Kad kakofonija utihne ...

Kad predugo živite u buci i kakofoniji, odsustvo iste vam postane čudno i pomalo prazno, ma koliko vas ta ista buka i kakofonija ubijala.

Gledam zadnjih mjesec ipol koji su iza mene i vidim samo dobre stvari, toliko dobre da je pomalo i dosadno. Kao kad, nakon preoravanja ušiju u KSETu, izađete na svjež zrak i uspojete udahnuti, dodirnuti si glavu bez da vam ista vibrira od buke.... Onaj osjećaj kad usred vruce ljetne noci napokon osjetite ugodni povjetarac na licu dok slijedite vlastite noge po nasipu...

Kad, nakon toliko vremena, napokon imate priliku ugasiti mozak ako poželite i kad nitko od vas ništa ne želi. Kad stvari postanu gotovo dosadno jednostavne.

I kad napokon imate ono što ste toliko željeli - jednostavan život.

. . .

Ljudski mozak je sklon idealiziranju poznatih stvari: bivših svjetova, bivših veza, bivših društava... Jer nekako puno bolje pamtimo one dobre od loših stvari. I to je ok. Sve dok se ne zajebemo pa se ne vratimo u tako neki svijet jer smo ga idealizirali sa strane. I samo zato što smo ga duže poznavali.

Da li mi nekad fali kakofonija? Brujanje o politici? Tko je kome jebao mamu i zašto? Da li su više ukrali naši ili njihovi? Boli me kurac.
Da li mi fale najbliži koji trenutno nisu ovdje? Svaki dan! Da li bih da su bliže? Naravno da bih. Da li mi fali pivo u ljetno veče u Route66 dok vani slušam samo cvrčke, pa onda krene netko rokanje na gro decibela? Bez sumnje!

Ili, da parafraziram agenta Smitha iz Matrixa: što će vam pivo i cvrčci ako ste u grču od onog prije i onog poslije? Osmjeh iza kojeg slijedi ćuška iza ćoška? I, uostalom, što će vam pravo izbora ako nemate što izabrati? Sloboda u kavezu? I usta ako ne možete govoriti?

Ono što je dobro, uvijek je dobro. Za onim što je zakurac treba pustiti vodu.

Da li mi se nekad čini da sam u drugom svijetu gdje emocije ne postoje? Samo na prvi pogled. Ali kad uhvatite pogled supatnika na biciklu ili negdje u šumi... Kad im na licima vidite osmjeh koji je isti kao i vaš... Kad vam djecu paze kao da su njihova vlastita, a svaki radni dan je miran kao da je nedjelja....

Shvatite da svjetovi mogu biti drugačiji, da se ljudi mogu gledati u miru, da je manje više, da je novac samo skupina brojki i kao takav nije bitan sve dok ono bitno postoji. I usporedba po ovom ili onom kriteriju je nemoguća. Gdje je više ovog ili onog, parcijalno rasuđivanje, svođenje na zajednički nazivnik nespojivih i neusporedivih stvari - potpuno krivo. Svaki svijet ima svoje dobre i loše strane. Nijedan nije savršen, niti bi trebao biti. Ono što je jedino bitno je kako se osjećate na kraju dana.

Previše života sam prošao da bih se bojao proći još jedan. Previše ciklusa da bih se grčevito držao kvarta, društva i simbolike.

Samo je jedno bitno - okolina gdje sjaj u očima bljesne na licima onih koji su ovdje rođeni jednako kao i kod onih koji su jučer došli iz neke druge dimenzije... "Melting pot" ovdje ima potpuno drugačije značenje. Asimilacija ne postoji jer bi označila nešto nasilno.

Generacije koje su naučile uživati u danu kojeg imaju su najbolja garancija za mirno sutra. Oni koji ne gledaju drugog kritičkim okom već upijaju svijet oko sebe su oni koji će izgraditi jedan bolji svijet. I dok vidim to na njihovim licima, sretan sam jer znam da im ostavljamo nešto vrijedno.

Kad kakofonija utihne i ostanete sami sa sobom... Shvatite od čega se satkani i da li ste to u stanju... Da li ste sposobni na spokoj ili se hranite dramom?

A drama ne stanuje ovdje. I iako volim sve te svjetove i svaki mi je drag na svoj način, radije biram "samoću" nego dramu, duboku šumu nego mitinge za mir, oblake koji plove ispred telekrana.

Svi su mi dragi, ali samo neki odmaraju tijelo i um.

 Vi ses!