Grossglockner North

grossglockner1

Grossglockner je cesta koju sam htio voziti 2010, pa nisam. Pa sam nekako na nju i zaboravio dok je se sasvim slučajno nisam sjetio ovo ljeto, a kako su još neki momci iz Samobora također htjeli gore, bila je ovo idealna prilika da se ode u društvu.

Kad smo kod društva... Nešto iz objetkivnih, nešto iz subjektivnih, a nešto iz skroz blesavih razloga, termin smo pomjerali dva puta, s tim da su od Samoboraca na kraju ostala samo dva čovjeka, a ostali su vozili u svom aranžmanu bez da su ikome rekli. Situacija je previše glupa da bi zaslužila ikakav daljnji komentar.

U dva navrata sam zvao HRBovce i Ciklusaše, ali sezone su utrka i godišnjih odmora. Teško je pokrenuti bilo koga kako je to nekad bilo moguće. Čak je i jedan koji se uspio pokrenuti isto tako uspio odustati. Pao bez ispaljenog metka, rekli bi naši stari. :)

Gledajući prognozu, odlučili smo voziti u subotu ujutro, a ne u nedjelju što je značilo pokret iz Zagreba nakon posla, vožnju 400km do odredišta, nekoliko sati sna i onda ujutro na bicikl. Kasno popodne opet u auto i 400km do Zagreba... Nije baš neka sreća, ali ovaj puta nismo imali 4-5 dana vremena koliko bi se bez problema dalo voziti po ovom području. Možda neki drugi put...

Za prvi put smo se odlučili za uspon sa sjeverne strane, s tim da sam ja planirao malo na južnu stranu. Da li ići skroz dole ili ne prije povratka, nisam ni sam znao. Odlučit ću po putu.

Kako je kamp na Zell am See bio pun, na brzinu smo našli nekakav hotelčić u Fuschu, 10km bliže cesti za Grossglockner. I to se pokazalo kao odličan izbor. Zell am See je poveliko mjesto, a jezero nije idilično kako se čini na slikama. Definitivno nisam fan pretrpanih mjesta. Takvih imam pun Jadran po ljeti (zato ga i ne volim).

Ovako, iz hotela u Fuschu, samo sjednete na bicikl i zajašite cesto koja vodi na Grossglockner uspon. Od hotelske sobe do ceste u 30 metara.

Ujutro ustajem u 5 i sitno, spremam se lagano i pumpam gume. Ja krećem prvi, a Sandra, Kristian i Bruno će poslije doručka. Em sam na cestovnom, em bih rado istražio malo južne strane, pa je bolje da krenem ranije i da se svi zajedno nađemo gore na Edelweissspitze.

Vrijeme je bilo ugodno, ni hladno ni vruće. Nisam znao kako će biti gore pa sam u džepove u majicu potrpao navlake, šuškavac, još jednu dugu majicu... Nek se nađu. Mudro sam zaboravio izotonik prah u Zagrebu, pa sam krenuo sa jednim bidonom čiste vode i drugim u kojem je pola-pola bila izmiješana kola i voda. Definitivno nije idealna hidratacija, al šta se može. Nadao sam se da će gore biti neka birtija gdje će se moći kupiti nekakav sok ili čak izotonik.

Što se ceste tiče, od prvog trena se vidjelo da je ovo jedna uređena i održavana cesta. Nije bilo rupa u asfaltu, izrezanih kocki od raskopavanja i ostalih artefakta koje prate naše ceste. Čak je i bijela crta bila besprijekorno povučena.

Prva tri kilometra je teren bio dosta ravan. Na ulazu u grossglockner područje su bile naplatne kućice. Jedino biciklisti ne plaćaju ulaz, dok će motorizirani gosti platiti zadovoljstvo da se bez znoja popnu ovom cestom. Za bicikliste ima jedna druga rampa - ona koja mjeri vrijeme. Za neke sitne pare može vam se službeno mjeriti vrijeme uspona. S obzirom da vjerujem jedino svom Polaru, a i da sam došao ovdje uživati, a ne skidati osobne rekorde, korištenje ovakve usluge nije mi bilo ni na kraj pameti.

Ovdje sam vidio i skupinu biciklista. Ranoranioci, kao i ja. Samo su oniu bili stvarno spori i, osim jednog triatlonca koji je svoju ravničarsku jurilicu odlučio upregnuti i uz brdo, svi su ostali dole iza mene.

Zanimljivost ove ceste je da ovo nisu najstrmiji nagibi (prosječni nagibi su između osam i deset posto, ovisno o dionici), ali cesta ne daje nimalo odmora. Kad zastrmi, ne pušta do kraja, čak i na serpentinama. Čini se da su Austrijanci dosljedno izračunali kosinu koju bi željeli i držali je se ko pijan plota. Dok sam penjao sve te silne serptentine i rampe, divio sam se prirodi s jedne strane i majstorima koji su ovu cestu ovako elegantno urezali u planinu. Kao da je oduvijek bila tu. Austrijanci znaju ukrotiti prirodu tako da ne pati ni čovjek, ni planina. Ovo, naravno, iziskuje puno više truda, planiranja i sredstava nego jednostavno povlačenje asfalta gdje je najzgodnije. Tako ćete na ovoj cesti vidjeti preko nekoliko rampi i serpentina koje su geometrijski ispravne, a ispod imaju potporne stupove koji omogućuju da se zadrži isti nagib i pravac.

