Rođendansko nafukavanje u samoborskom gorju
Subota, 13.5, plan: vožnjica po samoborskom u Vođinoj režiji. Kako je bilo? Paaa, Vođica mi je podario odličan rođendanski poklon koji će se dugo pamtiti. Volim ove vožnjice po samoborskom, samo je šteta što ih ne radimo više..
Ovaj put, umjesto klasičnog reporta donosim poziv sa newsa i Waldov report nakon vožnjice. Ali prije svega, za one koji ne znaju što je to nafukavanje: http://www.haerbe.net/index.php/Nafukavanje
Poziv:
|
From: Vedran Berkovic Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. Voznjica je cjelodnevna i naporna. |
Waldov report:
|
From: Waldo Airborne Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. On Fri, 12 May 2006 08:35:16 +0200, Vedran Berkovic wrote: U gornjoj recenici je zapravo sve receno - mozda i ne morate citat sve ovo dalje. GPS je upucivao nekud, ali mi smo se samo trudili tamo biti - sad, jel po putu il' po azimutu - svejedno je. :) Prepreke bijahu porusena stabla i granje na putu, koprive, sikara i slicne minorne gluposti. Tako je proslo prva 3-4 sata. Pomalo sam formirao stav u glavi, da bjezim glavom bez obzira cim ugledam neku cestu, sto - podsjecam - nije bas lako kad se ide na "voznjicu". ;) Zatim se sjetih da sam vidio da ruta prolazi negdje onkraj Jarusja, sto mi je donekle poznat kraj, i znao bih se vratit do Samobora. Pa nevino upitah "Mi prolazimo negdje kraj Jarusja, ne?" Potvrdan odgovor me malo smirio, i waldo je tjutao. I pljoska bijase znacajan smirujuci faktor, (pozdrav dijagnosticarima!). Cak sam se poceo i nekontrolirano cerekat. Narocito kad je Vodja isuko vrtne skarice da probija put pred nama. Nema putica? Nista vi ne brinite, Vodja ce da napravi putitj u tren oka! Gundjajuci pri tom sebi u brk "Ne bu mene putitj jebal!". :))))Elem, ispadosmo na neku cestu, na prvi pogled nepoznatu, i nastavili po njoj uzbrdo, i prepoznah tada da smo upravo na koji kilometar pred Jarusjem, i poceh s najavom svojeg bijega. Najave nisu bas naisle na odobravanje. To vam je isto ko u birtiji - runde se nizu, svi su mortus pijani, i svaki pokusaj da odete nailazi na neodobravanje - "ma daaaaaj, pa jos jeeeeeednu, ma buuuus doma isel, kaj ti je... " Medjutim, dobio sam i Marka na svoju stranu, sto mi je ulijevalo nadu da ce bijeg uspjeti. Dosli do raskrizja gdje je za mene "biti ili ne biti", i vec zaustih "oke drugari, hvala na paznji..." kad! - Direktor mi dize prst. Kaze, "ne mos' danas da mi odes!". A u kua. Nikad ga tako ozbiljnog ne vidjeh. I nema diskusije, kad Direktor kaze, ima da slusas. Ajd, nekako me dobili, pa kao idemo na livadicu da odmorimo. Marko i ja smo i dalje strepili glede lokacije te livadice, da ne bi ispalo da je livadica negdje kod Severina na Kupi ((C) Balki).
Prodjosmo kroz neko zabito seoce usred brda, na opci sok mjestana, i sigurnom Vodjinom rukom bijasmo dovedeni na stvarno idilicnu livadicu s taman hladovine za 6 budala. Pade odmor s blagovanjem i dijagnosticiranjem nekog krckanja na Vedranovom Giantu. Balki si osigurava clanstvo u haerbe alkos team-u, tako sto iz ruksaka izvlaci nekoliko avionskih flasica "Smirnoff-a", ali napunjenih 10-godisnjom brljom. Mnogo dobbra bijase, a bogami i osigurala je kasnije i dezinfekciju vode iz potoka. ;) Dogovoreno je skracivanje zadane rute, s time da eventualno uspijemo doc do "misticnog izvorcica Kupcine", i nakon toga se spi*dimo u Krasic, i po cesti doma. Dalje nakon livadice, moram priznat da sam se daleko bolje osjecao. Uletjeli smo u dolinicu s potocicem, napunili bidoncice, pa veselo par puta presljapkali taj potocic. Ispali na makadamcic sto Direktor docekuje s negodovanjem, pa opet malo uzbrdo, dok na jednom zavojcicu ruta vise nije pratila zavojcic vec produljila ravno. Pa i mi za rutom, kaze Vodja "da vidimo kud ide". Los znak. Jos malo kopriva, sikare, skarice su radile, pa ispali na livadice misticne i lijepe, pa fulali, pa opet malo koprive, pa skarice, pa putitj! :) Sad vidim da su to bili Delivuki. Ispadosmo na makadamcic, i tu je manje-vise zavrsio ovaj romanticni dio price. Spustili smo se prema kanjonu Slapnice, palo je jos malo vijecanja hocemo li na taj izvor Kupcine ili necemo, pa nismo. I dobro je da nismo. Umjesto toga, posjetilo se slap Brisalo i (opet) uz Direktorovo gundjanje (valjda mu se pljoska ispraznila, sto li) odmakadamilo se do Markove vikse pokraj Krasica. Markova mama nas nahranila i napojila, sva zabrinuta za lose drustvo u koje joj sin upade. Preostalo je vratit se do Zagreba, a to smo odguslali po staroj Karlovackoj, jer za nista drugo vise nije bilo ni vremena ni volje. Moje statistike: 135 km, 1900m visine, dupe nazuljano ko nikad u zivotu :)) GPS track mi je nepotpun, prelila mi se GPS memorija. Imat ce netko drugi. > Povratak da se stigne na dorucak :-) Za veceru je bilo prekasno, ali na dorucak smo stigli. ;)
|
Moj komentar?
Paaa, bilo je premalo mističnih putića... Išli su mi na uši a ja sam samo gledao kad će još... Rakija je bodrila posrnule, drugarska pjesma uz zbor kopriva i glogovog trnja je davao ritam... 6 junaka je prošlo kroz putiće i napravilo neke nove. Mislim da neke od njih i veprići izbjegavaju.
Ali, mora tako... Stara narodna veli: "Il si vino, il si voda.. Oli ljuta rakija!" :)
Nadisao sam se šume, nauživao blata, trnje i granje su mi izmasirali udove, Kon(j)a je veselo poskakivala po šumi... A kad smo legli na livadicu usred ničega i gledali sve to sunce oko nas.. Nema tih para koje taj osjećaj mogu kupiti...
Neki službeni podaci govore: oko 130 km, 7 ipol sati vožnje, 1600 mnv uspona sve skupa...
Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje (tracklog je od Samobora do stare karlovačke - nisam ga palio baš na taljiganju po cesti).