Vođin perec

Nakon par dana odmora od utrke na Zavižan, dogovorio sam sa Berom da svoju ideju zwerske vožnje po samoborskom i žumberačkom gorju  pokuša realizirati u srijedu, 22.6.2005. U utorak navečer mi Bero javlja da je popikao rutu za GPS, a ja obajveštavam ljude koji bi mogli biti zainteresirani za ovakvu jednu turu.

Gledam rutu i smješkam se. Zwersku turu nam je Vođica zamislio, oblik osmice po šumama i livadama, sa vrlo malo makadama a puno šumskih putića gdje nitko od nas dosad od nas nije bio uključujući i njega samog. To garantira dobru zabavu. :)

Okupljamo se u 8:30 na podsusedskom mostu. Na poziv se odaziva Goran, Vderan Trcol i Marko Subašić. Tu smo, naravno i Bero i ja. Darko nam je poslovno završio u Ljubljani i na žalost, nije mogao s nama.

Nakon jutarnje kafice, krećemo put Samobora, pa preko Bregane prema Žumberku. U jednom trenutku dolazimo do početka našeg pereca koji počinje junačim strmim asfaltiranim usponom, a nastavlja se po šumskim putevima. Sunce je bilo jako i uživali smo u svakom dijelu koji je bio natkriven krošnjama drveća.

Nakon samo sat vremena dolazimo na komad puta na kojem krivo skrećemo, pa se vrzmamo, pa se vraćamo.. Nekako nam ruta u GPS-u govori drugačije od stanja na terenu. Tamo gdje bismo mi trebali ići je brežuljak i livadica. A kako smo mi vrlo odlučni da je naš GPS u pravu, krećemo preko livadice. Vožnja u jednom trenutku prelazi u guranje po visokoj travi. Sunce prži nemilosrdno. Tu i tamo nađemo pokoju šumsku jagodu što nam popravlja raspoloženje.

Nakon guranja predah u šumarku i hladu pa kroz neko selo dalje... Dolazimo do kanjončića po kojem se taljigamo ponovo slijedeći GPS. A GPS nam je rekao da se iz kanjončića trebamo izvući po jako strmoj padini. E tu smo izgubili najmanje 40 minuta noseći bicikle i sebe prema gore. Bilo je toliko strmo da smo na nekim mjestima tapkali u mjestu i nismo se mogli pomaknuti prema gore. Ali volja je bila tu i iskobeljavamo se napokon gore na putić.

Tu pada prvi odmor u vidu sendviča i vode.

U nastavku odlučujemo svratiti u restoran u Ekoselu na pivu, ispadamo iz šume na korito nekog potočića, vozimo po njemu, vode je taman toliko da uživamo. Već se dugo nisam toliko veselio potočiću. :)

Nakon pive put nas vodi na neki makadam a poslije ulazimo u šumu gdje se gura i to dugo i mukotrpno. Pa opet taljiganje po livadi sa vegetacijom do vrata, pa opet šuma... Predivan krajolik. :) I tako se teren nastavlja...Perec nestaje pod našim nogama polako ali sigurno. Red vožnje, red guranja, red gubljena, pa opet red vožnje...

Kad smo ponovo ispali u Ekoselo bilo je već 17 sati. Trebali smo obići još jedan krak pereca, ali smo odustali od toga jer se vrijeme počelo mrdogiti a neki su od nas imali još neke obaveze taj dan. Pa žurimo po makadamu dole i preko Samobora za Zagreb. Usput nas je kiša malo poškropila, ali nije vrijedno spomena.

Odlična istraživačka vožnjica, predivni krajolici, strmi putići i fine livade... I pokoji potočić. :)  Dovoljno kopriva koje opako žare da se nitko ne bi uspavao. :) Jednom riječju, fantastična vožnja! :) Bero je na neviđeno složio odličnu rutu u kojoj smo uživali iako je po dijelovima bilo i psovki u zraku. :) Tko se dvoumio a nije otišao, može mu biti žao do kraja sezone!

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje.

Neki službeni podaci sa vožnje:

Duljina: 110 km

Vrijeme vožnje: 6:37 sati

Prosječna brzina: 16,54 km/h

Max brzina: 44,1 km/h

Ukupno uspona 1500 mnv