Bohinjski masakr Vođinom pilom

Ove godine dok je još snijeg na Sljemenu kopnio nabasali smo na biciklističku rutu sa znakovitim imenom 'bohinjski masakr'. Opis je bio štur, ljudi su upozoravali da je prebrutalna, dali su samo nekoliko fotki.

Vidio sam to i poludio u roku odmah! Pisem Vođi: "ovo ja hoću!" :) U taj tren nisam ozbiljno ni pomislio da ćemo to ići stvarno voziti, ali ideja je golicala maštu..

Došlo je ljeto, a Vođa je najavio tu turu na vrlo osebujan način:

I pao je datum: 2.9.2006 – dan za masakr. :) Iako se ekipa na prvu loptu zagrijala za turu, iako smo ih pokušali ohrabriti u pivnici par dana preije puta... Unatoč svemu, na kraju se sve svelo na 4 junaka: Vođu, Pukovnika, Balkija i moju bradu. Četvorica za krvoproliće. :)

U petak smo poslije posla krenuli put Bohinja i podigli šatore u kampu Danica u Bohinjskoj Bistrici. Kamp je u odličnom stanju, nije gužva i definitivno ima naše preporuke..

Dan 1: Bohinjski masakr!

Budimo se oko 6. Van šatora je magla i vlaga da je možeš sjekirom sjeći i mazati na kruh. Tmurno jutro... Odlazimo u pekaru, protežemo se, sumnjičavo gledamo nebo i oblačimo se... Najavili su lijepo vrijeme, ta nada nas drži..

Oko 8 sati krećemo.. Uspon iz Bohinjske Bistrice kreće po asfaltu i vrlo brzo izlazimo iz magle. Ja vozim a konja mi skroz razgužena. Sve mi nešto preskače.. Stajemo i ustanovljavamo da sam uspio saviti 22T celicni lancanik. Grom i pakao! Vođica odmjerenim udarcima posebnim kamenom sa puta vraća lančanik u početni položaj, a ja psujem Stronglight i njihove lančanike koji su mekani ko putar! Još malo štelanja brzina i nastavljamo penjanje..

Usput srećemo jednog starijeg gospona s kojim dijelimo komad puta i koji hvali našu planiranu turu ko da je piknik. Sumnjivo mi je to sve, ali neka čovjek priča šta hoće.

S asfalta skrećemo na makadam u nekom trenutku, a onda se to pretvara u strmi put koji vodi do Kobeljskog klanca. Na vrhu Koble sve počinje... Nakon konzultiranja karte, krećemo po planinaarskom putiću malo dole, pa malo ravnjikavo pa... Vođa je nabaso na zmiju pa je Pukovnik morao uredovati da se sve razriješi bez sukoba. :)

Slijedi predivan putić pod Kontnim vrhom. Tu smo prvi put osjetili da ovo nije obična tura i da će to biti jedna od onih koji se pamte dok ima sjaja u oku. :)

I kreće pentranje gore na sedlo. Strmo, usko.. Bicikl na ramenu, zid ispred nas... A to je bio tek početak..

Od sedla imamo još malo guranja i još manje vožnje do koče na Črnoj prsti (1844 mnv) gdje stižemo oko 11:30h. Odmah grabimo pive, sjedamo i uživamo u pogledu. Lokalni planinari se krste rukama i nogama na prizor biciklista na tom mjestu, ali mi ne marimo. :) Vrijeme leti, već je 12h, a mi moramo dalje... Rodica zove...

Greben od Črne prsti do Rodice je nešto najbolje što sam u životu prešao (prevozio i prenio) s biciklom...Krenuo je vozljivo i guštali smo! Lijevo i desno strmina, uski putić, a mi sami na svijetu.. Samo sunce iznad nas i Triglav u daljini desno od nas. Jeza me je prošla od zadovoljstva kad sam to osjetio!

Nedugo zatim dolazimo do stijena. Nema više vožnje, samo nošenje bicikla na ramenu jednom rukom i hvatanje za stijene drugom. I gledao sam kako mi se koji kamen pod nogama odvali kako ide duboko dole. Ide, ide i ne staje... Ali sunce iznad nas nam je davalo nadu.

Greben smo prelazili puna 4 sata. Puno nošenja i malo vožnje, ali koji je to osjećaj bio...! O mama! Ne postoje fotografije ni riječi koji mogu opisati osjećaj kad stojite gore na grebenu usred ničega, bicikl se koristi kao cepin, napreduje se rukama i nogama.... Bili smo sami na svijetu. Svijet je bio samo naš! I uživali smo u tome bez obzira na modrice, udarce i bol...

