Na H.R.B-u je netko iskopao stari post iz 1994 o brdskim biciklistima koji su čepili isti Leustek kao mi danas. :) Definitivno vrijedi pročitati!
Tekst prenosim u cjelosti i bez izmjena:
Sljemenski R'N'R ili kako smo popušili MTB
Treći sport - travanj/svibanj 1994
Bilo je to prije par godina. Ekipa je bila standardna: Fran, Hari, Lujo i ja. Mjesto i vrijeme također, Zvijezda 10 ujutro. Fran bi kasnio, ali i to je bilo standardno. Do podnožja bi išli lagano, tempo za zagrijavanje, i najčešće bi se dogovorili, do gore po Leusteku, a dalje ćemo vidjeti. Leustekova je staza poznata svim ozbiljnijim zagrebačkim sportašima. Ima nekoliko početaka, a uobičajen je onaj kod mostića u Gračanima. Prije mostića stali bi, presvukli se i krenuli, "Čekamo se kod Željezničara". Rijetko kada bi išli lagano, tempo bi pojačavali sve dok neka arterija u uhu ne bi počela udarati po bubnjiću i omogućila nam besplatno mjerenje ubrzanog pulsa. Na naš dolazak planinari su reagirali dvojako. Za neke je ovo bilo uništavanje njihovog rezervata, oskvrnuće njihove posljednje oaze. Većina je ipak bila normalna i sa simpatijama promatrala našu ubrzanu potrošnju blagodatnog sljemenskog kisika. Zaboravili bi pri tome da se mi moramo i spustiti. Do strmine poslije Adolfovca već bi se "rasturili" i svatko bi držao svoj tempo. Ubrzo dolazi prelazak preko ceste koji predstavlja polovicu uspona.Voljeli smo penjanje barem jednako kao i spust. Većini "suštinski" nije jasno kako se znoj i muka koji dolaze sa usponom mogu voljeti jednako kao i ludilo spusta. Po meni to nije samo stvar ukusa, uspon ne zahtijeva istu količinu napora za nas i ostale. Mojih pola sata jurnjave za nekog drugog znači sat vremena patnje. Ta razlika davala nam je gušta, stvarala u nama uvjerenje da smo bolji. Za tako malo vremena prošli bismo cijelu planinu, za što su drugima trebali ruksaci, suha hrana i slične koještarije. Planinarske putokaze jednostavno smo ismijavali. "Grafičar - Ponikve 3h30 ha ha ha, evo nas tamo za 15 minuta".Na cilju kod Željezničara, ako ti ne bi bilo mučno znači da nisi išao "do daske". Nije to imalo nikakve veze sa planiranim i strukturiranim treninzima. Bilo je to čisto divljanje. Lujo bi obično stigao prvi, Hari i ja iza. Gore se nismo previše zadržavali, na brzinu bi stavili kacige, rukavice, naočale te dogovorili kuda ćemo. Ponikve, Laz, Lipa, Mikulići, Markuševac, Medvedgrad, dogovor bi bio samo okviran, konačna varijanta bi se sama nametnula.To je sjajna karakteristika MTB-a. Nisi ograničen na sivu dimenziju asfalta kao kod cestovnog biciklizma.Staza, barem na Sljemenu, ima bezbroj. Po potrebi možeš izmisliti i neku novu. Majstor za to bio je Ćurka. Njegovom načinu argumentacije teško se suprotstaviti. "Prošao sam tuda, kažem vam, staza je sjajna", vičući je objašnjavao i pri tome mlatarao rukama, ". Bit će dobro, vjerujte mi". Vjerovali bismo mu, ali se i spremali na polusatno nošenje bicikla po nekoj sljemenskoj padini.Jedno od pravila bilo je i "nema povratka", i nitko ne bi bio ljut kada bi se napokon, puni granja i izgrebeni od trnja, uspjeli dokopati staze. Uživali smo u takvim lutanjima kao i brojnim drugim stvarima, pri spustu, padovima, kiši i snijegu. Zimske vožnje bile su priča za sebe. Mekan ili utaban snijeg, dubok ili nizak, led, bljuzga. Svaka je promjena davala novu kvalitetu vožnji i još veće veselje.Najviše sam volio spust po stazi klizavoj od razmočene zemlje i lišća. Djelomično bih izgubio kontrolu nad biciklom i tada bi se vožnja pretvorila u niz proklizavanja. Bilo je to nešto između obuzdavanja i plesa, vožnja po samom rubu. Spust sa MTB-om stvara ti također sjajan osjećaj brzine. Iako je prosječna brzina relativno mala, prolaziš jako blizu orijentira što višestruko pojačava dojam o ostvarenoj brzini. No ponekad su orijentiri od krvi i mesa, planinari. Sa njima je bilo problema, ali nikada i "bliskih susreta". Čuli smo da su se neki klinci zaletavali u planinare pa smo zaveli pravilo: "Vikendom i praznikom nema spusta niz Bikčevićevu, Leustek, Omladinsku i Mikuliće". Ne znam koliko se danas drži do tog pravila, ali za nas je to tada bio oblik kompromisa.Pred kraj spusta ruke bi nas "otkidale". U podlakticama je bilo sve manje snage za čvrsto držanje volana i stiskanje kočnica. Naši tadašnji bicikli nisu bili visokosofisticirani strojevi kakvi se danas vozikaju uglavnom po centru grada. To su bili više-manje prosječni bicikli, ali bili su DOVOLJNO dobri i sigurni. Nikakav microdrive-SPD-hyperglyde-STI-oversize ili slična tehnička novotarija ne može mi nadomjestiti zadovoljstvo tadašnjih vožnji. Mnogi ljudi s kojima smo se ponekad vozili obraćali su previše pažnje na te tehničke sitnice. "Nabrijali" bi bicikle s najlakšim dijelovima skinuvši pri tome koji gram. Mislili su da će im to donijeti prednost, i donijelo bi. Zbog svih tih ušteda popeli bi se za koju sekundu brže, no našoj ekipi to nije previše pomoglo. Takvim "pacijentima" zaostatak smo i dalje mjerili kalendarom.Niti kod spusta se zaostatak ne bi mnogo razlikovao, ako se netko ne zna spuštati sva tehnička pomagala ovog svijeta ne mogu mu pomoći. Kraj spusta ne bi nam značio i kraj zadovoljstva. Stali bismo na barem desetak minuta i uživljavali se u najuzbudljivije dijelove netom završenog spusta. "Kako je dobro bilo". "Hej, jesi li vidio kako sam prošao onaj zavoj", itd. Bicikle bi oprali na najbližem "Martinu" i odjurili doma. "Vidimo se sutra". "Da, u 10". Kako je vrijeme prolazilo ekipa se počela osipati. Hari sada u nekoj njemačkoj robnoj kući sastavlja bicikle, Lujo je u Vrbovcu ili Križevcima, ne znam točno i rijetko se viđamo. Jedino smo Fran i ja ostali u igri. Osnovali smo klub, utrkivali se po Sloveniji i organizirali dvije sjajne utrke na Sljemenu, ali se i polako počeli hladiti od svega toga. Konzumirali smo MTB preintenzivno i zasitili ga se, ali bilo je tu i drugih razloga. Primila nas je naša prva ljubav, cesta. Vratili smo se cestovnom biciklizmu u kojem smo i počeli. "Cesta je zakon", kažem, a Fran je radikalniji. "Kada čujem riječ MTB potjera me na zahod". Goran je veliki zaljubljenik MTB-a i na ove riječi je morao reagirati. "Koji cestovni biciklizam", govorio je listajući posljednji broj Mountain Bike Actiona i pokazujući nam sliku s nekog MTB sajma u Americi. "Pogledajte tu je i Anthony Kiedis. Gdje toga ima u cestovnom biciklizmu". "OK, toga nema na cesti", kažem mu, "ali zadnje Svjetsko prvenstvo u Norveškoj pratilo je pola europske aristokracije". Jer stvarno koliko je god MTB pravi R'N'R , toliko je cestovni biciklizam čista tradicija, najbolja i najljepša i dao bih 10 Svjetskih prvenstava u MTB-u za jednu proljetnu klasičnu utrku Svjetskog biciklističkog kupa.Ali, poštovani čitaoče, kada ćeš sijedeći put uživati u miru i tišini Zagrebačke gore i kada ćeš odjedanput čuti neobične šumove koji postaju sve glasniji, te ugledati neku siluetu kako ti se jureći približava, bolje skoči u stranu. Ne bih te htio upoznavati na putu do bolnice.
Ivo Rilović