša. Izgledat će tako strana, groteskna, pomalo i odbojna gužva prstiju, noktiju i kože. Ne čini li vam se da, bez vaše svijesti, ona nema nikakvog smisla, nema ulogu, nema nikakvu vrijednost osim kalorijsku?

Sjetite se koliko patnje je jedna takva ruka prouzročila. Koliko stradanja, smrti, mučenja, poniženja... Sjetite se koliko dobroga je takva jedna ruka donijela? Suosjećanja, podrške, vodstva, života... 

Koja je razlika? To je i dalje samo jedan komad kosti i mesa.

Ostavite je bez svijesti sve dok ne bude postalo gotovo bolno. Kao da imate strano tijelo pored sebe. Vanzemaljca, neprijatelja, nepoznanicu. Dok vas ne počne hvatati jeza na njenu pojavu. Izdržite još malo...

Kad napokon vratite svoju svijest u nju, kad je oživite, kad se prsti ponovo počnu micati... Onda vam postane jasno... Ruka je samo alat, ništa više. Vaš alat. 

Zašto bi jezik bio išta više od toga? Probajte sad s njim. Na sat, dva, dan... Osloboditi uši od šumova, tuđih misli, tuđe buke... Povući se u sebe na tren... Ostaviti tijelo po strani...

. . .

Vidio sam previše da olako mogu ignorirati lutke koje samo otvaraju usta, ruke koje deklarativno idu u svim smjerovima, a ne donose ništa stvarno. Prazne geste, kao dječje igračke na baterije. Zaglušujuću tišinu ugašene svijesti, marionete na uzicama, tijela koja se trzaju bez svijesti kao ribe van vode.

Zašto ne volim praznike milosti i ljubavi? Zato što tad najbolje vidim koliko svega onoga što ti praznici predstavljaju - nema u svijetu u kojem živimo. Samo forma, samo geste, samo igrokazi, poljupci mrtvih usta mrtvim obzazima. Dodirivanje komada mesa.

Kako je došlo do ovog? Da li je ovako oduvijek bilo? Ne znam, ali sad znam artikulirati jedno zrnce u moru pijeska kojeg prosijavam još od tih zadnjih dana.

Iskra, gdje je ta iskra koja pali svijest? Koja od zombija ponovo radi ljude? Ljude koji će prekinuti začarani krug u kojem se vrtimo beskrajno dugo. Ljude koji će oživjeti mrtva tjelesa, zagrliti drugo ljudsko biće i udahnuti mu dio svoje svijesti. I početi je širiti. Iznutra. Bez riječi, svečanih odora i fanfara. 

Iskra koja će zapaliti ono unutra. Svjetlo svijeta. Zvuči vam poznato? Kao, negdje ste čitali?

Iskra koja će vas probuditi. Da vas mogu vidjeti. Da se smijemo zatvorenih usta.

Četiri slike na današnji dan. Samo četiri slike.