Inflacija klubova ili inflacija ega?

"Those who are possessed by nothing possess everything."
- Morihei Ueshiba

Ovaj vikend se u Zagrebu održao još jedan AIkido seminar pod vodstvom Yoshigasaki sensei-a. Nevjerojatno dobar, kao i uvijek, sensei je ovaj puta odlučio pokazati puno više tehnika nego što je to ponekad slučaj. Osobno sam uvijek volio njegove seminare jer se radi o jednom iznimnom čovjeku i istinskom majstoru. Njegovi seminari mi nikad nisu bili fizički teški, ali su bili iznimno mentalno zahtjevni - stvari koje sensei pokazuje su sama srž vještine i uvijek je odlično znao procijeniti na koje detalje se fokusirati da nam zada popriličnu glavobolju i pokaže nam uvijek iznova da se sve naše znanje može svesti na jednu kapljicu vode u dubokom moru Aikidoa. Ovo, naravno, nikad nije radio da pokaže koliko je on veliki majstor, nego da pokaže koliko svi mi moramo učiti i ne dati se uljuljati u lažni osjećaj znanja i sigurnosti. I odsutsvo egoizma i "veličine"je ono što sensei-a čini toliko velikim majstorom.

Ono što je meni nekad bilo neobično je što se sensei nikad nije htio miješati u interne razmirice nekih Aikido klubova i majstora na ovim prostorima. Tad sam bio mlad i zelen i smatrao sam da bi na neke stvari trebao odreagirati. Danas, kad sagledam sve što sam vidio tokom godina, mogu se u potpunosti složiti s njim. Interni problemi klubova u nekoj zemlji ostaju interni problemi klubova.

Aikido nije politika, nije nabijanje ega, nije pokazivanje moći (u narodu: čija mama ima veću kitu). Sesnei je uvijek radio i pokazivao Aikido i, premda je nekad znao davati primjere iz svakodnevnog života, nikad nije vodio politiku niti je svojim primjerom poticao nabijanje ega. Upravo suprotno.

Međutim... Ovaj vikend, dok sam pomagao u organizaciji Aikido seminara, primijetio sam veliku inflaciju Aikido klubova u odnosu na prošlu godinu. Imali smo evidenciju klubova od ranijih godina radi lakše papirologije, tako da smo bili dosta dobro upoznati sa situacijom.

Samo povećanje broja klubova bi se na prvu loptu činilo kao pozitivan pomak i slažem se da su sigurno neki klubovi osnovani zbog želje za vježbanjem i okupljanjem Aikidoka u mjestima gdje nije bilo kluba. Samo smo se mi zašli zatečeni činjenicom da su se neki ljudi našli gotovo uvrijeđeni ako smo ih pokušali svrstati u klub u kojem su bili prošle godine. I način na koji bi reagirali je slao vrlo jasnu poruku: "nemoj me stavljati kod onih @#&%$#!"

I onda skužim da nije povećanje broja Aikidoka u Hrvatskoj dovelo do osnivanja novih klubova nego međusobna neslaganja i razmirice. I ego, nemojmo zaboraviti i to. Žalosno je to vidjeti kod ljudi koji godinama vježbaju ovu plemenitu vještinu koja cijelo vrijeme uči potpuno drugačije. Žalosno je vidjeti da danas svatko želi biti gazda, učitelj, majstor i imati svoje stado koje će mu biti pokorno i istovremeno loše govori o drugim klubovima i majstorima.

Ako ćemo realno, i u Hrvatskoj i u Sloveniji postoji majstora i "majstora" i osobno smatram postoje samo 3 majstora na području Hrvatske i Slovenije kojima bih se ja dao u ruke da me uče. Ipak, kad god me je netko pitao za savjet u koji klub da se učlani, uvijek sam mu rekao: "odi u jedan, odi u drugi, pogledaj sam i odluči". Danas se bojim više dati i takav savjet kad vidim čega sve ima... 

I to mi nikako nije drago. Nisam pobornik inflacije hakama, inflacije majstora, a bome ni inflacije klubova koji služe za hranjenje ega. Još davno sam rekao sebi: "Ako se uhvatim da me ego nosi kroz Aikido, prestaću trenirati jer od tog trenutka ja više ionako ne treniram AIkido".

Možda sam prestrog, ali ja stvarno smatram da je puno hakama u Hrvatskoj potupno nezasluženih. Mogu shvatiti ideju vodilju da se gleda individualni napredak, ali preko nekih stvari stvarno ne bi trebalo prelaziti. Gledao sam polaganja za hakame, pa čak i za majstorske stupnjeve gdje me je bilo sram uopće gledati koliko su bila loša. I istina je da je sensei znao vraćati ljude sa takvih polaganja, ali oni bi prvom prilikom dolazili ponovo, a razlika u pokazanom je bila skoro neprimjetna. I na kraju bi prolazili. Možda sam još uvijek mlad i zelen, ali ne razumijem nepostojanje jedne čvrste donje granice za pojedini stupanj i ne razumijem ljude koji na jedvite jade (i uz blamažu) polože za hakamu, a onda nakon pola godine osnuju svoj klub. Čemu sve to, osim hranjenju ega? Kako ih nije sram obući hakamu i pokazati se pred ljudima koji su jako dobro vidjeli kako su oni to polagali i što su pokazali?

Zar takvi stvarno misle da su Aikido majstori? Da uopće vježbaju Aikido? Da li su ga ikad i vježbali ili je sve to samo koreografija i zadovoljavanje niskih poriva i možda fetiša za nošenjem širokih crnih hlačica koje liče na suknju?

Ali nije najstrašnije što takvih ima. Najstrašnije je što će takvi "majstori" prvom prilikom osnovati svoj klub i "podučavati" mlade. I ne samo to. S obzirom da im ego para nebo, pokušaće se čim prije i čim više promovirati u medijima i privući na sebe što više pažnje. Ali ni mladi ljudi nisu glupi. Većina će vrlo brzo prepoznati loše učitelje i to je dobra stvar.

Ono što je strašno u svemu tome je što će Aikido okarakterizirati kao loš balet pod dirigentskom palicom šalabajzera koji su uzeli jako loš "trip". A kako se loš glas čuje dalje od onog dobrog, doći ćemo u situaciju (ako već i nismo) da se Aikido etiketira kao vještina za pozere, a on to nikako nije. I, uz svu tu inflaciju klubova i majstora (i "majstora"), dovešćemo se u situaciju da će svaki klub imati svojih 15 članova i lošu reputaciju, a samim tim i cijela vještina.

U pravilu me ne zanima što drugi klubovi rade, niti se obazirem na takve detalje. Od prvog dana sam došao vježbati Aikido i imao sam sreću da sam igrom slučaja došao kod vrhunskog majstora i danas, 10 godina kasnije, imam elana i volje kao i prvi dan.I naučio sam puno, a i dalje smatram da je ovo vještina koju ću učiti cijeli život i na kraju ću umrijeti kao učenik, ne kao "Veliki Majstor".

Jedino čega se bojim je da će me jednog dana biti sram nositi hakamu ako se trend ega nastavi. Moglo bi se desiti da je ne nosim iz protesta. Jer za mene, nije bitno ono što nosiš, nego ono što pokazuješ. A Aikido se pokazuje ne samo dok traje tehnika na treningu. Aikido se pokazuje iz dana u dan, u odnosu prema svojim kolegama iz kluba, drugih klubova, ili ljudima na ulici.

Ja sam davno odlučio: ego nije moj put.

Usudite li se postaviti pitanje da li je ego vaš put i iskreno odgovoriti na njega?