Aikido reloaded: povratak na svijetlu stranu?
"There are only two mistakes one can make along the road to truth;
not going all the way, and not starting."
- Buddha
Kad sam prije godinu ipol odlučio priznati sebi neke stvari i nakon 11 godina redovitog vježbanja, okačio kimono na klin, nije mi bilo svejedno. Nije mi bilo nimalo lako. Kao da sam u tom trenutku sebi priznao neki teški poraz.
Ali morao sam. Jednostavno sam morao. Imao sam svoje razloge, nekima sam ih pokušao malo i pojasniti. Sebi sam ih razlagao do u nedogled i to je tada bio jedini način. Stvarno nema smisla odlaziti negdje i čekati samo da prođe. Bez obzira na sve objektivne razloge, meni je presudio onaj najvažniji: umorio sam se u glavi. Trebao sam odmak od svega i trebao sam ga odmah.
Svoje drveno oružje s kojim sam proveo toliko vremena sam ostavio u kutu sobe da skuplja prašinu i nisam ga uzeo u ruku cijelo to vrijeme. Jedno veče sam ga potpuno neplanirano izvadio (još uvijek pričam o drvenom oružju, da ne bude zabune :)) i sjetio se svega: dana kad sam improvizirao sa drvenim štapom jer nisam imao para da kupim skupi u Kwon-u, dana kad mi je prijatelj Ivan poklonio bokken, dana kad sam kupio tanto... I svih onih sati vježbanja, kata, tehnika, frustracija kako to nigdje ne ide, pa čuđenja kad nešto samo jednom sjevne a još nisi ni svjestan kako i zašto...
Držeći nekog za podlakticu, i dan danas osjetim gdje su mu tetive. Dok se prijateljski ili nekako drugačije ispipavamo, kroz glavu mi sjevnu sve one poluge, vođenja, bacanja... Kinky, nije li? :) Nisam ni znao da to još toliko imam u sebi. Nisam očekivao ni da će me to toliko pokrenuti. Duboko u sebi sam znao da se jednom moram vratiti u Aikido jer sam ga sa srcem radio toliko godina, samo nisam znao ni kada ni kako.
Jako dobro pamtim sve razloge zbog kojih sam odlučio napraviti pauzu, a nisu svi bili subjektivne prirode. I na stranu sad vrijeme za treninge koje se danas teško nalazi. Ono što mene stvarno muči je da li su ti neki objektivni razlozi i dalje tu i mogu li ja preko toga preći. Onako, dugoročno. Da li ću nakon nekoliko mjeseci vidjeti da to nekud ide ili ćemo se vrtiti u začaranom krugu. Vremena za Aikido ću naći, ali vremena za gubljenje nemam.
Jer Aikido je vještina koja se radi za cijeli život, ne za godinu dana ili jedno polaganje. I ja je želim raditi tako ili nikako. U Aikidu ima toliko toga za učiti da jednostavno nema vremena za glupipranja. I ja se ne želim glupirati, želim kvalitetno raditi. Pitanje je mogu li to jer puno toga ne ovisi o meni (još uvijek). Na žalost, neke stvari ne mogu znati dok ih sam ne ispitam.
Ništa nije idealno i pitanje je samo mogu li ja u nekim uvjetima plivati ili ne. Mogu li se ne opterećivati glupostima i fokusirati se na ono bitno. Međutim, najbitnije pitanje je: da li je omjer onog bitnog i gluposti (jer u svakoj organizaciji ljudi ima gluposti) dovoljno dobar da mogu tu ostati. S druge strane, previše sam vidio da bih se dao u ruke nekim kvazitrenerima. Ljestvica je visoko, kako za mene, tako i za njih. Ako to znači da ću na kraju morati krenuti negdje dalje, so be it.
Znam li što će biti?
Iskreno? Pojma nemam. Da li je bitno? Pa i nije više. Ono što je bitno je da sam ponovo motiviran, odmoran u glavi, da ponovo osjećam da mogu grizti kao 1998 kad sam počinjao. Da u rukama i dalje osjetim one pokrete, mada znam da ću prvih nekoliko mjeseci funkcionirati kao slon u staklarni, ali to je uvijek tako nakon pauze. :)
Vrijeme je i dalje bitan faktor, ali imam opasan plan i ako uspijem to posložiti... Biće to nešto novo, nešto divlje. :)
Odlična vijest je da je glava ponovo na mjestu. Postoje neke objektivne prepreke, ali ovo nije Banjaluka 1992 godine a ja više nemam 14 godina. Svijet je na dlanu, samo treba ispružiti ruku. :)
Nadam se da ću uskoro moći reći: da, vidimo se na treningu. ;)