Limes tour 2010

limes_2010_small
Limes tour 2010 (long): visinski profil

Ovaj istarski cestovni maraton je prošle godine održan po prvi puta sa duljim krugom od 180 i kusur kilometara. Čotar nas je pristojno pozvao, ali ni Pero, ni ja nismo bili raspoloženi razvaliti se na tako dugoj trasi već u četvrtom mjesecu. Prerano nam je bilo.

Ove godine su složili dvije rute: kraću od 70 km i dulju od 147 km. Ništa nije pisalo o usponu. Od organizatora sam uspio iskamčiti samo info da dulju krug ima oko 1000m uspona i da šta se ja samo nešto nećkam. I neka uzmem role pa da se rolam nizbrdo. Imate tri puta da pogađate koji je naš poznati Istrijan ovako vrckast. :)))

Neko vrijeme sam mozgao da li da idem na dulji ili kraći krug. Na kraju je prevagnuo dugi uz ogradu da ne idem do kraja nego da se našiljim na neki pristojan tempo i odvezem to više kao trening. Računao sam da će mi trebati 5 sati (uz te istarke "ravnice" nisam očekivao prosječnu brzinu veću od 30 km/h na tu udaljenost).


Limes tour 2010 (long): track

Duži krug je išao kroz mjesta: Vrsar (start, cilj), limski kanal, Rovinj, Bale, Kanfanar, Žminj, Pazin, Karojba, Motovun, Vižinada, Sv. Lovreč, Vrsar.

Što se raspisa i informacija tiče, moram reći da je ovo bio popriličan kupus. Na webu je, istina, sve pisalo, al pronalazak informacija je bio ko geocaching. Iduće godine se bilježim da pročitam raspis prije nego bude objavljen i da dam neki možebitno konstruktivan komentar. Možda uspijemo izbjeći da gro ljudi ne skuži kad i gdje se podižu brojevi, npr. :) Koliko sam skužio, biciklistički savezi su stvoreni da rade nered, a ne red, pa je tako u igri preko nekoliko tipova licenci, pravila su ko da se lansira space shuttle, svi se nešto prenemažu, umjesto da se ide za onim što je najbitnije - popularizacijom biciklizma. Ali to je već toliko prežvakana tema da nema smisla trošiti riječi na to. Svjestan sam da organizatoru nije nimalo lako i ne bih mu bio u koži. :) Da ne pričam da su imali dogovor za čipove, ali se firma koja je trebala raditi mjerenje u zadnji čas oglušila na prethodni dogovor. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

Apropo staze, dan prije, dok smo išli na prijave, autom smo obišli dobar dio te staze i zaključili da nema šanse da to ima samo 1000m uspona. Mi smo procijenili nekih 1300 u najboljem slučaju.

Dan utrke je osvanuo sunčan i dosta topao. Start je bio u 9:30. Elite vozači su startali 5 minuta prije nas prašinara. I veliki i mali krug je startao zajedno. Oko 80 elite vozača i oko 200 rekreativaca je startalo (kako sam kasnije doznao). Nikad nisam volio te biciklističke cestovne startove. Em što je rizik od pada velik, em što se gomila ljudi ne zna voziti i navali ko da je cilj tu kod prve birtije pa poslije samo problemi s njima. :)

Nakon razbijanja nedefinirane mase na grupe, ponovo sam se našao u situaciji da su te grupe bile sve jedna kilavija od druge. Tempo je tamo nepoznata životinja. Ubrzaj, olabavi, ubrzaj, olabavi... I tako cijelo vrijeme. Nakon 50-tak kilometara se veliki i mali krug odvajaju. Taman sam našao grupu koja je nekako išla, kad - na odvojku svi odoše na mali krug. :) Ostadosmo samo nas troje koji smo okrenuli na veliki. I tu je bilo jedno 10 km vjetra u prsa i to nikako nije išlo. Svo troje smo se vukli ko mrtve krave. Baš sam si mislio kako mi se ne da, kako sam trebao voziti mali krug i onda ležati negdje na suncu...

Srećom, nakon Žminja vjetar u prsa nije bio toliko jak i nekako sam uhvatio tempo i raspoloženje se vratilo. Na okrepnoj stanici stajem da si natočim bidone i puštam onih nekoliko ljudi sa kojima sam se vozio taj dio i onda je postalo bolje. Skužio sam da mi puno više paše da se vozim sam. Možda bi situacija bila potpuno drugačija u nekoj dobroj grupi, ali dobre grupe su prejake za mene, a ovo što ostane je jad i čemerno. :)

Zato sam si ja uzeo fini tempo i manuo se ganjanja blizu laktatnog praga sa početka utrke. I još jednom se pokazalo kako su aerobarovi odlična stvar. To klizi ko lađa. Em što mi opuste leđa i ramena, em što taj položaj radi manji otpor vjetru i napokon se stvari počinju kotrljati kako treba. Negdje kod Motovuna stižem jednog tipa iz one grupe i brda smo vozili skupa, a ravnice i nizbrdo se držao iza mene. I tako sve do cilja. Još smo si na brdu malo i popričali. :)

Zadnja okrepna stanica (prema usmenoj predaji, jer ni one nisu bile popisane na raspisu) je trebala biti na Vižinjadi. E pa nije bila. Drugovi su se pokupili prerano. Ovo je ozbiljan propust jer ako se želi sve podrediti samo elite vozačima, onda to ima smisla. Međutim, ukoliko se želi dovesti što više rekreativaca, imperativ je da vode na zadnjoj okrepnoj stanici MORA biti sve dok se staza ne zatvori i metla ne prođe. Puno ljudi se kasnije žalilo na izostanak te okrepne stanice, a na utrci ove duljine kad od tri okrepne stanice, ostanu samo dvije (zadnja u Pazinu) - to nije fino. Istina je da su pola sata kasnije pored nas prošli vatrogasci koji su nam nudili vodu iz vozila, ali sam imao dovoljno u bidonu za tih zadnjih 20-30 km pa mi nije bila panika.

Moram priznati da mi je zadnjih 5 km već bilo stvarno dosta. Nakon ove teške zime i malo stvarnih dužinskih treninga iznad 3 sata, ovo je bilo dobro probijanje leda, al zadnji kilometri su mi već stvarno počeli ići na živce.

Po mom Polaru, išao sam 4:59:44h. Odlično sam procijenio da će mi trebati 5h. Zbog nekog obilaska kod Žminja, dužina je otišla na 152 km. Uspona je bilo 1545m - 50% više nego je organizator procijenio. Ne znam kako su mjerili uspon, ali - 50%! :)))

Ali ne valja biti strog sudac. Mladi su, naučit će. ;) Vidimo se dogodine na Limesu!

 

Ako nekome treba KML zapis sa trase utrke, evo ga. Fale mi prva 4 kilometra - zaboravio sam upaliti GPS na vrijeme, ali taj isti teren se prolazi i na kraju, tako da imate cijelu trasu.