Parenzana 2013: povratak u blato

Parenzanu sam zadnji put vozio 2009 godine. I svaki put me je ta utrka rasturila temeljito. Nisam je dosad nijednom odvezao kako sam planirao; uvijek bi me u zadnjoj trećini poravnala sa istarskim kamenom preko kojeg sam rolao.

Da li sam nešto naučio iz ranijih pokušaja? Sigurno da jesam. Da li sam nešto od naučenog primijenio? Paaa, ne baš previše. :)

A od 2009 do danas je prošlo puno vremena. Sve se izmijenjalo. Svijet se okrenuo nekoliko puta i jedino je Kona ostala ista pod mojim jajima.

Bez obzira na sve, Parenzana mi je draga utrka. A ove godine sam obećao Martinu da ću doći i ne bi bilo lijepo da se ne pojavim, bez obzira na sve izgovore koje sam mogao naredati. A stvarno sam ih mogao naredati.

Jutro na dan utrke je osvanulo prepuno kišnih oblaka. U Šapjanama je curilo kao iz kabla, ali, iznenađujuće, nije bilo hladno. Mogao sam se samo nadati da će ostati tako toplo, a nije bilo dileme da li ću kisnuti ili ne - znao sam da me čeka hrvanje u blatu. Upravo zbog toga sam ujutro definitivno odlučio da ću se prebaciti na manji krug. Nakon 2009 godine su nešto u trasi Parenzane promijenili i svi su išli pola sata sporije. To bi značilo da bih ja barem pet sati guslao veliki krug po ovom vremenu, a bit ću vam iskren - pet sati valjanja u blatu mi se stvarno nije dalo.

E ali tri ipol sata, to bi se već moglo.

Ove godine su organizatori malo promijenili taktiku - plaćanje kotizacije se obavljalo unaprijed. Iako se ovo nekima nije svidjelo (šta ako bude loše vrijeme i to), ovako se radi na svim većim utrkama kad brojanje kusura na licu mjesta nije dovoljno brzo. Tako sam na registraciju došao u veliku dvoranu u Vižinadi i po prvi put se susreo sa ugodnim procesom registracije za Parenzanu, bez redova i čekanja. Čak je i moje prebacivanje na mali krug zahtijevalo 2 minute dodatnog posla oko isunjavanja formulara. Čestitke organizatoru na izbjegavanju prvog izvora frustracije u odnosu na ranije godine.

Start malog kruga je bio u 10:30, pola sata nakon starta velikog kruga što je sasvim dovoljno vremena da jedni drugima ne zasmetaju u bilo kom dijelu utrke.

Trasa je dijelom izmijenjena tako da više nema famoznog spusta na Istarske Toplice koje je mnoge koštao ozljeda. Nisam vidio kakav spust ga je zamijenio. Kažu da je zanimljiv, ali ne kao Istarske Toplice. Možda ga vidim neke druge godine.

Na samom početku nas ruta vuče uz kalvariju i strmi zemljani spust po kojem bi se moglo voziti kad si raspoložen i u miru, ali nikako u rulji od 50 drugih ljudi. Tu su svi gurali jer drugačije nije išlo.

Na prvom spustu (unutar prvih 12min) sam vidio barem desetak ljudi koji su krpali gume. Nemam pojma šta se to desilo ali mogu samo reći "blaženi tubeless". Isto tako sam vidio cijelo tuce poispadalih bidona. Vidim da su momci krenuli žestoko. :)

Nakon sat vremena nas počinje prati kiša i ista ne staje sve do cilja. U biti je bilo puno lakše voziti dok je kiša padala jer nas je ujedno i prala od blata. U dolini Mirne sam se zatekao nakon pljuska i doslovno sam veslao kroz blato. Kad vam je brzina po ravnom 15 km/h, to najbolje govori o kaljuži kroz koju smo prolazili. Toliko sam bio prekriven blatom da nije bilo razlike gdje mi završava dres, a gdje počinjem ja - sve je bilo smeđe. Polar je bio sav u blatu, a sigma je jedva izvirivala da sam mogao vidjeti trenutnu brzinu. Bolje im je da je to istarsko blato ljekovito jer sam na ovoj utrci dobio cjelogodišnju dozu.

Nije me smetalo ni blato ni kiša. Zaključio sam samo da mi je odluka da se prebacim na manji krug bila jedna od boljih odluka u životu. Ovako sam uživao u svakom zaveslaju, errrr. okretu pedala, dok bih da sam morao voziti veliki krug u glavi vrtio koliko još sati moram gonjati kroz ovo jebeno blato. Sve je stvar perspektive. :)

Bio sam i ekstra pažljiv na spustevima jer sam trebao na put za par dana, a nije mi se ništa lomilo. Na jednom spustu sam vidio GSS tačke improvizirane u nosila i rekao sebi "ne ovaj puta". ;)

Već na drugom spustu sam primijetio da imam i tehnički problem - na točno određenoj brzini mi se iz zadnje nabe čuo vrlo neugodni zvuk grebanja metala o nešto nedefinirano. Siđem, pogledam - kotač ima lufta. A ništa, sad guslaš dalje, pomislio sam. Valjda ću doći do cilja. Ipak, na svakom spustu sam morao paziti i smanjivati brzinu ako mi se taj zvuk počeo javljati. Imao sam nedavno probleme po Mavicu i freehubu za koje sam mislio da sam ih napokon riješio, a kad ono...

Dok razmišljam kako se na francuskom psuje tetka i kako se ono kaže slezena, shvaćam da ovo i nije neki problem. Topao je dan, sve su kosti na broju, ide se kroz blato ko kroz putar... Life is good. :)

Sa tom mišlju uživam u svakom kilometru, pa i u onom dugačkom tunelu ispod Motovuna koji je ostao bez svjetla jer se ove godine majstor sa agregatom nije ni pojavio. Tunel je toliko zajeban, mračan i savijen da sam morao sići s bicikla i osvjetljavati si mobitelom put. Samo sam čekao da mi odnekud ispadne Golum. :)

Ovo je ujedno i jedina primjedba na cijelu organizaciju jer je sve drugo bilo vrlo dobro. Staza je bila dobro označena, ljudi na terenu su bili na svojim mjestima, GSS je čekao na kritičnim spustevima...

Nisam ove godine neki brz na biciklu, ali sam, za razliku od prije, ušao u zadnji uspon na Vižinadu dovoljno svjež da sam mogao vući kako je trebalo. 3h40min je trajalo moje valjanje u blatu ove godine. I uživao sam u svakom trenutku. Topli blatni jesenski dan je dobro iskorišten, bez obzira na salve kiše koje su nas velim dijelom oblijevale. Na kraju je bilo bolje kad je kiša padala nego kad nije - sapirala je blato sa nas.

Ponovo na Parenzani, nakon četiri godine. Sve je drugačije osim Kone pod mojim jajima. A opet... Sve je prekrasno. ;)

P.S GPS trackove za oba kruga možete pronaći ovdje.