A ono malo vozljivih dijelova je bilo tako dobro da su vrijedili svu patnju da se do njih dođe. Taj osjećaj je jedinstven za teške alpske ture i to se ne može opisati. To se može jedino doživjeti...

U 4 popodne stižemo na Rodicu (1966 mnv). To je naš vrhunac! Lokalna grupica planinara se čudom čudi i slika za dokumentaciju. Bez slika im ionako nitko ne bi vjerovao da smo tamo bili. :)

A mi sjedamo, otvaramo pljoske, istežemo se na suncu ko gušteri...I nikad ne bih sišao ozodgo... Ostao bih zauvijek sjediti gore i upijati sav taj svijet oko sebe...

Ali pred nama je još dalek put, morali smo krenuti... Pogled na spust je bio očaravajući... Predivan putić ispod nas, a okolo planine, planine, planine... Međutim, već je bilo 5 sati popodne, mi gledamo rutu, ima je još puno.. Tu sam se bio zabrinuo hoćemo li stići dole do mraka. Bili smo još na preko 1800 mnv, trebali smo se spustiti na oko 500 mnv, a vožnje je bilo još puno...

I nastavili smo peglati preko skijališta i gurati kroz gustiš.... Ne jednom skijalištu posutom krupnim siparom mi se konja ritnula i zbacila me na kuk. Ništa strašno, samo još jedna modrica. Masakr ne pita jel boli. On to zahtijeva! :)

Po putu nailazimo na još jednu koču gdje stajemo na zadnju pivu taj dan u planini.. Odatle nas čeka još nešto manje od 2 sata do kuće... Taman da stignemo u sumrak. Krećemo dole prema Ribčevom lazu. Lijepo sam rekao Vođi da se ne nada da ćemo tu moći voziti, a nije mi vjerovao. E pa nije se moglo voziti.. Moglo se pokušavati max 10-15 m, a onda opet guranje... I uletjeli smo u dio potrganih stabala (lavina ove zime, vjerojatno), pa smo se provlačili ko štakori kroz sve to...

Zadnja 4 km spuštamo po makadamu, noć se bliži, a mi žurimo u kamp na tuš i ljutu rakiju...

Na kraju je tura trajala skoro 12h bruto.

Rakija je bila hladna, čekala nas je točno tamo gdje smo je ujutro i ostavili – ispred šatora. 4 ćokana, za 4 junaka kad se vrate... I sjela je ko šaka na oko! :)

Tura je bila naporna, teška, brutalna... Zahtjevna za tijelo i za um... Ali mora tako! :)

Neki službeni podaci sa ture:
Ukupno vožnje: 46 km
Vrijeme vožnje: 11:45h
Prosječna brzina: 3,83 km/h
Max brzina: 41 km/h
Ukupno uspona: 2200 mnv
Najviša točka: 1966 mnv

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS tracklog je ovdje.

Dan 2: vožnjica oko Bohinja za oporavak

Drugo jutro sam ustao ko da me je autobus pregazio. Svaki dio tijela sam osjetio, većina me je boljela. Ali osjećaj da smo to odvezli i preživjeli je predivan!

U kampu je opet bila magla... Spremamo šatore, plaćamo kamp, parkiramo aute ispred, a mi idemo na turu prema Uskovnici. Vođa je našao neku knjižicu sa turama oko Bohinja za rekreativce, pa je po opisu popikao rutu.. E ali, popikao je po planinarskoj stazi, a ne po makdamu. Po planinarskoj stazi smo opet krenuli u žestoko nošenje... U nekom trenutku nam je puko film od 'oporavka' po principu 'pimekom u koprive', pa smo fino odvezli komad makadama do Uskovnice (1138 mnv). Na Uskovnici pada pivica, a onda penjemo dalje do skoro 1400 mnv, a onda po Vođinom tracklogu idemo prema dole.

Čeka nas lijepi strmi spust kroz šumu koji naprasito završava u nekom selu. I kud sad dalje?.. Vođe okreće po nekoj livadi ljudima na imanja... A neki čiča sjedi pored i objašnjava nam da tamo nema puta... Vođin komentar je bio: "Ma šta čiča zna?!" E pa ispostavilo se da je znao. :) Nabasali smo na domoroca koji je kosio travu i koji nam je vrlo neljubazno rekao da je ovo "privat" i da se izvolimo tornjati. :)

Pa smo se vratili u selo, sustili se malo niže, našli klupu, otvorili pljosku i gledali planine ispred sebe i uživali na suncu.. Došlo je vrijeme za povratak kući.

Nakon ove ture svi koji su bili mogu se pogledati u ogledalo i reći si "JA sam preživio bohinjski masakr!" :)