RFA: Request for alibi

Anatomski gledano, na ljudskoj pojavi me najvise fasciniraju ruke. I oči. Ruke su one koje su u stanju napraviti toliko dobrog i toliko lošeg. Ruke grade, ali i uništavaju. Brane, ali i uzimaju živote. Njeguju, ali i nanose neopisivu bol...

Oči, s druge strane su prozor u ono iza - ono što pokreće sve. Kroz oči vas vidim. Ako mi dozvolite...

A usta... Usta ne volim. Usta rade šum, otvaraju se nekontrolirano i siju loše vibracije.

 

A ljudski rod je zanimljivo krdo. Dok si dio krda i nevidljiv u istom, ne primjećuju te. Ne postojiš. Samo si još  jedno grlo u toru za klanje. Ali kad počneš stršati iz gomile... E tu nastaju problemi.

Jer krdo je gluho i slijepo. Krdo je konformistički orjentirano. I tu nema prostora za drugačije mišljenje. Tu nema razumijevanja za drugačiji smjer. Krdo može srljati punim trkom u provaliju i neće ni trepnuti. Ali nek se jedan iz krda usudi dići glavu i - ostaće bez nje.

 . . .

Ja sam imao tu blesavu naviku da sam većinu svog života van krda. I kad sam bio mlad i trebao to malo konformizma - nisam ga imao. Dali su mi točno ništa milosti. I to me je izgradilo. Konformizam nikad nije bio moj film.

Ali sam isto tako vrlo često primjećivao da ljudi od mene traže upravo to: da budem na njihovoj strani, da imam opravdanja za njihove postupke, odluke, životne ciljeve. I što sam ja bio dalje od putanje krda, to su me više tražili da im govorim da je njihov put u redu. Što sam grabio dalje od njih, to su više pokušavali prokazati moj put krivim i opravdati svoju inerciju i ostanak.

To sam primijetio i pod zadnje, kad sam, opet, po ne znam koji put, presjekao još jednu sponu i otišao prema hladnim kulama sjevera, u nepoznato. A ljudi se boje nepoznatog. I novog. I neizvjesnog.

Ljudi su postali prave pičke (s tim da sam sad možda uvrijedio pičku kao rekvizit). Pičke jer umiru u krdu, a ne usude se podići glavu. Osudit će ih. Pa šta onda? Prezrijeće ih! Zar nisu već i prije? Neće imati krdo da ih štiti. Otkad je zaštita biti glavno jelo u selu kanibala?

Lakše je ostati nego otići. Lakše je pognuti glavu i raditi što rade i drugi. Tako manje stršite. A ljudi uglavnom idu linijom manjeg otpora.

. . .

Tako radi većina. A onda od mene traže da im opravdam njihov put. Da im kažem da je u redu lagano umirati, s prezirom gledati kako komšija krade dok i sami trpaju tuđe stvari u svoje džepove, kamenovati preljubike i pedere, a sa strane trpati ženi dalekog rođaka dok je na službenom putu...

Ili traže da osudim njihov put. Da uzmem kamen i udaram dok od lubanje ne ostane samo kaša.

Ustvari, traže da budem kao oni, da ponovo budem krdo.

Ne tražite me ono što nemam za vas. To je vaš život, to su vaše odluke. Ne tražite alibi od mene. Ni osudu. Ja vam nisam dao dozvolu, niti uveo zabranu na bilo šta. Ne tražite ni garancije jer garancija nema. Niti za mene, niti za vas.

Možete se skrivati iza krda koliko god vas je volja, na kraju ste vi ti koji žanjete ono što ste posijali. A svi mi sijemo svakim danom.

Da li pitate rijeku da vam da alibi? Uvjeravate šumu da bude na vašoj strani? Krivite more za svoje odluke? Proklinjete sunce i mjesec zbog zle kobi? Da li vam odgovaraju na pitanja?

Ne pitajte ni mene.

Uživat ću gledati vaše ruke i bunar iza vaših očiju ako mi dozvolite, ali ja nemam odgovore na vaša pitanja. Mogu vam reći sam ovo: svijet je premali da budete dio krda, ma kako se ono zvalo i koje boje nosilo.

Alibi i garancije ne postoje. Vani je oluja, ali vi ste veći od nje.

Na kraju vas nitko neće pitati da li ste stigli na cilj već kako ste putovali.

Dobro putujte!