Bubnjevi Budimpešte

Budimpeštanski polumaraton je jedna stvarno lijepa i pažljivo organizirana utrka sa odličnom atmosferom i 7000 ljudi na startu i nikako mi nije jasno zašto je iz godine u godinu tako slabo posjećen od strane naših trkača.

Em što je grad kao takav jeftin, em što nije daleko, a trasa polumaratona prolazi preko dva gradska mosta obilazi Dunav, parlament i vrlo je lijepa za trčati. I ravna ko tepsija. :)

Budimpeštanski polumaraton se tradicionalno održava prvi vikend u devetom mjesecu dok još nisu krenule jesenske kiše. Nema ljepšeg nego kraj ljeta proslaviti nekom finom utrkom u suncem okupanom gradu. Zašto to ne bi bila Budimpešta?

Ljudi je taman toliko da bude zanimljivo, a opet ne previše da je gužva. Ipak, svake godine mi pozovemo sve koje znamo, a na kraju jako malo ljudi se odazove. Kao i obično, mnogi obećaju, na prvu loptu im je ideja super, ali kako se vrijeme približava, samo otpadaju. Na kraju ostane par ljudi i to je sve.

Ponavljam, ovo je stvarno šteta jer se radi o vrlo lijepom polumaratonu i dobroj organizaciji. Dodatni plus je što kad ste jednom bili polumaratonu, svake slijedeće godine vam je kotizacija skoro upola jeftinija. Hvale vrijedna gesta domaćina.

Ove godine se Doki i ja nismo pogodili u kalendaru utrka. On je išao na neke koje ja nisam, a ja opet odlučih otići u Budimpeštu, ako ništa drugo, ono zbog dobre atmosfere, lijepog grada i da se, eto, malo trči.

Međutim, ove godine sam bacio bubu u uho drugaru Neni koji je trčao tu i tamo, znao je istrčati plitvičkih 16km, ali nikad nije otrčao neki klasični polumaraton. Pa kad se dovoljno zagrijao za tu ideju, malo sam mu pomogao da se pripremi. Neno je odmah povukao svog drugara Tonija, tako da smo ove godine imali dva debitanta iz Hrvatske koji su išli trčati svoj prvi polumaraton u životu.

Drago mi je da im je ovo bio prvi, jer prvi se pamte. Ne bi bilo lijepo da im je prvi bio zagrebački gdje bi im svi jebali mamu da zašto ti pederi u uskim hlačama trče, a promet stoji. :)

Ali vratimo se mi Budimpešti. Organizacija je bila poslovično  na nivou, ali recesija se u Mađarskoj jako osjeti.  Nikad se nisam palio na startne vrećice jer je ionako 90% sitnica koje meću u njih potpuno beskorisno i bespotrebno, ali ove godine se baš osjetio manjak sponzora. I još k tome su ostali bez normalnih veličina majica već oko 13h kad smo mi došli po startni broj. Jedine veličine koje su im ostale su bile L i XXL. Ono, ne znam, jel da uzmem da pokrijem fiću ili FAP-a. :)

Imali smo izuzetno topao vikend i na dan utrke su najavljivali temperatiuru od 30 stupnjeva. NIje lako trčati po toj vrućini i na svim oglasnim pločama su naglašavali velikim slovima kako će biti jako toplo da se ljudi znaju pripremiti.

S obzirom na očigledni manjak sponzora i probleme sa veličinom majica, malo sam se pribojavao da će se se financije odraziti i na organizaciju same utke, ali tu sam, na moje veliko zadovoljstvo, bio u krivu.

Start budimpeštanskog polumaratona je stvarno poseban. Spiker koji podrgijava atmosferu malo na mađarskom, malo na engleskom, dobra muzika koja diže atmosferu, bubnjevi koji zovu na juriš i zajedničko brojanje 7000 ljudi (koliko nas je ove godine nastupilo) od 10 do 0 prije nego opali startni pištolj, toliko digne adrenalin da se samo čeka kad će se otvoriti rampa da se krene.

Stvar je toliko dobro organizirana da je teško suzdržati se na početku i ne navaliti ko sivonja. :)

Kako su Neno i Toni trčali svoj prvi polumaraton, imali su u glavi okvirni tempo, smještam ih u pravi boks, pozdravljam i odlazim u gomilu naprijed otprilike u dio koji će trčati mojm tempom. Ove godine nisam došao tu skidati osobna vremena (niti sam za to trenirao). Došao sam napraviti tempo trening i uživati u utrci. Ništa više.

I uživao sam. Bio je ovo dobar trening po vrućini, kakvih ionako imam premalo. Znao sam da je dobar dio terena uz Dunav izložen suncu i ranijh godina sam se tu znao uredno raspadati nakon desetak kilometara takve pržione. Sada sam samo držao svoj tempo, na puls nisam ni gledao, vidio sam da je visok zbog vrućine, ali noge su vukle, pluća radila, glava je bila mirna.

Organizatori su se odlično pripremili na ovakve vremenske uvjete što je puno bitnije od sadržaja tamo neke kese koju ti daju kod preuzimanja broja. Na svaka tri kilometra je bila voda, kasnije i sokići, komadi banane, šećerčići, a na nekim mjestima je bio i šmrk koji je raspršivao vodu po trkačima. Bilo je stvarno toplo! Negdje na 18. kilometru sam na termometru vidio da piše 33. Nije ni čudo da mi je teško. :) Ali s obzirom da sam tempo uspio održati, bio sam zadovoljan.

U cilj sam ušao nakon 1:46:31h. Nije neko jebačko vrijeme ali je svoj cilj sam ostvario. A imao sam i treninge tolerancije na vrućinu. Dvije muhe jednim udarcem. :)

Neno dolazi nakon 1:54:54h, a Toni nakon 2:13h. Obojica su fino otrčali, nisu hodali, ne boli ih ništa, a ono što je najvažnije - odmah su počeli gledati gdje na slijedeći polumaraton i kako poboljšati vlastiti rezultat.

Čestitam, momci! Postali ste polumaratonci. Nadam se da ste svjesni da ste ujedno i najebali i da je ovo početak nečega što će vas samo vući dalje. ;)

Sve u svemu, i ove godine je u Budimpešti održan jako lijep polumaraton sa rekordnim brojem ljudi. Bilo je malo vruće, ali uz ovako lijep grad i lijepu trasu polumaratona, nemamo se šta žaliti.

Bubnjevi Budimpešte zovu i za slijedeću godinu. Da li ćete prestati pronalaziti izgovore i odazvati im se, samo je na vama. ;)

Fotografije možete pogledati ovdje.