Meditacija hodanjem

U užurbanom svijetu kakav je danas; u ritmu buđenje-vrtić-posao-trening-parkić-pelene-vino-spavanje; u režimu koji nosi kao rijeka što nosi polako ali sigurno... Naučiti plivati u toj rijeci, naučiti uživati nošeni niz struju života... To je nešto što većina ljudi nikad ne shvati, ne usvoji, ne uspije. Samo to je već izvanredan uspjeh.

Protiv te riječne struje nema borbe i obrane, a kontriranje vodi u sigurno utapanje. Vrijeme ne teče unatrag i nitko ga ne može zaustaviti. Ma kako netko bogat, moćan i utjecajan bio, ne može spriječiti da ga rijeka života polako, ali sigurno vodi prema ušću... A mnogi pokušavaju upravo to - plivati protiv struje, grčevito zadržati status quo, biti vječo mladi ili vječno lijepi.

Sve je prolazno. Što prije to shvatite, prije ćete naučiti uživati u struji života.

...

Hodajući gradom u miru, usred gradske vreve, bez malih ručica koje treba paziti da ne skrenu pod neki auto, bez gladnih usta koja treba nahraniti čim prije, bez stotinu pitanja kako svijet funkcionira, uspjevam ono što nisam već dugo - uživati u koraku, u pokretu, u disaju...

I gledati svijet, ljude, život oko sebe... Od malih do starih, svi koračaju nekim svojim putem. Ponekad nam se pogledi susretnu. Neke prvi put vidim, za neke sam siguran da smo se već prije negdje sreli... Rijetki me prepoznaju, uglavnom nesvjesno. Jer ove noge koje me danas nose nisu jedine noge koje su me nosile.

Gledam pored sebe stariju ženu kako nosi vrećicu sa hranom iz trgovine. Bio sam i ja tako star. I ovako mlad, kao ovaj dječak koji žuri u školu.

Ako nastavite hodati, zagušite zvukove izvana i otvorite um, shvatit ćete da je sve ovo samo jedan treptaj oka u krugu kojim se krećete cijelo vrijeme. Svaki slijedeći krug vozite drugo vozilo, svaki slijedeći put je priča drugačija, a opet ista... Ima jako dobar razlog zašto se toga ne sjećamo. I bolje je da se ne sjećamo. Da nam netko sad otvori ta vrata, nahrupilo bi milijun glasova u isti mah, slika, uspomena, toliko jakih emocija da na ovim nogama to ne bismo mogli podnijeti.

Dobro je da ne znamo sve to dok smo ovdje, jer smisao ionako nije puko skupljanje emocija i uspomena. Smisao je nešto puno više. Upravo odbacivanje uspomena je cilj, nehvatanje za njih.

Zamislite da robujete uspomenama za sve svoje automobile, bicikle, motocikle. Zamislite da robujete toliko da se ne možete trgnuti i nastaviti putovanje. A vaše putovanje je tek počelo... I niste bez razloga toliko puta bili na ringišpilu života. I niste bez razloga sada upravo ovdje.

Ako uspijete opustiti um i dozvoliti mu da odluta, možda osjetite rubove tog ringišpila i shvatite da ste oduvijek bili tu, samo u raznim ulogama. I kad se ovaj krug okrene, ponovo ćete biti na početku. Što je početak, a što kraj? Kako se silazi sa ringišpila i kako dalje?

To vam nitko ne može reći. NItko vas ne može za ruku odvesti. Nitko umjesto vas ne može stupiti izvan kruga. Progledati možete jedino sami. U tišini vlastitog uma, u vrevi svijeta oko vas.

Trenutak u kojem se žamor izvana gasi je trenutak u kojem se um otvara i gleda. Ne trebam vam reći "ne bojte se". To ćete shvatiti sami. Trenutak u kojem ćete osjetiti veo svijeta i nazrijeti ono izvan...

Samo hodajte... Otvorite um, uživajte u udahu, u koraku, u životu. Neka vas truja nosi kroz ulogu koja vam je ovaj put dodijeljena. Hodajte i gledajte - umom. Ne tražite grčevito. Kad budete spremni, samo će vam doći.

I kad se negdje vidimo, znat ćete. Bez glasa ćete prepoznati.