Kamo dalje, učitelju?
"Life is growth. If we stop growing, technically and spiritually, we are as good as dead."
-- Morihei Ueshiba
I tako sam ja vježbao karate i full kontakt, a od Aikida sam vidio samo jednu katu sa wakizashi-em, koju je prezentirao jedan majstor iz Sarajeva kao gost našeg karate kluba. Nikad poslije nisam vidio tu katu. Kako se Aikido razvio u veliki broj stilova, ovo je očigledno bio jedan od ratničkih stilova jer je kata uključivala rezanja u području abdomena i dekapitacije.
Ma kako brutalna bila, prema našem grubom nabijanju vreća, tvrdim shotokan karate stavovima i katama koje smo mi radili, izgledala je kao pravo umjetničko djelo.
Kad sam počeo studirati u Zagrebu, htio sam odmah početi i vježbati Aikido. Na žalost, zbog spleta okolnosti to nije bilo moguće do moje treće godine studija, a onda sam igrom slučaja otkinuo broj telefona sa letka ispod savskog mosta i tako je počelo...
Malo sam onda znao o Aikido stilovima a još manje o klubovima i kvaliteti istih u Zagrebu. Ja sam samo htio početi vježbati. I počeo sam.
Aikido nije vještina za brze uspone, pokazivanja, hranjenje ega... U njemu se nađete ili ne. I teško ga je vježbati, ne fizički nego mentalno. Upravo zato su kvalitetan klub i kvalitetni instruktori izuzetno važni. Ja smatram da sam pukom srećom dospio u najbolji klub u Zagrebu, bar što se ovog stila Aikida tiče.
U Aikidu ne opstaju nabrijanci željni brze makljaže. Za razliku od mnogih drugih vještina, ovdje nema štemera iz birtije. Takvi, čak i ako dođu, vrlo brzo odustanu. Kako nekome potrgati ruke ćete ionako puno brže naučiti negdje drugdje. Aikido tehnike mogu biti izuzetno efikasne i mogu se napraviti tako da završe sa trajnim ozljedama po izboru, ali to nije poanta. Onaj tko ide vježbati Aikido kako bi nekome nepovratno potrgao zglobove je "fulao ceo fudbal". Lako je povrijediti ljude. Umjetnost je to ne napraviti kad do sukoba dođe. Put Aikida je upravo taj...
Aikido by Yoshigasaki sensei
Jedanaest godina kasnije... Kad sagledam svo to vrijeme, sve te silne sate treniranja, mogu reći samo: prave stvari tek dolaze. Iako realno puno znam, kad me netko pita, iskreno mogu reći da stvarno malo toga znam. Vještina koja je toliko duboka da jedan cijeli život nije dovoljan da se sagleda u potpunosti definitivno nije nešto što se definira stupnjem u polaganju ili rangom na nekoj internoj međuklupskoj ljestvici. Aikido se uči i radi cijeli život.
Kod izbora trenera i kluba, otiđite u više klubova, pogledajte treninge, pričajte sa instruktorima. Čitajte između redova. Najrazvikaniji nisu najbolji. Oni što najviše pričaju nisu najvještiji. Kad vidite da vam prodaju maglu, potražite one koji rade drugačije... Najviše toga leži upravo na vama.
Ja sam ove jeseni napravio nešto što mi je bilo užasno teško za napraviti, a ni danas o tome ne želim previše govoriti. Životi ljudi se mijenjaju, stvari se mijenjaju, pa tako se i načini vježbanja mijenjaju. Ništa se ne okrene preko noći, ali takve promjene su najopasnije jer ih vidimo tek kad bude prekasno. Najteže od svega je sebi priznati da nešto nije kako treba, da nešto treba mijenjati. Ja nemam namjeru pisati o tome što ne valja jer nemam snagu da to promijenim ni popravim. A kad već ne mogu učiniti ništa da stvari popravim u ovom trenutku, ne želim ništa loše reći, pa tako neću ni o svojim razlozima.
Umjesto toga reći ću nešto pozitivno, ono dobro što vidim.
Krize su tu da se prebrode. Prepreke su tu da ih prevaziđemo. Zidovi su tu da prođemo kroz njih. Samo postoje trenuci kad je zid s razlogom tu i kad bismo možda i mogli glavom kroz njega ali to nije ono što bismo trebali napraviti. Glavom kroz zid, bez razmišljanja.... A iza onda još jedan isti takav zid... I još jedan... Još jedan.... Nakon koliko njih će nas početi boljeti glava, a u kom trenutku će zid postati predebeo za nas?
Ima trenutaka kad treba stati na loptu, uzeti si vrijeme, pustiti stvari da sjednu na svoje mjesto. Ima situacija kad je od svega što možete napraviti najbolje - ne napraviti ništa. I nakon moje odluke, bilo mi je teško pustiti to na miru. Bilo mi je teško ne napraviti to ništa. Danas znam da sam napravio dobru stvar. Nekad jasno vidite stvari tek kad se od njih odmaknete, a meni je taj odmak itekako trebao.
Kako dalje? Kamo dalje? Kada?
Kada dođe vrijeme. Ni prije, ni kasnije. Kad dođe trenutak, zid će nestati sam od sebe.
Yoshigasaki sensei: Jo kata
Gledajući Senseia kako s lakoćom radi tehnike i kate koje mnogi vježbaju cijeli život pa ih i dalje jedva razumiju, shvaćam da nije bitno samo koliko treniraš već i kako. Nije ideja samo pokazati pokret nego pokazati i razumijevanje onog što radiš. Učitelj koji ne razumije ono što radi ili to razumijevanje ne prenosi na svoje učenike nije učitelj.
Aikido je na mene uvijek ostavljao pozitivan dojam. Uvijek je djelovao motivacijski. Iako je težak i mentalno zahtjevan za vježbanje, ja sam ga uvijek cijenio zbog dubine i širine koju ima. I znam da će doći bolji dani. Ono što znam, ne mogu objasniti, ali sam siguran da moja odluka nije bila kraj već tek početak...
Jer, na kraju krajeva... Postoji samo cilj. I vrijeme da se do njega dođe.