Život rekreativca: koja je stvarno najslabija karika?

„Svaki lanac je jak koliko je jaka njegova najslabija karika“
-- stara narodna --

 

Sjećate li se dana kad ste kupili svoj prvi ozbiljniji bicikl? Ne prvi pony ili prvi bmx koji ste dobili sa 10 godina, nego prvi bicikl kao odrasla osoba.


Moj prvi bicikl je bio Caprine Cherokee. Imao je krutu prednju vilicu, bio je najjeftiniji MTB koji se mogao kupiti, a da je kvalitetom držao vodu (čitaj: nije Limex). I bio je to dobar bicikl. Nije bilo lako s njim ići po sljemenskim putićima jer je tvrda vilica za posljedicu imala vrlo neudobno i često opasno spuštanje po korijenju („nema slike, nema tona“ trenuci). Bicikl je imao trekking pogon koji je za mene, apsolutnog početnika bio prebrutalan na strmim usponima, a mehanički dijelovi i kotači nisu bili namijenjeni za terene po kojima sam se ja počeo voziti. Tako sam svoj prvi kotač potrgao na prvom spustu sa Sljemena, ali tu je bilo puno moje greške – neznanje uništava i najbolju opremu, a kamoli ne jeftine obruče na mom Caprineu.

Caprine je prešao sa mnom urednih 5000 km prije nego sam kupio novi MTB. Svakodnevno sam išao s njim na posao , a vikendom često i na Sljeme. Kako je vrijeme prolazilo, postao sam svjestan da ću ga na Sljemenu uništiti do kraja i na kraju ću izmijeniti sve dijelove koje ima, a i dalje će mi ostati čelična rama sa prastarim nekompatibilnim prihvatom za vilicu sa suspenzijom.

Tako sam 2003. godine kupio Konu – za mene Space Shuttle! Koštala je 3 puta više od Caprinea, bila je sva šik, sva fensi, imala je aluminijsku ramu, disk kočnice, i prednju suspenziju. Da se razumijemo, njena cijena je jedva polovina cijene dobrih bicikala koji se danas kupuju, ali za mene je to bilo puno novaca. I to je bilo to što se MTB-a tiče. Sve ove godine Kona me je odlično služila i dan danas, dok je gledam na balkonu svu izgrebanu i izudaranu mislim kako je to super bicikl. Iza sebe ima preko 18000 teških kilometara, more blata i kamenja. Vožena, nošena, udarana i abjuzana. Koliko puta sam, dok se ispod kotača drobilo kamenje, mislio: „Da, to je to. Sad ima da se raspadne na sastavne dijelove. Sve će na njoj popucati. Samo da ne puknem i ja s njom“.  I nikad nije ništa puklo. Rama je izgrebana i izudarana, ali jednako jaka i pouzdana. Kao prvog dana.

Neću vas lagati. U preko nekoliko navrata sam gledao da si kupim bolji MTB – neki full suspension sa diskovima ko satelitski tanjuri, sa vilicom sa više hoda, sa ovim i onim.. I nikad nisam. Ne zato što nisam imao para ili mi je to netko branio, već iz vrlo jednostavnog razloga – nije mi trebalo. U vrijeme kad su svi prelazili sa hardtailova na full suspension bicikle, ja iz nekog razloga nisam. Nekoliko puta sam se bio već skoro odlučio i onda sam odustajao. Jednostavno, nisam se mogao prisiliti da ulupam gomilu para na nešto što već imam. Osim toga, u to vrijeme sam vozio samo MTB i blato je bilo sastavni dio mog skoro svakodnevnog rituala. I previše sam puta vidio drugare sa full suspension biciklima koji su muku mučili kako istjerati blato iz svih tih finih ležajeva, prihvata za pivote... Zaključio sam da sam ja jednostavno pretrapav za tako finu mehaniku i ostao na svome. Danas, kad se mnogi sa full suspensiona ponovo vraćaju na hardtailove samo gledam svoju Konu i mislim si koliko mi je uštedjela love. :)

Ono što jesam kupio je cestovni bicikl. Aluminijska rama, karbonska vilica, ultegra grupa i vrlo povoljna cijena. Focus je tada imao najboji omjer uloženog i dobivenog. Kupio sam ga jer sam u to vrijeme jednog dana htio odvesti Samsona. Tako je počelo. :) I na tom biciklu, nakon 21000 km ništa nije puklo. Sve radi kao prvog dana, a nisam ga štedio i taj bicikl se nagledao kiše, cmoljavih i slanih cesti i vožnji na temperaturama ispod nule. Nisam kupio novog, boljeg cestovnjaka. Ono što jesam kupio su još jedni kotači. Preciznije: ja sam kupio dijelove, a Bero je složio kotače kako samo on zna i ti kotači su stvarno super.

I mogu reći da sam oba bicikla pošteno izvozio, a još mi ni na kraj pameti nije da ih idem mijenjati. Zašto ne? Pa zašto bih?

