Uspon na Zavižan 2005

U subotu 18.6 je održan treći po redu uspon na Zavižan u organizaciji NP Sjeverni Velebit i turističke zajednice rada Senja.

U petak smo se Goran, Darko i ja potrpali u bus za Rijeku i prespavali kod Walda dok su nam se bicikli veselo taljigali u Kekotovom kombiju do Svetog Jurja. U subotu ujutro nas Waldo i Barakokula razvoze u Sveti Juraj gdje se već okupilo dosta ljudi.

Pa prijave, pa priprema, pa lagano zagrijavanje uz brijeg, niz brijeg, pa uz brijeg, niz brijeg.. Onako, da se tijelo navikne...

U 10 i kusur (start čak nije puno ni kasniio s obzirom da je bilo preko 100 ljudi) službeni znak za start i krećemo. Odmah u početku sam skužio da je start pikiran prekasno. U 10 sati je već dobrano upeklo a od 0 mnv do negdje 500 mnv se vozi po nekoj servisnoj cesti koja je taman fino strma, ali sunce... Ubilo me odmah u startu. Morao sam u jednom dijelu malo usporiti jer sam mislio da ću prokuhati. Cesta fina strma, sunce prži, a asfalt isijava... A vjetra niotkud... Toliko sam jako želio kišu da bih prihvatio oluju, munje i gromove. Ma i sjekire da padaju samo da makne to prokleto sunce i da me polije vodom. :) Ali ništa... ni daška vjetra, samo sunce nemilosrdno prži a asfalt isijava.

Jedva sam dočekao da ispadnem na makadam. A na makadmau – prvi punkt. Prije dvije godine punktovima su imali samo vodu. Sad su imali i iso-sport, banane i narezane narandže. Jako jako dobro. :) Ostao sam ugodno iznenađen, na onom suncu čak i u šoku. Mislio sam da me puca fatamorgana. :)

Po makadamu je uspon bio puno podnošljiviji. Bar nije bilo isijavanja od podloge kao na asfaltu. Pokušavao sam stići Darka i Gorana koji su mi izmigoljili na cesti dok sam pokušavao preživjeti ono sunce. Ali bez uspijeha.

Na punktovima redovito stajem na dozu iso-sporta. Do Oltara stižem sa užitkom i praktično odmah žurim dalje jer se u 12 spremao drugi uspon pa da ne vozim u guzvi... Komad puta od Oltara do doma na Zavižanu mi nikako nije odgovarao. Preblago da se vozi na najmanjoj šajbi a opet previše mi je to bilo voziti sve na srednjoj šajbi. Nikako nisam uspijevao uhvatiti ritam.

Do doma se taljigam bez nekog gušta, jedva čekam da dođem gore. Usput na jednom punktu nailazi i Mislav pa se zajedno tlajigamo do vrha. Gore stižem u 13:36 što nije loše, ali bilo bi bolje da me sunce nije onako jako odvalilo na početku... Gore nas čeka grah i piva, mada meni nekako nije do pive. Goran i Darko su već gore. Nakon ručka odlučujemo prošetati na obližnji vrh.Malo skakutanja po kamenju na vrhu nam dobro dođe.

Dok smo silazili sa tog vrha, čuli smo da proglašavaju pobjednike. Prvi je stigao naš Marko Ožbolt koji je odvezao cijeli uspon za 2 sata i 32 minute. Vidi se tko se sprema za Samsona. :) Bravo Marko!

 Nakon odmora, došlo je vrijeme i za povratak. Goran cima na neki putić, Darko odbija ići jer ima raskliman headset pa da se nešto ne potrga, a ja... Meni baš nije svejedno ići gubiti se po Velebitu bez karte, iako je GPS tu, ali me znatiželja vuče pa ipak idem. Sa makadama silazimo nakon par kilometara na neku simpatičnu stazu punu kamenja (deja-vu: Istra :) ), pa šibamo po njoj. U jednom trenutku (nakon par dijelova gdje smo sa velikom upitnikom u glavi verglali uz brdo pitajući se da li smo na dobrom putu) ispadamo na brežuljku lijevo od Oltara gdje napadamo neke mkadame i uključujemo se na asfaltiranu cestu malo ispod Oltara. Tu skrećemo na makadam i penjemo se prema komadu makadama po kojem smo došli na Oltare. I na kraju spust po dijelu puta po kojem smo se i popeli ujutro. U Sveti Juraj stižemo oko 18 sati, direktor Waldo čeka da iz njegovog auta uzmemo stvari, sjedamo na ribarsku večeru i uživamo u zasluženom odmoru.

Bicikle smo poslali u kombiju u Zagreb, a mi smo se rasporedili 2 dva auta do Zagreba što je ispalo super, jer nismo morali tražiti autobuse iz Senja.

O utrci sve najbolje. Organizacija je bila na nivou. Puno ljudi obećava dobro raspoloženje. Stvarno su dali puno, ljudi su bili zadovoljni a vrijeme je bilo dobro. Da je naišao koji oblak više, ne bih se bunio, ali šta je tu je. :) I da su zatvorili komad ceste od Oltara do doma na 2 sata bilo bi super jer smo se morali naguravati sa autima i jednim vrlo bahatim vozačem autobusa.

Službena stranica sa rezultatima i fotografijama je ovdje.

Nešto fotografija koje sam ja skupio (još čekam da mi stignu službene fotografije od organizatora) možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje.

Neki podaci:

Duljina: 71 km

Vrijeme vožnje: 5:19 sati

Prosječna brzina: 13,29 km/h

Ukupno uspona: 2170 mnv

Najniža točka 0 mnv

Najviša točka 1594 mnv