Maratona dles Dolomites 2011

dolomiti_profil

Za Dolomiti maraton sam čuo 2007 godine u vrijeme kad sam se spremao za Samsona. 4200m uspona na 138 km zvuči impresivno. Još onda sam si rekao da ću to odvesti jednog dana.

To "jednog dana" se malo odužilo što zbog subjetkivnih, što zbog objektivnih razloga. Planirao sam ići prošle godine ali je problem što je ovo najrazvikaniji i najpopularniji biciklistički maraton u Italiji. Ako uzmemo u obzir da su Dolomiti planetarno popularni i jedan od najljepših planinskih predjela koje sam vidio, ne čudi što se svake godine na ovu utrku prijavi nekoliko puta više ljudi nego što ove ceste mogu podnijeti. Osim ako niste mnogo dobri i imate rezultate koji to dokazuju, idete na izvlačenje sa svim ostalim smrtnicima.

Prošle godine sam se prijavio u timu sa jednom slovenskom grupom biciklista, ali nisu nas izvukli. Za ovu godinu smo se prijavili na Smokvinu inicijativu i - izvukli su nas! Usprkos dosta visokoj kotizaciji i zavrzlami sa izvlačenjem, Dolomite maraton se isplati  odvesti iz preko nekoliko razloga.

Ja sam sa HRBovcima išao u Dolomite 2009 godine na tjedan dana i sve ove prijevoje (a i neke druge) smo odvezli. Dolomiti su stvarno predivne planine i oni prijevoji, one fine ceste, oni vrhovi koji ostaju u oku dugo nakon što se vratite u tmurnu civilizaciju svake godine mame hiljade biciklista da rano ujutro stanu na crtu i krenu na jednu od vožnji svog života.

Dolomiti maraton ima limit od 9000 ljudi i svake godine ih toliko starta (prijavi se barem duplo toliko). Vidio sam trkačke utrke sa 40000 ljudi, ali 9000 ljudi na biciklima na startu je nešto što se može uhvatiti samo iz helikoptera.

Upravo su helikopteri bili prvo što sam čuo kad sam to jutro u 6 sati izašao vani i krenuo prema startu. VIdio sam svašta na utrkama ali helikoptere iznad glave nisam zamišljao. Pogotovo ne ovako nisko. :)

Vrijeme je bilo izmišljeno, ali je već ujutro bilo 11 stupnjeva. Znam sam da slijedi pržiona po putu osim ako nas ne zaspe kako nevrijeme na nekom od prijevoja. Kako je to u planinama uvijek moguće, ponio sam rukave i malu kabanicu za kišu.

Start je potrajao. Trebalo mi je preko 30minuta da prođem startnu liniju. Stajao sam kilometar ipol od startne linije usred rijeke biciklista. I čekao...

Poseban je osjećaj kad stojite na startu nečeg velikog. Nečeg što niste dosad radili, što će trajati dugo, što je često veće od vas samih. Svatko ima neke svoje misli, neke svoje strepnje, neke svoje nade. Dok stojite tako ogoljeni i mali u gomili, shvatite koliko ste sami. U tom trenutku, na tom mjestu, potpuno odvojeni od svih koje volite. I shvatite onda koliko ih volite, koliko vam je stalo, koliko ste im zahvalni za svu potporu koju ste imali. I oni nikad ne saznaju koliko su vam tad bili u mislima, koliko ste im preko usana šaptali imena dok ste gledali nebo iznad i more ljudi ispred. I koliko vam znače.

Taj trenutak je neopisiv. I ne možete nikome poslije ispričati o njemu. On jednostavno sijevne. I digne vas u nebesa ili zabije u zemlju. Što god se desi, sve utihne kad pređete startnu liniju i uređaji za mjerenje počnu pištati kako čipovi prelaze preko nje. Ako ste imali sreću, startate sa sjajem u oku. Ako niste, krećete praznih duplji. I sve to poslije endrofin dovede u normalu, ali nikad ne zaboravite kako ste krenuli. Niti jednu jedinu utrku.