Imam bicikle koji mi odgovaraju, koji rade ono za što su namijenjeni  i nikad oni nisu bili razlog zašto sam spor. Naravno, dobro bi mi došla na MTB-u vilica sa lockoutom umjesto ove koja žvače sve u 16, ali to su nebitni detalji.  Zbog vilice bih bio brži par minuta na utrci od preko dva sata i to možda. Vrijedi li to 800 eura? Naravno da ne.

U jednom trenutku sam razmišljao da si kupim Kuota karbonsku cestovnu ramu sa vilicom, ali čemu? Dati 1100 eura za nešto što već imam? Karbon, titan ili aluminij, potpuno je nebitno za rekreativce kao što sam ja. Niti ću zbog toga biti brži, ljepši, niti pametniji. Potrebu da se pokazujem nemam, na šarene marke ne patim. Koji je smisao?

Previše ljudi znam koji skupe bicikle i skupu opremu mijenjaju iz godine u godinu kao da su to modni predmeti, a ne oruđe za neke više ciljeve od pokazivanja u društvu. Na transakcijama oko tih „nevjerojatnih ponuda“ svake godine gube nekoliko hiljada eura. Pravi su raj za trgovce koji ih svake godine dobiju na još jedan „ko za tebe, nevjerojatan popust“. A najbolje je što sami sebe uvjeravaju kako su dobro prošli.

Dodatni problem kod jako skupe opreme je što je ujedno i jako krhka. Tako se znalo dogoditi da jedan pad završi bez lomova po vozača i sa vrtoglavih preko nekoliko hiljada eura štete na biciklu. Ma kako dobro zarađivali, nijedan od ljudi koje znam ne može podnijeti takav financijski udarac bez grča na licu.

Možda ja nisam najbolji primjer jer sam po tom pitanju vrlo fundamentalan – uzmi onoliko koliko ti treba, izgazi to dok ide, onda kupi drugo i tako redom... Ali na taj način se vrlo brzo ispostavi da su bicikli dosta trajne mašine i, ako se previše ne pada sa njima, mogu trajati godinama.

Ako mene pitate, što je bicikl i oprema koju imate skuplja, to je sramota veća kad vas na brdu opere tamo neki dedica sa old-timerom iz sedamdesetih.

Većina ljudi kupuje preskupe bicikle i opremu jer kompenziraju činjenicu da se ne voze koliko bi htjeli, da nisu ni brzi ni jaki koliko bi htjeli biti. U razloge ne bih ulazio, ali u pravilu, što se ljudi manje voze, to skuplje  bicikle kupuju, ako ih si ikako mogu priuštiti. Naravno da i ovdje ima izuzetaka, ali izuzeci samo potvrđuju pravilo. Mislim, neki vrag tu ne može biti u redu ako im nijedan bicikl od 4000 eura nije dovoljno dobar, pa svake godine ili svake dvije-tri u najboljem slučaju, kupe drugi isti takav, samo noviji model.

Gledam kolegu iz firme koji je ove godine išao na svoj prvi Ironman i napravio ga jako dobro. Čovjek vozi bicikl sa aluminijskom ramom. I kad je potrgao jednog, kupio si je ponovo bicikl sa aluminijskom ramom. A uvjeren sam da ne poznam nijednog biciklista koji je godišnje napravio više sati treninga od njega.

Nepobitna činjenica nad kojom mnogi uporn žmire jest:

Najslabija karika u lancu biciklist-bicikl-oprema je – biciklist.

Možemo ovo pobijati koliko hoćemo, ali to je jedina istina. Svi mi imamo bicikle puno boje nego što nam trebaju. Imamo sreću pa smo si ih mogli kupiti. Imamo opremu koja naše guzice štiti i više nego što zaslužuju. Možemo kupiti deset puta skuplji bicikl , ali nas on neće na vrh brda dovesti toliko puta brže. Srce, noge, watti u srčanim zonama, VO2max, tehnika pedaliranja, izdržljivost, eksplozivnost, mentalna snaga... To ne možemo kupiti. To ne možemo poboljšati instant metodom kao što je otvaranje novčanika.

Da, kolege biciklisti. Naša tijela i naši umovi su najslabije karike u lancu, a taština je samo još jedan čavao u lijesu našeg napretka.

Cijena napretka nisu kune, euri ni dolari. Cijenu plaćamo krvlju, znojem i suzama. I radom,radom, radom...

Zato manite se ćorava posla. Ostavite te kataloge bicikla za 2010 godinu. To vam neće pomoći, osim da vam novčanik bude tanji.  Prepustite pakao taštine nekim drugim pozerima.

Duga zima je pred nama. Bazni treninzi zovu. Počnite raditi na toj najslabijoj karici kako vam lanac ne bi pukao na proljeće kad spoznate da ste ulagali u krive dijelove.