Maratona dles Dolomites 2016

MD Lungo 2016 small

Maratonu je lijepo voziti, ali ju je još ljepše doživjeti u miru, bez utrke, gužve i presinga. Ipak, prošle godine se svima događaj toliko svidio, da smo se odlučili ponovo prijaviti. Pozvali smo i prijatelje od prijatelja, babe, stričeve, zaove i sinovce...  Ovaj put nas se skupilo 35.
I izvukli su nas, iako većina nas na ovo nije nešto posebno računala. Mislim da je to najveći hrvatski tim ikad na Maratoni i da je ove godine nastupilo najviše vozača iz hrvatske.

Zima je bila relativno blaga. Fino se vozilo, ugodno se treniralo. Ne mogu se buniti. Proljeće je meni postalo vrlo nagužvano. Već kraj zime je nagovijestio neke nove prioritete. Imao sam neke certifikate za položiti, ispite za spremiti. I da je to završilo kad je trebalo završiti, ne bih ih ni osjetio.

Međutim, život piše romane, a moji romani su sve samo ne monotoni. Tako mi grah nekako uvuijek padne. Nije mi bilo dosadno. Upravo suprotno. Vukao sam sve što je došlo u paraleli, kao i uvijek. I tako sve do dana utrke. Elefant mode na steroidima. Jer šta budala zna šta je to strpati 36 sati u dan koji ima samo 24 ta ista sata. Uzme i trpa.

...

Što se ove Maratone tiče... Bila je trideseta po redu, terminski mi nikako nije pasala, ali što je - tu je. Došli smo. Najavljeno vrijeme za dan utrke je bilo mušičavo, ali nisam imao vremena tome posvetiti jednu jedinu misao. Samo sam spremio nešto za kišu kod pakiranja. Tappering koji sam trebao napraviti zadnjih pet tjedana je ostao negdje u vremenu i prostoru moja prenatrpana zadnja dva mjeseca života. Sad kad sagledam stvari sa distance, ne sjećam se kad sam se naspavao u ta dva mjeseca. Ako sam hvatao 5 sati sna, bio je to dobar dan.

A ne može se tako raditi tappering...

Dan prije utrke smo preuzeli brojeve i opalio nas je momački prolom oblaka. Potoci su se slijevali niz cestu, a ja sam se već sutra vidio kako sa istrošenim paknama pijem antifriz negdje na okrepnoj stanici i nadam se da će Manitu biti milostiv da se živ spustim sa svakog od tih sedam prijevoja.

...

Dan utrke je došao, kao da je jučer bila prošlogodišnja Maratona. Nekako mi je zadnja godina dana prošla u trenu. I da kažem da sam bio nešto posebno motiviran za ovu utrku, izrastao bi mi nos kao Pinokiju.

Prognozeri su najavljivali relativno suho vrijeme. Ovo "relativno suho" treba shvatiti upravo tako - relativno. Naime, kad se sa cestovnim biciklom spuštate po kiši niz onakve nagibe, nije neobično da vas ruke bole od kočenja a da dole i dalje idete barem 25 km/h. AKo baš trebate hitno stati, bacanje na bok mi zvuči kao jedina instant opcija.

Bilo kako bilo, jutro je osvanulo djelimice oblačno i toplije nego sam očekivao. Polako smo se kotrljali prema startu. Sandra je skrenula u svoj zeleni boks, a ja sam sa drugarima krenuo dalje u rulju.
Iskoordinirati 9000 ljudi sa biciklima na startu bez da netko pogine i prije samog pucanja startnog pištolja (u ovom slučaju topa) je hvalevrijedna organizacijska sposobnost, a na Maratoni to uspješno rade već trideseti put. I za to im od srca hvala.

Ono što nekako spušta adrenalin je činjenica da nakon vrlo glasnog startnog topa stojite na mjestu 25-30 minuta prije nego se uopće pokrenete (ako ste otraga u žutom boksu). To je slično kao kad dovedete u stan damu i naoštrite se, svjetla se priguše, napetost se već može rezati nožem, tvrdi ste od glave do pete (i ušne resice su vam već krute) i onda - dama odluči farbati kosu pa evo, samo što nije.
E tako nekako izgleda taj start na Maratoni.

Kad to prođete već nekoliko puta, onda vas taj startni top uspali kao i timarenje žirafa u rezervatu u Africi.

I tako, pola sata nakon starta, prolazim startnu crtu. Odmah na početku smo se svi rasuli ko rakova djeca. Em je previše ljudi oko nas, em nije realno da će itko slijediti bilo čiji tempo. Preduga je ovo utrka da se obvezujemo na monogamiju do smrti. :)

Već na prvom Campolongu sam primijetio jednu jako zanimljivu pojavu - vozio sam ga a... Kao da to nisam bio ja. Tijelo koje sam pogonio, kao da nije bilo moje. Nisam ga poznavao, nisam razumio kako i zašto se tako ponaša. Strano tijelo. I nije mi bilo jasno što se točno dešava, ali cesta je bila ispred mene i trebalo je voziti. Nisam imao ni onaj šus koji prati utrke, onu želju da čupam... Jako čudan osjećaj. Kao da gledam dokumentarac o štrikanju atlas pretplitajem u realnom vremenu.

