Na rubu sjećanja

rub sjecanja3

Ljudski mozak je čudesna sprava: primjećuje nevjerojatne detalje, posprema ih i vadi kad to ni sami ne očekujemo. A iza slojeva pamćenja koja mislimo da imamo, kriju se cijeli svjetovi sjećanja koja nam nisu dostupna. Ili bar ne bi trebala biti.

Stara samurajska poslovica kaže: Stvari od velikog značaja treba uzeti olako. Stvarima od malog značaja treba pristupiti oprezno.

Drugim riječima: prema onom očiglednom se lako odrediti. To može biti nešto lijepo ili nešto vrlo ružno, ugodno ili bolno. Kakvo god da je, nemamo dileme kako pristupiti.

S druge strane, stvari koje su na rubu su puno opasnije. Stvari koje su nejasne, maglovite, one koje vidite tek krajičkom oka.. Njih uglavnom samo prepustimo kao slučajne, kao krive procjene, kao bezopasne.

A nisu slučajne, nisu krive procjene i nimalo nisu bezopasne.

Pamtim stvari kojih vjerojatno ne bih trebao ni biti svjestan. Na rubovima sjećanja, u mrtvom kutu oka, sa onu stranu dodira...

Pamtim tako te dane kad smo bili različiti svjetovi. Kad se nismo družili, slabo viđali, a još manje sam mislio o svemu tome. Pamtim slučajne susrete u auli, na ulici, negdje... često to i nisu bili susreti, prije bih krajičkom oka primijetio da si tu negdje. I na tome je završilo.

Sad kad gledam, mogu reći da je um bio taj koji je sve te trenutke, te dodire bez fizilčkog kontakta samo pospremao. Duboko, daleko. Daleko od mozga koji bi pao u zamku da se igra s njima.

U tom trenutku, bilo je to nešto kao lišće koje opada u jesen pa vam klizne po ramenu dok žurite na faks. Kao i stotinu puta prije i još toliko poslije. Ono što je ostalo u tom kutu vidnog polja je da je to uvijek bio listi list. Smeđi list, valovit, plavog odsjaja na rubovima jesenskog sunca.

Ono što je mozgu bilo zabranjeno da spozna taj tren je da taj list dođe niotkud, ode negdje, a ostavi trag. Duboko unutra...

Za njega je to bila samo još jedna stvar od malog značaja. Kao kamenčić koji se pomiče u velikoj brani. Beznačajan, mali, nevidljiv... Međutim, njegovim micanjem, ono što se nalazi iza više nema što držati. I brana puca...

Taj kamenčić (o)sjećanja je bio s druge strane pamćenja. Mozak se nije imao čim zamarati, ali taj list... Uvijek taj isti list.. Pojavljivao se sporadično i ostavljao trag.

Trag koji samo u jednom od milijun slučajeva ikad postane primijećen. Toliko je bio suptilan, toliko sakriven da sam ga postao svjestan puno puno godina kasnije. Svjetovi su pali i svjetovi su nastali. Ta nit, ta struna sjećanja sasvim slučajno se odmotala i povezala naizgled nepovezivo.

Onaj list, onaj dodir sa ruba sjećanja... Tu je, pored mene. U ovom svijetu, ovdje i sada. Koliko dugo se već znamo... Ne znam točno u ovom trenutku, ali je jako jako dugo. Želim li saznati? Naravno da da. I sigurno će postati jasno, samo ne još sad, samo ne danas.

Danas znam samo da te imam, da si tu, da sam te našao. Ponovo. Koliko dugo, koliko puta prije, u kojim svjetovima je bilo...? Na rubu sjećanja je, ali nije mi dano da to vidim. Ne sada, ne danas, ali jednog dana sigurno. Vrijeme nije faktor.

Imao sam sreću, nevjerojatnu sreću da ono sa ruba sjećanja nije iskliznulo, da nismo otišli dalje, svaki u svoj svijet. A biti svjestan svega toga, nagrada je koju ne znam čim sam zaslužio. Čime sam Tebe zaslužio...

. . .

Zvuči vam nerazumljivo, besmisleno? Tako i treba biti. Da vam to netko objasni nije moguće. Kao napisati svoje ime na olovci tom istom olovkom.

Gledajte rubove slike, ono u sredini je često samo varka, samo trenutno zatečeno stanje. Iza tih rubova se krije ono zbog čega ste budni po noći. Tamo je razlog zašto nemirno sjedite i, gdje god krenete, kao da ste u potrazi za nečim što i ne znate što je.

Tražite po rubovima sjećanja, u kutevima vidnog polja. Tamo negdje je ono što još ne znate ni da postoji, ili vaš um jednostavno skriva od vas stvari koje bi vam mozak pretvorile u kašu. Dok ne budete spremni...

Tražite i pokazat će vam se.