Ma tko to tamo kašlje?

Jeste li primijetili kako se u tramvaju uvijek kašlje u horu? Ono, tišina, tramvaj se vuče po Savskoj, ljudi unutra ko na stadionu, svako gleda u svoju točku....

I onda počne: nosevi šmrcaju, ljudi se meškolje. Čeka se onaj prvi. I ne treba dugo čekati. Prvi je obično stidljiv, čuje se potmulo kašljucanje. Već slijedeći trenutak slijedi drugi, pa treći. Onda se obično nađe netko tko čisti grlo ko da ništa osim sluzi njime nije prošlo od devedest prve. I tako ta muzika traje pet, šest sekundi, a onda opet mir i tišina.

Što to ljude čini stidljivima kad je kašljanje u pitanju? Nekakav poriv da ostanu neprimijećeni u gomili? Ili možda misle da nisu cool ako riču ko volovi? Pa i nisu, ali to sad nije toliko bitno. I zašto, dovraga, kad jedan počne, počnu i ostali?? Nisam psiholog, ali baš me zanima šta teorija o psihologiji mase kaže o ovome.

A možda je problem u Zagrepčanima? Grad kojemu „snobovski“ piše u podnaslovu, grad gdje je auto produžetak pimpeka, mobiteli oko vrata statusni simboli, grad u kojem je jesenska moda usrano ružičasto, a obuća podsjeća na HTZ iz Rokija III.... Ma koga mi to ovdje mažemo? Kašljati nije cool, pokazivati mobitele, kičastu odjeću i nakvarcane batake jest. I to je jasno.

Kašljanje je znak bolesti, slabosti, gotovo bih rekao – ljudskosti. A u potrošačkom društvu sa dna kace koje smo preuzeli to nije poželjno. Pišam se ja u grad u kojem na Jumbo plakatima moram gledati onu glupaču Sarah Jessicu Parker! Grad u kojem se gaze pješaci jer se usuđuju hodati po pješačkom prelazu, grad u kojem su trotoari zakrčeni autima i gdje se ja moram na žilet mimoilaziti sa drugim pječacima na 5 metara širokom trotoaru samo zato što ti isti ZagrepĆanci parkiraju svoje bembure na njima. I sad ja mislim kako su to oni, a mi pješaci smo kao potlačeni. Jest, šipak! Da bilo kojem od njih daju bemburu i taj bi se tako ponašao.

Proklet smo mi narod, burazeru! Proket! Neki dan gledm u tramvaju kako se babe grabe za stolice. Jednu su umalo oborili. Ostade žena bez cipela, viče, maše rukama. A ova koja ju je umalo osakatila, ne gleda, šuti, žuri, sjeda na mjesto i bleji kroz prozor. Ma znaš šta nama treba? Ma zemljotres, poplava, požar, tornado... Da odnese sve te bembure, plakate Vlatke Kokoš i Sarah Dronfulje Parker, da pomete HTV i RTL, opere ulice od ljudske gluposti i vrati samo tračak nade da ćemo jednom ponovo biti normalni. Da ćemo se gledati u oči kad se gazimo, da ćemo pješaka pustiti da pređe cestu bez da turiramo motor i ležimo na sireni, da ćemo pomoći kad žena u tramvaju padne, dati gladnima kruha, žednima vode, golima odjeće...

Sanjam ja sanjam... Neće se to nikad desiti. Jer nema tog vjetra, tog požara ni te poplave koja će iskorijeniti ovaj trulež koji sad imamo. Prokleti smo burazore! Prodali smo dušu vragu! Nema nas više! Živimo kroz TV serije, reklame o dnevnim ulošcima i izvatke s bankovnih računa. Nema više ljudi ovdje. Ovdje žive samo potrošači.

I kad se takav potrošač usudi samo nakašljati, kvari idilične slike kojima mu reklame pune mozak. Koristi Axe pa ćeš više ševiti, Head&Shoulders pa ima da te opsjedaju i tajnice iz susjedne tvrtke, budi svoj, budi cool, kupi, potroši, spiskaj, živi za kupovinu.... Mi smo tvoj život, bez nas ničega nema. Kupi sreću, kupi ljubav, kupi život...

Ufurani smo u te slike. Ufurani smo u ideju da ćemo kupiti zadovoljstvo i sreću. Da ćemo kupiti ljubav i harmoniju. Previše gledamo TV, burazore! Previše! Ni kašljati više ne znamo! A zašto? Pa nitko nam to na TV-u nije rekao. Ili smo nekad znali a sad se stidimo što će drugi pomisliti o nama. Da li će misliti da nismo cool, nismo zdravi potrošači, neće nas željeti ševiti, džaba nam dnevni uložak i Puma fancy patike do koljena, ako kašljemo. Iskačemo, bolesni smo, neće nas ni štapom dirati! Dokle, burazere?

I zato, kad ti se kašlje, kašlji brate. Kašlji da te svi čuju. Samo stavi ruku na usta, imaj obzira prema drugima. Nemoj biti kao ona žena koja obara ljude oko sebe da bi sjela u tramvaju. Budi odlučan, ugasi TV kad dođeš s posla. Izađi u prirodu. Popni se na Sljeme i gledaj kako sunce zalazi. Gledaj prodani grad dole ispod sebe. I budi sretan što još uvijek imaš snage i volje za tako nešto. Budi sretan što si gore a ne u trgovačkom centru.

Budi sretan što si još živ. I diši, diši duboko, jer ne znaš koliko još vremena imaš. I dok još samo zvijezde i mjesec sjaje iznad tvoje glave, znaj da još ima nade. Znaj da si još uvijek čovjek.