Cijeli mali krug sam prošao s tim osjećajem. Puno sam bidone, jeo, pio i pišao po PS-u, ali, svejedno... To nisam bio ja. Mali krug sam završio sat i kusur prije time limita. Na srednjem krugu sam račvanje za passo Giau pogodio jedno 45min prije time limita. Sve je nekako bilo kako treba, a opet, ništa nije bilo kako treba.

Držeći se stare narodne da pametniji popušta a da to nisam ja, krenuo sam dalje.

Passo Giau me je raskanatao. Doduše, ovaj put sam se raskantao sam. Kako? Paaaa.. Odvezao sam skoro 9 od 10km na prijenosu 39/24, umjesto na 39/27. A to je, na skoro 10% uspona i 10km dužine istog, velika razlika. Nemam pojma kako nisam primijetio da sam imao još jednu šajbu slobodnu. Nisam dobro gledao, biće. A kako nisam imao nikakav osjećaj za vlastito tijelo, nisam ni skužio da to ne bi trebalo biti tako teško. Umirao sam skoro 9 km prije nego sam shvatio da ne mora sve biti tako crno. :)
Pa kad sam se uzverao gore, pojeo nešto i napunio bidone još jednom, sjurio sam se dole bez puno čekanja jer oblaci tamo gore nisu izgledali nimalo pitomo, a spust sa passo Giau je brz, lijep i sa puno serpentina. I daleko id idealnog kad je mokar. Na spustu kola hitne pomoći. Bolničari upravo smještaju jednog unesrećenog unutra. Na žalost, danas sam se nagledao kola hitne pomoći i ozlijeđenih ljudi. Na Giau sam dobio poruku od Sandre da je odlučila ove godine ići na mali krug i da me čeka na cilju. Dobro je, sad imam samo jednu ludu glavu o kojoj moram brinuti da je spustim s brda. :)

Zadnji uspon na Falzarego i Valparolu je prošao ko drkanje bez neta - ajde kad je tu, pa da ga ošlajfamo. Nekako sam računao kišu na ovom dijelu, pa sam bio vrlo zadovoljan što me je mimoišla i što sam i zadnji spust mogao uživati u suhoj cesti.

Za kraj su nam ponovo smjstili onaj Mur di Gat. I ko god je to tamo napenalio, drkoš je međunarodni! Taj kurčev komad strme ceste ljudima samo razjebe noge. Rekao bih da je to onaj neki dio gdje se postave kamere i navija samo za reklamu same manifestacije. Pa ajde, de.. Oćete reklamu? Imat ćete je!
Dok sam prilazio usponu, šacovao sam gdje su drugi da mi se netko ne ispriječi ili padne mi pod noge (stvarno je strmo i ljudi su znali pasti na bok od muke i nemoći). I krenuo sam vući. Iz sica, jebeš auszicanje. Puls je, naravno, otišao u nebesa, ali tu nije bilo pomoći. Pred kraj, kad je onako, jebački zatrmilo, sam osjetio lagano grčenje u kvadrima, ali grčevi se nisu pojavili. Niti mi je palo na pameti stati. Izvukao sam gada, gore na zaravnanju malo protresao noge i otklizio dalje. Jebo ih Mur di Gat!

U cilj ulazim sa lošim vremenom 8:18:53 (puno lošijim nego kad sam vozio ovaj isti krug 2011), ali sam imao itekako puno vremena da analiziram, shvatim i priznam si - umoran sam, brate! Umoran, a ne od treninga. Život mi je bio izuzetno naporan zadnja dva mjeseca i drago mi je da se sve to bliži kraju. Dosta mi je, brate! Pun mi kurac! :)

Maštao si o tjedan dana šume i da mi samo zvuk otvaranja pljoske remeti tišinu. Ne želim da me itko išta pita, da ikog čujem ili vidim. To mi fali.


Još jedna Maratona (jubilarna 30.) je iza nas. Drago mi je što nas je toliko puno nastupilo. Još mi je draže što je gotovo. :)

Iduće godine neću na Maratonu. Neću, očiju mi! I ako me netko nagovori, zajebo me je.

Uskoro mijenjam klimu. I puno toga će ionako biti drugačije. Ipak, bicikl će i dalje imati dva kotača i volan, a cesta će i dalje biti brdovita i zanimljiva. Zovu me duhovi sjevera i prostranstva koja je grehota ne otkriti.

A što se Dolmita tiče... Vratit ćemo se, ali na tjedan dana i mimo utrke. U džepu da mi bude pljoska i da se nazdravi na svakom prijevoju. Jer Dolomiti su prelijepi da ih se svaki put preleti u brzini.

Vidimo se negdje na putu, bio on asfaltiran ili ne.

maratona 2016 mario