Zavižan 2010: no rain, no pain

Zavižan 2010. Za one koji žele znati više, tu je i KML.

Uspon na Zavižan se održava već osmu godinu za redom. Originalno se kretalo iz Svetog Jurja, prve godine po cesti do Oltara, a kasnije makadamom. Od Oltara do Zavižana je u početku bio makadam, ali je s vremenom taj dio asfaltiran sve do ulaska u sam NP Sjeverni Velebit (do zadnjih 7 km do doma na Zavižanu). Na samom kraju postoji jedna strma rampa za uspon na sam planinarski dom. Od prošle godine start je preseljen u Senj, vrlo vjerojatno zbog prevelikog broja ljudi koji su jedva uspjevali stati u Sveti Juraj. Duljina staze od Senja do Zavižana je 38 km, uz 1700m uspona. Start je tradicionalno u 10h ujutro što je jako kasno ako je iole sunčan dan. U prvom dijelu zna biti neopisivo vruće. E, ali kad nije sunce...

Ovogodišnji uspon na Zavižan je protekao u znaku konstantne prijetnje grmljavinom i nevremenom. Ovih dana smo ponovo pod nekim oblacima koji se seljakaju sa jednog na drugi kraj zemlje i istresaju kišu kao iz kante, led kao iz ledomata, a munje ko da je dr Frankenstein otvorio laboratorij pod otvorenim nebom.

Kako sam uspio osloboditi ovaj vikend od obaveza na poslu, odlučio sam otići na Zavižan i ove godine i samo sam se nadao da me neće negdje na Velebitu ošinuti grom ili zasuti led veličine bilijarske kugle.

Dario i ja smo se dovezli u Senj oko 8 sati ujutro i, uz malo propitivanja, pronašli registracijski stol u nekoj birtiji pa smo obavili formalnosti. Ove godine sam uspio dobiti S veličinu majice i, koliko vidim, majica nema veliki plastični preslikač kroz koji ne ide znoj, pa će se vjerojatno moći i nositi.

Onda smo ostavili ruksake sa stvarima koje će nam trebati na vrhu u službeni džip i upotrijebili moju taktiku od prošle godine - odvezli smo se u Sveti Juraj. Od Svetog Jurja do starta u Senju je 9,2 km - taman dovoljno da se zagrijemo, a taman toliko NE želim verglati nakon utrke po jadranskoj magistrali. :)

Vrijeme je visilo - vedro nebo je provirivalo između kišnih oblaka koji su brzo dolazili i odlazili i tu i tamo se istresli. Bilo je potpuno nejasno što nas čeka gore, ali vrlo vjerojatno nije sladoled i shiatsu. :) U Senju 18 stupnjeva, na Zavižanu prognoziranih 12 i vrlo ćudljivo vrijeme. Dobro, prošle godine je gore bilo +5, pa je 12 zvučalo nekako pitomije. Grmljavinsko nevrijeme, s druge strane, nije. Tko nikad nije doživio nevrijeme na Velebitu, treba što prije iskusiti taj jedinstven osjećaj. Kad gore počnu udarati gromovi, to osjetite u cijeloj utrobi, a hoće i probava da proradi. :)

Startali smo u 10 po planu, uz zvuke vatrogasnog vozila umjesto startnog pištolja. Ne znam koliko je ljudi bilo, nisam se potrudio ni procijeniti. Vrijeme je visilo, ali nije padalo. Nije bilo ni vruće, ni hladno. Osim što nam je prijetilo bombardiranje ledom i ples s munjama, imali smo idealno vrijeme za utrku.

Uzeo sam si svoj neki tempo i peglao. U donjem dijelu su ponovo asfaltirali neki dodatni komadić staze. Ako tako nastave, ovo će se kroz koju godinu sasvim lijepo moći voziti cestovnjakom. Do Oltara je išlo kao i obično. Samo... NIje bilo vrućine koja me je htjela baciti u besvijest. Nije bilo bure da me trga. Nije čak ni kiša pljuštala. Nekako je falilo ono nešto da bude zabavno.

Nakon Oltara su mi se po onoj blagoj cesti na guzicu zalijepile 4 imele. Imele su ljudi koji se potajno zakelje na vaš zadnji kotač i prave se da ih nema. Onda dočekaju priliku da vam šmugnu i tako vas "nabiju". Kako mi je takav koncept zanimljiv ko treći Dnevnik na TV Kazahstan (ja nabijam samo sebe), pustio sam ih da igraju svoju igru jer me ionako nisu zanimali. Zanimao me je samo onaj koji je prošle godine po buri napravio vrijeme 2h37min.

Samo, nisam nekako imao elana da gazim. Išao sam ja, al, realno, mogao sam ja više vući. Gledajući po pulsu, osjećaju u nogama, a posebno po svježini nakon utrke - da, definitivno sam mogao i trebao više čupati.

Po glavi mi se vrzmala ona stvar od Bjesova "Laku noć" i, iz nekog razloga je nisam mogao izbiti iz glave. Valjda se i mozak mora nečim zabavljati, pa sam pustio da mi se vrti po glavi kao neka mantra i peglao po svom.

Usput sam razmišljao kako ovo nije ni čudno s obzirom da sam ove sezone naglasak dao na neke drugačije vrste treninga i postavio si neke drugačije ciljeve. Nešto mora patiti, tako da me ova situacija nije preiše brinula. Niti možeš svake godine biti u svakom području bolji nego prije, niti bi to bilo zabavno da su stvari tako jednostavne. Čak sam na zadnjoj rampi pred ciljem dopustio nekom liku da me dropne bez da sam to pokušao spriječiti, a vrlo vjerojatno sam mogao. Danas jednostavno nisam imao onaj klik u glavi. Tko zna, da me je prala kiša i da su me šibale munje, vjerojatno bih imao više motivacije da opletem bolje i završim prije.

Napravio sam vrijeme 2h38min, minutu sporije nego prošle godine. Iako je kasnija analiza pokazala vrlo slična prolazna vremena i prosječne pulseve, svjestan sam da je prošlogodišnjih 2h37min po onoj buri daleko više od jedne minute prednosti u odnosu na ovu godinu. (Siguran sam da bih prošle godine napravio 2h30min da nisam morao upirati protiv bure ko pimpekom kroz knauf.) Dobra stvar je što nas kiša nije niti jednom zalila cijelo vrijeme trajanja utrke (zalila nas je pošteno na spustu, doduše :)). U biti, sad kad gledam kako kiša sipa u Zagrebu, naprosto je nevjerojatno kako smo pogodili dio dana u kojem smo uspjeli suhi popeti se na Zavižan.

Odlična stvar je što mi se gume nisu raspale danas, s obzirom da sam krenuo sa poprilično ispucalim UST gumama. Da je grunula, samo bih mogao gurati nazad u Senj. Pišem na listu: kupi nove gume ili pati gurajući. :)

Ovo je već druga godina na usponu na Zavižan da nam "nije bilo vruće". Čak štoviše, ova godina je bila najbolja što se vremenskih prilika tiče za postavljanje dobrih rezultata. Ljudi su jako lijepo išli, a i odaziv je bio pristojan bez obzira na katastrofične vremenske prognoze. Vidjet ćemo sprema li nam Velebit za iduću godinu snijeg i led ili ćemo se opet vratiti na staro dobro prženje na suncu. Samo je jedan način da saznate. ;)