Život iznad treninga ili ruka koja je umirila Polara

Povratak u biciklizam i treniranje nakon par godina smucanja po drugim sportovima, po bijelom svijetu, po vlastitom umu, sve je, samo ne jednostavan zadatak.

I sistemi treninga koje sam radio 2008 nisu trenutno primjenjivi bez temeljitih reorganizacija. Vrijeme je vrlo bitan faktor. Vrijeme koje imaš, koje daješ, koje dijeliš s drugima. Svaka predanost treniranju za ovaj ili onaj sport, zahtijeva određenu dozu sebičnosti. U tom procesu (osim ako ste Pale, sam na svijetu) ne sudjelujete samo vi nego i vaši voljeni. U tom procesu prečesto pate oni koji vas trebaju najviše, oni kojima ste cijeli njihov svijet.

S jedne strane mi je drago da sam imao izlet u ekstrem prije puno godina, pa više nemam dilema isplati li se raditi na takav način. U tom periodu sam naučio jako puno o sebi, o drugima, o svijetu oko sebe. Bio bih mnogo glup da ništa od naučenog ne mogu primijeniti danas.

S druge strane, u biciklizmu, kao u malo kojem sportu izdržljivosti, do izražaja dolazi iskonski nepatvoreni - egocentrizam. Dok ćete na trčanjima, druatlonima i trtiatlonima naići na puno srdačnih lica koja su spremni pozdraviti, mahnuti, uzvratiti osmjeh, u biciklizmu ćete puno češće naići na potpuno ignoriranje, neku oholost i mjerkanje ispod oka.

Nikad mi se to u biciklizmu nije sviđalo. Naučio sam to ignorirati i gledati svoja posla.

I s te strane mi i odgovara da sam spor, prvi vrhu rang liste sa rezultatima, ali odozada i da me nitko ništa ne pita. Niti doživljava.

Malo je bummer voziti loše u odnosu na sebe samog prije šest godina. Igra vam se s glavom. Kad stanete na start utrke, a znate da ćete biti loši u odnosu na samog sebe. Zajebano je to. I sjedati na bicikl sa pokojom kilom viška koja vam smeta ko kost u grlu. I kad vam se čini da ne idete nigdje, da stojite u mjestu... Oće onaj mali zeleni u glavi da postavlja glupa pitanja.

A opet... Ideja da ćete svaki slijedeći dan biti jači, brži, bolji od prethodnog je iluzija koju ni djeca ne mogu progutati na duge pruge. Interesantno, ali mnogi odrasli i danas žive u toj iluziji. Sutra moram imati više nego danas.  Danas moram biti jači nego jučer. Sve što nema konstantan ili eksponencijalan rast je loše. Čak je i smanjenje rasta loše. Kvaliteta čovjeka se određuje po tome koliko ima, koliko je jak, brz. Uspješan = sretan i zadovoljan.

Interesantna iluzija ...

Ne znam u kom trenutku im je netko utuvio u glavu da je život ravna crta, uvijek prema gore.

Usponi i padovi su život. Biti bolji, biti lošiji, biti živ. To je život. Ako ne možete mentalno izdržati da jednog dana budete slabiji nego što ste danas, niste trebali ni početi.

Prije šest godina sam živio jedan drugačiji život. Nazovimo ga eksperiment. Živio sam po trening satu, spavao s njim, budio se uz njega. I danas je on tu; ta ista crna mašina koja je donijela toliko smijeha, suza i znoja. I danas se družimo, ali više nije ona ta koja je glavna u bendu. Ne diktira, ne dominira, nije mi prva na pameti kad se budim ujutro.

Ima jedna mala ruka koja je uspjela ono što nitko drugi nije - ukrotila je crveni start gumb. I procesu povratka dala meditativni karakter. Svojim prstićima kao da kaže: ne brini, stići ćeš. Stići ćemo, svi zajedno. Uživaj u putu...

Jer nije bitan samo cilj, bitan je način, bitno je kako.

Vrijeme je na našoj strani... Formacija je drugačija, zamah mirniji, ali smjer je dobar.

Trik je naučiti uživati u trenutku, jedinom kojeg imate - ovom sad.