Alpe: s Dovške rožce na Golico

Glažar je organizirao turu. Dogovor je bio da se nađemo u Gozd Martuljku u petak navečer. Trebalo je samo odlučiti da li ćemo spavati u kampu ili ćemo tražiti apartman. Kako su apartmani bili prebukirani, dilema se riješila sama od sebe. :)
Kad smo Pero, Gorani ja stigli, Bero i kompanija (Ico i Borna) su već raspremali šatore u kampu. Poslije još stižu Vlado i Sunčana.

U subotu poslije doručka i cjelonoćne kiše (na svu sreću pa nam šatori nisu promočili) smo krenuli na turu koja po papirima traje 8 sati, duga je 55 km, ima jedan sat nošenja bicikla i po težini je 4.5 od 5. Nije lose. :) Dodatni komentar autora je: "Ta tura je za najveće ekstremiste navikle na sve nevolje".

Imali smo upute i GPS waypointe koje je pripremio Igor Bujanović (link) i koji su zlata vrijedili!
Naloadao sam waypointe i rute u GPS prije dolaska pa je sve bilo spremno. Ico je vodio ali se nije držao GPS-a pa smo vrlo brzo zalutali i to smo skužili kad smo se već dobrano popeli. Naravno, nije nam se išlo skroz dole na pravi put već smo se vodili Berinom starom: ako ne ide po stazi, ide kroz šumu. :) Samo smo se mi izgubili još više i iskilavili a nismo izbili na pravi put. Ici puca film što se već sat vremena motamo nigdje i odlazi dole na pravi put, a mi mu se pridružujemo kad uviđamo da ni zadnji putić koji smo probali ne vodi tamo gdje mi želimo.

Kad smo došli na originalnu rutu, stvari idu na bolje. Uspon je po makadamu sa predivnim krajolicima. Pred sam kraj (kod Dovške rožce) uspon postaje bezobrazno strm i skoro puzeći dolazimo do koče. U koči nema nikoga, samo se nekakve koze motaju okolo. Ajde, bar je bilo vode. pogled na okolicu je bio fantastičan!

Nakon pola sata odmora krećemo dalje, na dio put koji je meni bio grozan. Išli smo po hrbtu do Golice. Po hrbtu se vrlo malo može voziti jer je usko, grbavo i s desne strane je duuuga strma padina. I dobar do puta je bio zasut govnima. Nisu to pseća govna, nego junačka kravlja govna. I to se ne da zaobići. Od toliko livade, te krave seru po jedinom putiću... Još sam se izvrnuo niz padinu na jednom dijelu dok sam pokušavao voziti. Korijen mi je zapeo za kotač i - eto... Pa smo većinu puta gurali. I uopće nije gušt gurati bicikl po takvom usranom terenu u SPD cipelama koje su namijenjene isključivo za vožnju. Kad sam stigao na Golicu, svega mi je već bilo dosta. Još tamo nije bilo baš nešto za jesti pa sam pojeo palačinke. Još su mi dali uz njih žlicu i tvrdili mi da se palačinke jedu žlicom. Pih! Jedina svijetla točka je bio pogled na okolne planine. Milina jedna. :)

Spust je u početku bio gadan zbog dijelova koji su bili jako kameniti ili puni mokrog korijenja, a kasnije se normalizirao. Onda smo izbili na makadam a na kraju je trebalo preći još 20 km ceste do kampa. To mi je najduži komad ceste koji sam vozio u životu. :) Nikad stići. U jednom trenutku sam mislio da sam prošišao kamp. Stvarno me je već uhvatio umor za poluditi. Na kraju sam izmjerio oko 70 km vožnje, 2030 m uspona i najvišu točku od 1730 m.

Kad smo se napokon vratili, tuširanje, večera s nogu pa spavanjac.

U nedjelju smo se odlučili na laganu vožnjicu do Aljaževog doma. Dosta ravnog makadama, lagani usponi a onda par uspona od po 25% (za usporedbu, sljemenska cesta je u prosjeku 5,5%). :) E bome sam te uspone osjetio! Taj dan se nije guralo ni gazilo po govnima pa sam bio bolje volje, osim što me mučio žulj na lijevoj nozi kojeg sam zaradio guranjem bicikla po hrbtu dan prije.

Sve u svemu, bio je to dobar vikend sa dvije jako lijepe vožnje.

Fotografie sa vožnji:
- subota
- nedjelja