Mind over iron

Girevoy nije sport za one velikog ega niti za one koji bi se pokazivali pred publikom.

Iza svakog girevika i svakog natjecanja stoje sati i sati srceparajućeg treninga, tone i tone izbacanog željeza, borba sa tijelom i umom, željama i mogućnostima. Usponi i padovi, motivacija i apatija... Sve su to normalne faze u treningu u bilo kojem sportu.

Znam što znači pretrenirati se i ne ići nikud, kako u biciklizmu, tako i u trčanju. Kad bi glava htjela čuda, a tijelo ne sluša, ne može više, ne želi više.. Kad je nervni sistem toliko izudaran da jednostavno više nije u stanju iziritirati kontrakciju potrebnu za skok na brdo, dionice ili finiš na utrci.

Nervni sistem je tu osigurač koji nas štiti od nas samih. On je tu da zakoči kad mi ne bismo mogli. Nervni sistem je damage-control mehanizam. Treba ga naučiti cijeniti, a ne pokušavati ga sjebati svaki put kad se on upali. Ako ga spalite, odjebali ste karijeru.

Ima razlog zašto nam nekad ide kao podmazano a nekad ne bismo napravili trening ni da nam prislone cijev uz čelo. Sjećam se svojih manija i treniranja po svaku cijenu. Dok me polumrtve noge mrtvog ne dovuku kući... Jednom sam čak uspio nešto suvislo staviti na papir u tom stanju.

Puno je znoja prošlo od tada i naučio sam ponešto iz vlastitih grešaka. Naučio sam koliko je bitno slušati to tijelo, poštovati ga i kad nam se ne sviđa kako nas služi. I kad nam se čini da smo pali, da nam je samo gore, da je napredak iluzija... Treba se sjetiti da je on i dalje tu. To se samo naš ego igra s nama.

Trenutno prolazim kroz jedan od tih tjedana kad se svaka minuta treninga čini kao dan, a sat kao vječnost. Pred koju godinu bih se iz petnih žila trudio da zadovoljim formu, da odradim sve treninge kako je na papiru napisano, pa makar odradio aljkavo, pa makar pao u nesvijest dok to budem radio. Danas sam malo pametniji i uspijevam iskontrolirati glavu da se ne okrene frustraciji. Takvi tjedni dođu i odu. U trenažnom procesu nisu rijetkost iako nikome nisu omiljena pojava. A forsiranje glavom kroz zid vodi u samo veći ponor.

Znam što znači buditi se ujutro sa pulsom 33, jedva ustati iz kreveta, a opet sjesti na bicikl i prolaziti četiri sata agonije brdskog treninga. A od svih sportova kojima sam se bavio i kojima se još bavim, biciklizam oprašta najviše pogrešaka. Već na trčanju  se možete udesiti tako da više nikad ne potrčite osim na bus, a kad su treninzi sa željezom u pitanju, tu se možete upravo fantastično uništiti. Ne želim ni početi navoditi ozljede koje vam se mogu desiti. Znajte samo da je girevoy trening visokog intenziteta, predugo traje da odigrate na jedan trzaj, a opet, radi vrlo jake udare na nervni sistem koji mora probiti barijere i osigurati brz, eksplozivan pokret. I opet, opet, opet... Girevoy sport troši tijelo i um puno više nego što mnogi misle.

Prije nego  sve ovo odbacite kao da vas se ne tiče, zapitajte se samo zašto radite to što radite. Da li uživate u cilju ili u putu. Jurišnici na cilj u pravilu ne vide put, ne osjete ga, ne poznaju sami sebe. Ovo vodi u cijelo čudo problema. Ovo je glavni razlog zbog čega mnogi rekreativci nakon godinu-dvije odustaju jer su slomljenih umova i/ili tijela.

Cilj nije smisao. Ako ne možete uživati u trenažnom procesu, u padovima jednako kao u usponima, teško da ćete trajati dovoljno dugo da vidite taj svoj cilj. Vaš ego će vas povući na dno.
Nema garancija da ćete ga vidjeti i ako imate pravilan um, ali onda se stvari mijenjaju i cilj nije jedini bitan.

Kao u svemu u životu, bitan je put. Vrijeme sada. Udah danas. Sekunde koje imate u ovom treptaju oka...

Jedino tako ćete moći izdići se iznad težine željeza koje vas vuče na dno. Jedino tako ćete trajati dovoljno dugo da, možda, eventualno, dostignete svoj cilj i nastavite nakon tog dana.

U trenažnom procesu se mnogi fokusiraju samo na tijelo, a vlastiti um ostavljaju po strani. A pravilan um je jednako važan kao pravilan fizički dio treninga. Jer, fizikalija je samo jedan dio. Vrh sante leda.

Ako sagledate sve silne sate koje ste proveli u znoju, udišući magnezij, brojeći puknute žuljeve, hvatajući dah, shvatit ćete da je cilj samo usputna stanica. Put je jedini bitan. Pravilan put. Pravilan um iznad hrpe željeza, iznad ega, iznad dobrog i lošeg dana.

Bez daljnjeg, doživjeli ste i doživjet ćete još puno dobrih i loših dana. Ni jedno, ni drugo nisu konačna stanja. Sve je prolazno.

Ako naučite uživati u trenutku, prihvatiti trenutak, udahnuti mirne glave i kad je oluja iznad vas, naučili ste sve. Naučili ste uživati u putu.

Nedavno sam naišao na odličan video koji prikazuje sportski život jednog od vrhunskih ruskih olimpijskih dizača. Ako mi sa svojim rekreativnim pristupom treninzima i poslom koji uz to radimo jedva podnosimo volumen i intenzitet, možete samo zamisliti stres koji ovaj čovjek podnosi iz dana u dan. A nisu svi dani bili dobri. Niti će svi dani koji slijede biti idealni.

Možda vam pomogne da dobijete onu zdravu motivaciju i da prihvatite i loše dane kad dođu. Jer ništa nije trajno, ni dobro ni loše. SVe je prolazno. Naučite uživati u procesu...

f life were but a dream, my Love,
And death the waking time;
If day had not a beam, my Love,
And night had not a rhyme, —
A barren, barren world were this
Without one saving gleam;
I'd only ask that with a kiss
You'd wake me from the dream.
If dreaming were the sum of days,
And loving were the bane;
If battling for a wreath of bays
Could soothe a heart in pain, —
I'd scorn the meed of battle's might,
All other aims above
I'd choose the human's higher right,
To suffer and to love!

-- Paul Laurence Dunbar