Na službenim stranicama (http://www.grossglockner.at/en/) možete pronaći korisne informacije o cesti, izgradnji i održavanju, prohodnosti i još puno toga. Na kontakt mail će vam netko uredno i odgovoriti. Kamere na strateškim mjestima će vam dati uvid u situaciju na terenu. Sve u svemu, već prilikom planiranja puta vam dođe milo da krente odmah koliko korisnih informacija dobijete na pladnju.

grossglockner profil small

Što se današnjeg premjeravanja tiče, stvari stoje ovako:

Od Fuscha je 20,5km do križanja (na oko 2400mnv) na kojem odvajanje ide na Edelweissspitze s jedne, i nastavka za Hohtor, s druge strane. Od službenog početka ceste za Grossglockner je do tog križanja 17,9km uz procječni nagib of 8.2%. I taj prosječni nagib je uglavnom i stvarni nagib 99% vremena. :)

Kako sam do gore išao uglavnom na vodi, u birtiji na križanju sam maznuo jednu kolu i jedan gatorade da imam šta zamiješati s vodom u bidone i upoznao konobare koji su bili iz - Križevaca. Otac, majka, sin i njegova cura ovdje rade cijelo ljeto. Nakon ugodnog ćaskanja okrećem dalje prema Hohtoru i južnoj strani.

Put za Hohtor počinje sa spustom od kapelce 2,5km pa onda 4,2km uspona uz nagibe od 5.4% ( i dole i gore). To je dodatnih 6,7km da uopće dođete na Hohtor (2504mnv) i onjušite tu južnu stranu. Dok sam penjao sjevernu stranu bio sam u hladu, a sad je ovdje bilo već dosta jako sunce. Ako vam kažem da je temperatura bila preko 30 stupnjeva na ovoj visini, sve će vam biti jasno. Danas je bio vrlo vruć dan.

Krenuo sam dole na južnu stranu do neke točke, a onda sam se okrenuo nazad. NIje mi se išlo skroz do Heiligenbluta, a Keiser Franz Josef Hoehe, sa kojeg se najbolje vidi sam ledenjak mi je bio predalek za danas. Da sam mogao dan završiti spustom na južnu stranu penjao bih tih 2300mnv dole od rotora, ali penjati sve ponovo nazad na Hohtor i onda još na Edelweissspitze... To mi je bilo previše za danas.

Osim toga... Ovdje mi je bilo tako lijepo da sam uživao jednostavno kotrljati se po visini. Nema potrebe da me na kraju dana spajaju na infuziju da bi dan bio potpun.

Zato mi nije bilo žao kad sam se okrenuo penjati nazad na Hohtor. A i tih 9,6% nagiba sa juga koji me je odmah zatekao nekako opravdava tu odluku. :) Miris spaljenih kočnica i lamela kvačila svud oko mene. Za razliku od Dolomita koji imaju puno manje dijelova bez zavoja, ovdje motoristi znaju brzo tutnjati, a vozači automobila se čude što im auto ne vuče, a cesta nije zavojita, pa siluju prijenos dok se boje ne rastope.

Sam komadić uspona na Edelweiossspitze je 1,8km dug sa 9% nagibom i kockama po cesti, što je manji problem. Veći problem je što iza 11h taj dio bude pun automobila i motocikla. Sva sreća da su autobusima zabranili penjanje gore jer nemam pojma kako bi se isti gore okrenuli. Savjetujem penjanje na Edelweissspitze ujutro u 9, a ne u podne jer ćete se penjati u miru. U podne očekujte pravu promenadu na ovom malom komadu kockama popločane ceste.

Dok sam stajao gore na 2571mnv i uživao u pogledu, stigli su i Bruno i Kristian. Malo ćaskanja, pokoja fotka, upijanje suncem obasjanih vrhova, pa spust dole u birtiju na križanju gdje smo sačekali Sandru. Ona je danas nenadano sve ovo popela. Em što nije sjela na bicikl od Zavižana, em što trenutno nije ni u formi za ovakvu cestu, ali je sve to ispenjala i to na onom svom tenku od MTB-a, dok su se neki mnogo "opakiji" momci sa finim speckama pravili da me ne čuju kad sam ih zvao da idu s nama. Neka, nema ništa dok vam žena svojim primjerom ne pokaže očigledno, a vi si mislite koja je to poruka bila. :)

Što se spusta nazad tiče, trebate paziti šta radite jer ste čim pustite kočnice, taj čas na 70km/h. Nešto mi govori da bi se ovdje moglo nabrati blizu 100km/h na cestovnom, ali nije mi ni palo na pamet istraživati granice. Ovo je dosta prometna i opasna cesta. Nije mudro tražiti granice jer biste na zavoju mogli produžiti ravno, a to vam se nikako ne bi svidjelo.

 

JavaScript must be enabled in order for you to use Google Maps.
However, it seems JavaScript is either disabled or not supported by your browser.
To view Google Maps, enable JavaScript by changing your browser options, and then try again.

Sve skupa se danas nakupilo 77km i 2570mn uspona. Cijelo ovo područje je itekako zanimljivo i za bicikl i za planinarenje, a logistika je fantastična. Veselim se slijedećem posjetu i usponima s južne strane. Tko zna, možda već slijedeće godine. :)

Fotografije možete pogledati ovdje, a GPS trek je ovdje.