Kapi s Istoka

Kiša sipi, vozim se pri kraju jutarnje špice... Vrti se CD koji je sa mnom stigao iz Sikkima, a u glavi se polako stišava šum koji me prati danima... Semafori se pale i gase... Kiša sipi... Kapljice kuckaju po krovu...

...

Kapljice kuckaju po limenoj nadstrešnici. Kišno jutro u Pellingu. Budistička mantra mi se još vrti u mislima dok lagano koračam po grubom grbavom asfaltu u pravcu budističkih samostana... Miris kiše u nosnicama, njen okus na usnama. Još uvijek osjetim aromu čaja od jasmina u ustima...

Nakon zagrljaja Kangchenjunge, ponovnog rođenja, silaska sa granica ljudskog postojanja, gledam kako kiša puni lokve po kojima gazim, kako lišće stidljivo šušti oko mene. Tu i tamo pokoji stari Tata kamion, pretovaren se pati uz strmu cestu.

Tišina... Šum kiše koji smiruje, a iznutra... TIšina... Mir.. Spokoj...  I spoznaja da nemati ništa ustvari znači imati sve. Biti prazan, a imati cijeli svijet.

. . .

Kiša prestaje, nema više kuckanja kapi po krovu. Početak još jednog radnog dana... Problemi s kojima mi se mozak bavi već danima ostaju kao san iza mene... Kao da sam zaspao na tren. I taj san mi se učinio tako stvaran, tako okovan sam u njemu stajao, a opet... Samo san...

Kako je lako zaspati, ne vidjeti, okovati se samim sobom... Zaspati...

Kako je dobro biti budan... Jednostavno.. Budan...

Kapi s Istoka.. Sunce s Himalaje... Temelji koji čine svijet...