Nikad nisam startao u ovolikoj gomili biciklista. VIdio sam gužve, ali ovo je bila promenada kud god mi je pogled sezao. Ispred i iza. Prvi prijevoj Campolongo je prošao u uštimavanju u tempo, odnosno pokušavanju uštimavanja. Naime, u ovolikoj gomili jednostavno nije išlo kako sam ja to zamislio nego kako sam mogao. Cijelo vrijeme sam se lagano provlačio naprijed i trebalo je jako paziti da se to napravi na kulturan način bez da se ugroze drugi. Ovdje mi je odmah postalo jasno da ovo nije utrka gdje se može ići na rezultat. Bar ne u ovakvoj gomili i na mjestu gdje sam se ja našao. Ali nije me to ni najmanje smetalo. Dan je tek počinjao, ispred mene je bilo 7 velikih prijevoja, a kotači su se veselo okretali.

Pribojavao sam se spusteva. Znao sam koliko su brze te ceste i u ovoj gomili, ako jedan napravi krivi pokret, može nas cijelo čudo završiti na hitnoj. Campolongo je prošao u zagrijavanju i prvi spust je došao prije nego sam se i snašao. Kako sam nedavno napokon pohvatao to spuštanje na cesti kako se spada, krenuo sam da vidim kako će to danas izgledati. I na prvom spustu sam osjetio da je to to. Asfalt je držao, imao sam dobar osjećaj za zavoje, bio sam stabilan i brz. I prestizao sam gomilu ljudi. Uz obavezno javljanje svakom pored kojeg sam prolazio (zgodno je kad ljudi znaju da im je netko s lijeva ili s desna), učas sam bio u Arabbi. Slijedeći uspon je već bio tu. Dobro je, pomislio sam. Možda čitav i dođem do cilja. Ali utrka je tek počela, daleko je bila Valparola.

Prijevoji su se nastavili nizati. Pordoi, pa Sella, pa Gardena. Spust sa Pordoia je bio nezgodan jer je cesta na dijelovima loša i ima dosta usjeka u asfaltu. Tu sam vidio prve padove. Hitna je radila. Pazio sam koliko sam mogao da ne uletim u jednu od tih graba.

Kad smo drugi put došli na Campolongo stao sam da si napunim vodu u bidone i zamiješam izotonik. Po putu sam pojeo jednu čokoladicu (koja se sva raskeljila od vrućine) a ovdje sam maznuo prvi gel. Nosio sam dosta gelova, ali ih nisam baš jeo. Nekako mi danas nije previše trebalo. Iza sebe sam imao 5 prijevoja, ostala su mi još dva velika i ponešto tamburanja između.

Vani je postalo jako vruće. S obzirom na visinu, rekao bih i prevruće. Pio sam puno ali ovo sunce se itekako osjetilo i na koži i na glavi.

Dolazimo do račvanja gdje se odvajaju srednji i veliki krug. Odlazim na veliki kako sam i planirao. Osjećam se dobro. Ispred mene je Passo Giau, najstrmiji uspon koji uz prosječni nagib 9,3% drži tako 10 km. I tu me je sunce rasturilo. CIjeli uspon je potpuno izložen suncu i bez trunke hlada. Usijeni asfalt i kamenjar ispod i sunce koje prži iznad. A uspon muški. Ne uspijevam držati željenih 10 km/h. Na ovom suncu sam prokuhao. To kuhanje je, naravno, išlo postepeno. Po putu sam vidio na dva mjesta izvore vode ali je oko njih bila gužva, pa nisam stajao. Kao, da ne gubim vrijeme u gužvi, doću ja do vrha pa ćemo lako.

Na 1km od vrha sam morao stati na 15-20 sekundi jer mi je došlo blago slabo. U jednom trenutku sam mislio da ću da okinem u nesvijest. I psovao sam sebe što nisam dole stao da se polijem po glavi. Na ovom jednom usponu sam popio 1.4l izotonika i svejedno me je pojelo. Gore sam došao polumrtav i na okrepnoj stanici pojeo 2 komada sendviča i jedno 4 deci kole. Kolu sam zadnji put pio na trekingu po Himalaji kad više nisam mogao ni prstom mrdnuti pa sam se nadao da će me taj otrov vratiti u žive.

Taman sam na spustu imao vremena da malo to provarim prije nego je krenuo uspon na zadnji prijevoj. Falzarego/Valparola nije strm uspon ali nakon što sam za dlaku izbjegao padanje od sunca na Giau (od danas ga zovem Passo Jau!), nisam više imao onu snagu u nogama, a sunce je ponovo krenulo pržiti. Još sam se i pribojavao da mi ponovo ne bude loše od sunca, pa sam išao jako koliko sam mislio da smijem. Baš mi se nije družilo sa kolima hitne pomoći sad kad sam došao dovde.

Između Falzarega i Valparole je 1,5km duljine i 100m uspona. A iznad je jedna lijepa stijena na kojoj smo bili 2009 godine u šetnjici. I gore sam tad stajao i gledao ovaj komad ceste. Razmišljao sam o trenutku kad budem tu vozio ovaj maraton. Moram priznati da sam očekivao da ću ovdje biti više slomljen. Isto tako moram priznati da nisam ni sanjao neke druge stvari koje će biti tog dana. Vrtio sam tih 100m uspona do Valparole, maštajući o onom lijepom spustu da se rashladim. Alaj je upeklo! I škicao sam gore na tu stijenu. Kao da i sad gore stoji mrk neki bradonja i gleda me odozgo.

Zadnji spust, totalni gušt. Pazio sam samo oko sebe da mi se ne zaleti neki kamikaza polulud od umora i ne unesreći nas obojicu. Bilo je dosta čisto. Iako sam na početku razmišljao kako imam u nogama ovaj maraton u 7h, na kraju sam vozio 7h26min36sec. Giau me ubio ko zeca, a ni ono probijanje preko prva četiri prijevoja nije pomoglo rezultatu.

Bio sam 279. u svojoj kategoriji i 2449. u ukupnom poretku. Ove godine je startalo 9111 biciklista, od kojih je 8967 završilo utrku.

Al sve je to bilo potpuno nebitno. Sedam ipol sati provedenih na cestama u Dolomitima, svi ti pusti kilometri, zujanje kotača na spustevima, lijep asfalt, pogledi na te posebne planine, onaj planinski zrak...

Posebna utrka, definitivno nešto što se mora oprobati. Samo, isto tako se mora oprobati otići u Dolomite na tjedan dana i voziti te prijevoje u miru. Toliko su očaravajući da je šteta samo ih preletjeti. Treba gore malo i stati, omirisati zrak, slušati šum vjetra i pustiti okolnim vrhovima da se utisnu u oko.

Ljudi koji su vozili Samsona i Dolomite su mi rekli da je Samson teži. Ja do ove utrke nisam mogao usporediti iz osobnog iskustva. Sad mogu mirne duše reći: da, Samson je puno teži. I duži. I lomi i dušu i tijelo. Na Samsonu sam se u drugom dijelu osjećao potpuno sam. Na Dolomitima je previše ljudi da dobijete taj osjećaj. U usporedbi sa Samsonom, Dolomiti su timski sport - patite zajedno sa drugima. Na Samsonu je sva agonija samo vaša. I sva euforija.

Iako Samson i dalje ostaje meni najdraža utrka koju sam ikad odvezao, Dolomiti maraton zbog toga nije ništa manje kvalitetan, ništa manje vrijedan i ostaje kao nešto što se barem jednom mora probati. U komadu. Svih 7 prijevoja, bez vađenja. :)

Što se organizacije tiče, radi se o najboljoj organizaciji neke biciklističke utrke koju sam ikad vidio. Od registracije, preko preuzimanja brojeva, pa do osiguranja staze, medicinske pomoći i servisera za bicikle na terenu. Slanje prolaznih vremena na SMS po želji za vrijeme utrke, generiranje maila sa svim relevantnim podacima odmah nakon utrke i još puno toga čine ovu manifestaciju pravim geak festom u biciklističkom svijetu.

Ovi ljudi odlično rade svoj posao i bila mi je čast odvesti 25. jubilarni Dolomiti maraton. Što se samog područja Dolomita tiče, oni ostaju kao omiljeno mjesto za visinske pripreme. Nadam se da ću ih još koji put posjetiti na dva kotača.

Za službene rezultate pogledajte web stranicu organizatora.

GPS tracklog je ovdje (kml).

Nešto fotografija možete pogledati ovdje.

 

 

mario_mali
Ovako je sve počelo. Banjaluka, 1979.

mario_veliki
"Nekoliko" godina kasnije: 10.7.2011, Dolomiti.