Juriš na Japetić

U nedjelju, 3.4 smo se okupili u ovećem broju kod podsusedskog mosta. Najavljen je bio već tradicionalni HRB juriš na Japetić. Obično se takva vožnja planira pred kraj zime kad snijeg malo okopni.

Međutim, ova zima je bila po mnogo čemu specifična. Počela je blago, bez snijega. Sve do polovice prvog mjeseca je vani bila prava blaga sunčana jesen. Onda je naglo zahladilo, palo je metar snijega i takvo stanje se zadržalo sve do prije 2-3 tjedna kad je isto tako naglo zatoplilo i sav s nijeg se otopio u tjedan dana. Dok ga je bilo, snijeg je bio tako dubok da se nije moglo ni pomišljati na vožnju. Kad je počeo kopniti, okopnio je tako naglo da ni kotače nismo stigli pošteno umočiti u snijeg.

U nedjelju je vrijeme bilo predivno: blago, sunčano, vedro... Znali smo da se nećemo zaglaviti u snijeg, čak smo sumnjali da će i blata biti. Do Samobora se taljigamo standardnim putem. U Samoboru nakon jutarnje kafice, krećemo dalje. Uspon na Japetić se vozi uglavnom po asfaltiranoj cesti. Tek pred kraj asfalta nestaje i nabijamo kamenje po makadamu. Sunce je toliko upeklo da sam na par strmih uspona skoro prokuhao. Nevjerojatno za ovo doba godine. :)

Do pl. doma na Japetiću stižemo bez problema, ali tamo... Gomila ljudi, nemoguće doći na red za hranu, nemoguće sjesti negdje osim na pod.. Napokon upikiramo jedan stol vani gdje sjedamo, ali svejedno to ne pomaže puno jer ne možemo dobiti hranu. Nevjerojatno je da red od 7-8 ljudi ima cirkulaciju od 1 osobe u 15 minuta. Nevjerojatno! Vrlo sramotno od strane vlasnika pl. doma!

Nakon što smo čekali u redu pola sata i pomakli se za pola metra, odustajemo i dogovaramo se da ćemo se spustiti u Šoićevu kuću i tamo nešto pojesti. Suput je bio zanimljiv, tu se već našlo blata i malo snijega. Nisam taj dan bio za blato jer smo večer prije Bero i ja stavljali na moju Konu novi XT pogon pa sam ga htio bar par dana gledati čistog. :) Ali nema tu pomoći – kaljuže se redaju ispred nas, kaljuže koje se ne mogu zaobići. Gazimo ih nemilosrdno brzo napredujući prema dolini. Trebalo nam je 30-40 minuta da dođemo do Šoićeve kuće. Tu sjedamo i naručujemo neku hranu. Graha nema, na moju veliku žalost. Mogu se naručiti samo neka jela, uglavnom mesna, pa naručujem sir i vrhnje i jednog crnog Tomislava. Konobar je užasno spor i tu gubimo preko sat vremena.

Kad smo napokon uspjeli nešto pojesti, spremamo se i krećemo za Samobor i Zagreb. U Samoboru neki ostaju u birtiji ali većina se ipak odlučuje na direktni povratak u Zagreb jer je već dosta kasno.

Sve u svemu lijepa proljetna vožnjica.

Neki službeni podaci sa vožnje:

Ukupna duljina: 75 km

Vrijeme vožnje: 4:15 sati

Ukupno uspona: 990 mnv

Najviša točka: 815 mnv

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje.