Zavižan 2012 - deset godina kasnije

 

 

... i dođe tako meni drug Keko te 2003 godine i veli mi da ima nekakav uspon na Zavižan i da bi bilo super da se ode. A ja mlad, lep i taman kupio novi MTB. Kako odoliti? Pa.. nikako. :)

Prijevoz nismo imali, uzeli smo rent-a-car koji se u povratku pokvario i jedva smo se vratili u Zagreb. U Sv Jurju nas je dočekalo tridesetak drugih biciklista i jaka bura. Otelili smo se po cesti do Oltara, vjetar je svirao među žbicama, bilo mi je stvarno teško.

Slijedeće godine nisam išao jer je u planu bilo neko putovanje u Italiju, a onda sam svake godine dolazio. Odebljan, pa utreniran, spor, pa brz, pa... Uz najbolje vrijeme 2:28 iz Sv Jurja 2007 godine i 2:38 iz Senja 2009 godine (po jebačkoj buri), ne mogu reći da se nisam nagonjao.

Nekako je ideja bila da se to vrijeme iz Senja skine na ispod 2:30 (čak je ideja bila 2:20 u nekoj iteraciji planiranja periodizacije treninga), ali sam u to vrijeme počeo više trčati i nikako mi nije ta jedna utrka bila u fokusu kao nešto iznad svega drugog. Ali mogu reći da mi je to jedna od dražih utrka gdje je moguće ostaviti mozak na pašu i jednostavno se pošteno izgaziti po Velebitu, pa gore na pivu i lagano tamburanje nazad.

U deset godina je uspon na Zavižan prerastao od biciklijade za 30-tak ljudi u pravu manifestaciju za preko 400 biciklista od kojih mnogo dolaze obarati (vlastite) rekorde, a opet dosta ih dolazi uživati, lagano se kotrljati. Za svakog ima ponešto, ne radi se isključivo o utrci, ni isključivo o biciklijadi i to ga čini posebno zanimljivim velikom broju biciklista svih godišta, afiniteta i opsega škembice.

Organizacijski, uvijek je bio na nivou, izuzev pomalo negostoljubive atmosfere u samom planinarskom domu na Zavižanu (ali to je opet neka druga priča) i poneke loše ribarske večere koju su na kraju s pravom, ukinuli.

Ove godine je moja utrka bila potpuno drugačijeg karaktera. Ovo nije bila moja utrka, već nečija prva utrka u životu i valjalo je paziti i voditi draga bića prema cilju bez da se netko pobljuje, upiški ili mu ispadne bananica iz ruke. :) Zbog mog suvozača, kretanje je ove godine po prvi puta bilo sa Oltara. Malo biće ne bi izdržalo tandrkanje od Senja, niti bih ga ja izložio udarcima po onom makadamu.

Ipak, utrka je utrka i vozilo se, pazeći da svima bude fino i ne previše jako. Bilo je lijepo provlačiti se na početku kroz bicikliste i hvatati željeni tempo. Sandra je bila uvijek blizu, tempo je bio taman da joj da vjetar u leđa, a da ne bude mučenje. Zbog svega toga sam po prvi put ovaj uspon odvezao u prvoj zoni pulsa, izuzev zadnja dva kilometra kad sam pustio noge da okrenu malo i pogonjaju cirkulaciju. Utrka, a nije utrka. Izlet, a opet više od izleta.

Sat ipol ugodnog kotrljanja uz jedno stajanje da momčina dobije vode i komad banane koju je balavio i držao u ruci sve do cilja. Da sam stiskao, uhvatio bih jedno 20min brže vrijeme, ali da li je bilo bitno - nije. Najbitniji ciljevi su ostvareni, a sastoje se od nekoliko nasmijanih lica i suncem okupanih livada i pogleda na more sa doma na Zavižanu.

Kroz deset godina se promijenilo cijelo čudo toga. Nijedna molekula u mom tijelu nije ista, sve su zamijenile neke druge. Da li je iza ove nakupine krvi i mesa isto biće, ne znam ni sam. Može biti, ali ne mora da znači. :)

Jedino konstantno je planina, more i Kona koja je svoje vatreno krštenje imala upravo na usponu na Zavižan davne 2003 godine, a danas je bila tu, da pomogne drugima da dožive ljepotu Velebita na dva kotača.

zavizan_2012

Vidimo se iduće godine na Zavižanu. U kakvoj kombinaciji - tko zna?  ;)

Fotografije možete pogledati ovdje.